Pjesnički manifest | Tomislav Domović

pokušavam živjeti pjesmu
mirisati njen pupak
njezinom šarenom kožom pokrivati zaspale oči
njezinim plaštom zaplitati korake
pokušavam živjeti pjesmu
baš u vrijeme njezine smrti
jer vjernoj pratiteljici
ne okreću se leđa
čak kad i podanost postane nesmiljeni čekić
jer ne mogu poći
stazom od blata
i umarati prste tražeći zlatni prah
pa onda poput tužnog patuljka
izbjegavati susret s obraslim divovima
pokušavam živjeti pjesmu
unatoč hropcu
i prorijeđenim recima
što odjek samoće usijecaju u pogled
ali
nema boljeg vremena od ovog vremena
za mjerenje temperature izgarajućeg tkiva
nema boljeg vremena od ovog vremena
kad mašta i providnost
pod mlakim pepelom se guše
svi lomovi
svi prijelomi
sva krvarenja
sva pranja
jeka su svijetlog lanca
njegove karike ječe
a misli zveče
i smiju se koračnicama
i smušenim vjesnicima pomrčine
pokušavam živjeti pjesmu
čisto
kao što je njeno dno bistro
pokušavam
šum lipe u podnožju usamljena brijega
pretvoriti u melodiju
svakonoćne uspavanke
pokušavam
živjeti pjesmu
jer šipražje ima otvorenost
staklenih vrata
pokušavam živjeti pjesmu
nalaziti mlake lopoče
usred vedre noći
raspuknute od zvijezda i snova