Vrijeme seksa u doba nevinosti | Drago Hedl

OSIJEK, OŽUJAK – TRAVANJ 1980.

Doktor Zobundžija, prijatelj moga oca – poznavali su se još iz osnovne škole jer su živjeli u istom dijelu grada i zahvaljujući zajedničkoj strasti, ribolovu, ostali prijatelji bez obzira na to što je jedan bio ugledan liječnik, a drugi običan bravar – pozvao me u malu ordinaciju Doma zdravlja, dok sam u hodniku, prepunom pacijenata, čekao na očeve doznake za bolovanje. Svjetlo je bilo prigušeno i doktor je uzeo veliku snimku očevih pluća pa je približio svjetlećem ekranu.

– Pogledaj – rekao je. – Kao da mu je netko sačmaricom pogodio pluća.

Pacijentima se tada još nije govorilo da imaju rak. Doktor Zobundžija valjda je procijenio da ja to moram znati; bilo mi je trideset godina i to sam sigurno mogao podnijeti lakše nego mati ili sestra, o mlađem bratu da i ne govorim.

Ispod blago savijenih očevih rebara, paralelnih svijetlih trakica na negativu filma, nazirala su se pluća. Doktor Zobundžija načinio je odličnu usporedbu: bila su izrešetana, kao da je netko u njih ispalio kuglice olova iz lovačke puške.

– Metastaze su se raširile. Dva, možda još tri mjeseca života – rekao je.

Spoznaja da će otac uskoro umrijeti kao da je u meni razbudila zatomljene osjećaje. U malo vremena koliko je ostalo želio sam se zbližiti s njim, nadoknaditi sve one godine razdvojenosti, vrijeme koje je proveo u zatvoru, a zatim još teže razdoblje, kad se iz njega vratio, u proljeće 1965. Od trideset svojih godina, dvadeset tri proveo sam bez oca. Osam je bio u zatvoru, sljedećih petnaest na slobodi. Ali zatvor je ostao u njemu. Nije ga mogao istjerati. Nikad. Nikako.

Otac kakvog sam pamtio iz ranog djetinjstva umro je 1957. Sada će umrijeti drugi put i više neće biti prilike da ga ikada išta više pitam, neću moći s njim razgovarati kao otac sa sinom i razgovarati o svemu o čemu sinovi razgovaraju s očevima. Pamtio sam ga iz onoga prvog njegova života, vedrog i nasmijanog, nikad umornog, nikad neraspoloženog. Vukao me sa sobom kamo god je išao, na pecanje, branje trave za naše kuniće, u potragu za rimskim novčićima kad bi se Drava povukla i razgolitila svoje obale, u posjete muzeju za nedjeljnih prijepodneva, na matineje u donjogradskom kinu Slavija ili krpanje lonaca susjedima, koji bi ga vječno vukli za rukav zanovijetajući da im popravi ovo ili ono. Kao da je intuitivno osjećao da mi mora pružiti što više, posvetiti mi svoje vrijeme, dijeliti sa mnom svaki dan.

Bio je blag, strpljiv, pažljiv.

Jednom, kad me mati obukla za nedjeljnu misu u kratke bijele hlačice koje su se kopčale na tregere, a ja izašao na ulicu da se još malo igram dok se ona ne odjene i počešlja, sjurio sam se niz nasip i začas stvorio na obali. Susjed je upravo oblagao čamac slojem rastopljena katrana. Sjeo sam na kamen i zadivljeno promatrao kako vješto premazuje stijenke čamca. Uživao sam u vonju katrana, podsjećao je na meni omiljeni miris paste za obuću, zbog čega sam s uživanjem čistio svoje jedine cipele pa su uvijek bile besprijekorno izglancane. Ali kad sam ustao, misleći kako je bolje da majku čekam pred kućom kako ne bih zaradio flisku, pozdravio susjeda i krenuo se verati uz nasip, rekao je:

– Sjeo si u katran.

Okrenuo sam se. Na stražnjici je bila mrlja katrana veličine kovanice. Oblio me znoj. Vidi li majka da sam umazao hlače, ne ginu mi batine. Mislio sam kako ću na putu do crkve nekako držati ruku na stražnjici, da majka ne vidi mrlju. A onda, kad završi misa i kad krenemo kući, trčkarat ću ispred nje, pa kad spazi fleku na hlačicama, reći ću da sam vjerojatno sjeo na nešto u crkvenoj klupi. No, probavši hodati držeći dlan na stražnjici, shvatih da ću tako još više privući njezinu pažnju.

Bio sam očajan.

Otac je stajao pred kućom i odmah ugledao mrlju na hlačama. Pogledao je izbliza i kimnuo glavom.

– Brzo u dvorište – rekao je. – Stani ispod oraha i čekaj me. I pazi da te mama ne vidi.

Vratio se s bijelom krpicom na kojoj je bio grumičak svinjske masti. Presavio me preko koljena, kao da ću dobiti dvadeset pet po turu. Trljao je krpicu po mojim hlačama na mjestu gdje je bila mrlja, a onda me postavio na noge i pokazao mi kako je do maločas, poput snijega bijela krpica, u sredini, ondje gdje je bila svinjska mast, imala crnu mrlju.

Kad se vratio iz zatvora, siguran sam, više na mojoj odjeći ne bi primijetio ni mrlju veličine glave. Uvukao se u sebe, uvijek u potrazi za osamom, nekim kutkom gdje ga nitko neće vidjeti i ništa neće pitati, gdje će biti prepušten svojim mislima, kojima nitko nije imao pristupa.

Jednom ili dvaput pokušao sam razgovarati s njim, ali uvijek bi zapelo, kao kola u masnu blatu. Odgovarao bi s da ili ne ili dugo šutio pije nego što bi iscijedio kakvu kratku, jednostavnu rečenicu: subjekt, predikat, ponekad objekt i tek iznimno priložna oznaka.

Godinu kasnije, u dragom gimnazije, upoznao sam tri godine starijeg Duju. Sve o čemu nisam mogao razgovarati s ocem, mogao sam s njim. Dujo je uskoro shvatio moj problem s ocem. Pričao sam mu kako se otac promijenio nakon zatvora, kako je postao drugi čovjek, stranac koje se uselio u našu kuću i poremetio sklad između mene i majke. Jednom ili dvaput pitao me mislim li da je otac stvarno zapalio Tvornicu koža ili su mu to podmetnuli. Nisam odgovorio, jer nisam znao.

Razgovori s Dujom i tri godine razlike među nama koje su mi tada izgledale jako, jako puno, njegovo shvaćanje života, način na koji je rješavao probleme i njegova hrabrost da se izloži neprilikama svake vrste ako je pred sobom imao zapreke ili cilj, silno su mi godili. Dujo je to osjećao; prijala mu je moja ovisnost o njemu. Poznanstvo s Dujom, njegove ideje, nepodopštine, njegova otvorenost i snalažljivost, osobito lakoća kojom je osvajao djevojke, bilo je moćan kvasac koji je činio da naše prijateljstvo buja.

Otac mi je sve manje falio, prepustio sam ga njegovoj želji za samoćom, njegovoj mučaljivosti, vječnoj zamišljenosti i odsutnosti. Bilo bi glupo reći da sam oca zamijenio Dujom. On, Dujo, ispunio je prazninu koju sam osjećao, prazninu koja je bila duboka, nesavladiv ponor iz kojeg se nisam znao iskobeljati.

Od dana kada sam saznao da je otac neizlječivo bolestan, puno sam vremena provodio uz njegovu postelju. Nekada bih samo sjedio uz njega, uzevši jednu od knjiga s noćnog ormarića, čitajući kao i on, na neudobnoj stolici koju sam donio iz kuhinje. Bilo je desetak knjiga na ormariću; znao sam da ih otac neće stići sve pročitati. Tim više što bi često odložio knjigu, pa gledao u strop, ili zadrijemao kad bi ga popustili bolovi.

Prvih smo dana teško započinjali razgovor. Uglavnom, vodio se oko njegove bolesti. Pitao me što je rekao liječnik, a ja bih, s knedlom u grlu, odgovarao kako će sve biti dobro, da je u pitanju rijetka plućna bolest koja se polagano povlači, da treba vremena.

Gledao me svojim žućkastozelenim očima iz kojih je kiptjela želja za životom. Bilo mu je samo 55 godina. Znao je da lažem, čitao sam to iz njegova pogleda. No, možda mu je tako bilo lakše, lakše da ne čuje istinu koju je, siguran sam, nepogrešivo osjećao. Jednu njegovu osobinu kasnije ću prepoznati u sebi: teško se suočavao s istinom, draža mu je bila neizvjesnost.

– Kad ozdravim (nije rekao: ako ozdravim) otići ću u mirovinu. Nije taj posao više za mene. Pluća su mi puna staklenog praha, gutao sam ga godinama u pogonu za emajliranje kada. Kupit ću aparat za zavarivanje i izrađivati stalke za cvijeće. Traže ih, uz mirovinu bih mogao i dobro zaraditi – rekao je jednoga jutra, kad je majka, posluživši kavu, napustila sobu.

– To je dobra odluka – rekoh.

U sjećanju mi bljesne slika oca kako švasaparatom pažljivo siječe metalnu prečku na stupu u koji se zavukao Zdravko, moj prijatelj iz djetinjstva, kojeg smo, jer se u trenu znao uzverati uz svako drvo, zvali Vjeverica. Zaglavio se u stupu koji je pridržavao sajlu i čelično uže, s druge strane zakačeno za kompu,[1] nadomak našoj kući na Donjodravskoj obali. Zbog toga su ga optužili za sabotažu. Tvrdili su kako je htio srušiti stup i onemogućiti da kompa spaja dvije dravske obale, osječki Donji grad i Derfl,[2] kako smo zvali selo na drugoj strani rijeke. Optužba za pokušaj sabotaže bila je jedna od nepravdi koje su oca stizale sve dok nije završio u zatvoru.

Drugi dan, nakon nekoliko žlica variva koje je jedva progutao, pomogao sam mu da se nasloni na veliki pernati jastuk.

– Kao da mi je danas nešto bolje – rekao je. – Možda bih mogao do dvorišta pogledati jaglace. Mati kaže da su procvjetali. Ili, možda, da pričekam do sutra.

Najviše je volio prisjećati se naših odlazaka na Staru Dravu, podsjećati me kako sam, kao dijete, pljeskao rukicama kad bismo ulovili kakvu crvenperku ili karasa, kako sam se jednom na obali okliznuo i pao u vodu, a bila je kasna jesen i bilo je hladno, a on me svukao do gola, skinuo svoju košulju i džemper pa me umotao kao bebu i držao u naručju dok se moja mokra odjeća sušila uz vatru koju je naložio na rubu šumarka.

U nekoliko dana, uz očevu samrtnu postelju, razgovarali smo više i duže nego u petnaest godina od njegova povratka iz zatvora.

Jednog se dana sjetio mojih željeznih sanjki, koje je napravio od otpadaka željeznih cijevi. Bile su najbolje u cijelom Donjem gradu, puno bolje od drvenih kakve su imali moji prijatelji, i kad bih se zaletio nizbrdicom, Vodeničkom ulicom, sanjkama bih udario u zid Tvornice koža. Oni na drvenima jedva bi stigli do početka ceste koja je iz Zmaj Jovine skretala u Kišpatićevu.

Kad je otac spomenuo Tvornicu koža, htio sam ga pitati ono što me godinama mučilo, i dok je bio u zatvoru, i kad je iz njega izašao: je li uistinu podmetnuo požar? S majkom sam više puta želio razgovarati o tome, ali kad god bih spomenuo Kožaru i požar, rasplakala se. Samo bi plakala. Njezin plač mogao je značiti i jedno i drugo: oplakuje kobnu očevu pogrešku ili nevinog supruga u zatvoru.

Zaustio sam upitati ga, ali u sobu je ušla majka s tanjurom svježih kiflica. I otac i ja smo ih voljeli. Kad je zagrizao jednu, zagrcnuo se i zakašljao. Trebalo je vremena da se smiri. Izgledao je iscrpljeno, kašalj ga je umorio. Bilo mi ga je žao i nisam imao srca postaviti mu to pitanje.

Onda su opet došli dani kad bi utonuo u šutnju i samo čitao knjigu. Pročitane bi odlagao uz lijevi rub noćnog ormarića, protiveći se da ih odnesemo, kao da je želio uspoređivati omjer pročitanih i nepročitanih. Pročitanih je bilo manje.

Sve rjeđe pitao me o bolesti i što kaže liječnik. Više nije govorio da se povremeno osjeća bolje. Jednog popodneva, kad sam ušao u sobu kako bih sjeo uz njegovu postelju, bio je uplakan. Rekao je da je prije toga puno kašljao, toliko da su mu suze navrle na oči. Obrisao sam mu čelo vlažnom maramicom i pokupio suze. Znao sam da ih se srami. Znao sam da zna kako će umrijeti. Ali iz njegovih žućkastozelenih očiju i dalje je kiptjela vruća želja za životom.

Bio je početak travnja kad smo ga prebacili u bolnicu. Sve je teže disao, pa me je mati jedne noći panično zvala rekavši da brzo dođem jer će otac umrijeti. Ali hitna je došla prije mene pa su ga odvezli i ujutro prebacili na Odjel plućne bolnice. Stavili su mu masku s kisikom i dali infuziju. Pomoglo je. Njegova raspadajuća pluća kao da su još uspijevala uvući nešto kisika i poslati ga u krvotok, osnažen hranjivom tekućinom koja je polagano kapala u očevu venu. Čak mi se činilo da je njegovo žuto lice, žuto kao list duhana, dobilo blagu nijansu crvene. Kao da je živnuo. Mogao je napraviti i nekoliko koraka do prozora, gdje bih ga vidio s parkirališta i mahnuo mu na odlasku.

– Kao da je ipak krenulo malo nabolje – rekao je nakon tjedan dana ležanja u bolnici.

Doktor Žulj, šef Plućne bolnice, dopustio je da u očevoj sobi, koju je dijelio s još jednim bolesnikom, budem koliko hoću. Nisam se morao obazirati na vrijeme određeno za posjete, jedino bih napustio sobu kada bi sestre došle presvući posteljinu i kasno navečer, kad bi, omamljen sedativima, otac zaspao. Bolesnika do očeva kreveta nitko nije posjećivao. Upitao me imam li cigaretu, ali kada odgovorih da sam nepušač, više mi se nije obraćao. Uvijek je bio glavom okrenut prema zidu i tiho bi stenjao.

Doktor Žulj bio je dobra osoba, vrlo drag čovjek. Znao je da otac neće još dugo. Znao je da je ostalo još malo vremena i prepustio nam je da ga iskoristimo. Još malo i nikad više – govorio bih samom sebi odlazeći iz očeve sobe. I uvijek se obradovao kad bih ga vidio na prozoru, ulazeći u automobil parkiran na suprotnoj strani Strossmayerove.

Sljedećeg dana čekao sam doktora Žulja da završi vizitu i primi me u sobu za dežurstva, bijelu skučenu prostoriju s krevetom, malim stolom i stolicom i televizorom na stalku, nasuprot krevetu.

– Žali se da su bolovi postali nepodnošljivi. Počet ćemo mu davati morfij. To sam vam želio reći.

Otac mi nijednom nije spomenuo bolove. Samo bih na njegovu licu opazio grč, kao da ga je nešto probolo, zasjeklo. Čelo bi mu se orosilo, ali u očima je još iskrila želja za životom. Sve slabija.

Dok je morfij djelovao, govorio je o leptirima i zbirci koju sam marljivo skupljao, probadajući ih čiodom na kartonski poklopac kutije od cipela, sjećao se kako smo satima sjedili uz Dravu i promatrali gnjurce, kladeći se hoće li izroniti uzvodno ili nizvodno, o komadićima slanine koje bismo nataknuli na grančicu i pekli uz vatru, a ja svaki put poskočio kada bi kapnula mast i plamen suknuo u zrak, pričao je kako me učio plivati i kako bih plakao zagrcnuvši se, kako sam se radovao kada je napravio drvenog čovječuljka ogromnih dlanova poput lopata, koji se okretao na vjetru, visoko na stupu, uz ogradu našega dvorišta. Sjetio se kako me, dok ga je mati držala pod ruku i dok su zajedno prtili snijeg, starog samo četiri dana i umotanog u jastuk i dvije vunene deke, nosio od ugla Hutlerove do naše kuće u Donjodravskoj, jer kola hitne pomoći, zbog nanosa koje je napuhao sjeverac, rodilju nisu mogla voziti zakrčenom cestom.

Govorio je polagano, kao da prenosi snove koje je upravo sanjao ili napreskokce čita dnevnik, s naporom, bez naočala, nesiguran da je točno pročitao baš svaku riječ. Samo nikada, nijednom, nije spominjao rat ni osam zatvorskih godina. Kao da ih je izbrisao iz sjećanja ili zaključao zaporkom u najskrivenijem dijelu mozga, šifrom toliko kompliciranom i složenom da je nije mogao zapamtiti.

A ja bih, valjda ispunjen njegovim pričama, zadovoljan što s ocem ponovno razgovaram, sanjao kako sam ga izveo iz bolničkog kreveta, kao da je čudotvorno ozdravio, pa smo sjeli u moj auto, Renault 4, i uputili se do Stare Drave, a onda produžili do Kopačkog rita i gledali kornjače kako se sunčaju na suhim granama vrba koje su stršale iz zelenkaste močvarne vode.

Drugi bismo se put vozili prema Vrbovi, gdje je živio moj tetak, dobroćudni div koga je otac obožavao i koji mu je možda zamjenjivao otuđenog brata ostalog nakon rata u Njemačkoj, onako kako je Dujo meni, na neki način, mijenjao oca. Tetak bi s tavana skinuo par kobasica koje su mirisale na dim i češnjak, donio demižon vina, narezao nekoliko debelih kriški velike štruce kruha ispečenog u listovima kupusa, koje bi teta dva puta tjedno stavljala u krušnu peć u dvorištu i izvadio špil karata, pa bi otac i on kartali, a ja na margini velikih listova Vjesnika u srijedu pisao koliko je tko punata skupio.

Znali smo, u snovima koji su mi dolazili, ostaviti moj automobil pred rampom na šumskom putu i uputiti se među stabla u potrazi za vrganjima, boreći se s komarcima i nitima paukovih mreža razvučenim između granja. A onda bismo, nakon povratka kući, pažljivo pregledavali tijelo, pazeći da se pod kožu nije zario kakav krpelj.

Bilo je nešto slično u očevim pričama kad bi mu morfij zatomio bol i mojim snovima: uvijek bih ga sanjao onakvim kakav je bio prije zatvora, a nikad šutljivim i uvučenim u sebe kakav je postao nakon što se vratio. Ni u mojim snovima, kao ni u njegovim pričama, nije bilo ni rata ni uzničkih dana.

Dva dana nakon Uskrsa otac je prestao govoriti. Naprezao se izustiti nešto, ali glas nije izlazio iz njega. Samo hropac, nerazumljivo mrmljanje. Vrlo je teško disao i maska s kisikom bila mu je stalno pričvršćena uz lice, ni trenutak je ne bi maknuo, kao što bi znao činiti ranije. Ili mu je ruka bila preslaba za taj pokret ili je trebalo sve više kisika za ostatke njegovih pluća, one otočiće koji su ga još mogli primiti.

Jedino sam te noći, drugog dana po Uskrsu, usnuo oca iz vremena poslije zatvora. Vidio sam ga kako u našoj tijesnoj kuhinji, dok sam učio za maturu, sjedeći u ganjku, raspravlja s majkom i govori joj da će mi koristiti put u Ameriku.

– Neka vidi kako ljudi drugdje žive. Neka uspoređuje. Neka sam zaključuje. Neka nešto nauči, zapamti. Siguran sam da će mu to promijeniti život.

Otac je bio u pravu, saznat ću to mnogo godina kasnije. Amerika mi je promijenila život. Nabolje? Nagore? Nikada neću znati.

Između ulične ograde i plućne bolnice u Strossmayerovoj bio je omanji drvored japanskih šljiva. Bile su, drugoga dana nakon Uskrsa, prepune cvjetova obasjanih zalazećim suncem. Skupa s tamnocrvenim, gotovo bordo listovima, izgledale su kao plamteće buktinje. Prešavši ulicu, na mjesto gdje sam parkirao automobil, okrenuo sam se ne bih li ugledao oca na prozoru, odakle me ispraćao pogledom. Nije ga bilo. Ali cijeli prizor, s plamtećim buktinjama stabala japanskih šljiva, podsjetio me na požar koji pamtim iz djetinjstva. Požar zbog kojeg je moj otac robijao u zatvoru punih osam godina. Samo sada, iza plamene buktinje, nije se nazirala goruća zgrada Tvornice koža, nego pročelje plućne bolnice u kojoj je otac umirao.

Sutradan oko devet nazvao me doktor Žulj i rekao da dođem u bolnicu. Slutio sam zašto. Kao i uvijek, parkirao sam automobil na južnoj strani Strossmayerove, preko puta plućne bolnice. Jutro je bilo sunčano i toplo. Drvored japanskih šljiva sada je izgledao pitomo i nježno, kao na impresionističkom platnu. Onaj plamen od sinoć posve se ugasio. Tri minute poslije, na ulazu u bolnicu dočekao me doktor Žulj.

– Život vašeg oca jutros se ugasio – rekao je i stisnuo mi ruku.

Bio je 14. travnja, Dan oslobođenja Osijeka u ratu u kojem je moj otac bio na krivoj strani.

Zašto je baš taj dan izabrao za odlazak?

BILJEŠKE

[1] Riječna skela

[2] Njemački naziv za Podravlje, selo na lijevoj obali Drave, preko puta Osijeka.