Vrijeme seksa u doba nevinosti | Drago Hedl

OSIJEK, RUJAN 1966.

Zvučalo je kao naredba.

– Moramo temeljito poraditi na tvom nadimku!

Dujo je to rekao s takvom ozbiljnošću, kao da se radi o silno značajnoj, sudbinski važnoj stvari. Bili smo prijatelji tek dva tjedna, ali njegovih devetnaest u odnosu na mojih šesnaest godina činili su ga nadmoćnijim, iskusnijim i mudrijim pa je uzeo uzde za upravljanje mojim životom.

– Slušaj – nastavio je – bit će prilično glupo kad se spetljamo s nekim curama i kad im kažeš da ti je nadimak Dado. To može sve upropastiti.

Nakon dva dana, dok smo se pješke, za tople rujanske večeri, vraćali iz škole, rekao je:

– Mislio sam da bi ti dobro pristajao nadimak Dugi. Visok si, mršav, štrkljav, nalik na banderu. Ali sam se predomislio. Jebo te nilski konj, zvat ću te Boy. Kratko, jednostavno i prilično moćno. Boy baš dobro zvuči.

Tako sam postao Boy. Prvih dana Dujo me pod školskim odmorima napadno oslovljavao nadimkom koji je smislio. Možda je i pedeset puta u jednom danu izgovorio Boy, sve dok to nisu prihvatili ostali. Trebalo mi je vremena da se naviknem i okrenem kada netko kaže: – Boy. Nekako mi se nije sviđao taj nadimak. Dado, kako su me do tada zvali, bio mi je bliži i draži. Ali nisam imao izbora, a s vremenom mi se i svidjelo.

Kad sam u listopadu počeo izlaziti s Blankom, već nakon dva tjedna Dujo me nagovarao da je posjetim i upoznam njezine roditelje.

– Nije važno ako joj ne sretneš oca. Bitno je da upoznaš mamu. Tako ćeš znati kako će Blanka izgledati za dvadeset godina. Ne znam koliko ozbiljno misliš s njom, ali budu li te ponudili ručkom ili kolačima, nemoj odbiti. Ako joj mati zna kuhati, znat će i ona. Budeš li dobio splačine, bježi glavom bez obzira. Nijedna kći ne nauči kuhati ako joj mati ne zna. Čuo si za onu: ljubav ulazi kroz želudac.

Tako me Dujo savjetovao i učio životnim mudrostima. A ja ništa nisam shvaćao; Blanka je bila tek slatka cura koja mi se svidjela. Njezina me mati nije zanimala, još manje kako kuha, ponajmanje kao će Blanka izgledati za dvadeset godina. Bilo mi je lijepo šetati s njom uz Dravu, držati je za ruku i poljubiti na rastanku.

Kad sam Duju, prvih mjeseci našega prijateljevanja, prije nego što me pozvao u podrumsku sobu pretvorenu u mješavinu slikarskog ateljea i fotografskog studija, upitao gdje mu radi otac, rekao je neodređeno:

– U bolnici.

Nisam bio jedini koji je mislio da je iz liječničke obitelji. Kad bi ga u nekom društvu zapitali što mu je stari po zanimanju, odgovorio bi na isti način:

– Radi u bolnici.

Tako me naučio da se ne mora lagati kad se ne želi reći istina.

Njegov je stari radio u bolnici, ali je, kao i moj, bio bravar. Upoznao sam ga kad smo u bolnički laboratorij odlazili razvijati filmove. Dujo je imao ruski fotoaparat Zorki i slikao bi cure iz gimnazije, a onda im jeftino prodavao fotografije jer je kemikalije i papir krao u bolnici. Bravarska radionica njegova oca nalazila se tik do fotolaboratorija, kamo bismo odlazili poslije nastave. Dujin stari ondje je provodio najveći dio dana. Popodne je radio u fušu, zavarujući stalke za cvijeće, izrađujući ključeve ili držače za sušenje rublja na balkonima. Kad bismo dolazili razvijati filmove i izrađivati slike, Dujin bi nam otac kalauzom otvorio laboratorij i ponovno ga zaključao na odlasku. Tako sam, dok je Dujo u fotolaboratoriju krao papir i upotrebljavao bolnički razvijač i fiksir, a njegov stari imao besplatnu struju i plin u radionici punoj alata, doznao da mu otac nije liječnik.

Dujo je živio sam s ocem u prizemnici u Radičevićevoj ulici u koju se utkao drvored japanskih šljiva, u proljeće raskošno okićenih grozdovima ružičastih cvjetića, koje bi potom zamijenilo tamnoljubičasto lišće, čineći gotovo neprimjetnim kiselkaste plodove kad bi dozrijevali krajem svibnja i poprimili boju listova. Za dvojicu muškarca, kuća u kojoj su živjeli bila je prilično uredna. Meni, koji sam osam godina, dok je otac bio u zatvoru, odrastao s majkom i pet godina mlađom sestrom, život dvojice muškaraca koji su se morali brinuti sami o svojim životima, bez pomoći ženske ruke, činio se neobičnim.

Nikada nije govorio gdje mu je majka. Kad sam ga jednom upitao, rekao je neodređeno:

– To je duga priča.

U proljeće, pola godine nakon što smo se upoznali, nabavio je čehoslovački magnetofon Tesla, sonet B3. Težio je bar deset kilograma i kad smo odlazili Erni, dok bih ga mukotrpno teglio do tristotinjak metara udaljene tramvajske stanice, onako visok i mršav, nagnut i iskrivljen, poput tankoga čempresa na olujnoj buri, Dujo bi cupkao pokraj mene. Ema je imala zbirku long play ploča koje joj je otac donosio s čestih putovanja u inozemstvo i samo nekoliko mjeseci nakon što bismo ih čuli na Radio Luxembourgu, ona ih je već vrtjela na svom gramofonu. Zajedno s magnetofonom, Dujo je nabavio i pet koluta traka marke BASF, u crvenim kutijama s bijelim koncentričnim kružnicama, pa smo kod Erne, pijući viski, presnimavali ploče, zahvaljući Dujinoj snalažljivosti da žicama spoji gramofon s onim ogromnim čudom, kojeg sam od tramvajske stanice kod gimnazije, gdje bismo izašli, opet vukao do Ernine kuće u Ulici Otokara Keršovanija.

– Odakle ti magnetofon? – upitao sam kad ga je ponosno pokazao mlake proljetne večeri dok je miris cvjetova japanskih šljiva, nošen lahorom, izbrisao memljiv vonj njegove podrumske sobe.

– Trampio sam ga.

– Kako?

– Za bicikli.

– Odakle ti bicikl?

– Našao sam ga.

– Našao si bicikl?! – upitao sam začuđeno.

Duju je zbunilo pitanje. Šutio je nekoliko trenutaka pa odgovorio hineći pribranost i sigurnost kakve je demonstrirao kad bi ga profesorica geografije, dok je stajao pred zemljovidom Europe, držeći štap u ruci poput Charlieja Chaplina, pitala da pokaže Skandinaviju, a on kružio oko Grčke, Malte i Cipra.

– Pojma nemaš – rekla bi. – Skandinavija je na suprotnoj strani.

– To sam upravo želio i reći: da je Skandinavija na karti posve suprotno od ovih država ovdje – govorio je smireno, opisujući štapom krajnji jugoistok Europe, dok se družina iz razreda valjala od smijeha.

– Bio je naslonjen na zid i otključan. Netko ga je zaboravio – govorio je sada istim tonom kao da stoji pred zemljopisnom kartom u kabinetu geografije s velikim atlasom na stolu u kutu i s crno-bijelim fotografijama glavnih gradova jugoslavenskih republika i pokrajina, okačenih na zidovima.

– Ali onaj tko je zaboravio bicikl, po njega bi se i vratio.

– Ako nekome ispadne novčanica od 100 dinara i ti je vidiš na pločniku, bi li se sagnuo?

– To nije isto – bio sam uporan.

– Po čemu bicikl na pločniku, naslonjen na zid, nije isto što i sto dinara koji leže na zemlji?

Bila je to Dujina logika, način na koji je razumijevao svijet.

Možda pod utjecajem glazbe koju smo tog proljeća slušali s njegova magnetofona, Dujo se, među curama koje smo sretali na korzu, počeo raspitivati znaju li nekog tko svira bas-gitaru. Kad je to pitanje postavio prvi put, Veri i Goci, maturanticama koje su običavale stajati na zapadnom rubu korza nadomak Kapucinskoj crkvi, gdje se, kao da nailazi na čvrstu betonsku branu, povorka šetača s korza okretala i vraćala prema IPK-u, ranoj preteči prvih osječkih kafića, ugostiteljskom bastardu gdje se pila kava sa šlagom, srkao čaj s rumom i jele kremšnite, francuska salata ili sendviči u kifli, s tankom šnitom parizera i naribanim trapistom, zijevao sam od čuda. Dujo mi je namignuo, dajući znak da ništa ne pitam.

Promatrao sam divlji sjaj u njihovim očima dok im je pričao kako ima izvrstan rock-band, ali mu fali bas-gitarist jer se Čombe, član našega sastava, čiji je otac bio oficir, sa starcima odselio u Pulu, baš sad kad smo trebali snimiti prvu ploču.

– Boy je sjajan bubnjar – govorio je pokazujući na mene dok smo stajali na rubu korza. Goca, cura za kojom su se svi okretali, uzdišući za najljepšim nogama u gradu, zadivljeno me promatrala.

– Dobro, nije baš kao Ringo Star – nastavio je Dujo – ali kad bi Boy imao bubnjeve Ludwig, Ringo bi se zamislio.

Te večeri kad sam postao bubnjar, Gocu sam otpratio do kuće, a Dujo se izgubio s Verom. Kad smo se nakon sat i pol našli u njegovoj sobi, bio sam potpuno izbezumljen.

– Stvarno nisi normalan. O kakvom rock-bandu govoriš?! Čovječe, pa nikada u životu nisam taknuo ni bubnjeve ni palice. I tko ti je taj Čombe, zaboga? I kakve to ploče snimamo? Goca me samo o tome pitala i znao sam joj reći isto toliko koliko i ti kad te profesorica geografije izvede pred zemljopisnu kartu.

Slušao je trenutak-dva, ustao s rasklimanog kauča i sada, kad je bio viši od mene jer sam ostao sjediti, obratio mi se glasom stroga roditelja:

– Misliš li da bi curu najboljih nogu u gradu večeras pratio kući da si rekao kako te tata, mama i prijatelji zovu Dado? Misliš li, Boy, da bi te pogledala kada ne bi udarao bubnjeve gotovo kao Ringo Star? Jebo te nilski konj!

Zašutio je, napravio dužu stanku i nastavio, sada prijateljskim tonom:

– Lijepe se na bubnjare, Boy, kao muhe na med. Jesi li se s Gocom, sad kad je zagrizla, bar dogovorio za sutra?

– Nisam. Jer ne znam što bih joj pričao o bubnjevima i rock-sastavu za koji sam, kad me pitala, jedva smislio kako se zove.

– Ako je želiš ponovno vidjeti, a ja bih na tvom mjestu to učinio, možeš je sresti sutra u pet u Tvrđi. Dogovorio sam posao s Verom, slikat ću je ispred Kugina spomenika. Pitala je može li dovesti i Gocu. – Naravno da možeš – rekao sam. Dat ću ti i deset posto popusta, što odobravam samo najljepšim curama. – I znaš kako se slatko nasmijala, znaš kako joj je bilo drago. Kad smo došli do ugla ulice u kojoj stanuje, poljubio sam je na rastanku. Sve obećava da ćemo sutra od glave krenuti naniže. Ne znam koliko, ali bar do pupka, u to sam siguran.

Dva dana poslije, kad smo u žućkastoj kartonskoj kutiji na kojoj je pisalo Ilford iz bolničkog laboratorija nosili Gocine i Verine fotografije, da bismo ih u Dujinoj sobi, prije sutrašnje isporuke, razvrstali i složili u bijele škarnicle koje je Dujo nabavljao u obližnjoj prodavaonici špeceraja, gdje su u njih pakirali bombone, kavu i čaj iz rinfuze, rekao je značajno:

– Večeras ću ti nešto pokazati.

Iz ormarića, uz rasklimani kauč na kojem smo obično sjedili, izvukao je album crvenih plastičnih korica. Potom je odvojio jednu Verinu i jednu Gocinu fotografiju, napisao na poleđini njihova imena i datum i stavio ih ispod prozirne prianjajuće folije. Tako sam doznao da od svih fotografija cura koje je slikao, Dujo jednu ostavlja sebi. Imao ih je već pedesetak kad mi je te večeri otkrio svoj tajni hobi.

– Što će ti sve te slike? – upitao sam začuđeno nakon što sam razgledao cijelu kolekciju.

– Nikad ne znaš – rekao je kratko, zagonetno se nasmiješio i spremio album u ormarić čija je vrata nagrizala crvotočina.

– Jednom ću ti pokazati još neke.

Dujo je bio sve ono što ja, odrastajući s majkom koja me poput kvočke, dok je otac osam godina čamio u zatvoru, štitila toplinom svojih krila, nikada nisam mogao postati. Družeći se s njim, osjećao sam se sigurnijim, učeći ono što sam nikada ne bih znao smisliti i što bez njega ne bih imao hrabrosti učiniti. Te jeseni, u drugom gimnazije, Dujo je pao s tramvaja dok se, iz obijesti, vozio na željeznoj rudi za koju se kvači tramvajska prikolica. Teško je ozlijedio kuk i kad se nakon mjesec dana ležanja u bolnici vratio u školu, vukao je lijevu nogu. Niska rasta, blago poguren, sada i šepav, bio je preslikani Enrico Ratso Rizzo, iz filma Ponoćni kauboj, klošar, sitni lopov i štakor s gradskog asfalta, premazan svim mastima, koji se zapravo zalijepio za mene, dok sam ja mislio suprotno, uvjeren da on mene, a ne ja njega, šlepam kroz život. Tada je taj osjećaj bio blag i nesiguran, klimav i neuhvatljiv.

Dujo je bio Enrico Ratso Rizzo. Kad sam Ponoćnog kauboja prvi put gledao još u Americi, stišćući se uz Saru Rodriguez, prelijepu crnokosu curu iz Kostarike, u ogromnom kinu u Indianapolisu, uloga Dustina Hoffmana nije me podsjećala na Duju. Ali, puno godina poslije, kad ću opet vidjeti neke od fotografija, manje čednih od onih u albumu crvenih plastičnih korica koji je, za naših gimnazijskih godina, čuvao u noćnom ormariću izbušenom jedva vidljivim rupicama sićušnih crva, shvatit ću da je Dujo ipak bio puno, neusporedivo više od Enrica Rizzoa, spadala s ulica New Yorka. A ja, beskrajno naivniji od Joea Bucka, dobroćudni, djetinjasti kauboj, provincijalac u smiješnoj košulji oslikanoj lastavicama, među neboderima Manhattana.