Vrijeme seksa u doba nevinosti | Drago Hedl

OSIJEK, 1966.

Kad se otac 1965., nakon osam godina odležanih u zatvoru, jednoga svibanjskog popodneva vratio kući, mislio sam da ćemo opet biti sretna obitelj. Mislio sam kako ćemo o svemu razgovarati danima jer kad bih oca u rijetkim prilikama posjetio s majkom u maloj zagušljivoj prostoriji zatvora u Lepoglavi, gdje bismo se gledali kroz debelo staklo – umašćeno dodirima usnica i znojem s mnogih dlanova – govoreći u maleni okrugli otvor kroz koji se nije mogla ugurati ni ping-pong loptica, rekao je da pamtim sve što se događa i da ćemo o tome dugo i potanko razgovarati kad se jednom vrati. Ali tog popodneva, kad se suh i uspravan, poput borova trupca, napokon vratio, razgovor smo završili za desetak minuta i nikada se više nismo vraćali onome što je prošlo.

Mučilo me što s ocem nisam mogao uspostaviti nikakvu bliskost. Više od polovine mog dotadašnjeg života – kada se vratio bilo mi je 15 godina – on je proveo u zatvoru. U svibnju 1965. došao je kući. Bio je utučen, mučaljiv i zamišljen i nikada prvi ne bi započinjao razgovor. Ni s majkom ni sa mnom. Odgovori su mu bili kratki i kao da je svaku riječ tri puta pažljivo odvagnuo, rastajući se s njom teško i nevoljko, poput škrtca kad iz novčanika vadi sitniš.

Isprva sam ga doživljavao kao gosta koji će nakon nekoliko dana otići. Navikao sam živjeti s majkom i sestrom i nekako sam se osjećao glavom obitelji. Jedini muškarac u familiji. Kad je trebalo donijeti kakvu odluku, majka bi se posavjetovala sa mnom.

– Mislila sam kupiti drva ovaj mjesec. Sad su jeftinija nego što će biti u jesen – znala bi reći, bojažljivo i plaho, dok smo sjedili u dvorištu, u raskošnom hladu oraha u čijoj su krošnji vršljale grlice.

Majka je imala potrebu podijeliti s nekim svoje brige, a meni se činilo kao da želi moj savjet.

– Da – rekao sam. – Bilo bi dobro da već sada osiguramo ogrjev. Bolje je nego čekati jesen.

Ili:

– Sestrici će trebati sandale. Gospođa Lehota jeftino će mi prodati gotovo nove, koje su njezinoj Đurđici sada premale. Što misliš, da ih kupim?

– Da – rekao bih. – Sestrici su potrebne sandale.

Otkako se otac vratio iz zatvora, majka me više nije pitala za savjet. O tome je razgovarala s ocem. Ja bih pod orahom sada sjedio sam. Bio je kraj svibnja, ali miris rascvjetalih bagrema još se širio ulicom.

Čuo bih, kroz otvoren kuhinjski prozor, kako razgovaraju.

– Dado završava osnovnu. Morali bismo odlučiti što dalje – rekla je majka.

– Neka upiše tehničku školu. Ili izuči kakav zanat.

– Spominjao je gimnaziju.

– Gimnaziju? – začudio se otac. – A što će kad završi?

– On to želi.

– Ne znam hoćemo li mu poslije moći priuštiti studij.

– Jako želi u gimnaziju.

– A s gimnazijom, što može? Teško da bi dobio i posao činovnika.

Da je otac još bio u zatvoru, u Lepoglavi, o tome bismo odlučili majka i ja. Držala bi mi ruku na ramenu u sumrak, dok bismo sjedili na drvenoj klupčici bez naslona, u dvorištu ispod orahove krošnje.

– Jesi li siguran da želiš najesen upisati gimnaziju? – upitala bi.

– Jesam. Razgovarao sam o tome s razrednikom i misli da je to najbolja odluka.

– Dobro – složila bi se majka. – Neka tako bude.

Sada, ništa me više ne bi pitala.

Četiri dana nakon očeva povratka iz zatvora, moj razrednik, profesor matematike Josip Krmpotić, nakon šestoga, posljednjeg sata, sazvao je razredni sastanak. Mirisala je topla proljetna večer i svi smo jedva čekali da završi nastava, da se u prvom sumraku razletimo na sve strane, poput kokica kad pršte iz vrele tave. Nije nam se ostajalo u školi, ali razrednik je rekao da moramo izabrati jednoga među nama koji će nositi Titovu štafetu i trčati dijelom Bulevara JNA prema Trgu slobode. Taj dio trase, tristotinjak metara, pripao je našem razredu, govorio je razrednik.

– Imamo veliku čast što je ove godine naš razred dobio priliku da jedan učenik nosi Titovu štafetu. Kao što svi znadete, ta štafeta, izraz ljubavi naše omladine prema drugu Titu, kreće iz njegovog rodnog mjesta, iz Kumrovca, i bit će mu uručena na Dan mladosti, njegov rođendan, u Beogradu. Proći će kroz tisuće ruku, a ove godine čast da nosi štafetu imat će i jedan učenik našeg razreda, osmog B. Tako je odlučeno na nastavničkom vijeću, a nama prepuštena odluka tko će to biti. Prije nego što nekoga predložite, napominjem da treba izabrati najboljeg omladinca i odličnog učenika, nekoga tko je uzor, tko može biti primjer ostalima. Pa eto, koga predlažete?

U razredu je nastao tajac. Neki su sagnuli glave, plašeći se valjda da ih razrednik ne prozove, drugi zvjerali uokolo kao da odvaguju koga će predložiti. A onda je Ružica iz druge klupe do prozora podigla dva prsta i zacvrkutala:

– Ja predlažem Petru. Odlična je učenica i svima je prijateljica.

– Dobro – rekao je razrednik. – Ima li još prijedloga?

– Ima.

Svi su se okrenuli prema Ratku u posljednjoj klupi.

– Predlažem Dadu… ovaj, Dragu. Dragu Keniga. Ima sve petice, odlično igra nogomet i uvijek mi šapće kad nešto ne znam.

Svi su prasnuli u smijeh, samo sam ja ostao ozbiljan i zbunjeno pognuo glavu osjećajući kako mi krv nadire u lice. Tijelom mi je prostrujala toplina, a onda sam počeo drhtati kao da me šiba ledeni sjeverac kad zimi zafijuče u golim granama bagrema, na vrhu dravskoga nasipa.

– Ima li još prijedloga? – pitao je razrednik.

Htio sam predložiti Martu, ali sam se bojao da će mi glas drhtati, pa sam se skupio u klupi, nastojeći biti što manje vidljiv.

– Dobro, ako više nema prijedloga, onda ćemo glasati – rekao je razrednik. – Tko je za Petru neka digne ruku.

Prošetao je između redova klateći se s noge na nogu.

– Četrnaest. Četrnaest glasova za Petru.

Sada sam ja na redu. Stisnuo sam se u stolici i najviše bih volio da sam mogao propasti u zemlju, nestati bez traga. Od nas 32 u razredu, 14 ih je glasalo za Petru. Znao sam, dobit ću manje glasova, a onda će Gordan i Marin jedva dočekati da me zadirkuju.

– Pobijedila te Petra, koja svima ide na jetra – rugat će se danima, pod svakim školskim odmorom.

– Tko je za Ratkov prijedlog?

Razrednik je ponovno prošetao između redova školskih klupa, podignuta kažiprsta, brojeći ruke u zraku.

– Osamnaest! Bravo, Kenig, ustani da te svi vide.

A mene je oblio hladan znoj i bojao sam se da će mi se zavrtjeti u glavi ako ustanem.

– Eto, Kenig, pripala ti je ogromna čast. Ti ćeš, u ime cijeloga našeg razreda, našega osmog B, ponijeti Titovu štafetu i svi će ti pljeskati, a možda ti i fotografija izađe u novinama.

Otac i majka samo su se pogledali i ništa nisu rekli kad sam im se, došavši kući sav ushićen, pohvalio kako ću nositi Titovu štafetu. Večerali smo šutke.

Sutradan, dok smo prije prvoga sata brbljali u razredu čekajući nastavnicu biologije, Gordan i Marin došli su, cerekajući se, do moje klupe.

– Draži su nam kruh i pašteta nego tvoja Titova štafeta – pjevali su uglas na opću radost cijelog razreda. Ali, istoga časa kad je u razred banula stroga profesorica biologije, Mila Račić, zanijemjeli su i u tren, u stavu mimo, našli se u svojim klupama.

– Kenig, javi se direktoru! – rekla je profesorica Račić, tresnuvši razrednim imenikom o stol.

– Ali, ja nisam ništa skrivio. Nisam ništa pjevao – procijedio sam kroz zube, tresući se od straha.

– Čuo si što sam rekla – izderala se. – Tutanj!

Šmugnuo sam u hodnik, bojeći se da me onim imenikom ne tresne po glavi, kako je ponekad znala činiti kad bi nekoga od učenika, dok je ulazila u razred, zatekla izvan klupe. Što li ću sada reći direktoru i kako ću objasniti da nisam ja, nego da su Gordan i Marin pjevali onu pjesmu o pašteti i Titovoj štafeti? Jedva sam smogao snage pokucati na vrata direktorove sobe, a kad se s druge strane zaorilo – daaa – srce mi je skočilo u grlo.

– Slušaj, Kenig – rekao je odlučnim glasom direktor Stjepan Soldo, gledajući me preko debelih okvira naočala. – Moramo razgovarati o Titovoj štafeti.

Kako li je već saznao, pomislio sam i taman kad sam izustio kako se ja nikada ne bih rugao štafeti i da mi je velika čast što će, poput tisuća najboljih omladinaca diljem zemlje, Titova štafeta biti i u mojim rukama, direktor je spustio dlan na moje rame i nastavio:

– Ti si dobar učenik i pravi si omladinac, i zato ćeš razumjeti ovo što ću ti sada reći. I poslušat ćeš me, bez puno pitanja. Dobro? Sutra na tjelesnom, pitao sam vašeg nastavnika pa znam, igrat ćete nogomet. U jednom trenutku kada budeš dobio loptu i kada te napadne protivnički igrač, past ćeš i praviti se da si uganuo nogu, da te jako boli, toliko da nekoliko minuta nećeš moći ustati. Šepat ćeš i reći nastavniku da dalje ne možeš igrati, pa ćeš sjesti na klupu, uz rub igrališta i dočekati kraj sata. A poslije, sve ćeš vrijeme šepati i sutradan reći razredniku da te noga i dalje boli i da se bojiš kako u ponedjeljak nećeš moći nositi Titovu štafetu. Reći ćeš to pred cijelim razredom, jasno i glasno, a on će onda odrediti da umjesto tebe trči Petra. Jesi li razumio?

Gledao sam direktora i ništa nisam shvaćao. Dlanom me triput potapšao po ramenu i ponovio glasom u kojem se osjećala toplina:

– Jasno?

Ništa nisam odgovorio.

– Pametan si i razumjet ćeš. Otac ti se prije nekoliko dana vratio iz zatvora. Znaš zašto je ondje bio. Ti nisi kriv za to, djeca ne trebaju ispaštati grijehe očeva, ali ipak, znaš, ne bi bilo zgodno da pored toliko dobrih omladinaca u našoj školi baš ti nosiš Titovu štafetu. Razumiješ? I kad sam od tvog razrednika čuo da su te izabrali, odlučio sam te zaštititi. Ovo znamo samo ti i ja. Nitko više. Ozlijedio si se na tjelesnom, ne možeš trčati ni nositi štafetu i nitko te neće pitati ni za oca ni zašto je bio u zatvoru. On je svoje odslužio, odužio se državi, ali znaš kakvi su ljudi. Netko bi se toga sjetio i nastao bi problem, a onda bi ti bio žrtva. Ovako, sve smo riješili. I ponavljam: to znamo samo ti i ja. Dobro?

Kimnuo sam i spuštene glave napustio direktorovu sobu. Na putu kući, kad sam iz Zmaj Jovine skrenuo u Donjodravsku i kad me nitko nije vidio, vukao sam desnu nogu i vježbao šepanje. Sutradan, dok smo na tjelesnom igrali nogomet, nakon sudara s Gordanom, pao sam i počeo se previjati na terenu. Od tada sam, sljedeća dva dana, vukao nogu, pa razredniku rekao da neću moći trčati štafetu. I zaplakao sam, ne zbog toga što je neću nositi, nego što sam morao lagati, kako bih zaštitio i oca i sebe. A kad su mi Gordan i Marin, toga dana na kraju nastave, dok smo svi u razredu trpali knjige u torbe i navlačili cipele, prišli i zapjevali:

– Kakva šteta, kava šteta, propade ti Titova štafeta – u grlu sam osjetio gorčinu, kao kad sam u prvom osnovne pio čaj od pelina, koji mi je omama skuhala jer me bolio trbuh, a ona mislila da imam dječje glistice.

Došao sam kući i rekao kako neću trčati štafetu. Majka je šutjela, a otac je rekao:

– I bolje je tako.

A ja sam se osjećao mizerno, jadno i bezvrijedno, bio sam na rubu plača i borio se svom snagom da ne zaridam i još se više ponizim.

I tada sam odlučio.

Ušao sam u sobu i dok su otac, mati i sestrica završavali večeru, između desetak knjiga s police uzeo Kraljevića i prosjaka u kojoj sam čuvao dvije novčanice od sto dinara. Jednu sam zaradio unoseći susjedima ugljen u drvarnicu, drugu ubacujući pijesak u zaprežna kola s gomile na dravskoj obali. Nisam imao novčanik pa sam ih pažljivo savinuo i stavio u džep košulje, misleći da su ondje najsigurnije. Išuljao sam se iz kuće i spustio niz blagu strminu prema industrijskoj željezničkoj pruzi koja je vodila do obližnje Tvornice koža, zbog koje je moj otac godinama robijao. Čuo sam u daljini parnjaču i znao da dolazi po desetak praznih teretnih vagona koji su još od jučer ondje stajali. Jedan vagon imao je maleni zatvoreni prostor nalik na stražarsku kućicu, mjesto koje je od kiše i vjetra štitilo željezničara, pratitelja vlaka. Popeo sam se, zatvorio vrata, sjeo na drvenu klupčicu i čekao.

Danima sam razmišljao kako ću to učiniti; sada je došao taj trenutak. Osjećao sam se duboko poniženim što sam morao glumiti da hramam i lagati kako ne mogu trčati i nositi Titovu štafetu, samo zato jer je direktor mislio kako to ne zaslužujem zbog oca.

Lokomotiva je blago udarila u prvi vagon, pa su se ostali, jedan po jedan, pokrenuli poput domina u nizu. Čuo sam željezničara kako pištaljkom daje znak strojovođi. Željezni kotači su zaškripati i vlak je krenuo. Srce mi je udaralo od straha i uzbuđenja. Bježim od kuće! Kamo? Ne znam.

Za petnaestak minuta vlak je stao i kroz pukotinu na vratima vidio sam obrise glavnoga željezničkog kolodvora. Nekoliko ljudi, vjerojatno željezničara, razgovaralo je na teretnom peronu. Bojao sam se da će netko od njih otvoriti vrata iza kojih sam se šćućurio. Nisam znao što ću reći ako me nađu. Možda ću proći samo s fliskom, možda će me zadržati i pozvati miliciju. Pomislih kako bi bilo najbolje da polako otvorim vrata, izmigoljim na peron i vratim se kući.

Mrak je zaogrtao grad, vjerojatno me ne bi primijetili. Taman kad htjedoh otvoriti vrata, kotači zaškripaše, a vagoni lagano udariše jedan o drugi. Prikopčali su ih još nekoliko i parnjača se promuklo oglasila, poput trube u kakvom raštimanom vatrogasnom orkestru. Krenuli smo. Bježao sam od kuće, od doma u kojem me više nitko ništa nije pitao, čak ni kad se radilo o stvarima koje se tiču mene.

Otac koji se nakon osam godina vratio iz zatvora bio je posve drugačiji od onoga kakvog sam ga pamtio. Tih nekoliko tjedana od povratka, znao je satima sjediti i šutjeti, buljeći nekamo ispred sebe, kao da gleda kakav film koji vidi jedino on. Zamišljeno je pušio i polagano odbijao kolute dima. Kad sam ga jednom pitao kako je bilo u zatvoru, ništa nije rekao, samo je nekoliko puta kimnuo glavom i duboko uzdahnuo. Njegovo tijelo, suho kao u beduina, isušilo je i njegov duh.

Boljela me njegova šutnja. Poput zarazne bolesti za koju nema lijeka, kao da je prešla i na majku. Nekad razgovorljiva i vedra, sada se uvukla u sebe, zatvorila poput školjke, i kad bih je nešto pitao, odgovarala je kao i otac: najkraće što je mogla. Više joj nisam bio potreban. Više me ništa nije pitala.

Vlak je milio ravnicom, polagano gutajući kilometre i tonući u sve gušći, ljepljivi mrak. Kroz pukotinu na vratima vidio bih, s vremena na vrijeme, željezničke stanice poprskane škrtim, škiljavim, žutim svjetlom. Znao sam kada dolaze, jer se sirena parnjače oglasila prije svakog ulaska u stanicu. Ali nisam uspijevao pročitati imena mjesta kroz koja smo prolazili. Otvor na vratima bio je premalen, a bojao sam se odškrinuti ih da me netko ne opazi.

Postajalo je svježe. U košulji kratkih rukava, iznošenim lanenim hlačama i sandalama, drhturio sam na oštrom zraku što ga je parao vlak.

Probudila me škripa kočnica i udarac vrata kabine vagona u kojoj sam zaspao. Razdanilo se i trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim kako je brkati čovjek koji bulji u mene željezničar.

– Mora da si pošao u Ameriku – rekao je zlokobno se smijuljeći. Uhvatio me za nadlakticu i stisnuo toliko da je rukom prostrujala oštra bol. – Ajmo sad do milicije da ti pregledaju pasoš. I udare pečat.

Povukao me snažno, zateturao sam i umalo se opružio po krupnom tucaniku uz željezničku prugu. Držao me čvrsto, nisam ni pokušavao pobjeći. Prešli smo nekoliko kolosijeka i uputili se prema željezničkoj stanici. Latinicom i ćirilicom pisalo je: Vinkovci.

– Ovaj je krenuo u Ameriku – rekao je željezničar milicajcu koji je iz masnog papira jeo burek. – ‘Ajde vidi je l’ mu pasoš u redu, pa mu udari pečat.

Gurnuo me u skučenu prostoriju, procijedivši kroz zube nešto slično osmijehu. Milicajac me promatrao. Nastavio je jesti burek, polako, mljackajući, kao da ne postojim, kao da me nema. Kad mu je posljednji zalogaj kliznuo niz grlo, smotao je zamašćeni papir, pokupio mrvice sa stola i hitnuo ga u plastični plavi koš. Jezikom je oblizao zube, prvo gornje, pa donje, izvadio cigaretu, kresnuo šibicu i povukao dim. A onda je ustao, prišao mi i ništa ne pitajući, prilijepio mi vruć šamar. Zateturao sam i umalo pao. Briznuh u plač, ne od bola, nego od srama i poniženja.

Dva sata poslije, na peronu osječkoga kolodvora dočekala me majka. Bila je uplakana i poljubila me čim je milicajcu, koji me dopratio iz Vinkovaca, potpisala nekakav papir. Putem do kuće smo šutjeli. Mama bi povremeno bijelim rupčićem brisala suze.

– Bojali smo se za tebe – rekla je. – Ni otac ni ja nismo sklopili oka cijelu noć.

Četiri godine poslije, kad sam išao po američku vizu i u Vinkovcima izišao iz putničkog vlaka, čekajući brzi za Beograd, prošao sam pokraj vrata na kolodvorskoj zgradi na kojima je pisalo Milicija. I dok je brzi vlak tutnjeći ulazio u stanicu, viknuo sam iz sveg grla, znajući da me milicajac na peronu ne može čuti:

– Idem u Ameriku! Idem u Ameriku!

Kad je vlak krenuo, stajao sam na otvorenom prozoru iznenađen vlastitom hrabrošću: isplažena jezika gledao sam istoga onog milicajca koji mi je onomad opalio vreo šamar. Ugodni vjetrić hladio je moj isplaženi jezik.