Pjesnički manifest | Tomislav Domović

klizati i žvakati život
kao bešumnog šišmiša lepet
plagijate i kopije potapljati u razarajuću kiselinu
približiti se središtu zla
usamljena strašila pozabadati
u samotne vrtove
spustiti kišu
jabučni sok
i mliječnu kap
na teška rebra
našeg teškog prokletstva
hraniti se mirisom žene
izgladnjivati se mirisom žene
spoticati se o jezik
kao o navlažene žalce
dugačkim ispisotinama dokučivati
trag nektara u zemlji
mudrolije sapunati vrućim životinjskim lojem
zavjetovati se
usprkos silnim prorocima
koji prizivaju potop i bijes
gorkost isprati čašom čiste duše
odmrsiti omče
i galebovima vratiti kliktaj
od albatrosa učiti o ljubavi
od kunića učiti o umiranju
imati cestu koja nikuda ne vodi
a svuda stiže
jer
žile čuvaju klokot za jedva čujan žubor
u kriptama bačenih riječi
kamogod da odem one su moje kipuće vrelo
i dubok zdenac u koji slijeva se svaki jed