Vrijeme seksa u doba nevinosti | Drago Hedl

NEW CASTLE, SVIBANJ 1970.

Gospođa Lisa moja bi pisma uvijek ostavljala na komodi u hodniku, tik do ulaznih vrata. Stizala su gotovo svakoga tjedna, nekada i po dva.

– Miriše cijela kuća – rekla bi, smješkajući se kada bi stiglo pismo moje drage. Čudio sam se kako pisma koja šalje Hamilton tako lijepo mirišu i kako se miris đurđica očuva na tako dalekom putu, prolazeći kroz mnoge ruke, zračne luke i avione od Osijeka do New Castlea. U jednom od pisama upitao sam Hamilton gdje kupuje mirisava pisma, ali nije mi odgovorila. Tajnu mi je otkrila gospođa Lisa na aerodromu u Detroitu, sat-dva prije leta, gdje smo stajali očekujući poziv za ukrcavanje.

– Znaš – rekla je – moram ti na rastanku nešto priznati. Prije vjenčanja Don i ja dugo smo se dopisivali. Živjela sam u Fort Wayneu i obično smo se viđali svakoga drugog vikenda, a u međuvremenu se dopisivali. I pogodi što mu se najviše sviđalo, što je najviše volio u mojim pismima? Volio je što mirišu. Prije nego što bih mu poslala pismo, poprskala bih papir i omotnicu parfemom. Obožavao je taj miris, miris đurđice. A onda, kad smo se vjenčali i kad je dopisivanje prestalo, bočica s parfemom ostala je zajedno u kutiji s našim namirisanim pismima. Kad sam vidjela koliko ti znače pisma tvoje drage i kad si mi rekao koliko je lijepa i kako je nježna bila vaša ljubav, sjetila sam se bočice s parfemom. Pa sam namirisala svako njezino pismo, da ti bude draže.

Gospođa Lisa bila je dobra duša i uvijek bi govorila da je dan ljepši kada učiniš bar malo, dobro djelo. S ponosom bi u crkvi, nakon nedjeljne mise, kada bismo se svi okupili u velikoj suterenskoj prostoriji, kušali kolačiće i pili kavu i sokove, govorila prijateljima da će joj Bog biti zahvalan što je preobratila jednu dušu i momka iz komunističke zemlje uvela u svijet vjere. Nije mi vjerovala kad sam joj rekao kako sam i u Osijeku išao u crkvu, doduše samo do kraja osnovne škole, jer sam kasnije shvatio da pametnije mogu iskoristiti to vrijeme.

– Nas su u školi učili kako su komunisti svugdje u svijetu porušili crkve i poubijali svećenike – rekla je, a ja joj se nisam želio suprotstaviti.

Ovdje je crkva bila zabavna. Misa nije dugo trajala, svećenik je bio u običnom, civilnom odijelu, uglavnom se pjevalo, a najbolje je bilo kada bi služba Božja završila, pa bismo sišli u prostoriju za druženje, s ogromnim stolom u sredini na koji bi svaka obitelj donijela kolačiće i sokove, pa su gospođe hodale uokolo ijedna drugoj dijelile komplimente o prekrasnim haljinama koje su obukle, divnim broševima koje su na njih okačile, o divnim frizurama koje ih tako pomlađuju ili o izvrsnim kolačima koje su ispekle. Muškarci su bili u svom kružoku i razgovarali o košarci, automobilskim utrkama ili antikvitetima koje su vidjeli na sajmu u Municeu, a gospodin Don povremeno bi me znao pozvati da ispričam njegovim prijateljima kako smo otac i ja, za niska vodostaja Drave – Kako si ono rekao da se zove rijeka u tvom gradu? – na obali nalazili bakrene rimske novčiće, njima nezamislive starosti.

– Možete li zamisliti novčiće stare dvije tisuće godina? – upitao bi Don zanijemjelo društvance u podrumskoj prostoriji crkve, bijeloj i čistoj poput operacijske sale.

– Dvije tisuće godina! Mora da vrijede pravo bogatstvo – rekao bi zadivljeno William Stairs, jedan od Donovih prijatelja, dok sam ja piljio u grudi njegove ljepuškaste kćeri Rite, koje su, nimalo primjerene svetom mjestu, prkosno stršale ispod uske majice, obasjane škrtim dnevnim svjetlom što je dopiralo kroz maleni suterenski prozor.

Baš tu, u podrumskoj crkvenoj dvorani, početkom svibnja, pitao sam Anitu da sljedećeg vikenda odemo u kino. Iako sam je u školi viđao svaki dan, iako smo se susretali u kafeteriji na ručku, nijedna od tih prigoda nije mi se učinila dovoljno romantičnom da joj priđem. Slična priča kao s Anom, godinu prije. Samo, sada nije bilo Duje i njegove posredničke uloge.

Ovdje, u crkvenoj prostoriji nakon mise, uz kolačiće i sok, stvorilo se to pogodno ozračje: proklijala je ljubav, onako kao što proklija biljka, bez napora, u toploj i vlažnoj zemlji. I luckast, kakav sam bio, pomislih da ljubav koja se začne u crkvi mora imati Božji blagoslov. I da na nju imam puno pravo jer mi je Hamilton prestala pisati.

Sredinom travnja Dujo mi je uputio neobičnu molbu. Tražio je da mu u omotnici pošaljem nekoliko razglednica New Castlea. Nisam ga pitao što će mu, pa je moje iznenađenje bilo potpuno kada ih je u jednom od sljedećih pisama vratio. Sve su bile naslovljene na različita imena i adrese. Tekst je bio manje-više isti. Kitnjastim rukopisom, koji bih prepoznao među tisućama drugih, Dujo je pisao kako se sjajno provodi u Americi, kako je na putu iz Chicaga zastao kod prijatelja u New Castleu i kako će odande do Springfielda u Illinoisu, pa cestom Route 66 sve do Los Angelesa na Zapadnoj obali. Odatle će, pisao je, pacifičkom obalom do San Francisca, a onda natrag na Istočnu obalu, ravno u New York. Jedna od razglednica bila je naslovljena nekakvoj Frantiski u Pragu, druga Zlati u Rijeci, treća nekoj curi u Novom Sadu…

Bit će im drago što sam ih se sjetio – pisao je Dujo – a tebe molim, Boy, samo kupi marke, nalijepi ih i ubaci razglednice u prvi poštanski sandučić u New Castleu. I sam znaš kako će se obradovati te cure kada vide da ih se Dujo sjetio u Americi.

Da, to je bio Dujo. Spreman na svakakve podlosti, podvale, prijevare i sitne gadosti, na stvari kojih se ja ne bih sjetio ni da živim stoljećima. Naravno, kupio sam marke i u pošti uzeo plave naljepnice na kojima je, uz crtež zrakoplova, pisalo: air mail, par avion. Tako sam Duji pomogao u savršenom zločinu i željno čekao da mi, kad se vrati s izmišljenog puta po Americi, napiše kako su reagirale sve te cure i kako su mu zahvaljivale što ih se sjetio na tako uzbudljivu putovanju o kojem su one maštale tek u najluđim djevojačkim snovima.

Ali, Dujo se više nije javljao. I što mi je osobito teško palo, nekako istodobno prestala mi je pisati i Hamilton. Hodnik s komodom na kojoj je gospođa Lisa ostavljala moju poštu prestao je mirisati na đurđice. Dolazila su još samo pisma s oštrim, činovničkim rukopisom mog oca, ili nježnim i razigranim, moje majke.

I Hamilton i Duji u svibnju sam napisao još dva pisma, ali odgovora nije bilo. U crnoj kronici lokalnih novina, The Courier Times, pomno sam pratio da se negdje nad Atlantikom nije srušio kakav avion u kojem su možda bila njihova pisma, ali izvještaja o zrakoplovnim nesrećama nije bilo. Gospođa Lisa, naravno, primijetila je izostanak pisama, ali bila je dovoljno suosjećajna i razborita pa me nije pitala zašto više ne stižu. S moga lica, pretpostavljam, mogla je sve pročitati.

Sredinom svibnja stigao me Božji blagoslov. Grickajući suhi kolačić od badema i grožđica, u podrumskoj prostoriji naše crkve, dok je Don sa svojim društvancem čavrljao o automobilskim utrkama u Indianapolisu, Anita mi je prišla i upitala hoću li navečer na košarkašku utakmicu koju je momčad naše škole igrala s momcima iz obližnjeg Richmonda.

Bila je ljupka i privlačna i kao da je, poput najsočnije, najzrelije trešnje, s najviše, nedokučive grane, pala u širom otvorena usta glupavog dječaka koji nije imao ljestve, a nije ni znao popeti se na drvo. Anita je ozbiljno poljuljala moje uvjerenje u nepostojanje Svevišnjeg; bila je Božji dar. Upravo ovdje, u crkvi.

U ogromnu školsku sportsku dvoranu te sam večeri došao sat ranije kako bih zauzeo mjesto u prvim redovima do terena i imao Anitu na oku. Neumorno je, s ostalim pom-pom curama, skakutala uz rub igrališta potičući publiku da navija. Trojansi, momčad naše škole, sjajno su igrali. Publika je bila oduševljena, bučno su navijali, a ja sam zadivljeno gledao Anitu s kolikim žarom neumorno izvodi uvježbanu koreografiju. Skakutala je i s toliko elegancije i gracioznosti podizala i izvijala ruke, držeći pompone u zelenoj boji momčadi naše škole, da od nje, uopće nisam vidio momke na parketu. Spazila me i mahnula mi diskretno, ali dovoljno jasno da shvatim kako je taj pokret njezine ruke bio upućen samo meni. Na njezinu licu neprekidno je titrao osmijeh. Bio je najljepši, zasjenio je ostale plesačice, a ja sam ga prisvojio, uvjeravajući se da ga nitko drugi ne zaslužuje.

– Pričekaj samo da se istuširam – rekla je doskakutavši čim je utakmica završila. – Što kažeš na rezultat? Potopili smo te napuhane frajere iz Richmonda.

– Ti si najzaslužnija za pobjedu – rekoh, a ona veselo odmahne rukom i otrči u svlačionicu. Za desetak minuta sjedili smo u njezinu crvenom Buicku, a nekoliko trenutaka poslije i u drive in McDonald’su. Naručili smo hamburgere, pomfrit i veliku čašu Coca-Cole u kojoj su zveckali komadići grubo samljevenog leda. Zavaljeni u udobna kožnata sjedala njezina auta, grickali smo pržene krumpiriće umačući ih u kečap. Anita je prepričavala utakmicu, a ja sam gledao njezino vedro, zadovoljno lice i silno sam je želi poljubiti. Bio je to naš prvi izlazak i iako na njezin poticaj, mislio sam da je još rano za poljubac. Ali na rastanku, kad me te večeri dovezla pred kuću Sloanovih u Brown Roadu i kad je približila usne želeći me prijateljski poljubiti u obraz, uzeo sam njezino lice u ruke i poljubio je u usta. Naši su se jezici isprepleli, pa smo šutjeli i nježno se ljubili, sve dok, možda nakon dvadesetak minuta, nije pogledala na sat i rekla kako je vrijeme da pođe kući.

A ja sam, došavši u svoju sobu, kad me prošla blaga vrtoglavica i ošamućenost od njezinih poljubaca, sjeo i napisao pismo Duji, pismo puno laži i pretjerivanja, ljubavnog hvalisanja i izmišljotina, opisujući strasnu večer s Anitom, divlji seks kakav još nisam doživio. Htio sam mu napakostiti, nadajući se da će sadržaj pisma prepričavati po osječkom korzu i da će priča nekako doći do Hamilton. Želio sam da pati, želio sam je kazniti što više ne dolaze njezina pisma, namirisana parfemom koji je podsjećao na đurđice. Tada, naravno, nisam znao kako je to pismo bilo uzaludno i posve nepotrebno. Doznat ću to tridesetak godina poslije.

Pismo sam sutradan ubacio u poštanski sandučić i ono je odletjelo, kao bumerang iz vješte ruke Aboridžina, da bi se, zajedno s drugima, silno ubrzano nakon duga leta, vratilo tri desetljeća poslije i pogodilo me svom silinom u najosjetljiviji dio duše, onaj u kojem sam čuvao uspomene na kratku ljubav s Anitom.