Pjesnički manifest | Tomislav Domović

mene zidovi ne zaustavljaju
niti me išta rogobatno može natjerati
da ustuknem
pred bojom korote
ili ljepuškastim stvorovima
opsjednutima crnom magijom
prosjaj riječi dubi ledenjake
disat ću
makar kao razgaženi cvjetnjak
sred gradskog parka
na mnogim plažama i sprudovima
kao truo čun
disat ću
sisati more
zaustavljati prolome
odgađati vapaj za nijemo doba
mene zidovi i bajunete ne zaustavljaju
ali dani dobrih namjera
u kojima je pjesma bila
ishodište duge
i blaga ljuljačka za rasutu djecu
kao da su bili ranjeni dani
hipnotički san i svijetla noć
kao da je pjesma oštricom raspletene kose
prerezala povoje
samljela kristale
pjesma je bila moćna
krotila je krokodile
biljem hranila divlje mačke
lahorom uzbuđivala usamljenike
mene zidovi ne zaustavljaju
a kad prsle su kapaljke
iz kojih iscurila je mliječ
progovorio sam
sveta je riječ
sestra sunca i majka lakomislene čeljadi
napokon progovorio sam
sveta je riječ
kao život
kao smrt