Pjesnički manifest | Tomislav Domović

neću dočekati svog anđela
premalo je bjeline na otpalom rogovlju
i hici sve bliže odjekuju
što bio je igrokaz
sad drama je
puna flora i tužno uvelog cvijeća
o mnoge zapreke spotičem se
i tako ni jednu molitvu ne uzmognem
izmoliti kako anđeli traže
a svjetovi
ovi ovdje
rasplakani svjetovi
pritišću usta
i kao gusta neprozirna paučina priječe glasu
da se prospe
poput spasonosnog dažda
neću dočekati anđela
niti ću ispiti nektar
a još su ipak žamorljiva usta
prokotrljala iz mramora
i još se u sljepoočnicama sudaraju obale
i prije opraštanja
ponad čaša pjev vrluda oštrim rubom
ne ostavlja se nedovršena pjesma
sivim službenicima
makar zlato zazvonilo
makar lanci zazvečali
neću dočekati anđela
s voskom u šaci
(spremnim za najmračniji mrak)
i s pjesmom svijetloj od krvi
(pretvorenoj u hladni kristal)
čak ni pravdoljublje
urezano u blijede obraze
ne može podići
savijene glave cvijeća
jer ponor odlučuje i dosuđuje
i njegovo dno zipka je za pjesmu
neću dočekati anđela
niti ću križopuće zaobići
a da ne zalutam
ugašene krijesnice pokrivat će me
i negdje u neodredivoj daljini
čut ću vlastitu pjesmu
kako se veseli
neočekivanoj slobodi