Vrijeme seksa u doba nevinosti | Drago Hedl

PRAG, KOLOVOZ 1997.

Naslonjen na rasvjetni stup ispred Grand hotela Europa, na Václavskim náměstíma, Dujo je stajao točno onako kako sam ga – ruku vječno u džepovima, spuštena lijevog ramena i uvijek nekako zgurenog, kao da je krivo zakopčao dugmad kaputa ili kao da ga muče grčevi u želucu – sretao na osječkom korzu prije 31 godinu. Ali gotovo tri desetljeća otkako sam ga posljednji put vidio spriječila su me da mu priđem. Nisam bio posve siguran da se prilično blijeda, zamagljena slika iz sjećanja poklapa s likom čovjeka koji je nekoga čekao, dokono promatrajući prolaznike u mlakoj praškoj večeri.

S Dujom sam se sprijateljio u jesen 1966. u gimnazijskim klupama, sjedeći u redu pokraj prozora, u krilu zgrade koja dominira južnom stranom Tvrđe, okrenutom prema tramvajskoj pruzi i lipovom drvoredu. Bio je tri godine stariji od mene.

Ponavljao je peti pa sedmi razred osnovne škole, a onda pao i u drugom srednje. Tako smo se, početkom te tople jeseni, sreli u drugom gimnazije, kao da me, poput maratonca koji je namjerno usporio, želio pričekati da ga sustignem. I postali smo nerazdvojni.

Potkraj ljeta 1969. otišao sam u Ameriku i vratio se godinu poslije. Dok sam bio preko Velike bare, razmijenili smo mnoštvo pisama; posljednje je, šest tjedana prije mog povratka, stiglo u svibnju 1970., s poštanskim markama koje sam pažljivo skinuo s omotnice i zajedno s još nekoliko poklonio filatelističkoj zbirci škole koju sam pohađao, Chrysler High School u New Castlu u Indiani. Na njima su Oton Župančič, dr. Andrija Štampar i Jovan Cvijić, svi kao po zapovijedi, gledali slijeva nadesno.

Pisao sam mu o fascinaciji Amerikom, o obitelji u kojoj sam živio i košenju travnjaka oko njihove kuće, o moru Coca-Cole koju sam ispijao, o izlascima u McDonald’s, o velikom zelenom Dodgeu kojim bismo u dane vikenda odlazili na izlete, o ekskurzijama u Chicago, Washington i New York, o odlasku na Broadway i mjuziklu Fiddler on the Roof, o velikoj samoposluzi Becker Brothers u kojoj sam petkom popodne kupcima pakirao kupljenu robu u ogromne papirnate vreće i u kolicima gurao do prtljažnika njihovih golemih automobila. Tako sam zarađivao džeparac. Pisao sam mu o curama s kojima sam izlazio i povremeno slao fotografije iz kakvog zabavnog parka, na rolla costi ili s automobilskih utrka u Indianapolisu, u drive-in kinu, gdje bih zavaljen u udobno suvozačko sjedalo, s nekom od cura iz škole, grickao kokice i gledao film.

Ono o čemu sam mu pisao, Dujo je, te 1969., mogao vidjeti samo na filmu, a ja sam to živio. I kao da mi nije bilo dosta, izmišljao sam ljubavne avanture i pisao mu kako ševim sve živo, a njega je osobito zanimalo jesam li ševio koju crnkinju i, naravno, odgovorio sam potvrdno. Dometnuo sam kako sam spavao i s jednom Kineskinjom, slatkom, nježnom i sićušnom, čija se brojna obitelj doselila s Tajvana i s kojom sam se uistinu družio, ali najdalje smo došli do poljupca.

U tinti, na papiru njegovih pisama, osjećao se miris zavisti. I Dujo je, naravno, ševio sve živo i slao mi slike skromno odjevenih cura u jeftinim konfekcijskim haljinama domaće proizvodnje, negdje na klupi u Parku kulture ili na dravskoj obali, ali gdje je to bilo od fotografija koje sam mu ja slao, cura u pripijenim trapericama i majicama Indiana State Universityja, Ball Statea ili Ohio State Universityja, kakve sam i sam nosio i bio glavna atrakcija na osječkom korzu kad sam se u njima pojavio nakon povratka, u jesen 1970.

Tek povremeno, Dujo bi mi spomenuo Hamilton, možda u svakom petom-šestom pismu, u rečenici-dvjema, ali dovoljno da mi srce zatitra na priziv njezina imena. Saru, ili Hamilton, kako smo je zvali, vidio je u prolazu ili kad se vraćala iz škole; jednom ju je sreo na korzu, drugi put samu i zamišljenu na klupi, sredinom jeseni, ispod lipovog drvoreda na tadašnjem Bulevaru JNA, u žućkastosmeđim plitkim cipelama, koje su se stapale s bojom otpalog lišća. Nakon svakog Dujina pisma u kojem bi spomenuo Hamilton, obuzela bi me sjeta, ali nije dugo trajala.

Amerika je bila prepuna uzbuđenja i izazova, bilo mi je 19 godina, činilo mi se da sam glavni glumac u filmu koji sam režiram, čiji sam scenarij pisao u hodu i za partnerice birao najljepše glumice. Hamilton se činila tek dalekim odbljeskom, kratkim poput munje koja na djelić sekunde obasja njezin lik, a onda opet sve nestane, nebo se razvedri, a sunce prospe nad Amerikom, obasja Indianu i osvijetli svaku ulicu New Castlea i mene, sretnog, u njemu.

U posljednjem pismu, Dujo nije spominjao Hamilton. Javio je kako će u srpnju na Brač, portretirati turiste da zaradi nešto novca. Izvrsno je crtao. Imao sam bezbroj krokija nastalih na satovima kemije, fizike i osobito matematike, dok me, dosađujući se, neumorno portretirao. Čuvao sam ih u velikoj kartonskoj mapi, govoreći kako ću jednoga dana biti bogat kad on postane slavan.

Pisao je da će kad se vratim prirediti neviđenu, gala feštu (upotrijebio je baš te riječi) da proslavimo povratak iz Amerike.

Boy, napit ćemo se ko zvijeri, ko zadnja stoka – pisao je – a svaka boca koju doneseš pridonijet će boljem ugođaju.

Tom rečenicom završio je posljednje pismo.

Vrativši se u Osijeku srpnju 1970., stisnuo sam zvonce na Dujinoj kući u Ulici Branka Radičevića, gdje je živio s ocem. Vrata je odškrinula nepoznata, mrzovoljna žena.

– On više ne stanuje ovdje. Nakon što mu je u svibnju otac umro, prodao je kuću i otišao. Ne znam kamo ni gdje je, nije ostavio nikakvu adresu. Nemam vam više što reći.

Vrata odškrinuta tek toliko da sam mogao vidjeti samo lijevu polovicu lica mrzovoljne žene, polako su se zatvorila. Ključ u bravi tiho je škljocnuo, Dujin otac, pedantni bravar, uvijek je vodio računa da bude dobro podmazana.

Nakon povratka analizirao sam poštu koju mi je slao, pomno iščitavajući svaku rečenicu, tražeći između redaka kakvu naznaku, skriveni smisao, trag koji bi otkrio kamo je mogao otići. Uhvatio sam se dijela u kojem je napisao kako se nada da će u Supetru ponovno sresti Dagmar, curu iz Čehoslovačke koju je ondje upoznao krajem prošloga ljeta. Dagmar je spomenuo samo jednom, u prvom pismu, u jesen 1969. i, opisujući mi njihove lude noći, uz njezino ime dodao riječ pirana. Poznajući Duju i njegov način izražavanja, bilo je jasno da to znači samo jedno: Dagmar je pohotljivica vječno gladna, nezasitna. Tako sam, povezujući njega i Dagmar, mislio da je možda završio u Čehoslovačkoj. I sada ga, eto, mnogo godina kasnije, kako mi se učinilo, srećem u Pragu, u državi koja se danas zove Češka.

Duju, rekoh, nisam vidio tri desetljeća. Ali zapazivši u velegradskoj vrevi čovjeka kako stoji naslonjen na rasvjetni stup, bio sam gotovo siguran da je to on. Ipak, opreza radi, produžio sam niz blagu kosinu, spuštajući se prema stanici podzemne željeznice Můstek, pa nastavio do ugla Jindřiške, okrenuo se i vratio pedesetak metara da još jednom prođem pokraj njega i pažljivo ga osmotrim prije negoli mu pristupim.

Oko jednog od izloga na tom dijelu Václavskih náměstí načičkalo se mnoštvo svijeta. Gledali su na televizoru, postavljenom u izlogu, izvanredne vijesti o prometnoj nesreći Lady Diane koja se tog popodneva dogodila u Parizu. Zbog vijesti koja je brzinom svjetlosti obletjela globus, kasnije nego inače vraćao sam se s posla s Radija Slobodna Europa. Kad je tog nedjeljnog popodneva – koje je do tada bilo dosadno i mirno – vijest stigla u redakciju, nastala je strka. Zatečen događajem, dopisnik iz Pariza javio se tek sat kasnije, a kad je adrenalin u redakciji ponešto splasnuo, urednik mi je glavom pokazao da mogu otići. Moj dio posla, pregled vijesti iz zemalja bivše Jugoslavije, ionako je bio odavno završen.

Izašao sam iz zgrade od crnog mramora i zatamnjenog stakla, zbog stupova na kojima je stajala nalik na noge kakva čudovišta, pobjesnjelog divovskog robota koji se oteo kontroli i poput podivljalog King Konga na Manhattanu, kanio krenuti u razaranje Praga.

Odlučio sam prošetati od Vinohradske, ali predomislih se. Produžio sam do podzemne na Můsteku pa namjeravao nastaviti metroom dvije stanice do Karlovo náměstí, gdje sam u Vyšehradskoj, u zgradi oronula pročelja, imao unajmljen mali, ukusno uređen stan, opremljen IKEA-inim namještajem.

I tako sam naletio na čovjeka nalik Duji, iste neukrotive riđe kovrčave kose, koja ga, za razliku od moje, ni sada u pedesetima nije počela napuštati. Ta crvenkasta griva možda me i mogla zavarati, pokolebati i dovesti u nedoumicu je li to zaista on, ali spušteno rame, blaga pogrbljenost i način kako je držao ruke u džepovima činili su me gotovo sigurnim da je u pitanju upravo on.

Ali kad sam se vratio, nije ga više bilo. Dvije vesele, dugonoge djevojke još su ćaskale i kikotale se kraj obližnjeg kioska čekajući da prodavačica isprži kobasice, premaže ih senfom i strpa u razrezanu kiflu.

Sredinom rujna otputovao sam iz Praga. Još sam nekoliko puta, vraćajući se s posla, prošetao Václavskim náměstíma ne bih li sreo onog tipa spuštena lijevoga ramena, zgurena, kao da ga muče grčevi u želucu. Promuvao bih se do stanice podzemne željeznice pa vratio do kioska i kupio pržene kobasice, iako me doma, u unajmljenom stanu u Vyšehradskoj, čekao pun hladnjak kobasica i praške šunke i nekoliko limenki rashlađena piva, a u smočnici solidan izbor probranih vina. Kupujući kobasice s prženim lukom, koje bih potom jeo naslonjen na svojevrsni šank pričvršćen uokolo kioska, imao bih opravdanja provesti ondje petnaestak minuta. Bilo je glupo tek tako šetuckati gore-dolje i u plastu milijunskoga grada tražiti iglu za koju sam mislio da je Dujo. Ovako, jeo sam kobasice, stajao uz kiosk, strpljiv i miran poput ribiča koji se nada ulovu. Ali moj plovak, iz dana u dan, stajao je na mirnoj vodi, nepomičan. Riba koju sam želio upecati nije se pojavljivala.

Posljednju večer pred povratak šetao sam uz Vltavu. Rijeka je mirisala na svježu, tek načetu jesen, ali me podsjetila na Dravu i jednu osječku večer kasnoga kolovoza 1968. kad sam prvi put, s Dujom u društvu, sreo Hamilton.