Pjesnički manifest | Tomislav Domović

detalji kojima si opčinjen
nisu ništa prema onima
koje ne primjećuješ
preko kojih svakoga dana
nezainteresiranim pogledom prolaziš
odlučan da pjesmom
zašiljiš poruku praskozorja
tjeskobe ti se pričinjavaju
kao neizbježni uresi na žrtveniku
što opija strepnjom
te se olako podaješ
neprovjerenoj legendi
da oni koji od duha žive
pretvorit će se u vjetar
zatvorenih očiju ranjavaš se
bez imalo grizodušja
pod stijenom misliš
da si stijena
pod nebom misliš
da si nebo
pod ženom misliš
da si krik
i kako vrijeme gmiže
sve uporniji si u namjeri
da u žitu ukopaš brlog
iz kojeg će samo tvoje brušene oči sjati
a kad stjenice
počnu napadati krhko tijelo
i oluje kad papir i zapise
u moćni vrtlog ponesu
raširenih ruku pod udesom stojiš
kao križ što tek se stvara
i čekaš čarobnice
da posvete tvoja krila i dan
u kojem će praskozorje progovoriti