Pjesnički manifest | Tomislav Domović

putujem li vlakom
putujem u vagonskom restoranu
zubima pilim šank
očima divlje u vreteno sučem krajobraz
i tek pokatkad raznosim smijeh
po uobičajeno zelenim odjeljcima za spavanje
crna je noć kao moj nemir
ako potraje sekundu duže od očekivanog
oba oka pjesme slijepit će
i nikada ponovno neće progledati
putujem li vlakom
osluškujem dahtanje tamnoputih dokera
i lom njihovih teških prstiju
tada trnak san
između vitkih djevojaka
koje nevidljivim ticalima
otresaju moja zaštitnička krzna
pa gol i hrapav i raspuknuto bijel
kao brezina kora
zamišljam da svemir puca
a iz njegove raspolovljene sredine
ispadaju blagdanski kolači
i krijeseći ovici za umatanje čarobnog trenutka
putujem li vlakom
prisjećam se kako su suzu u javnu kupelj pretvarali
i kako je brza sačma prodirala u mlado meso
u kloparanju kotača
zubima pileći šank
postajući dio svakog prošlog krajobraza
hlapim kap po kap
i kao hladna orosina cijedim se
niz unutarnju stranu stakla
u krivudavim umjetnim dugama
možda se prepozna zametak pjesme
potom sklopit ću vjeđe
vjetrovi su njihove otvorene posjekline
pa je dječak jednostavno morao ishlapjeti
a netko je uzbuđeno u nevjerici uzviknuo
pogledajte!
nema više rose u poljima