Vrijeme seksa u doba nevinosti | Drago Hedl

BUDIMPEŠTA, OŽUJAK 1969.

Priznanje da nisam bubnjar u Dujinu rock-bandu, kako me predstavio Goci, curi najljepših nogu u gradu, naglo je ohladilo njezinu ljubav. Ovakvih kao ja mogla je naći na svakom koraku, bio sam bez love, hodao u nekakvim smiješnim Varteksovim konfekcijskim hlačama i izlizanim cipelama Borovo, dok su pravi momci, kakvi su se sviđali Goci, na korzo stizali u trapericama Levi’s i tenisicama marke Adidas, koje su nabavljali u komisionim radnjama ili po njih večernjim autobusima putovali u Trst.

Nisam joj bio zanimljiv.

– Ti si tako običan – rekla je. – Mislila sam da si stvarno bubnjar i to mi se svidjelo. Ne želim te povrijediti, ali jedino mi se to sviđalo na tebi.

Patio sam tjedan-dva, a onda, opet zahvaljujući Duji, krenuo s Anom, curom iz razreda, i lakše zaboravio najljepše noge u gradu.

– Ne mogu te gledati kako veneš i kako ti uludo prolazi mladost. Jebo te nilski konj, sredi se, čovječe. Pa ti duže žališ za Gocom nego što si s njom hodao. Okreni se oko sebe, Boy – rekao je prijekorno. – Svijet je prepun cura, posvuda su oko nas. I ne moraš ih tražiti daleko, dovoljno je da se okreneš u našem razredu. Pogledaj Anu, šta joj fali?

Već na sljedećem odmoru, dok smo stajali u hodniku, pozvao je Anu. Ispod čedne, tamnoplave kute s dugmadi boje zlata, kakve imaju dimnjačari na svečanim odorama kad se slikaju za zidne kalendare, živahno su joj se nadimale grudi i kao da su, svakim njenim udisajem, jurile prema meni. Dujo je rekao kako Ana ima nedvojbeno najveće sise u razredu i da ju je dobro osmotrio na satima tjelesnog, kada se uvjerio u to.

– Vidiš, Ana, moj prijatelj Boy umire od tuge – rekao je gotovo plačnim glasom. – Pokušavam učiniti sve da ga razveselim, ali ništa ne pomaže. Liječnici su digli ruke od njega. Možda bi ga ti mogla utješiti, saslušati, podmetnuti rame da se na njemu gorko isplače. Ne možeš to odbiti, Ana, pokaži malo samilosti, jedan mladi život je u pitanju. Shvati to kao humanitarnu akciju.

Stajao sam zblenut i mora da sam stvarno izgledao kao da umirem od tuge jer se Ana na trenutak zainteresirala, učinilo mi se da se sažalila. Ali, oglasilo se školsko zvono pa smo se vratili u razred. Sjedila je u istom redu, dvije klupe ispred mene, i čudio sam se kako je nisam zapazio sve dok mi Dujo nije svratio pozornost na nju. Da, bila je slatka, prćast nosić i rupice na obrazima, kao da je sišla s reklame za kakvu čokoladu. Jedva sam čekao da završi sat i da na sljedećem odmoru Dujo nastavi priču. Ali čim je zazvonilo za kraj sata i profesorica povijesti izašla iz razreda, odvukao me u kut učionice i rekao:

– Sljedeći tjedan idemo na ekskurziju. Nema ništa bolje nego za tu prigodu imati curu iz razreda. Tri noći u hotelu u Budimpešti. Čovječe! Kada ćeš ponovno imati takvu priliku?!

A onda me poput vreće povukao u hodnik i sad već gotovo plačući, obratio se Ani ne bi li je uspio odobrovoljiti.

– Moraš mu pomoći. Čovjek umire od tuge.

– Pa da čujem što je – rekla je, žvačući sendvič.

– Bit će možda bolje da vas ostavim same – rekao je. – Vjerujem da će tada biti iskreniji. Ti si, da znaš, dobra cura, činiš plemenito djelo i spašavaš jedan mladi život. A tko spasi jedan život, spasio je cijeli svijet. Čula si to na prošlom satu, baš tako je rekla profesorica povijesti.

I tako smo se Ana i ja, tri dana prije ekskurzije, dogovorili za naš prvi spoj. Trebale su nam gotovo četiri pune školske godine provedene u istom razredu da shvatimo kako se jedno drugom sviđamo. I trebao je Dujo da nam to objasni. A kad sam mu pričao kako je prošla naša prva zajednička večer i, naravno, cijelu priču, poput božićne jelke, nakitio izmišljenim ukrasima, Dujo me očinski savjetovao:

– Slušaj, Boy – rekao je – sada kad često mijenjaš cure, vodi računa da ih ne oslovljavaš imenom. Ja svim svojim curama jednako tepam, govoreći im Miki, i tako se nikad ne mogu zabuniti da novu curu, slučajno, nazovem imenom bivše. Jer, ako se jedna zvala Marta, druga Sanja, treća Marija, a ova s kojom sam sad, Zorka, tko će sve to pamtiti. Zato, svim curama tepam na isti način, Miki, i tu nema zabune.

Zbog Ane sam se našao na silnim mukama kada sam, dva dana pred maturalnu ekskurziju, na Dujin nagovor (– Slušaj – rekao je – ništa ne treba prepustiti slučaju.), odlučio kupiti prezervative.

– Jebi ga, Boy, rekao je, bolje ih ponesi odavde, tko zna hoćeš li ih naći u Mađarskoj. I kako ćeš im objasniti što tražiš. Taj smiješni jezik ne znaš, morao bi skinuti gaće objašnjavati im rukama – rekao je pa na lijevoj spojio kažiprst i palac, napravivši krug, a na desnoj uspravio srednji prst i njime ciljao otvor.

Tada, te 1969., kondomi nisu, kao danas, stajali tik uz blagajnu u samoposluživanjima ili na benzinskim crpkama. I nije ih bilo bezbroj vrsta kao danas, nego samo oni domaći, RIS-ovi. Danima sam mozgao kako ću reći prodavaču da želim kupiti prezervativ i smišljao koje je najbolje vrijeme, rano izjutra kada još nema puno kupaca ili pred zatvaranje. Odlučio sam kako je ipak najbolje došuljati se do kioska, ali ne onog donjogradskog, u kojem me trafikantica poznaje, nego jednom od gornjogradskih. Ali kad sam, čekajući priliku da nikoga ne bude u blizini, napokon pristupio kiosku i rekao tiho, gotovo šapćući: – Molim vas prezervativ – prodavač je upitao: – Što? – pa kad sam htio ponoviti, iza mene se pojavio nitko drugi nego moj razrednik. Ha-ha – rekao je – kupuju se cigarete, a kao, ni ti, ni bilo tko drugi u razredu ne puši.

Taj nesretni kondom, čija mi je kupovina zadala toliko muke, završio je nataknut na slavinu u sobi budimpeštanskog hotela Szabadság [*] u Ulici Rákóczi, druge večeri naše ekskurzije, kada sam, uz mnogo napora, uspio privoljeti Anu da dođe u moju sobu.

Još prije puta, Dujo je nagovorio Ružicu, curu iz razreda koja nam se ponekad znala pridružiti na korzu, da dijeli sobu s Anom.

– Kad prođe ponoć, kad budemo sigurni da su profesori zaspali, dovuci Anu u našu sobu, a ja ću do Ružice. Ostat ću do jutra, Boy, možeš je ševiti dok ti zubi ne utrnu.

Nakon večere odvojili smo se od grupe, prošetali do mosta Erzsébet, pa hodajući uz Dunav nastavili do mosta Szécheny, za koji nam je profesor zemljopisa tog popodneva rekao da je jedan od najljepših na svijetu. Bilo je svježe, ožujak uz veliku rijeku davao mi je alibi da zagrlim Anu. Privila se uz mene i tako zagrljenima bilo nam je malčice toplije. Za razliku od dlanova, usne su joj bile vrele. Stali smo nasred mosta i gledali kako neon velegrada pliva površinom moćne rijeke. Veliko zrcalo Dunava svjetlucalo je i treperilo poput zvjezdanog neba kakvo sam pamtio iz djetinjstva, sjedeći uz Dravu, ispod naše kuće na Donjodravskoj obali, u mlačnim večerima proljećâ i jeseni.

Imao sam nešto forinti, pa smo ušli u malu kavanu, stisnutu među ogromnim zgradama uz kej.

– Prijao bi mi čaj – rekla je Ana.

– S rumom?

– Ma, daj!

Obrazi su joj bili rumeni, obojeni svježinom ožujske večeri. Pili smo čaj i gledali par pokraj nas, smijuljeći se njihovu jeziku koji nismo razumjeli. U vitrini uz šank bili su izloženi kolači, na kriške narezana doboš-torta s glazurom od karameliziranog šećera na vrhu. Ana je, na moju sreću, bila okrenuta leđima i nije mogla vidjeti kolač, jer bih se našao u nevolji da je zatražila krišku. Forinte koje sam imao bile su dovoljne samo za čaj. Osjećao sam blagu nervozu razmišljajući je li bolje da joj sada, u ugodnu ozračju kavane, uz topao čaj koji nam je grijao utrobu, odam plan. Ili da to odložim, pa joj u foajeu hotela, pred dizalom kažem kako je moja soba 272 večeras naša jer će Dujo prespavati kod njezine cimerice. Ovo drugo činilo mi se mudrijim; ako joj kažem sada, imat će više vremena za razmišljanje i pronalaženje kojekakvih izgovora. Bit će najbolje, mislio sam gledajući je kako polagano ispija čaj, da joj pred dizalom kažem kako zapravo ona nema kamo, kako je Dujo u njezinoj sobi s Ružicom i kako joj ne preostaje drugo nego da ove noći podijelimo moju sobu. I još ću joj reći, mislio sam, da se nema čega bojati, jer su ležajevi u sobi razdvojeni, a i da nisu, povukao bih se na svoju stanu kreveta.

Ali kad smo ušli u dizalo i kad sam stisnuo zlatnu okruglu tipku na kojoj se nalazila brojka 2, nisam to rekao. Ispast ću lažac, mislio sam, kad se u mraku, nakon što pogasimo svjetla u sobi, s prezervativom u ruci, uvučem u njezin krevet.

Ništa nije rekla kad sam je pozvao u sobu, samo je pogledala na obje strane hodnika i sigurna da nas nitko ne vidi, ušla za mnom.

– Koji ćeš krevet? – upitao sam kad smo zatvorili vrata.

Bilo je to najgluplje što sam mogao reći.

– Nijedan – rekla je. – Bit ću koju minutu pa idem u svoju sobu.

– Ali tamo je Dujo – odvratio sam, ljutit što joj plan ipak nisam otkrio ranije. – Dogovorio se s Ružicom da ondje spava.

– Ništa mi nije rekla.

– Dujo je s tom idejom došao nakon večere, prije nego što smo se odvojili od ostalih i pošli u šetnju.

– Kad lažeš, laži okruglo. Da se otkotrlja.

Moje objašnjenje stvarno je zvučalo bedasto. Ana je bila pametna cura, a ja lažac bez iskustva.

– Laganje je umjetnost. Možda najveća. Laž mora zvučati uvjerljivo, puno uvjerljivije od istine da bi ti povjerovali. Ti i Dujo taj ste plan skovali još u Osijeku. I bila je to njegova zamisao. I sigurna sam da te je nagovorio da kupiš prezervativ. Je li tako?

Stajao sam skamenjen i postiđen. Uhvaćen u laži. Kako li je samo znala? Kako je, do vraga, sve pogodila? Zar je moje lice takav izdajica? Zar na njemu sve piše?

Ana je sjela na krevet do prozora i ispitivački me gledala. Večer je bila upropaštena, čak i ako ostane u ovoj sobi. Moj plan razbio se u tisuće komadića koji su se razletjeli hotelskom sobom i neugodno bockali poput oštrih kamenčića pod bosim nogama.

Posve neočekivano, Ana je ustala, prišla i stavila mi ruke oko vrata. Nježno me poljubila i rekla:

– Slatki mali, glupavi lažljivče.

Izgovorila je to nježno, toplo, mazno. Ništa drugo tog trenutka ne bi mi tako prijalo kao te četiri riječi. Ugasila je svjetlo i blago me povukla do kreveta na kojem je sjedila do maločas. Ohrabren, slatki mali glupavi lažljivac privukao ju je k sebi i ljubio. Raskopčao sam crvenu kariranu košulju i svukao joj majicu, a njezine su grudi bile stvarno velike, željne osloboditi se uska grudnjaka. Najgluplji odjevni premet ikada, pomislio sam boreći se s četiri male metalne kopče. Sise su joj radosno poskočile, oslobođene, migoljeći poput kokosovih oraha iz napukle zelene opne.

– Slatki mali, glupavi lažljivče – šapnula je još nježnije.

Ljubili smo se divlje, oboje goli do pojasa, i valjali se na uskom hotelskom krevetu, zadihani, kao da smo trčali krugove po Budimpešti, prelazeći mostovima s jedne obale na drugu. Našim žilama krv je tekla brže i snažnije od nabujalog Dunava. Zabio sam glavu između njezinih dojki, mirisale su na svježe, tek skuhano mlijeko. A bradavice, ne veće od borovnice, blago su me bockale po grudima dok sam je stiskao i privlačio k sebi, želeći da nam se krvotoci spoje i da se dva srce pretvore u jedno.

Kad sam dlan ugurao u tijesni prorez između hlača i meke kože njezina glatka trbuha, štrecnula se i ukočila.

– Ne! – rekla je. – Ne!

Vrh dlana zaglavio se nekoliko centimetara ispod njezina pupka. Htjedoh ga spustiti niže, ali napela je trbuh i prikliještila ga još čvršće.

– Ne! – ponovila je. – Neee!

Prstima lijeve ruke prešao sam joj po obrazima. Zjenice su joj bile raširene, obrazi zajapureni, kosa rasuta na jastuku.

– Ana, ne moraš se bojati. Bila si u pravu, kupio sam prezervativ. Imam ga u novčaniku.

– Neće ti trebati. Bar ne sa mnom. Bar ne ovaj put.

Poljubila me, kao da se želi ispričati. Tako sam to shvatio.

– Možemo ugasiti svjetlo i ležati jedno uz drugo, možemo razgovarati, šaputati i u mraku gledati sjene kako šaraju po stropu. Ali prezervativ nam neće trebati. Nisam još spremna za to.

Govorila je nježno i polako, a onda se privila uz mene i stisnula prekidač iznad kreveta.

– Mogu li te nešto pitati? – šapnula je. – Kako me nisi primjećivao skoro četiri godine? Kako nisi zapazio da te gledam pod odmorima, da se tiskam uz tebe kad izlazimo iz škole, da ti se nasmiješim kad prolaziš korzom pokraj mene? Da nije bilo Duje, nikada mi ne bi prišao.

Nisam znao što bih odgovorio pa sam je zagrlio i ležali smo gledajući u strop. I šutjeli. Prijala mi je tišina i njezino toplo, do pojasa golo tijelo. Čuo sam otkucaje njezina srca i tiho disanje koje je postajalo sve ravnomjernije. Sirena u mom krevetu tonula je u paperje sna.

Probudilo me tiho šuštanje u sobi i u polumraku sam vidio njezinu siluetu. Zakopčavala je grudnjak. Bio je to lijep prizor, toliko lijep da nisam bio siguran je li java ili san.

Ustao sam i prišao joj.

– Idem sad – rekla je. – Bilo je lijepo i stali smo kad treba.

– Bilo bi još ljepše da smo nastavili.

Zakoračila je prema vratima.

– Kako si znala za prezervativ? – upitah je dok je izlazila u hodnik.

Nasmijala se zagonetno, poljubila me i otišla.

Očekivao sam da se Dujo vrati svakoga trenutka, ali nije ga bilo. Znao sam da neću moći zaspati, pa sam ustao iz kreveta i stao uz prozor. Ulična rasvjeta počela se gasiti, jedna neusporedivo jača svjetiljka, crvena okrugla kugla, dizala se nad istočnim nebom Budimpešte. Ulicom je milio žuti tramvaj s prikolicom, a dva Trabanta, Lada i Wartburg čekali su na semaforu propuštajući pješaka na drugu stranu široke ulice. Jutro je kljucalo poput pileta kad kljunom razbija ljusku jajeta.

A onda sam se sjetio prezervativa, otišao do noćnog ormarića i izvadio ga iz novčanika. Otvarajući papirnatu kutijicu, držao sam ga pažljivo u ruci, uputio se u kupaonicu i navukao ga na slavinu. Zatim sam pustio vodu i gledao kao se tanki gumeni tuljak pod blagim mlazom pretvara u loptu. Rasla je i iznenada prsnula, a voda se razlila kupaonicom. Sjeo sam na rub kade, držeći u ruci puknuti smežurani prezervativ i glasno se smijao.

Kad sam Duju, sat poslije, sreo na doručku, upitao me kako je bilo.

– Neviđeno – rekao sam.

– Koliko puta?

– Ne pitaj, nisam brojio. Sve dok prezervativ nije puknuo.

– Nije valjda, jebo te nilski konj?

Jutro je bilo gluplje od večeri.

BILJEŠKA

[*] Danas, Best Western Hotel Hungaria.