Pjesnički manifest | Tomislav Domović

bojim se kako će sutra izgledati
kad pomorci zavežu posljednji čvor
kad radoznali osmjeh pukne
kao vodenasti čir
prekomorske ptice još dolijeću
ali sutra
bez stihova
gnijezda
i neosvojivih vrleti
oblikovat će maštu u raširene prste
niz koje sjena klizi
poput svilene spavaćice na presijavajućem sedefu
kako će onda pjesnik izdržati
pustinju
i dugačko putovanje bez kapi vode
kako će pjesnik prestati misliti na vrisak
što budi zaspale i trome
oni koji ostaju iza
zaboravljat će
talionice iz kojih je u vrućim potocima
tekao plahi opažaj
zaboravljat će
grabove pukotine s našim usnicama
usječenim u mlado drvo
zaboravljat će
grad
njegov splin
pomamne mirise i jetku sjetu
sva naša neobjašnjiva oduševljenja
sve će oni zaboraviti
samo će naša ugljena tijela pisati
pisati
grafite u zemlji