Vrijeme seksa u doba nevinosti | Drago Hedl

OSIJEK, VELJAČA 2000.

Zima je bila dosadna, depresivna i zamorna.

Zapravo, bila je to obična zima, nalik svim ostalima koje sam pamtio, možda različita jedino po visini snijega koji bi zatrpavao osječke ulice ili ih ovlaš, poput kuhara kad škrto soli jelo, tek blago zasuo tankim pokrovom. Ni hladnija, ni toplija, ni manje maglovita, s uobičajenih dan-dva škiljavog, niskog sunca tjedno, koje bi prljavi snijeg pretvorio u bljuzgavicu, a već predvečer na male mlake vode hvatao bi se tanak sloj leda. Klinci bi izjutra, odlazeći u školu, vukući cipele po snijegu, spajali zamrznute barice, pretvarajući put u kratkotrajno klizalište, i bivali tužni kad bi ga na povratku zubato sunce ipak uspjelo nagristi.

Depresija je bila u meni. Uvukla se poput račića u napuštenu školjku morskog pužića i udobno se smjestila. Bilo je moguće istjerati je. Zima s njom nije imala nikakve veze, bila je tek blagi katalizator, kvasac zbog kojeg je brže bujala. Osjećao sam se kao kapetan koji je preživio dva brodoloma, i iako za drugi nisam bio kriv, znao sam da nije osobit životni saldo kad s pedeset iza sebe imaš dva propala braka, a ispred sebe možda tek ponešto dobrih godina prije sivila, jada i čemera starosti.

Kad sam napokon preselio u privremeni podstanarski stan i napustio dom u kojem sam živio posljednjih sedamnaest godina, potrpavši stvari koje su lako stale u moj maleni auto, ostavljajući još dovoljno prostora na stražnjem sjedalu, gdje bi se, u nuždi, moglo stisnuti još dvoje ljudi, osjećao sam se bolje. Moj novi dom bio je skučen, u agenciji su rekli da stan ima 45 metara četvornih, ali sam bio siguran da su slagali bar za pet. Dvjesto pedeset eura mjesečno bila je prilična cijena, ali soba s dva prozora koja se kupala u svjetlu, mir zabačene ulice, gust brezov drvored i tiho susjedstvo vrijedili su toliko novca. Bio je to jedan od rijetkih stanova koje sam tjednima obilazio i razgledao, namješten onako kako bih to i sam učinio. Malo namještaja, odlično očuvanog i lijepo oblikovanog, praktičnog i dobro raspoređenog, toliko se silno razlikovalo od onih skladišta starih, ofucanih stvari, zastrašujućih masivnih ormara, s očajnim intarzijama na vratima, kičerajskih lustera i olinjalih tepiha s kojima vlasnici nisu znali što bi pa su ih nakrcali u stanove za iznajmljivanje.

Nakon razvoda bojao sam se samoće, ali prvih dana silno mi je prijala. Trebalo mi je manje od tjedna da se prilagodim, da samoću počnem doživljavati kao nadograđenu slobodu, kao čokoladni preljev na meni omiljenom sladoledu od vanilije. Samoća je, kao pojačivač okusa u jelu, svemu davala snažniji štih: mogao sam nasred sobe ostaviti cipele, prebaciti košulju preko kuhinjske stolice, ostaviti otvorenu tubu paste za zube ili svjetlo u kupaonici dok sjedim u dnevnoj sobi, a da mi nitko ne spočitne šlampavost. Uživao sam jer izlazeći iz stana ne moram reći kamo odlazim ni kada ću se vratiti i što me na povratku nisu dočekivali prijekor i pitanja zašto kasnim, s kim sam bio i gdje sam to, dovraga, hodao da su mi cipele blatne i mokre, a otpalo lišće zalijepljeno na đonovima, i da, kad već takav stižem kući, postoji otirač pred vratima.

Ipak, nisam postajao šlampav poput vukova samotnjaka ili okorjelih neženja. Držao sam stan urednim, ali na svoj način, i silno mi je godilo što sam napokon, nakon sedamnaest godina, ponovno mogao ustrojiti nekakav vlastiti red, uvesti pravila ponašanja koja su bila drugačija, slobodnija i nesputavajuća i koja sam doživljavao kao svoja.

Sredinom veljače stigla je poruka koja mi je pomogla da lakše prebrodim depresiju. Došla je iz Washingtona. Javili su da sam dobio američku novinarsku nagradu i pozvali me da je u svibnju primim. Kad su me prošle jeseni obavijestili da sam nominiran, primio sam vijest ničemu se ne nadajući. Ipak, bilo mi je drago da je moje novinarsko otkriće o korumpiranom političaru koji je seksualno iskorištavao maloljetnice iz doma za nezbrinutu djecu bilo zapaženo i vrijedno nominacije. Ali, zaokupljen vlastitim problemima i poslovima, posve sam zaboravio da u veljači donose odluku.

Više od nagrade obradovalo me što ću je primiti u Americi. Veselio sam se jer ću ponovno, nakon više od 30 godina, preko Velike bare.

Kad se pročulo za nagradu i kad je nekoliko novina to objavilo, nazvala me Nikolina, tajnica moje redakcije.

– Jedna vrlo uporna, ali nadasve pristojna osoba, zvala je iz Njemačke i tražila vaš broj. Odgovorila sam da joj ne mogu udovoljiti bez vašeg pristanka. Zamolila je da vas nazovem i kažem da joj je ime Ana, i da je se vjerojatno sjećate. Ostavila je broj telefona i adresu e-pošte. Pročitala je da ste dobili nagradu i želi vam čestitati. Oprostite, možda je suviše privatno, ali rekla je da se radi o mladenačkoj ljubavi.

Duga plava kosa, prekrasni zubi, blago rumeni obrazi, oči kao cvijet lana bljesnuli su pred mojim očima čim je tajnica, ispričavajući se ako smeta ili me uznemirava, prenijela poruku. Pomisao na Anu vratila je u sjećanje njezinu glatku kožu koja je blago mirisala na svježe mlijeko.

Sjeo sam za računalo i napisao Ani dugu poruku. Zahvalio sam na čestitci, a onda se raspisao o svom životu. Pisao sam koliko se radujem putu u Ameriku, sretan što ću ponovno vidjeti New York i možda svratiti do Indiane, potražiti stare prijatelje. Na kraju, želeći joj valjda na poseban način zahvaliti što me se sjetila nakon toliko godina, vratih se na jednu noć s naše maturalne ekskurzije.

Ona tuga još traje, samo nema nekoga poput tebe tko bi je znao ugasiti.

Nije mi bila namjera, ali ta rečenica zapalila je fitilj.

Shvatio sam to u njezinu odgovoru koji je stigao za desetak minuta.

Često se sjetim večeri koju spominješ – pisala je. Kako sam starija, sve češće. O, slatko doba nevinosti! Kako li je samo sve to bilo naivno i duboko pogrešno. I večer u hotelu koju smo mogli bolje iskoristiti. Bilo je u mom životu i drugih propuštenih prilika, ali za njima ne žalim. Žalim što ta noć u Budimpešti nije završila drugačije.

Njezine su me riječi uzbudile. A kad me u sljedećoj poruci pitala kako putujem u Ameriku i kad sam odgovorio da ću Lufthansom u München, pa dalje u New York, iz njezina odgovora prštala je radost.

Kakav divan splet okolnosti! – pisala je. Ja živim u Münchenu. Moraš ovdje ostati nekoliko dana. Želim te vidjeti.

Nažalost – odgovorio sam iskreno tužan – zrakoplovna je karta već kupljena. U Münchenu ću biti samo nekoliko sati.

Ana se nije predavala.

Ostao si onaj simpatični štreber kakvog te pamtim. Kupuješ kartu tri mjeseca unaprijed. Ali ima lijeka. Odmah nazovi agenciju i traži da ti let u München pomaknu nekoliko dana unaprijed. To se da urediti. Koštat će te nešto sitno, a ako si bez love, častim!

Bit ćeš moj gost – napisala je kad sam odgovorio da ću pokušati promijeniti datum polaska.

Povest ću te na splavarenje, niz rijeku Isar. Nećeš požaliti. To je jedinstven doživljaj. Orošene krigle piva, miris tek isprženih Weisswursta, [*] zvuci harmonike koji odjekuju rijekom i zajedno sa splavi klize između usputnih brda. Sviđat će ti se, jamčim. Poslije ću te odvesti u neki od pivskih vrtova, jer ćemo na povratku sa splavarenja sigurno biti žedni.

Pristao sam ni ne sanjajući u što se upuštam.

BILJEŠKA

[*] Bavarska kobasica od mljevene teletine, svinjetine i slanine, začinjena peršinom, limunom i lukom.