Vrijeme seksa u doba nevinosti | Drago Hedl

MÜNCHEN, SVIBANJ 2000.

 

Taksistu na aerodromu pokazao sam adresu hotela. Ovlaš je pogledao i započeo razgovor o vremenu.

– Bit će vrlo vruć dan u Münchenu. Ipak je još svibanj – rekao je.

Pravio sam se da drijemam. Nije mi bilo do razgovora. Pola sata vožnje želio sam iskoristiti pametnije: maštati o susretu s Anom. Sjetio sam se one epizode iz hotela Szabadság koji je sada nosio drugo ime – mađarsku riječ Sloboda, vidio sam to ovog proljeća, zamijenio je Best Western Hotel Hungaria – kao da je želio izbrisati ne samo vlastitu komunističku povijest nego i povijest svojih gostiju. Od nas troje – Ane, Hotela Szabadság i mene, svi smo ponešto promijenili u ta tri desetljeća: Ana prezime, Hotel Szabadság ime, a ja nadimak; nitko me više nije zvao Boy.

Smiješna epizoda s kondomom ponovno me nasmijala, no smijeh je bio glasan, oteo se, pa me vozač taksija diskretno pogledao, onako ispod oka, ali ipak primjetno.

– Rezervirala sam ti King’s hotel. U skladu s tvojim prezimenom – napisala je Ana u poruci.

Sada sam se onamo vozio. Mora da me vožnja Mercedesom po glatkoj cesti uspavala i da sam utonuo u lagan san, jer me prenuo vozačev glas.

– Evo nas – rekao je taksist i poskočio dodati mi prtljagu.

Plavuši na recepciji rekoh da imam rezerviranu sobu.

– Kenig – ponovila je i ukucala ime. Zamolila me da ponovim prezime.

– Kenig – rekla je ponovno. – Oprostite, nemam rezervaciju na vaše ime.

Izvadio sam otisnutu Aninu poruku na kojoj je bila adresa hotela, isti papir koji sam pokazao taksistu.

– Ah. Oprostite – rekla je plavuša. – Vaš hotel je dvije minute hoda odavde. Odmah iza ugla u ulici Marsstrasse. Ovo je King’s hotel First class, u ulici Dachauer. Vi ste u King’s hotelu Center. Vozač je pogriješio. Jako mi je žao zbog toga.

Taksist je već odmaglio pa sam krenuo pješice. King’s hotel Center uistinu je bio odmah iza ugla. I ondje je na recepciji bila plavuša.

– Je li to uvjet da dobiju posao? – pomislih.

Soba 411 gledala je na omanji vrt kojim je dominiralo stablo divljeg kestena. Bio sam zadovoljan. Apsolutna tišina, kako sam i priželjkivao. Sobe u drugom dijelu zgrade, okrenute prema ulici, zacijelo nisu bile sterilno tihe. Krevet od masivna drva imao je neobičan baldahin, nalik poklopcu mrtvačkoga lijesa. Legao sam u hlačama i košulji i piljio u okvir od smeđeg drva, ukrašen reljefnom rezbarijom u boji zlata. Kratka žućkasta zavjesa s ornamentima cvijeća i lišća pojačavala je nelagodu. Sada sam bar doznao ono što neću spoznati kada me jednom stave u pravi lijes: kakav je osjećaj biti u mrtvačkom sanduku.

Uzbuđenje koje me držalo kad sam sletio na aerodrom Franz Josef Strauss lagano je splašnjavalo u uspavljujućoj vožnji taksijem i kao da je posve okopnilo dok sam ležao na hotelskom krevetu čekajući da se Ana javi. Neodlučnost i kolebljivost, dvije moje vjerne pratiteljice, čije su me sjenke slijedile posljednjih godina, sada su se glasno rugale: – Čemu sve ovo? Zašto si uopće prihvatio njezin poziv i put u Ameriku prekinuo na dva dana kako bi ostao u Münchenu? – cerekao se zlobni glas u meni, radostan što sada, gledajući u posmrtni pokrov nad glavom, i ja tako mislim.

O Ani, sve do njezine iznenadne poruke, trideset godina nisam znao ništa. U kratkom letu od Zagreba do Münchena pokušavao sam se prisjetiti naše posljednje večeri dok smo stajali naslonjeni na kržljavo stablo oraha s kojeg su, dok je grane njihao povjetarac, padale rese, ružne poput velikih zelenih gusjenica. Orah je bio na pola puta, uz stazu nasutu crnom šljakom, koja je vodila od glavnog puta do njezine kuće, iza grmlja tek procvjetalog jorgovana. Imala je lagane lanene hlače. Dva dugmeta karirane košulje uz vrat bila su otkopčana i pod mjesečinom otkrivala blage nabore njezinih ključnih kostiju, dok sam joj lice držao između dlanova, lagano ih spuštajući niz vrat. Te izbočine, oble i blage poput pustinjskih dina, milovao sam i ljubio, znajući da je to granica, da ono ispod čuva odlučnošću vojnika na straži.

Kad bih pokušao dlanom krenuti naniže, ruke bi joj munjevito poletjele prema mojima. Ali te večeri otkopčao sam joj dugme na lakim lanenim hlačama i pod rasutim srebrom mjeseca ugledao gaćice, bijele čipkaste gaćice ispod kojih je bilo ono za čim sam toliko žudio. Ruke su joj munjevito krenule, brzo je navukla hlače i zakopčala dugme. Odlučno se branila.

Ležeći na krevetu u hotelskoj sobi, danas, tridesetak godina poslije, pokušavao sam se sjetiti kako je završila naša ljubavna priča. I dok sam nastojao vratiti sliku one svibanjske večeri, pune mirisa jorgovana, činilo mi se da netko lagano kuca na vrata. Nisam poznavao zvukove tog meni novog prostora, onako kao što nepogrešivo prepoznajemo svaki šum vlastitoga doma, pa mi se činilo da kucanje možda dopire iz susjedne sobe. Ali kako je postalo glasnije, ustao sam i otvorio vrata. Na hodniku je stajao mladi zdepasti konobar, a njegova gusta, crna kovrčava kosa i prije nego što je išta prozborio govorila je da nije Nijemac. Obratio mi se na solidnom engleskom i pokazavši rukom na pladanj rekao:

– Ovo je naručeno za vašu sobu.

Na stakleni stol uz trosjed, nasuprot prozoru, stavio je bocu u posudu od inoksa, orošenu kapljicama vode. Komadići leda zveckali su dok je posudu spuštao na stol. Pažljivo je stavio papirnate podmetače i na njih spustio dvije visoke, uske, blistavo čiste čaše. Lagano se naklonio i hodajući natraške, napustio sobu.

Izvadio sam mrzlu tamnozelenu bocu iz metalne posude pune leda i na srebrastoj etiketi, nalik na dva spojena štita, pročitao: Dom Pérignon. Vratio sam je u led i ponovno legao na krevet.

Ana je imala čudnu adresu na Gmailu iz koje se nije moglo razabrati njezino prezime. Nije mi napisala je li udana, nisam znao ni gdje stanuje, samo je u jednoj od poruka spomenula da živi nadomak Marienplatzu i da kroz otvorene prozore dnevne sobe čuje zvona s Alter Petera.

Javit ću ti se čim dođeš u hotel i malo predahneš – napisala je u posljednjoj poruci.

Ali nije se javljala.

Ležeći na krevetu, odupirao sam se snu. Sunce sam tog jutra opazio u retrovizoru, čim je izašlo, na autocesti upravo kad sam prolazio Novu Gradišku, vozeći prema zagrebačkom aerodromu. Nisam navikao rano ustajati. Ali nekako me bilo strah zaspati, baldahin hotelskog kreveta nalik na pokrov mrtvačkoga lijesa ispunjavao me nelagodom; kad se probudim, hoću li biti u raju ili paklu?

Zazvonio je telefon.

– Dobro došao u München! Avion je, vidim, stigao na vrijeme. Nadam se da je let bio ugodan i da je soba u redu.

Anin glas zvučao je veselo. Čuo sam ga ponovno nakon trideset godina. Bio je drugačiji nego što sam ga pamtio.

– Sve je savršeno.

– Jesu li ti donijeli Dom Pérignon?

– Gledam ga kako se hladi na stolu u mojoj sobi.

– Znaš li kako ćeš ga piti?

– Ima li neki poseban način?

– Recimo. Natočit ćeš u obje čaše. Jednu ćeš uzeti u lijevu, drugu u desnu ruku. I nazdraviti. Čaša u lijevoj rad bit će tvoja, ona u desnoj, moja. Srkni malo iz jedne pa iz druge. Obećavaš?

– Nikada nisam tako pio.

– Nećemo se vidjeti danas. Zaboravila sam da mi je godišnjica braka, ali suprug nije. Nisam mogla odbiti. Naručio je stol za dvoje u zgodnom talijanskom restoranu u Isabellastrasse, ni pola sata pješke od tvog hotela.

– Pa, sretna ti godišnjica braka… Okrugla?

– Prva. – Napravila je stanku i dometnula: – S njim.

Osjećao sam se prilično jadno. Ana me pozvala u München, nagovarala da ostanem nekoliko dana, obećavala izlet i druženje, a onda smetnula s uma da stižem na dan kada slavi godišnjicu braka. I to prvu godišnjicu braka.

– Mogu li te nešto zamoliti? – upitala je cvrkućući.

– Naravno.

– Htjela bih da otvoriš šampanjac, da čujem onaj divni zvuk kad čep izleti iz boce.

– Želiš li to odmah?

– Da.

Odložio sam slušalicu, ustao s kreveta i uputio se prema staklenom stoliću na kojem se, uronjena u kockice leda, hladila boca Dom Pérignona.

– Slušaj – rekao sam, približivši bocu telefonskoj slušalici.

Čep je izletio iz boce, odbio se o strop i završio na podu. Zvuk koji je proizveo bio je nalik pucnju iz pištolja s prigušivačem.

– Jesi li zadovoljna? – upitao sam.

Nije bilo odgovora, veza se prekinula. Očekivao sam da će ponovno nazvati, ali nije. Na hotelskom telefonu nisam mogao očitati broj s kojeg je poziv stigao. Bespomoćno sam sjedio i čekao. Doduše, mogao sam nazvati recepciju i zamoliti ih da pozovu Anin broj, ali sam izgubio volju. Osjećao sam se izigranim. Došao sam u München samo radi Ane. Namamila me u stupicu, a ja sam se, neoprezan poput miša kad osjeti sir, provukao kroz rupu i eto me sada u sobi nalik na veliku mišolovku.

Još u avionu, pijuckajući čašu oporog crnog vina i promatrajući goleme bijele oblake nalik na brda svježe napadala snijega, razmišljao sam zašto sam uopće odlučio prihvatiti Anin poziv. Jesu li me privukle njezine poruke i profinjenost erotike koja je iz njih zračila ili želja da nakon toliko vremena ponovno sretnem osobu koja mi je nekoć bila draga? Razmišljao sam kakav će biti taj susret, kako ću se osjećati kada je opet ugledam, kakva će to Ana izaći pred mene kad je sretnem na mjestu koje ćemo dogovoriti, u nekom minhenskom restoranu ili pivnici. Ništa nisam znao o njezinu životu, što je radila svih ovih godina, kako se našla i snašla u Münchenu, je li sretna, je li je život šamarao ili mazio. Hoće li preda me doći sretna, nasmijana i zadovoljna žena, ili ranjeno, tugaljivo biće koje traži spas i nekoga kome će se izjadati?

Ali sada, ležeći ispod drvenog baldahina nalik na poklopac mrtvačkoga lijesa, činilo mi se kao da sam uskrsnuo, ali da nisam ni u raju ni u paklu, nego u nekoj vrsti čistilišta gdje okajavam svoje grijehe.

Kaznu je smislila Ana. Osvećuje mi se što sam je nakon one večeri u Budimpešti počeo izbjegavati i što je naša veza naglo uvenula, poput nježne biljčice kad je ofuri prvi mraz. Bio sam napaljen jelen, uvjeren da imam najsnažnije rogove i nisam mogao shvatiti zašto me ta nimalo plaha košuta odbila te noći. I zašto ni poslije nije dopustila više kad sam se ohrabrio i rukama počeo kliziti niz njene grudi, pokušavajući joj desni dlan gurnuti u gaćice. Opirala se odlučno i grubo. Stvarno je bila sirena, a ja od želje izluđen mornar čiji se brod nasukao na pustom otoku.

Sada, dok ležim ovdje u hotelskoj sobi, trideset i nešto godina poslije, Ana mi vraća milo za drago. Nikada nismo razjasnili zašto je između nas sve tako završilo, ali prebirući po glavi njezine poruke koje sam gotovo naučio napamet, jedna je nudila trag. Ona u kojoj je spominjala slatko doba nevinosti. I sada me kažnjava što sam tražio njezinu nevinost i nestrpljiv i mladenački neodgovoran, naljutio se kada me odbila. Ali, je li moguće da je nakon toliko godina odlučila osvetiti se? Zar vrijeme nije ispralo njezin povrijeđeni ponos i zar sada, toliko godina poslije, uživa u osveti, prkosi mi ispijajući vino sa suprugom u talijanskom restoranu nedaleko od moje hotelske sobe, ostavivši me samog s bocom Dom Pérignona i dvjema blistavo čistim čašama?

Mora ipak da sam na tren zadrijemao i usnuo pticu kako krilima udara o stijenke kaveza. Ali kad sam se prenuo, shvatio sam da to netko kuca na vrata moje sobe. Pomislio sam da konobar stiže s novom količinom leda, jer cijena Dom Pérignona zacijelo je bila paprena, pa se morao truditi da je opravda. No, kucanje je bilo drugačije, nježno i oprezno. Kad sam otvorio, preda mnom je stajala lijepa, brižljivo njegovana žena, koju kao da sam već negdje sreo; na ulici, u prodavaonici, u kakvom restoranu ili kafiću.

Preda mnom je stajala trideset godina starija Ana. I kao da se nije odveć promijenila. Jedino su na plavkastoj haljini, nalik boji hlača koje je nosila za našega posljednjeg susreta, bila otkopčana četiri gornja dugmeta. U večeri, okupanoj mirisom jorgovana, prije toliko godina – jasno sam se sjećao – uz dva već otkopčana dugmeta njezine karirane košulje, ja sam otkopčao još dva. Sada je to na haljini učinila ona. Brežuljci njezinih dojki, poput dviju velikih, sraslih jabuka, izazivali su iza rubova grudnjaka.

Stajali smo tako i gledali se.

– Mogu li ući? – upitala je nakon male vječnosti.

– Naravno – rekoh zbunjeno, pokazujući joj mjesto na trosjedu. Zatvorio sam vrata i sjeo na krevet.

– Pa, sretna ti godišnjica braka.

Zvučalo je prilično glupo.

– Uranio si. Tek je za sedam mjeseci.

– Rekla si da je danas.

– Moj smisao za humor možda je malo neobičan. Priznajem: željela sam ti napakostiti. I malčice se osvetiti.

Nasmijala se. Sjedila je nasuprot prozoru i svjetlo joj je obasjavalo lice. Lijepo lice njegovane žene koja je, poput trkačice na duge pruge, osvrćući se kako bi vidjela koliko joj je takmaca za petama, još izmicala starosti. Šutjeli smo; kao da nam je trebala stanka da bezbolnije preskočimo temu.

– Ali, hajde da danas ne pričamo o obiteljima, o dobrim, vjernim i pažljivim supružnicima i divnoj, pametnoj djeci i da iz novčanika ne vadimo njihove fotografije, ne pokazujemo ih i hvalimo se. Pa nam u to ime natoči.

Glavom je pokazala na stolić i orošenu bocu Dom Pérignona.

– Znaš – rekla je – ovo je posebna vrsta šampanjca. Možda nisi primijetio, ali kad si ga otvarao i kad je izletio čep, iz boce je izašao duh.

Pogledala me značajno i nasmijala se. Natočio sam šampanjac: jesu li mjehurići, veselo poskakujući iz čaše, bili taj duh? Ana je ustala i držeći čašu u ruci, s trosjeda pošla prema krevetu. Iako je ležaj bio velik i prostran, sjela je tik do mene.

– Ovo je, dakle, šampanjac s duhom?

– Točno – rekla je. – Možda će nam pomoći i da se duhovi u nama oslobode.

Tijela su nam se gotovo dodirivala. Lijepo je mirisala. Citrusi. Eau de Cartier?

– Pa, pričaj mi o svom životu.

– Nije to neka osobita priča – rekoh.

– Možeš je ispričati kako god želiš. Uljepšati, izostaviti pojedine dijelove, dodati ono čega nije bilo da priču učiniš zanimljivijom. Uostalom, ti si novinar. Bar ti znaš kako se to radi.

Nisam znao kako bih počeo.

– U poslu koji radim osnovno je pravilo: najvažnije reci u prvoj rečenici. Ali, vjeruj mi, ne znam što je bilo najvažnije u mom životu tijekom ovog dugog razdoblja otkako sam te posljednji put vidio. Bio je to dosadan život i kad bih o njemu pokušao snimiti film, probravši ono što iole vrijedi, trajao bi pet-šest minuta. A i tada bi bio dosadan. Sve što je bilo važno kao da se dogodilo prije toga.

– Trideset godina samoće?

– Sto godina samoće. Sto kišnih, sivih, sjebanih godina.

Otpili smo po gutljaj. Slatkast, rezak okus šampanjca, klizeći niz grlo, stvarao je osjećaj ugode.

– A tvoj život?

– Bilo je sušnih i ponešto rodnih godina. Smjenjivale su se nekom svojom logikom. U dužim ili kraćim razmacima, bez ikakva pravila. Kad sve zbrojim, mislim da sam u minusu.

Podigla je čašu i otpili smo još po gutljaj.

– Tko zna kakvi bi nam bili životi da nisi prekinuo sa mnom nekoliko tjedana nakon maturalne ekskurzije. Bilo mi je teško kad sam te, nakon samo mjesec dana, vidjela s onom plavokosom curom. Dujo mi je rekao da se zove Hamilton, da ste je vi tako prozvali, ali nije objašnjavao zašto. A ja sam patila. Nikad se tako ne voli i nikad se tako ne pati kao u mladosti. A onda si otišao u Ameriku.

– A ti?

– Preselili smo se u Beograd sljedećeg proljeća. Znaš da mi je stari, kako se tada govorilo, bio vojno lice.

– Glupo je reći to sada, nakon tako puno vremena, ali žao mi je ako sam ti nanio bol – rekoh posegnuvši za bocom šampanjca koja se caklila u posudi s ledom.

– Nema potrebe za isprikom. Život se uglavnom i sastoji od trpljenja i nanošenja boli i nešto malo ostvarenih snova. U našim godinama, to smo već iskusili.

Ustala je, odšetala do prozora i zagledala se u vrt.

– Kesten samo što nije procvjetao – rekla je, nasmiješila se i sjela na trosjed.

– Kako si došla u München?

– Pričat ću ti o tome sutra. Na splavi, na rijeci Isar.

I kao da je progutala tvrd zalogaj, promijenila je temu.

– Veseliš li se nagradi koju ćeš primiti?

– Radujem se Americi i susretu s ljudima koje dugo nisam vidio. Naravno, veseli me i nagrada.

– Htjela sam ti pisati dok si bio u Americi. Dujo mi je dao tvoju adresu. Ali, kolebala sam se i predomislila. Ponos je bio jači.

– I onda si nakon trideset godina popustila i poslala mi poruku da na putu u Ameriku svratim u München?

– U međuvremenu sam ponešto naučila. Na primjer, da u ljubavi ponos baš i nije osobit saveznik.

Lice joj je bilo lijepo i patina koju je navuklo vrijeme učinila ga je zanimljivijim, zrelijim, plemenitijim i ženstvenijim. Dok sam je gledao preko puta, sjedeći dva-tri metra od nje, pokušavao sam, onako kako bi to činio estetski kirurg, ukloniti patinu godina s njezina lica i iza te zrele ljepote vidjeti trideset godina mlađu Anu, slatku, bezbrižnu djevojku s osječkog korza, pupoljak koji je tek dao naslutiti svu raskoš cvijeta iza još zatvorenih latica. Bila je nevino lijepa kako se jedino u mladosti može biti lijep. A ja, toga svibnja kad smo se rastali, prgav, tvrdoglav i sirov, nezreo i zelen, umišljen, sluđen od uzavrelih hormona.

Da smo nastavili, umjesto što sam, šepureći se poput egzotične ptice, Ani okrenuo leđa, smatrajući kako je njezino tijelo, nakon što sam joj dirao grudi, postalo moj ratni plijen, i da nisam otišao u Ameriku, daleki, izazovni, ali meni nepoznat svijet, možda bih s tom ženom imao ljepši život od onoga koji me snašao. Možda bi me razumjela, možda bi strpljivo brusila moj hrapavi karakter i učinila me boljom osobom, možda bi mi izrodila dvoje-troje djece, dom pretvorila u oazu koja ne presušuje ni za najžešćih suša kakve život zna donijeti. Možda bih s tom ženom bio sretan. Možda je ona bila ona koju sam tražio svih ovih godina, živeći u dva braka, jednom tužnijem od drugoga i hladnima poput Svemira, gdje su osobe, za koje sam mislio da su mi bliske, od mene bile udaljene svjetlosnim godinama. Gledajući je, zrelu, ali još svježu ženu, mislio sam zašto je život tako proklet i krut i zašto ga ne možemo vratiti u točku od koje je sve krenulo krivo i naopako, pa odatle nastaviti drugačije, zašto ga se ne može odvrtjeti unatrag, onako kako na videorekorderu vraćamo film, kad umorni i skrhanih misli izgubimo nit i shvatimo da više ne znamo što se zbiva – tko je u filmu supruga, a tko ljubavnica glavnoga junaka – i da je najbolje ponovno film gledati od početka.

Ali, je li raskid s Anom bio točka do koje bi valjalo iznova započeti život i pokušati krenuti ispočetka? Sve dok mi nije poslala poruku, rijetko, tek tu i tamo – sažimajući u mamurluku svoj život i na dnu cjedila prebirući po onome što je ostalo – znao bih sjetiti se Ane.

Uglavnom je to bila ista ona slika hotelske sobe, kad sam pod dlanom osjetio vrelinu njezinih grudi. Sada, kad smo ponovno sjedili u hotelskoj sobi, preko puta jedno drugome i kad su četiri gornja dugmeta njezine haljine bila otkopčana, kad smo bili toliko blizu da sam osjećao daške njezina parfema koji su hotelskom sobom širili miris citrusa, nisam znao odgovor.

– Podijelit ćemo još ovo što je ostalo – rekla je točeći šampanjac. – Sutra ujutro pokupit ću te u hotelu. Najavili su lijep, sunčan i ne odviše vruć dan i nadam se da ćeš uživati na rijeci.

– Znaš li koliko je trebalo hrabrosti da ti one večeri otkopčam dugme hlača? Gotovo jednako toliko koliko i danas da ti to kažem.

Nasmijala se.

– Znam. I meni je trebalo isto toliko snage da ti to ne dopustim.

Kao u toliko puta viđenoj filmskoj sceni, u trenutku kada se treba dogoditi nešto važno, oglasio se telefon. Mobitel u njezinoj torbi uporno je vibrirao, glasajući se poput malenog kućnog ljubimca kad osjeti glad i ne namjerava prestati dok ne dobije hranu. Kasnije te večeri, dok uz treću kriglu piva budem sjedio u Hirschgartenu,[*] opušten i blago pijan, razmišljat ću o tome što bi se dogodilo da joj mobitel tada nije zazvonio. Maštajući o tome, imao sam nekoliko nastavaka tog trenutka, ali kad je došla i četvrta krigla piva, odlučio sam kako je najbolje da sve bude upravo onako kako se i dogodilo.

Nije mi se sviđala scena koju je bestidno nudila moja mašta dopuštajući rukama da skliznu u njezin tijesan grudnjak, kao onomad, u onoj hotelskoj sobi u Budimpešti. Mašta me gurala k njoj, da joj polako priđem i kleknem na pod, ispred trosjeda na kojem je sjedila. Glave su nam bile u istoj ravnini i rukama sam joj uhvatio lice, oprezno i nježno, kao da je balon od sapunice i kao da se bojim da će, stisnem li ga, prsnuti i zauvijek nestati. Gledali smo se tako nekoliko trenutaka, oboje svjesni što će se dogoditi, ali je čekanje bilo toliko lijepo da smo u njemu silno uživali. A onda je zazvonio mobitel. Čak i pripit, uz četvrtu kriglu piva, nisam želio da se dogodi išta više od toga. Bojao sam se drugačijeg završetka, nisam želio da Ana naglo ustane i prekine čaroliju, pa sam upotrijebio stari režiserski trik.

Ovdje u hotelskoj sobi, Ana je govorila njemački i iako ne razumijem taj jezik, činilo mi se da je više puta pokušavala završiti razgovor, dok se onaj netko, s druge strane, nije dao prekinuti. Dubok muški glas bio je uporan. Trajalo je. Svako malo Ana mi je očima davala znak, moleći me za strpljenje i slijegala ramenima, mimikom objašnjavajući da se ne može otarasiti sugovornika. Ispio sam šampanjac do kraja i igrao se praznom čašom.

– Oprosti – rekla je nakon desetak minuta kad je napokon završila. – Nisam mogla prekinuti razgovor.

Ponovno se nasmijala i neuspješno, kao kad pokušava nastaviti uzbudljiv prekinuti san, ponovila rečenicu, nepovratno uništenu zvonjavom mobitela.

Razgovor smo nastavili o Münchenu (– Neću moći biti s tobom večeras – rekla je ne objašnjavajući zašto – pa svakako pođi u najveći pivski vrt, Hirschgarten, i popij dvije-tri krigle.), pa o tome što se promijenilo u Osijeku (– Drava i dalje teče od zapada prema istoku – pokušavao sam biti duhovit.), sjetili se starih prijatelja (– Neki ljudi potpuno su se izgubili, nestali, kao da ih je progutalo živo blato – rekao sam i spomenuo Duju, našega zajedničkog školskog kolegu.), jadikovali za mladošću (– Mogla sam jesti koliko hoću, a sada moram paziti na svaki zalogaj – požalila se.) i strahovali od budućnosti (– Sve je dobro dok nas još služi zdravlje.).

Razgovarali smo onako kako čavrljaju maturanti na obilježavanju svojih okruglih godišnjica, kad im se jezici razvežu nakon treće čašice, samo što nismo iz novčanika vadili slike i hvalili se kako su nam djeca velika (– Pogledaj, moja je cura za glavu viša od mene, a tek joj je 16 godina.) i kako to najbolje pokazuje koliko smo ostarjeli. A nismo razgovarali o tome jer je Ana, odmah na početku, rekla da pristaje razgovarati o svemu, osim o našim dragim obiteljima.

Zanimalo me, naravno, je li udana, ima li sređen i sretan brak, voli li još muža ili je sve postalo rutina i forma, miran život bez uzbuđenja, kao ravna crta na bolničkom monitoru što pokazuje gašenje životnih funkcija pacijenta. Je li i ona, kao ja, u dva propala braka, kasno shvatila da su signali s monitora naših života dugo upozoravali, da su crvene lampice sve brže titrale, da bi se uskoro prestale gasiti, i je li i ona, poput mene, mislila da će sve to već nekako proći, kao bezazlena prehlada, samo od sebe, bez lijekova i ikakvih napora koje je valjalo učiniti, pa nekim čudom vratiti stvari u normalu i pogasiti alarme?

Kad je izašla iz hotelske sobe i kad smo se na vratima pozdravili i poljubili, onako reda radi, kao državnici jer im tako nalaže protokol, i kad je miris njezina parfema ishlapio, a ja ostao sam pod onim strašnim baldahinom, osjećajući se kao uskrsnuli mrtvac, počelo me kopkati što je Ana, proglasivši tabu na bračne teme, zapravo htjela. Je li se bojala da bih je mogao pitati zašto se, kao udana žena, sastaje u hotelskoj sobi s muškarcem s kojim je, doduše davno, nešto petljala? Ili je njezinih trideset godina, koliko se nismo vidjeli, bilo ispunjeno mračnim tajnama koje nije željela otkriti? Možda se plašila da bih joj mogao reći kako, za razliku od nje, živim u sretnom braku sa ženom svoga života? Možda se bojala postaviti pitanje koje bi se, da je razgovor krenuo tim smjerom, samo nametnulo: – Jesi li se, nakon povratka iz Amerike, oženio onom krhkom plavušom s kojom sam te viđala na korzu, odmah nakon što smo prekinuli?

 

*

Sutradan, točno u deset, čekala me pred hotelom u blistavom crnom kabrioletu, s prestižnim BMW-ovim plavo-bijelim znakom. Bila je u uskim hlačama boje pijeska i zelenkasto-žućkastoj kariranoj košulji, a kosu je povezala svilenom maramom. Kroz glavu mi je prostrujala davno doživljena slika: rana je jesen u New Castleu, u saveznoj američkoj državi Indiani, stojim pred vratima velike drvene, u bijelo obojene kuće, u ulici Brown Road, a Anita mi radosno maše iz ogromnog crvenog Buicka.

Ana se smijala na gotovo isti način i pokazala mi da uđem i uvalim se u udobno, kožom presvučeno sjedalo do nje.

– Isar nas čeka! – uskliknula je veselo.

Dok sam vezao pojas i poljubio je u obraz, osjećao sam se poput Jude. Sinoć, kad sam se pripit vratio iz Hirschgartena, kopao sam po internetu i pronašao stranicu svojega razreda u Chrysler High School, koju je pedantno uređivala Deborah, šutljiva cura frizure kakvu je u filmu Vrtoglavica nosila Kim Novak. Taj film davne 1962. igrao je u osječkom kinu Slavija, a onda sam ga opet, sedam godina poslije, gledao na nekom od televizijskih kanala u Americi. Sljedećeg dana, dok smo ručali u školskom restoranu, upitao sam Deborah imitira li svojom frizurom Kim Novak, a ona me čudno pogledala i nije ništa rekla.

Deborah je na internetskoj stranici koju sam pronašao objavila fotografije svih učenika našeg razreda, onako kako smo se slikali za školski godišnjak, i onda uz svako ime dodavala ono što je u međuvremenu o nama prikupila. Uz moje ime bila je samo smiješna slika kratko ošišanog devetnaestogodišnjaka, jer me moja američka obitelj redovito, dva puta mjesečno, zajedno sa svoja dva sina, vodila brijaču. Nisam se htio opirati. New Castle bio je mali, konzervativni srednjoamerički grad, ne previše gostoljubiv prema dugokosima. Iako je bilo vrijeme djece cvijeća, iako se nekoliko dana nakon što sam stigao u Ameriku, sredinom kolovoza te 1969., dogodio Woodstock, gradić Bethel bio je udaljen više od tisuću kilometara od New Castlea i – kao da su putovale diližansama iz vremena osvajanje Divljeg zapada – ideje s Istočne obale teško su se probijale u konzervativnu unutrašnjost velike Amerike. U vrijeme kad su već i u Osijeku svi nosili dugu kosu, s kakvom sam i sam stigao u Ameriku, uskoro su me ošišali pa sam u školskom godišnjaku Chrysler High School, boljoj verziji onih maturalnih panoa što su krasili izloge na osječkom korzu, izgledao poput okljaštrena stabla.

Na dnu internetske stranice našega razreda Deborah je molila sve koji imaju bilo kakav podatak o nekom od učenika, broj mobitela, adresu e-pošte, fotografiju, novinski članak ili bilo što zanimljivo, da joj pošalju kako bi to mogla uvrstiti. Tako sam o Aniti saznao puno toga: bila je udana, imala je dvoje djece, radila je u banci i odselila se u Jackson, u državu New Jersey, odakle je njezin suprug. Bilo je i nekoliko fotografija snimljenih 1990.: između nje i krupna, rumena čovjeka (za kojeg je samo napisala da se zove Bill), nalik na kanadskog drvosječu, stajale su dvije djevojke, njezine kćeri Mary i Jane. A Anita? Kad sam povećao fotografiju, lice joj je još uvijek bilo lijepo. Na slici je dominiralo raskošno poprsje: kao da joj je od vremena kad smo se posljednji put vidjeli, u ljeto 1970., trebao nekoliko brojeva veći grudnjak. Na drugoj slici bila je sama, u tamnoplavom kostimu, nalik uniformi kakve nose bankarske službenice. Bila je nasmijana, zrela žena kojoj vrijeme nije bilo neprijatelj. Ali, najvažnije: na stranici sam našao adresu Anitine e-pošte i iste večeri poslao joj poruku. U Americi je bilo poslijepodne, možda je bila na poslu, a odgovor je stigao za desetak minuta:

O, Bože dragi. Zar je to moguće? Kakva vijest! Javi se kad stigneš u Veliku Jabuku. Tako bih te silno voljela vidjeti. Ja sam sat i pol od New Yorka.

– Nije ti loše – rekoh Ani, želeći iz sjećanja potisnuti sinoćnju kratku prepisku s Anitom. Iako u svojim dvama propalim brakovima nisam pravio izlete, čak ni bezazlene flertove, mislio sam da znam kakav je osjećaj poslije preljuba. Na neki način, šaljući poruku Aniti, iznevjerio sam Anu.

Prevario je.

– Na splavi možda neće biti tako udobno, ali će sigurno biti zabavno.

Nije slutila što se zbiva u mojoj glavi. Bila je vesela. Vozila je brzo i kosa mi se razletjela na vjetru. Shvatio sam zašto je svezala maramu. Prijao mi je svjež zrak, nakon četiri piva sinoć i jutrošnjeg mamurluka, vjetar u kosi bio je blagodat. Ali vožnja je bila kratka. Na malom pristaništu na rijeci Isar stajala je naša splav. Bila je onakva kakvom sam je i zamišljao, sastavljena od drvenih trupaca spojenih željeznim šiljatim potkovicama i povezana debelom čeličnom užadi. Ono što nisam očekivao bilo je četvero ljudi koji su nas dočekali.

– Potrudila sam se za dobar ugođaj – ponosno je rekla Ana i predstavila mi kuhara koji je, pozdravljajući kimanjem glave i smiješeći se, stajao uz roštilj dok se miris kobasica širio uokolo. – On i konobar bit će danas vrlo zaposleni. Bar što se mene tiče.

Konobar, mladić kojem nije bilo više od dvadeset, dočekao nas je, stojeći na obali, tik uz splav, s dvjema orošenim kriglama piva.

– A ovo je naš kapetan, Johann. Poznat je po tome što mu se bar pola putnika utopi na svakom splavarenju. U pivu.

Johann je bio srednjih godina, a bijela uniforma isticala je njegovo preplanulo, mesnato lice. Nije razumio što je Ana rekla, ali se nasmijao. Čvrsto mi je stisnuo ruku, kao da je uhvatio kormilo splavi, želeći ukrotiti podivljalu maticu.

Na sredini splavi, na drvenoj klupčici, u zelenoj košulji i kratkim kožnatim hlačama, sjedio je mladić s harmonikom. Nisam li ga sreo jučer popodne? Njegova čekinjasta kosa boje smole, čvrsta poput ukrasne živice, isključivala je zabunu. Tog sam mladića – bio sam siguran – vidio jučer na Marienplatzu dok je, okružen hrpom prolaznika, prebirao po dugmadi i tipkama harmonike, ispunjavajući ulicu bujicom glazbe.

– Ivan – predstavila ga je Ana. – Čarobnjak. Kad zasvira, brda uz Isar zaplešu.

Za razliku od mene, mrzovoljnog pokislog štakora, Ana je blistala od zadovoljstva. Nadao sam se da će krigla piva u ruci poništiti mamurluk. Otpio sam gutljaj. Nije mi prijalo. Jutros sam preskočio doručak, želudac je bio prazan i alkohol je počeo djelovati istog trenutka. Drugi i treći gutljaj popravili su raspoloženje. Ivan je zasvirao, glazba se poput zvučne magle rasula niz Isar, Ana je podigla kriglu i nazdravila:

– Krećemo!

– Sami? – upitao sam zbunjeno.

– Ovo je privatni izlet. Obećala sam ti.

– I ti si, sve ovo, priredila samo za nas?!

– Zar nismo zaslužili? Trideset se godina nismo vidjeli.

Splav je lagano zaplovila lijenom rijekom.

– Ostvarila si moj san. Otkad sam u osnovnoj školi pročitao Kon Tiki, maštao sam o splavarenju.

– Danas ispunjavam sve tvoje snove – rekla je, značajno me pogledavši.

Jutro je bilo svježe, a trupci splavi vlažni od rose. Ivan je neumorno svirao, ali brda uz Isar još nisu zaplesala. Moje raspoloženje popravljalo se brzinom kojom je nestajalo pivo u krigli.

– Pij koliko te volja. Ako ti baš ne ide, kobasice koje se peku dovoljno su pikantne da pojačaju potrebu za pivom – rekla je i smiješeći se pokazala prstom na tkaninom ograđen prostor uz stražnji kraj splavi. – I ništa se ne brini. Nećeš trpjeti, na splavi imamo WC.

Johann nam je donio plastične ležaljke i raširio dva plava suncobrana. Bili su tek za nijansu tamniji od vedrog neba bez oblaka. Kad se udaljio i ponovno prihvatio kormila, Ana i ja legli smo potrbuške, jedno nasuprot drugome i naslonjeni na lakte, glava samo što se nisu dodirivale, gledali se u oči. Razvezala je maramu, kosa joj se rasula i razigrala na povjetarcu.

Mahnuo sam konobaru i on se u tren pojavio s punom kriglom piva. Tek što je otišao vratio se s dva tanjura puna vrelih kobasica. Prostro je stolnjak po podu splavi, donio nekoliko posuda s različitim vrstama senfa i pletenu košaricu s kriškama teškog, alpskog kruha, tamnog poput gorke čokolade. Poželio nam je dobar tek, toliko njemačkog sam razumio, i povukao se na drugi kraj splavi, gdje je kuhar na roštilj stavljao novu količinu kobasica.

– I kako tvoj život?

Pogledala me kao da je očekivala to pitanje. Trenutak je šutjela, pa iz torbe izvadila mali blok i olovku. Nešto je napisala i gurnula mi pod nos.

– Misliš na ovo?

Pokazala je na crticu između dviju skupina brojeva. Na lijevoj strani spojnice, kakvom se rastavljaju riječi, stajalo je 1950., na drugoj 20XX.

– Ovo je život – rekla je. – Ta kratka crtica.

Šutjela je, pustila me da razmišljam, a onda vrhom olovke zaokružila brojke odvojene crticom.

– A ovo je jednostavna jednadžba s jednom nepoznanicom. Koliko god se, međutim, činila lako rješivom, nije. Za razliku od godine rođenja, godina smrti nije nam poznata. Ovo što se uguralo između, ova maljušna crtica, to je život. Najveća zagonetka jednostavne jednadžbe.

Uzeo sam olovku iz njezine ruke i vrhom dotaknuo crticu.

– Pričaj mi o ovom.

Umočila je vrh kobasice u senf.

– Jedi. Dok su tople, bolje su. Kao što je i život bolji dok je bliže brojci s lijeve strane crtice – rekla je pokazujući na 1950., godinu svojega rođenja. – Pa da počnem od te strane.

Otpio sam nekoliko dugih gutljaja piva.

– U Beogradu sam brzo našla društvo. Kad si mlad, lako se sklapaju prijateljstva. I da; zaljubila sam se. Studirao je pravo i osjećala sam se silno važnom što mi je dečko student, tri godine stariji od mene, brucošice. Bane me podsjećao na tebe. Veza je potrajala. I, da, vjerojatno te zanima; ševili smo se. Onda me ostavio, kao i ti, otišao je bez riječi. Samo, za razliku od tebe koji si me ostavio u proljeće, on je to učinio u jesen. Šetali smo, u Knez Mihailovoj već su pekli kestenje, pa smo kupili dvije vrećice, ljuštili ih, jeli i produžili do Kalemegdana. Htio je da odemo u kino, ali meni se nije išlo. Na Dunavskom keju, u neobično toploj večeri za kraj listopada, postao je šutljiv. Hodali smo pola sata bez riječi, pa se Jevrejskom – ne znam koliko poznaješ Beograd – vratili do centra i tu se razišli. Nismo se, kao obično, dogovorili gdje ćemo se naći sutradan. Bilo je to vrijeme bez mobitela, pa kad sam ga nakon dva dana plakanja nazvala, javila se njegova majka i zbunjeno rekla da je izašao. Isto je bilo i sutradan: – Ne znam, medena, gdje je, mislila sam da ste zajedno – rekla je. On se nije javljao. Prekinuo je sa mnom na čudan način, kao da si mu prodao patent. Sve mi je, naravno, postalo jasno kad sam ga, nekoliko tjedana poslije, vidjela na Terazijama, zagrljenog s nekom plavušom. Nalik onoj tvojoj. Od tada mrzim plavuše.

Nasmijala se i ponovno zagrizla kobasicu.

– Hajde, probaj. Izvrsne su.

Kušao sam. Stvarno su bile dobre.

– Dakle, imala sam iza sebe dvije čudno prekinute veze i počela sam sumnjati da nešto nije u redu sa mnom. Povukla sam se, zatvorila, začahurila, i sve to s manje od 20 godina. Posvetila sam se studiju na Fakultetu likovnih umjetnosti i u slobodno vrijeme sumanuto učila engleski i francuski. Željela sam sljedećeg ljeta otići u Barcelonu ili London, vidjeti nešto novo i drugačije, hodati po muzejima i galerijama. Ali sam završila ovdje, u Münchenu.

Napravila je stanku, progutala knedlu i nastavila:

– Maštala sam kako ću postao slikarica, sanjala o Parizu, željela hodati ulicama Montmartrea i susretati van Gogha, Matissea, Renoira, Degasa, Modiglianija, Toulouse-Lautreca svojega doba. A sebe zamišljala kao Suzanne Valadon, kako slikam Radost života, sliku pred kojom sam satima stajala u Metropolitanu. Sanjarila sam o tome sjedeći u polumraku svoje sobe, slušajući tihu glazbu, s crtaćim blokom pred sobom. I nećeš vjerovati: crtala sam tebe. Sjećaš li se fotografije koju si mi poklonio? Stojiš pokraj Drave, uz samu obalu, i upravo si bacio oblutak koji se odbio o površinu vode. Okrenut si prema fotoaparatu i smiješ se. Sretan si. Sto sam puta crtala taj zamrznuti trenutak tvoga života.

– Znam dobro tu fotografiju. Jedno od Dujinih remek-djela.

– Nećeš vjerovati, prije nekoliko godina srela sam ga u Pragu. Šetala sam Václavskim náměstíma i naletjela na Duju. Zalogaj kobasice zastao mi je u grlu i mora da sam iskolačio oči, jer je Ana skočila, misleći da se gušim.

– Jesi li dobro?

– Srela si Duju u Pragu?!

Splav je lijeno klizila rijekom, ali meni se učinilo kao da je snažno udarila u ogromni val pa se zabila u okolna brda. Toliko me zdrmala Anina rečenica – mislio sam da će se splav prevrnuti i da ću pasti u mrzlu vodu. Ali otrijeznio sam se i bez toga: Dujo je, dakle, ipak u Pragu i nisam pogriješio kad mi se učinilo da sam ga vidio naslonjenog na rasvjetni stup ispred Grand hotela Europa, na Václavskim náměstíma, prije tri godine, one tople kolovoške večeri.

 

*

Taksi nas je dočekao na obali pa nas vijugavom cestom koja je pratila riječni tok odvezao do Anina BMW-a. Još na splavi rekla je da će me odvesti u brda, u kuću za odmor, sat vožnje od Münchena. Njezina rečenica da je u Pragu prije tri godine srela Duju uznemirila me.

– Jeste li me spominjali?

– Dakako. Prisjećali smo se gimnazijskih dana, ekskurzije u Budimpešti…

Htjedoh je upitati je li Dujo spominjao Hamilton, ali upravo kad sam zaustio, nastavila je rečenicu koja me natjerala da progutam pitanje.

– … načina na koji si me ostavio, maturalne zabave i kako nisi htio biti moj plesač. Pa sam, sjećaš se, plesala s Dujom.

– Još mi to nisi oprostila? I sad si me pozvala da nakon trideset godina poravnamo račune.

– Želim da poravnamo račune i ispravimo jednu pogrešku.

– Odlučila si povesti me duboko u šumu, skovala si plan, skrenut ćeš s glavnog puta, izvaditi pištolj iz pretinca i narediti da izađem.

– Da. I onda ću reći: – Vraćam ti za sve što si mi napravio. Milo za drago. I povući ću okidač.

Nasmijala se. Počela je usporavati i skrenula na sporedni, uski vijugavi put, posut sivkasto-bijelim tucanikom. S desne strane spuštala se strma padina, a vrhovi krošanja guste crnogorice, samo nekoliko metara niže, bili su u ravnini ceste.

– Ovo je prilično dobro mjesto za ubojstvo. Gotovo savršeno – rekla je.

Iza oštrog zavoja pred nama ispriječila se ograda i vrata od kovanog željeza. Ana je otvorila pretinac. Umjesto pištolja izvadila je mali daljinski upravljač. Vrata su se polako otvorila.

– Za razliku od tebe, ja sam dobra osoba i vodim te ravno u raj.

Nakon stotinjak metara, zakamuflirana među borovima, na blagoj padini uz lijevu stranu uske ceste ukazala se golema brvnara. Ana je parkirala automobil tik uz sjenicu i zveckajući ključevima uputila se prema vratima.

– Uđi u moj raj – rekla je vedro, širom otvorivši vrata.

Nije palila svjetlo, ali unatoč mrkoj šumi uokolo, bilo ga je dovoljno. Za razliku od vanjskog izgleda, unutrašnjost brvnare prskala je od raskoši, luksuz zakamufliran u skromnu ambalažu. Tako to rade oni koji ne vole da njihovo bogatstvo bode oči. Prekrasno namješten ogromni dnevni boravak podsjećao je na impresivni kabinet kakva državnika koji ambijentom želi očarati svoje goste.

– Ne znam hoću li sljedećih dana u Americi imati priliku vidjeti unutrašnjost Bijele kuće, ali ovo me podsjeća na Ovalni ured. Osobito zbog kamina – rekoh.

– Ipak, predlažem da odemo u manju, meni dražu sobu. U njoj volim biti kad se poželim samoće i raja. Raj i zamišljam jedino kao samoću. Zato i živim čedno jer se bojim vreve pakla.

Čvrsto me uhvatila za ruku i poput brižne majke koja se boji da u labirintu kakve galerije ne izgubi dijete, povela me hodnikom pokraj kupaonice, čija su odškrinuta vrata otkrivala jacuzzi kadu smještenu uz veliki prozor nevidljiv s ulazne strane.

– Mora da je lijepo kupati se ovdje kada te iz šume gledaju jeleni – rekoh.

– Ovdje je još ljepše.

Posjela me u trosjed presvučen mekom bijelom kožom nasuprot polici s knjigama koja je zauzimala cijeli zid, od poda do stropa. U kutu je stajao bijeli klavir iza kojeg se na štafelaju kočilo ulje na platnu: obala rijeke, mladić baca oblutak i četiri kruga na vodi dok kamičak poskakuje po površini. Onaj prvi, najbliži obali, bio je najveći.

– Ovo je moj rad, rekla je ponosno.

Ustao sam i stao pokraj nje, promatrajući sliku.

– Nisam te slikala po sjećanju. Predložak je bila ona Dujina fotografija. I kad sam ti rekla da je ovo moj raj, nisam mislila na raskoš brvnare, koja te, vjerujem, iznenadila. Mislila sam na raj ove sobe, na tu sliku koja me vraća u vrijeme nevinosti, sretnih, bezbrižnih dana. Koliko god se ti tada trudio da mi godinu u kojoj smo maturirali ostaviš u lošem sjećanju, nisi u tome uspio. Vrijeme sazrijevanja bilo je ljepše od trenutka kada smo sazreli. Nažalost, trajalo je koliko i skakutanja oblutka po površini vode. A sada, tog sretnog oblutka više nema. Negdje je na dnu, duboko u riječnom mulju.

– Stvarno ne možeš oprostiti što sam prekinuo s tobom?

– Više to ne mogu oprostiti sebi. Ležeći u ovoj sobi i gledajući te kako bacaš taj plosnati, glatki kamen, tisuću sam puta pomislila bi li me ostavio da smo one noći u budimpeštanskom hotelu išli od kraja. Nekako mi se čini da bih s tobom bila sretnija. Jer sam te voljela. Poslije tebe taj je osjećaj iščeznuo, ispario poput parfema. I zato ne krivim tebe.

– Ne možemo znati, Ana, što bi se dogodilo da je ta večer završila drugačije. Glava mi je tada bila puna leptira.

– Ali možemo nešto drugo…

Zagrlila me i poljubila. Prvo nježno, a onda se plamen razbuktao i pretvorio u nekontroliran požar. Naša je odjeća poletjela na sve strane, kao da smo se našli u središtu pomahnitalog tornada. Očerupao nas je i gole bacio na trosjed presvučen mekom bijelom kožom. Zarila mi je ruke u kosu, toliko snažno da je boljelo. A onda su joj ruke kliznule niz moja leđa, obuhvatila me za stražnjicu i čvrsto privukla. Osjetio sam kako ulazim u nju, divlje, ali bez napora: bilo je glatko i vlažno, toplo i beskrajno ugodno.

– Nemam prezervativ – rekoh i oboje smo prasnuli u smijeh.

– Neće ti trebati – rekla je, naglo se okrenula i propela pa me vješto zajahala, a njezine velike grudi, još čvrste i lijepe, pri svakom su se pokretu sudarale i poskakivale kao oblutak na vodi.

Svršili smo istodobno, kao uhodan par koji je bez obzira na dugotrajnost veze još sačuvao ponešto strasti kakvu među starim ljubavnicima nemilosrdno uguši vrijeme. Pokrila nas je dekom, privila se uz mene, naslonivši glavu na moje grudi. Ležali smo tako šutke, učinilo mi se da je zaspala, ali njezino je disanje bilo neobično; iz usta je, u pravilnim razmacima ispuštala kratak, posve tih pisak, nalik pari koja se u loncu od tuča probija iz uzavrele kukuruzne kaše. Nježno sam joj podigao glavu. Plakala je.

– Boy, znaš koliko mi ovo nedostaje. Ne seks, nego bliskost.

Njezin tihi plač pretvorio se u jecanje.

Čvrsto sam je privinuo uza se i pustio da njezine suze traže put među dlačicama na mojim prsima. Golicale su me na kratkom putu ka malenom jezercu, u udubljenju iznad moga pupka. Umjesto one odlučne, odriješite žene koja je jučer samouvjereno ušla u moju hotelsku sobu, pokraj mene je sada ležala plaha djevojka, Ana otprije 30 godina, s kraja šezdesetih, u svemu neodlučna osim u obuzdavanju poriva vlastitoga tijela.

– Imam sve, a nemam ništa – rekla je kad se malo smirila.

– Prije je bilo bolje – rekoh da je utješim. – Nismo imali ništa, a sve je bilo naše.

– Bili smo realni, tražili smo nemoguće – rekla je i kiselo se nasmijala. – I izborili se za sve ono protiv čega smo se borili.

Opet se stisnula uz mene i zaplakala, ah sada tiho, plakala je kao posramljeno dijete. Najbolje što mogu učiniti, pomislih, jest da joj pustim isplakati se. I poželio sam da sada, ovdje uz nju i ja zaplačem, jednako tiho kao ona, da se prepustim čarobnom učinku kiše suza, nakon čega dolazi sunce. Šutnja je trajala predugo, šuma se posve smračila i činilo se kao da sam u nekakvom začaranom dvorcu koji noću opsjedaju duhovi, a sove krilima udaraju po oknima. Mislio sam da je Ana zaspala, ali tiho je rekla:

– Moj je suprug jedan od šefova BMW-a. Upoznali smo se prilično glupo, na beogradskom sajmu automobila. Ondje sam zarađivala studentski džeparac. Svidjela sam mu se, pozvao me u München, došla sam i ostala. Zatvorio me u dvorac svog bogatstva, strpao u jednu od stotinu soba i pretvorio u komad pokućstva. Značim mu koliko i stilski namještaj, možda grčka amfora ili jedna od bezbroj kineskih porculanskih vaza. Doživljava me kao ukras, za njega nemam uporabnu vrijednost.

Ustala je, uhvatila me za ruku i ponovno povela golemom brvnarom, u kupaonicu, pod tuš čija je ruža bila velika poput raširenog kišobrana. Na nas se spustio topli ljetni pljusak. Sapunala mi je tijelo i nježno masirala leđa.

– A ti? – upitala je.

– Dva propala braka, jedan tužniji od drugoga.

– Stvorio si sve pretpostavke za novi početak. Život, zapravo, počinje u pedesetima.

Činilo mi se da joj je glas pun nade.

– Mislim da završava u dvadesetima.

Šutke smo se oblačili u sobi koju je zvala svojim rajem. Upalila je svjetlo pa sam se okrenuo slici na zidu i pažljivo motrio vlastiti portret. Mladiću na slici bilo je 19 godina. Nisam mogao vjerovati da sam ikada imao toliko.

– Bilo je lijepo i hvala ti što smo uzeli ono što nam pripada, ono što nam je odletjelo kroz prozor hotelske sobe u Budimpešti – rekoh, svjestan glupe patetike.

– Meni je onda bilo ljepše. Ono prvo seksualno iskustvo bilo je za pamćenje.

– Ana – rekoh zbunjeno. – Ali tada to nismo učinili, zar si zaboravila?

– Slatki mali, glupavi lažljivče – ponovila je rečenicu otprije 30 godina, privukla me k sebi i nježno poljubila. – Pričao si Duji kako smo se ludo ševili te noći. Rekao mi je to kad smo prekinuli, kad si me ostavio. I bio je prilična baba; kad smo u Osijeku sjeli u autobus, krećući na ekskurziju u Budimpeštu, prije nego što smo zamijenili sjedala, šapnuo mi je u uho: – Pazi, Boy je napaljen. Kupio je kondome. I kad sam ti te večeri u sobi rekla kako znam da si kupio prezervative, nisam bila proročica, kako si mislio.

Onaj topli ljetni pljusak pod tušem otprije nekoliko minuta sada se pretvorio u ledenu kišu.

– Želim ti nešto priznati – rekla je zaključavajući vrata brvnare, prije nego što smo se osvijetljenim travnjakom uputili do automobila. Mušice i noćni leptirići ludovali su oko neonskih lampi ispod rasutih zvijezda na komadiću neba iznad šume. – Možda je to bila moja osveta tada, a možda je i danas. Poševila sam se s Dujom tri dana nakon što si me ostavio. I znaš zašto – da bih mu dokazala kako si lagao. Poslije tebe ostala sam nevina, nakon njega nisam.

Sjeli smo u auto i nijemo se vozili do Münchena. Šutnja je bila mučna i Ana je upalila radio. Nekakva instrumentalna glazba, jedna od bezbroj verzija pjesme Yesterday, razlila se autom i za nijansu popravila ozračje. A kad smo stali pred hotelom, poljubila mu u obraz i iz torbe izvadila poklon zamotan u ukrasni papir, zavezan crvenom vrpcom. Razmotao sam ga, na knjizi je pisalo: William Blake: Songs of lnnocence and of Experience.

– Da ti ne bude dosadno u avionu – rekla je prije nego što sam zalupio vrata njezina BMW-a. Dodala je gas, a ja sam gledao za autom sve dok, nekoliko blokova dalje, nije skrenuo u jednu od poprečnih ulica.

Kako li je Ana samo pogodila i sve unaprijed znala. I kako je prokleto bila u pravu: vrijeme nevinosti bilo je ljepše od vremena iskustva.

 

 

 

BILJEŠKA

[*] Pivski vrt u Münchenu.