Pjesnički manifest | Tomislav Domović

naprijed
uvijek naprijed
u zelenim poljima slutiti zlato i pomor
vjerovati u zajednički postanak
i zajedničko toplo umiranje
praznim trbusima kao sjajnim trubljama
dopirati do sutona
a kad prašina zamijeni snijeg
i porozno plava porađanja
tragati za crnom zjenicom
što kao pospano more proživljava
razbuđenu buru
ići ići
šutjeti i ljubiti klas
drhtati
cjelivajući vlas drage kose
jedino šuštanje žive kože
stvara novu glazbu i ne zna što je dosada
a što neodgodivi kraj
u ružinu grmu biti trn
među koprivama latica i slap žedne sline
trgati tijelo u zamotuljke preslikanih
poljubaca
padati u vlakovske kotače
kao frcanje ponoćne iskre
između dva kolosijeka
vjerovati i plesati ritualni ples
makar se korbač zmiji na leđima
opasnostima tepati
nadjevati im pamtljive nadimke
i razgovarati s njima
kao s bezazlenim čovječuljcima
vjerovati i pjevati
pokret i glas imaju snagu vjetra
i škripu svijetla pera
ako sve bivše u sebi raspametim
postat ću razbor
i onda naprijed
ispod mjesečine tkati sjenu
bdjeti i svitati dok nagovještavaju
tisuću polarnih noći
i sudaranje leda u promrznutom srcu