Vrijeme seksa u doba nevinosti | Drago Hedl

OSIJEK, 13. KOLOVOZA 1969.

Za sve vrijeme, od onoga dana kad sam prije tri godine, u jesen 1966. upoznao Duju, bilo je možda tek pet-šest dana a da se nismo vidjeli. Sada, prošla su tri tjedna. U širokom sam luku zaobilazio mjesta na kojima bih ga mogao sresti pa bih s Hamilton iz večeri u večer tumarao po mnogim osječkim ulicama u koje sam rijetko zalazio. U nekima nikad nisam ni bio. Obilazili bismo Retfalu, hodali oko Pampasa i spuštali se do Konjičkog kluba, gdje se reski vonj štale miješao sa svježim zrakom koji je zajedno s Dravom doticao sa zapada.

Odlazili bismo do Dvorca Mačkamama i zavukli se u zelenilo iza drvoreda platana, pa se stiskali i ljubili, ne obazirući se previše na prolaznike i pokoje prostačko dobacivanje.

Sišli bismo na posljednjoj tramvajskoj stanici, na istočnom okretištu, i muvali se Zelenim poljem pa produžili Vinogradskom, malo uz cestu, malo nogostupom, ispod škiljavih uličnih lampi. Mrak me ohrabrivao. Moje su ruke bile sve slobodnije, sve drskije, i kad bismo stali u mračnu sjenu kakve krošnje koja je zaklanjala mjesečinu, dlanom bih ovlaš dodirnuo njezina gola bedra ispod lagane ljetne haljine. Štrecnula bi se poput srne kad u šumi zapucketa šipražje, ali nije micala moju ruku ni kad bih joj dodirnuo gaćice i zavukao prst ispod ruba u nježne, meke, svilenkaste dlačice. I stresla se, kao da se iznenada spustio pljusak, kad bih prstom dodirnuo uski vlažni ulaz ispod nabreklog i vrelog klitorisa.

Izbjegavajući Duju, šetali bismo malenim parkom uz bolnicu, pokazao bih joj osnovnu školu u koju sam išao, spustili bismo se do Kožare i nastavali do donjogradskog groblja. U Kišpatićevoj, pred ulazom u Kožaru, ispričao sam joj priču o ocu, o suđenju, o odlascima s majkom u Lepoglavu. Slušala je pozorno. Ta priča kao da nam je pokvarila večer, jednu od posljednjih prije puta u Ameriku.

A onda, posljednje večeri pred moj put, odmah iza podneva, otvorilo se nebo nad Osijekom. Nije to bio kratki ljetni osvježavajući pljusak, nego dosadna, uporna kiša s prodornim mirisom jeseni. Kad bi sredinom kolovoza, oko Velike Gospe, pljusnula kiša, moja omama uvijek bi govorila da je ljeto prdnulo u fenjer. I nasmijala se, šeretski namignula i slegnula ramenima, svjesna da prdež i Gospa baš ne idu zajedno u istu rečenicu.

Proklinjao sam kišu, jer se nije mogla strpjeti bar još jedan dan. Htio sam, svoje posljednje večeri pred put, s Hamilton otići u park, pronaći kakvo skrovito mjesto, u dubokoj tami ispod gustih krošanja. Trebao mi je mrak da me ohrabri. A kad smo se u sedam našli na tramvajskoj stanici i u haustoru Gradske knjižnice sklonili od pljuska da se dogovorimo hoćemo li u kino ili na čaj u restoran na početku korza, Hamilton se nasmijala i gurnula mi u šaku nešto metalno, hladno, mokro od kiše. Ključ.

– Ako pogodiš koja vrata otključava, vodim te onamo – rekla je i smijala se.

Na mome licu sve se jasno ocrtava, poput odraza u lijenom nizinskom potoku. Preplavila me zbunjenost. Vodi li me to Hamilton doma? Šutjela je trenutak-dva, a onda, prepoznavši moju bespomoćnost, rekla:

– Pomoći ću ti. Prvo pogodi dio grada. Možeš pokušati tri puta.

– Tvrđa?

– Ne.

– Gornji grad?

– Ne! Imaš pravo još jednom. Koncentriraj se, ne pogodiš li, sve propada.

– Industrijska četvrt?

– Bravo! – zapljeskala je mokrim dlanovima. A sada pogodi ulicu. Također iz tri pokušaja.

– Dunavska?

– Ne.

– Savska?

– Točno! A sada: parni ili neparni broj?

– Parni.

– Sjajno! Idemo.

Stisnuli smo se pod njezin mali kišobran i šutke uputili Radićevom prema željezničkom kolodvoru. Nisam je pitao zašto me vodi u Savsku, slatka slutnja bila mi je draža od njezina odgovora. Kad smo pješačkim nadvožnjakom prelazili tračnice koje su svjetlucale na gradskom neonu, Hamilton iznenada stane. Okrenula se prema zapadu, odakle je upravo stizao vlak. Kiša joj je napravila bezbroj malih uvojaka s čijih su se krajeva slijevali potočići, klizeći joj niz vrat i sad već posve mokru košulju.

– Sutra krećeš odavde – rekla je, a ja nisam ništa odgovorio.

Činilo mi se da želi čuti ono što ne mogu izreći: – Odustao sam, draga moja Hamilton. Pa smo šuteći nastavili nadvožnjakom koji je opkoračio kolosijeke i kao da se neka sjeta ispriječila između nas. Ali na stubama, dok smo silazili s nadvožnjaka, veselo je rekla:

– Majčina prijateljica, čija je kuća, vidjet ćeš, puna cvijeća, na ljetovanju je. Dala joj je ključ da povremeno zalije cvijeće. Mama je to učinila jučer, a ja, njezina zločesta kći, danas sam krišom posudila ključ. Da provjerim treba li ga i danas zaliti.

Kad je otključala ogromna vrata kolnog ulaza i kad smo s kiše utrčali u prostrani hodnik, zapljusnuo nas je šareni vodopad petunija i pelargonija. Slijevali su se od stropa do poda.

– Boga mi, mama se naradila – rekla je Hamilton i povela me u predsoblje, u šumu filadendrona i difenbahija. Naša mokra odjeća cijedila se po plavkastim pločicama ostavljajući na podu bezbroj sićušnih jezeraca.

– Mogli bismo se skinuti ovdje da ne zaprljamo parket. Osušit ćemo odjeću, a prije nego što odemo moramo sve počistiti. Mama ima oko sokolovo – govorila je otkopčavajući košulju. Bijeli grudnjak bljesnuo je u polutami. Svukla je hlače pa ih prebacila preko jedne stolice, a košulju preko druge. Kroz tanke mokre gaćice, posve pripijene uz njezino tijelo, nazirao se svilenkasti žbun, mek poput mahovine. Stajao sam ukipljen, gledajući njezino vitko tijelo samo u grudnjaku i gaćicama. Ono o čemu sam maštao od prvoga dana kad sam je u prozirnoj bijeloj haljini ugledao uz Dravu i kad smo Dujo i ja kao dva bedaka stajali, blejali i buljili u taj nestvarni prizor, sada je stajalo preda mnom. Ponovno sam se osjećao isto, kao Fool on the hill iz pjesme koju smo Dujo i ja toliko puta slušali u njegovoj sobi, opsjednuti Beatlesima. Ta sjetna balada sada se miješala s prizorima onoga francuskog kalendara s 12 Hamiltona, od kojih najljepša stoji preda mnom, bedakom koji pojma nema što bi, poput majmunčića s bananom u ruci koji zna da je jestiva, ali ne i kako je oguliti.

– Hajde, skini se – rekla je pokazujući da mokru odjeću odložim na nekoliko slobodnih stolica i ja sam se osjećao još bedastije. Svukao sam košulju i majicu i prebacio ih preko naslona stolice, uz onu na kojoj su već visjele njezine hlače i bluza.

– Imam problem.

Stajao sam gol do pojasa, osjećajući kako nabrekli ud traži izlaz iz tijesnih hlača, posve navlaženih kišom i slijepljenih s mojom kožom.

– Mogu zažmiriti ili se okrenuti – blago se narugala i uputila u sobu. A bedak je počeo skidati hlače i umalo tresnuo na pod, izgubivši ravnotežu dok je, stojeći na jednoj nozi, s druge svlačio mokru nogavicu. Izgledao sam glupo, samo u mokrim boksericama ispod kojih je stršao podivljali ud. Pa sam ih skinuo i krenuo u polumrak sobe. Hamilton je sjedila na rubu kreveta i ručnikom brisala kosu, a ono malo svjetla padalo je baš na njezine gole grudi, kao na neke od Hamiltona na slikama s Dujina kalendara. Pružila mi je ručnik. Fool on the hill u meni pomislio je kako želi da ga omotam oko struka i sakrijem stršeći ud.

– Obriši kosu. Da ne smočimo jastuk.

Sjeo sam na rub kreveta i ručnikom upijao kišu s kose. Tijela su nam se dodirivala i osjećao sam kako me prolaze ugodni srsi.

Pokupivši kosu ispod ručnika, vješto ga je smotala u turban. Bezuspješno sam pokušao učiniti isto. Nasmijala se.

– Stavi ručnik preko jastuka – rekla je.

– Tvoje mokre gaćice smočit će plahtu.

– Ti ćeš sada leći u postelju i pokriti se preko glave. A ja ću skinuti gaćice i uvući se pokraj tebe. Dobro?

Iz polumraka sobe, pod pokrivačem, utonuo sam u duboku tamu. Srce mi je luđački udaralo, a nabrekli ud, kao da se u njega slila sva krv iz žila, pucao je od uzbuđenja. Onih nekoliko sekundi otkako sam se zavukao pod pokrivač i čekao da Hamilton legne kraj mene, činile su mi se dužima nego cijeli moj život. A kad je legla i približila se, oboje smo drhturili i lagano se tresli u postelji, kao da kroz nas prolazi neka lagana, ugodna struja.

Bedra su joj bila naježena; kad sam ih lagano dodirnuo i prešao dlanom, činilo se da joj je koža, onako kao na pecivu, posuta zrncima sezama. Bilo mi je neobično ljubiti je ležeći, ovako posve golu i ustreptalu, pripijenu uz moje također nago tijelo. Do sada, ljubili smo se odjeveni, stojeći naslonjeni uz kakvo drvo u parku, uz ogradu, ili sjedeći na klupi ili stolici u kinu. Ovo je bilo nekako drugačije, uzbudljivije. I dok su prsti klizili po njezinu tijelu, iako sam ga dodirivao i ranije, sada je taj dodir pružao nov, neusporedivo veći užitak. Nije bilo zakopčanih dugmadi košulja i hlača, patentnih zatvarača, kopči grudnjaka, rubova gaćica ispod kojih je bilo teško zavući ruku, nije bilo svih onih zapreka koje je valjalo svladati: Hamilton je ležala pokraj mene, gola, izložena mojim rukama i mogao sam je dirati poput koje od isklesanih figura u kakvu parku, dok im kapljice s vodoskoka pršte kamenim tijelom. Ali njezina je koža bila topla, meka i glatka, kao premazana maslacem, a onaj prosuti sezam nestao je s bedara.

Milovao sam je bez reda, halapljivo. Ruke su prelazile s vrata i grudi, spuštajući se na stražnjicu, pa se hitro penjale do leđa i vrata, milovale glatki, ravni trbuh, klizile niz bedra i potkoljenice do stopala i nožnih prstiju. I sjurile se do Venerina brežuljka, pa se uspele ponovno do grudi, klizile niz rebra, niz tanki struk, niz kukove. Kao da sam je htio imati u rukama cijelu, odjednom, onako kako se između dlanova drži malena ptica, vrapčić ispao iz gnijezda. Bojao sam se da će mi netko oteti Hamilton. Sada kad je imam kraj sebe, nagu, toplu, glatke kože koja miriše na svježe proljetno jutro.

Njezino milovanje bilo je drugačije. Sporije. Kao da je imala nekakav plan kako doći do cilja, ne mareći za najbrži i najkraći, nego za najuzbudljiviji put. Poput vozača koji se kloni autocesta i putuje uskim, loše održavanim, zavojitim cestama, jer želi uživati u krajoliku i nije mu važno kada će stići na odredište. Zaplela je prste u moju još mokru kosu, pa se igrala ušima, štipkala ih i blago potezala resicu, dlanovima nježno doticala čelo, dodirivala vjeđe, nos, obraze, bradu, vrat. I prešla na ramena, pritiskajući lopatice, noktom jedva dodirujući pršljenove. Potom mi je milovala prsa, igrajući se bradavicama i dlačicama oko njih, pa nježno prstom kružila oko u pupka i malo niže, do stidnih dlačica. I tu je stala.

Ljubili smo se ležeći jedno uz drugo. Ja nestrpljiv, pomahnitao od strasti, napaljen mužjak kojim su posve ovladali nagoni. Ona, staložena i suzdržana, kao da uživa u onome što ima i ne želi više od toga. Njezina smirenost još me više uzbuđivala.

Dok je prstom lagano kružila oko moga pupka, uhvatio sam je za ruku i povukao prema poludjelom udu, vjerujući kako bi dodir njezina meka, topla dlana spriječio nepodnošljivu napetost i bar malo ohladilo krv koja je u meni ključala. Njezin otpor bio je snažan i odlučan.

– Sutra putuješ u Ameriku – šapnula je. I zaboravit ćeš me, za tjedan-dva, u zagrljaju kakve vitke crnkinje. I zato neka ostane na ovom. Tako ćeš me bar pamtiti koji dan duže.

Moja uzavrela krv ohladila se u trenutku, kao da sam gol istrčao na kišu koja je nemilice bubnjala po oknima. Drugi put te večeri, spomenula je Ameriku. I kao prvi put, dok smo stajali na nadvožnjaku, gledajući željezničke kolosijeke ispod nas, činilo mi se da želi čuti: – Ne, Hamilton. Ostajem ovdje uz tebe. Više mi značiš od Amerike.

Nisam to mogao izgovoriti; Hamilton mi se sviđala, Amerika me privlačila.

Ležali smo nijemi, tijela su nam se dodirivala, ali čarolija je nestala. Isparila poput kišnih kapi s naših lica. Prošlo je možda desetak minuta kad je ustala, otišla do kupaonice i vratila se s fenom. Prebacila je ručnike preko naslona stolica i počela ih sušiti.

– Moramo sve dovesti u red i vratiti kako je bilo. Mogao bi obrisati pod u predsoblju, dok osušim ručnike i namjestim postelju.

Nije mi se ustajalo. Obuzela me nekakva tupost, praznina. Želio sam da se vrati u postelju, ali znao sam da je to nemoguće, kao kad se probudiš usred kakva lijepa sna, pa pokušavaš ponovno zaspati ne bi li se san nastavio. Sljedećeg trenutka upijajućim papirom brisao sam još uvijek vlažan pod predsoblja, pazeći da na pločicama ne ostanu šare s đonova naših cipela.

– Papire ćemo ponijeti i baciti ih usput, ne možemo ih ostaviti ovdje – rekla je dok sam prilazio košu u kupaonici.

Obujmio sam je oko struka i čvrsto privukao. Ispustila je fen iz jedne, a gaćice iz druge ruke i spustila ih na stol.

– A da se još malo vratimo u krevet?

– Hoćemo, čim dođeš iz Amerike.

– Ne razumijem – rekoh. – Ukrala si ključ kako bi me odvela u postelju, sve je bilo tako lijepo i sada spominješ Ameriku.

– Hoćeš li da ti objasnim na engleskom?

Nasmijala se, izmigoljila iz mog zagrljaja i počela se oblačiti. Nevoljko sam gurao noge u vlažne hlače i oblačio jedva prosušenu košulju. Htjedoh reći da se osjećam bedasto, kao da me nasmrt gladnog dovela pred stol prepun hrane, a onda rekla da se poslužim mrvicama iz košarice u kojoj su narezane kriške kruha. Ali, odustao sam, usta su mi se skupila kao da sam zagrizao opori plod oskoruše. Gorkasto-kiselkast okus prenio se iz usta na moje raspoloženje.

Prije nego što smo izašli u cvjetnu džunglu hodnika, pažljivo je pregledala svaki dio kuće u koji smo zašli.

– Savršen zločin – rekla je smiješeći se. – Ali nemoj se osjećati kao žrtva.

Kiša je lijevala i kad smo se nakon nekoliko minuta našli na sredini pješačkoga mosta nad kolodvorom, žureći prema tramvajskoj stanici. Bili smo potpuno mokri.

– Odavde sutra kreće tvoj put u Ameriku – rekla je, ali glas joj je sada bio drugačiji nego kad je tu rečenicu, na istome mjestu, izgovorila prvi put te večeri. Sličilo je to na oproštaj, oproštaj koji nisam tako zamišljao. Spustili smo se niz most, čekajući tramvaj, i pustili da nam se kiša slijeva niz lice.

– Nemoj me pratiti, kući ću pješke, ionako sam pokisla, a kiša mi prija.

Nije me poljubila. Gledao sam kako nestaje u kiši i kako se njezina duga sjena, prateći je, ocrtava na mokru pločniku. Čula se škripa tramvaja dok su male munje sijevale iz električnog voda ispod kojeg je klizila lira. Ta posljednja slika, tužan izraz njezina lica, progonila me još godinama poslije. Činilo mi se da je zaplakala, ali tko bi, zaboga, u prvom jesenskom pljusku razlikovao suze od kišnih kapi.

*

– Ti s noćnog kupanja? – rekao je Dujo, vidjevši kako posve mokar stojim pred njegovom kućom. Naslonjen na okvir ulaznih vrata, dok je kiša pljuštala, kao da se na trenutak kolebao hoće li me pustiti unutra.

Kad sam maločas izišao iz tramvaja i na putu doma spustio se Radičevićevom, nisam mogao proći pokraj Dujine kuće a da mu ne pozvonim. Bio mi je najbolji prijatelj. Odlazio sam na godinu dana, na dalek put, i htio sam ga pozdraviti. I izgladiti glupu svađu.

– Uđi – rekao je. Činilo mi se da je pripit. – Stari je nekom doktoru maznuo bocu Chivasa Regala, a ja sam je maznuo starom. Možeš mi se pridružiti.

Boca sa srebrnom etiketom, obrubljena uskom zlatnom trakom, stajala je na stolu. Bila je ispijena dopola, točno do ovalne crvene markice na kojoj je pisalo Aged 12 years.

– Ovo se pije u posebnim prilikama. A odlazak u Ameriku, složit ćeš se, vrijedan je otvaranja te boce. Pa sam je otvorio.

– Znao si da ću doći?

– Naravno. I u tvoju čast, u čast tvoga odlaska, otvorio sam bocu. Samo, Boy, nemam leda. Otopio se dok sam te čekao, jebo te nilski konj.

Bio je pripit i bilo mi ga je žao. Moj najbolji prijatelj otvorio je bocu skupog viskija da nazdravimo na rastanku. I pio je sam dok sam ja s Hamilton ležao u krevetu, u nepoznatoj kući u koju sam se ušuljao poput provalnika, nadajući se kovčegu s blagom, ali sam ostao bez plijena. Žalio sam Duju jer ja sutra putujem u Ameriku, preda mnom se otvara jedan drugačiji svijet pun izazova i prilika, a on ostaje u malom dosadnom gradu, napušten od najboljeg prijatelja. U gradu u kojem se sve zna, gdje nema iznenađenja, gdje iz dana u dan gledamo uvijek iste cure i vrtimo jednolične priče o tome tko se s kim ševi.

Ostavljam ga u gradu čijim stisnutim ulicama plaze smiješni mali automobili, ali njihovim vlasnicima zavide mnogi jer nemaju ni takve. A ja odlazim u Ameriku, gdje je sve drugačije, gdje sve blista i nema oronulih pročelja, gdje kuće nisu natiskane jedna na drugu tako da cijela ulica vonja po prženom luku kada netko u njoj spravlja ručak. Tamo, u Americi, kuće su utonule u zelenilo, okružene prostranim, pomno njegovanim travnjacima i bijelim drvenim ogradama i svaka u dvorištu ima koš jer u Americi svi igraju košarku. U takvoj jednoj kući, pred kojom su parkirana dva ogromna automobila, kakvih ovdje, u ovom gradu, nema baš nitko, ja ću od prekosutra stanovati i popodne, kad se vratim iz škole, igrati košarku ili kositi travnjak. Vidio sam tu kuću na slikama koje mi je poslala moja američka obitelj: njihova bijela katnica proviruje iza drveća, u ulici Brown Road, u ljupkom gradiću New Castleu.

Prvi put otkako sam ga upoznao, nad Dujom sam osjećao nadmoć. Bio sam pobjednik. Ja, smotani, vječno zbunjeni Boy, kojem je on izmislio nadimak, nalazio cure i dijelio savjete. A tek da je znao kako sam ležao gol u krevetu s Hamilton, s curom kakvu nikada neće imati! Kada bi još to znao, kako bi mi tek tada zavidio, znatno više nego što mi je zavidio zbog odlaska u Ameriku pa u očaju pio viski koji je njegov otac ukrao liječniku, a Dujo njemu! A Dujin stari imao je bolju kolekciju škotskih viskija od svih liječnika u bolnici, jer s vječno šuljao hodnicima odjela, hineći da popravlja brave na vratima i usput krao piće iz doktorskih ormarića.

– Ovo je car među viskijima – rekao je Dujo, točeći zlatno-žutu tekućinu. Natočio je i sebi i dometnuo: – Znači, sutra putuješ.

– Aha.

– Jeste li ronili suze na rastanku?

Bilo je malo zlobe u njegovu glasu, zlobe pomiješane sa zavišću.

– Zar ne vidiš? Sav sam mokar.

– Oproštajne ševe uvijek su tužne.

– Ali se pamte – promrsih.

– Ševi li se dobro?

– Ni sanjati ne možeš. Hamilton nije s ovoga svijeta.

– Zaljubljen si i lud. A ljubav je, znamo, slijepa. Htio sam ti to reći i ranije, ali izbjegavao si me. Prodao si me za osrednju curu. I sam znaš da Hamilton nije od onih cura s kalendara. Nema tu finoću, ona je tek loša imitacija koju idealizira tvoja mašta. Vidiš na njoj što ne postoji, a ono što postoji i nije bogzna što. Ali to ne vidiš. Vidjet ćeš kad se budeš vratio iz Amerike.

– Znam dobro što joj fali – rekoh prkosno. – Ima ogromnu manu. Tu mi curu nisi ti našao. Sam sam joj prišao, osvojio sam je bez tvoje pomoći, bez tvojih savjeta i uputa. Eto, to joj je mana.

– Da je tako savršena kakvom je predstavljaš i da se tako nadnaravno dobro ševi, ti sutra, dragi moj Boy, ne bi putovao u Ameriku.

Dujo je obojici dotočio i kvrcnuo svojom čašom o moju. Neko smo vrijeme šutjeli, a onda je stisnuo tipku na magnetofonu i poznata glazba ispunila je sobu: She loves you, yeah, yeah, yeah…

– Ana je bila bolja cura. Bila je topla, draga, ljupka. Hamilton je hladna…

– Čuj, Dujo – prekinuh ga. – Došao sam se oprostiti s tobom, pozdraviti pred put, zagrliti najboljeg prijatelja.

– Dakle, stvarno ideš sutra? Mislio sam da ćeš se predomisliti, odustati.

Potegli smo dug gutljaj. Dujin je bio duži, praznu čašu spustio je na stol. Ustao je, otišao do pisaćeg stola u kutu sobe i vratio se s velikom žutom omotnicom.

– Ponesi, dobro će ti doći kad te pukne nostalgija. Jebo te nilski konj.

Dujin glas sada je zvučao prijateljski.

Nisam morao otvoriti omotnicu da bih znao što je u njoj.

– Objesit ću ga na zid u svojoj američkoj sobi – rekoh, zagrlivši ga. – I ostaviti da stoji na mjesecu travnju. Ta joj je najsličnija.

Dujo je uzeo papirić sa stola, pogledao jedan od troznamenkastih brojeva, onaj kraj kojeg je pisalo Strawberry Fields Forever. Premotavao je traku na magnetofonu, pažljivo motreći brojčanik. Kad je došao do broja 169, začuo se Lennonov glas:

Living is easy with eyes closed
Misunderstanding all you see
It’s getting hard to be someone
But it all works out
It doesn’t matter much to me.

Bilo mi je 19 godina i tada još nisam razumio zašto je život ugodan zaklopljenih očiju. Moje su tada bile širom otvorene.

Sjetit ću se tog trenutka, tog rastanka s Dujom, mnogo godina kasnije, šećući Centralnim parkom, jednoga svibnja, kada sam napravio počasni krug oko mramornog mozaika u čijem je središtu pisalo Imagine. Zastao sam licem okrenut prema zgradi Dakota, uz rub Centralnog parka usred Lennonovih Polja jagoda. Oko mene zavodljivo se širio New York City.