Vrijeme seksa u doba nevinosti | Drago Hedl

PRAG, 28. KOLOVOZA 2000.

Sunce se, pistom praškog aerodroma, razlilo po baricama zaostalim poslije noćašnje kiše, poput otočića boje na podu prolivene iz kante nespretnog ličioca. Avion je bio poluprazan na jutarnjem letu u Zagreb. Odsutna pogleda, stjuardesa je, mašući rukama, rutinski objašnjavala što činiti u nenadanim situacijama i kako najbrže napustiti zrakoplov, slijedeći osvijetljeni trag na podu.

Mamurne glave sjedio sam do prozora, misleći kako bi za mene bilo najbolje da se avion sruši negdje nad austrijskim Alpama, da sve završi brzo, u djeliću sekunde, nekim silnim udarcem o liticu, i da se nakon kratkog bljeska sve zauvijek ugasi i utopi u beskraju mraka. Obično, radeći svoj novinarski posao, osjećao sam olakšanje i zadovoljstvo kada bih raspleo neku složenu, zamršenu priču. Sada nisam. Ispunjavao me osjećaj ogromne praznine.

Zrakoplov je rulao po pisti, a onda se propeo i vinuo u nebo. Prag je nestajao u jutarnjoj izmaglici. Anitin avion iz New Yorka trebao je ovdje sletjeti za dva sata. Tako je pisalo u njezinoj poruci koja me sinoć zatekla u hotelu. Dujo i Linda imali su popodnevni let u Pariz. Uzbudljiv dan na praškom aerodromu.

U onom kratkom vremenu dok je avion rulao po pisti, svijet se na trenutak učinio manjim, onakvim kakvim ga je zamišljala Anita. A onda, kad se zrakoplov propeo, pretvorio se u beskraj, veći od Svemira.