Pjesnički manifest | Tomislav Domović

izvan stiha ništa ne postoji
jer
poljupci popraćeni suzama
lijeske išibane tučom
ordenje zabijeno u prsa
sve to
iskrivljena je slika loših snova
izvan stiha ničeg nema
jer ogoljele prikaze
i suhonjavi likovi
u krečani dnevnog svjetla
tek blijedi odsjaj strašne su mašte
jer znamenje našeg postojanja
nije usputna kroničarova zabilješka
ono se zbiva unutar miješanja krvi
i nemoćno se pokušava
otrgnuti od molitve
osim mraka izvan stiha ništa ne postoji
i svi gradski
bukači i vikači
posrću pred moćnom tamom
i sve gradske
žene u noći postaju grad
njihove paunovske kretnje
nižu se pred našim
od zornjače dalekim očima
izvan stiha ničeg nema
jer mi i ne znamo
koliko smo ljubavi od jučer propustili
i ne znamo
koliko je svjetlosnih godina u trenutku
projurilo kroz naše zapečeno srce
izvan stiha ništa se ne zbiva
možda tek okrajci prespavanog uznesenja
miris intenzivne truleži
ili vitlo mokre kose na našem čelu
a žurba školaraca
osmrtnice u novinama i na ulazima u veže
došaptavanje tržničkih prekupaca
pocupkavanje izvještačene srdačnosti
i kruti korak policijske patrole
sve je to
usitnjena srča naprslih utvara
što bliješti na dnu puna pehara
u kojem stihovi kao veliki šamani
pokreću i zaustavljaju tok