Pjesnički manifest | Tomislav Domović

da nas nema
i nema nas
pjesmo!
bez tebe putevi su razgranato
nepremošćeno vodotočje
bez tebe između dana i noći
više ne bi postojali sutoni
i nestala bi sva zjenasta postolja
koja su stvarno
viđala
Sunce i Svjetlo
bez tebe pucnjevi najava su plačnom dobu
i svaki odmetnuti sin
britvom ići će na kost
pjesmo!
izdišu srca koja iz tebe srkala su nektar
i tebi jedinoj
povjeravala čuvstva u kojima visoke
kupale su se plime
izdišu srca
koja uzdarje su tvome postanku
i oproštajna caklovina tvome nestanku
sretna mjesta u našim glavama
tvoj mrazni su odraz
i ti si u nas ubrizgala protuotrov
kad zmije vrtoglavo su se množile
i ti si bila čvrst krotiteljski glas
što tjerao je bijesne pse
kad napadali su tajne kutke
gdje ispod slamnjača crvi izjedali su
odrezana krila i od pisanja natečene prste
pjesmo!
ti si nas učila ponirati
kako sve suze ne bi presahle
i kroz ratove nas vodila
a da ne poludimo
i ne postanemo krvnici krvnicima
koji u tebe vjeruju
kao u boga vjeruju
koji u tebe mržnju tkaju
u prokletstvu čame
koji ubijaju te
tisućljećima ispaštaju grijeh
pjesmo!
još se nisi ispjevala
još kao dobra vjetrenjača
pokrećeš kameni mlin
još neki idu cestom
i pred tobom se klanjaju
do zemlje
do boli
do korijenja
kao pred svetim raspelom
a ako poželiš umrijeti
sljedbenicima daruj zavežljaj sunca
i odstrani glupost i pohlepu s bridova
njihovoga čistog pogleda
upućenog tebi i ponorima tvojim