Vrijeme seksa u doba nevinosti | Drago Hedl

OSIJEK, PROLJEĆE – SREDINA LJETA 1969.

Sam Bog zna kako je Dujo u četvrtom gimnazije iz Francuske nabavio 12-listovni kalendar s fotografijama Davida Hamiltona. [*] Znali smo satima u polumraku njegove memljive podrumske sobe, u Ulici Branka Radičevića, šutke sjediti i gledati prekrasna lica i vitka, vretenasta tijela tek propupalih djevojčica. Izgledale su nekako sneno, tek probuđeno i nesigurno, zbunjene i gotovo izgubljene u svojoj čednosti, a opet izazovne i koketne, poput nimfi, kao 12 Nabokovljevih Lolita, dok im je meko svjetlo padalo na lica i napola obnažena tijela, dajući im nadzemaljsku, nadnaravnu, nestvarnu ljepotu.

Jednu od njih, učinilo nam se, sreli smo u proljeće 1969. Bili smo maturanti i Dujo je stalno govorio kako smo najpametniji, najmoćniji i općenito silno važni. Ponavljao je, poput vergla, kako su to godine za kojima ćemo uvijek žaliti i čeznuti kada prođu, kao da je već jednom bio star, kao da je sve proživio i kao da zna koje su godine u životu najbolje. Nije bilo dana da ne bi rekao:

– Ne propuštaj prilike, malo kad moguće ih je nadoknaditi.

Ugledali smo je u dugoj bijeloj haljini dok nam je, hodajući uz Dravu, od Zimske luke nizvodno dolazila u susret. Nije nam se učilo tih dana, bilo je previše mirisâ u zraku, cvjetale su japanske trešnje u Radičevićevoj, mirisala je propupala lipa, maslačci su se razasuli uz tramvajsku prugu, kao da su nekom neopreznom putniku ispali iz vreće pune dukata. Sjedili smo uz Dravu, na našem omiljenom mjestu kraj Zimske luke, i osjećali se kao vlasnici vremena i prostora koji nas okružuju. I teško krotili vlastite hormone.

Sunce na zalasku još je bilo dovoljno snažno da ispod prozirne haljine ocrta njezine vitke, duge noge. Imala je bijeli šešir ukrašen šarenim krpenim cvijećem, a duga plava kosa rasula joj se niz ramena do polovine leđa.

– Pobjegla je s kalendara – rekao je Dujo kad je prošla i kad smo se, naravno, obojica okrenuli za njom, gledajući kako odmiče. Istoga trenutka prozvao ju je Hamilton. I kad sam kasnije saznao da se zove Sara, nikada je, u međusobnom razgovoru, često je spominjući, nismo oslovljavali pravim imenom. Bila je i ostala Hamilton.

Tog proljeća znali smo je viđati kad bi iz tramvaja izlazila u Tvrđi ili poslije popodnevne nastave dok je, uvijek u žurbi kao da nekamo kasni, jedan krug prošetala korzom i netragom nestala.

– Eno Hamilton! – govorio bi Dujo, opazivši je.

Zadivljeni, pratili bismo je pogledom ili hodali desetak metara iza nje, nadajući se da ćemo uhvatiti dašak njezina mirisa, a ona bi kao da je znala da je slijedimo, šmugnula u vrevi mladih tijela koja su se iz večeri u večer tiskala na korzu, opisujući elipsu poput robijaša kad šeću u zatvorskom dvorištu. Kao da je uživala u svojoj neuhvatljivosti, u vještini da se izgubi i nestane iz vidokruga, prozirna kao vilinski konjic.

Kad bismo se vratili s korza, u Dujinoj sobi ritualno smo uzimali kalendar i prelistavali slike raspravljajući koja od djevojaka najviše sliči Hamilton. Zaključak je uvijek bio isti: lice je bilo najsličnije onoj iz svibnja, kosa djevojci iz rujna, oči nalik siječanjskoj. Jedino se oko grudi nismo slagali; najsličnije su travanjskoj, tvrdio sam, dok je Dujo bio siguran da su više nalik na onu iz studenog. Oko nogu nije bilo prijepora; djevojka iz ožujka bila je najsličnija, ali su noge Hamilton, zaključili smo, ipak bile duže i vitkije, ljepše oblikovanih listova. Diveći se curama s francuskoga kalendara i uspoređujući Hamilton s njima, nismo ni slutili koliko će ta krhka, prozirna, kao od morske pjene satkana djevojka promijeniti naše živote.

Pred Dujom nisam imao tajni. Ponekad bih mu, doduše, nešto slagao, osobito kada me pitao kako je bilo s nekom od cura koje sam s korza pratio kući. Lagao sam iz straha da ne iznevjerim njegova očekivanja. Kad bi pitao kave je sise imala Ana i tražio da ih opišem, muljao bih izvlačeći se neodređenim opisom: kruškolike, tvrde, velike… A kad bi pitao kakve su joj bradavice, obično bih govorio:

– Poput borovnica – pa zapeo na Dujinu novom pitanju:

– Tako slatke ili te veličine?

– Što, nisi ih malo cuclao? – upitao je sumnjičavo, promatrajući me poput profesora koji traži da mu učenik odgovori malo podrobnije. I ponovio, nešto višim tonom: – Tako slatke ili te veličine?

Bojao sam se da će me uhvatiti u laži, jer me Ana, kad sam joj pokušao zavući ruku u grudnjak, prilično grubo odgurnula. Ali, nekako sam se snašao.

– I jedno i drugo.

– A guza? – bio je nemilosrdan.

Nisam znao što bih rekao. Moje ruke nisu išle niže od njezina struka. Šutio sam. Bilo me strah sljedećeg pitanja, pa sam odgovorio:

– Taman stane u dva dlana.

– Skupljena ili raširena?

Zatekao me. Nisam očekivao to pitanje. Što ako kažem raširena? Znači li to da je prevelika?

– Raširena.

Mislio sam da će prestati, ali nije.

– I, je li bila vlažna?

Nisam mogao dalje lagati pa sam šutio. Da sam rekao je, on bi nastavio s pitanjima i ja bih se sigurno zbunio i rekao nešto što bi me razotkrilo. Ovako, šutio sam, a on me nazvao pizdom, prokletom pizdom koja sa svojim najboljim prijateljem ne želi podijeliti ono što pravi muškarci tako rado čine.

Zato mu nisam priznao da mi Hamilton ne izlazi iz glave. Bila je to jedina tajna koju sam pred njim imao. Ali nije dugo trajala. Sâm sam se izdao. Tajnu je saznao kad sam ga zamolio da mi posudi kalendar nekoliko dana. Htio sam u miru, bez njegovih komentara, uživati u slikama.

– Što? Mašta ti nije dovoljna? – rekao je i opako se nacerio.

Sljedećih večeri, umjesto da učim za maturu, listao sam kalendar i proučavao svaku sliku, pažljivo i polako, nadajući se da ću, svaki put kad ponovno pogledam, otkriti neki novi detalj, nešto što ranije nisam zapazio, što mi je promaklo. Trajalo je danima, pretvorilo se u ovisnost. Ni najbolji fotoaparat tog vremena ne bi tako vjerno zabilježio svaki detalj, onako kako se urezao u moje pamćenje. Mogao sam zažmiriti i točno vidjeti svaku fotografiju, svaku nijansu, sjenu, svaki izraz lica, svaki madež na koži, malene bradavice na propupalim dojkama i zlaćane stidne dlačice, meke poput sasušene mahovine. Kopija u mojoj svijesti bila je bolja od originala. U mom sjećanju sve su te djevojke bile žive, hodale su, gledale me prkosno, polugole i izazovne, drsko nedostižne. Sada kad sam ih sve imao pohranjene u sjećanju, kad sam mogao listati kalendar i gledati ih do mile volje, sam, bez Dujinih komentara, prepustio sam mašti da dvanaest slika s kalendara pretoči u jednu.

Ta slika neodoljivo je podsjećala na Hamilton. Ali za razliku od onih dvanaest, nju nisam uspio oživjeti. Bila je to nepomična, zaleđena slika.

Duji nisam ništa govorio i nisam mu vraćao kalendar. Iako sam do potankosti znao svaku sliku, svaki detalj, kalendar nisam vraćao bojeći se da me ne ispituje zašto sam ga posudio. Jer, razgovor bi sigurno skrenuo na Hamilton. Htio sam joj pristupiti sam, približiti joj se bez Dujina znanja, bez njegovih savjeta kako da to učinim. Za sve djevojke koje sam do tada upoznao, na neki je način on bio zaslužan. Zbog toga je polagao pravo znati sve o njima; kako se ljube, kakve su im grudi i, naravno, kako se ševe. Pa sam počeo lagati i izmišljati, jer, zapravo, nije se tu imalo puno pričati. Zato sam se Hamilton želio približiti posve sam. Ne bih mogao lagati da sam joj dirao grudi ili spustio ruku u gaćice. Ona nije bila kao druge, nisam joj želio priuštiti svoje laži.

Zaokupljen svojim problemima, Dujo je posve zaboravio na kalendar. Prvih dana lipnja rekao je kako uskoro namjerava u bolnicu nekoliko dana. Znao je da neće moći ispraviti sve jedince pa se odlučio razboljeti i tražiti da mu se omogući polaganje u ljetnom roku. Već smo zajedno napisali molbu na pisaćem stroju u jednoj od bolničkih ambulanti, dok je njegov otac popravljao bravu na vratima.

– Ovo valja nazdraviti – rekao je i šmugnuo u liječničku sobu pa se za čas vratio s bocom viskija. Potegnuo je dobar gutljaj i pružio mi bocu.

– Mogli bismo je ponijeti – rekao je. – Ima ih pet-šest u ormaru i neće ni primijetiti da jedna manjka.

A kad smo popili još po gutljaj rekao je:

– Sutra, na trećem satu, naglo će mi pozliti – rekao je.

Trest ću se, drmat će me groznica. Cvokotat ću zubima. Reći ćeš profesorici, jebo te nilski konj, da mi od jutra nije dobro. Dići ćeš paniku i tražiti da zovu kola hitne pomoći. A onda ćeš popodne doći u bolnicu, u posjet, i donijet ćeš mi dva oveća, sirova krumpira.

Gledao sam ga začuđeno.

– Dva krumpira?

– Da održim povišenu temperaturu. Nisu baš ukusni kad su sirovi, ali djeluju.

Dujo je tako tjedan dana završio u bolnici, a ja sam – jer sretno su se poklopile karte – bez njegova nadzora i znanja odlučio prići Hamilton. Posjećivao bih ga u bolnici, donosio mu prijesne krumpire, a onda se, ne govoreći mu ništa, nalazio s Hamilton.

Dujo bi to sigurno drugačije izveo, ali moj je plan bio jednostavan. Kad sam je zapazio na dijelu korza kojim je uvijek prolazila, prišao sam i rekao kako imam zanimljiv kalendar koji bih joj htio pokazati. Pogledala me iznenađeno, ali moja zbunjenost i nesigurnost, moj drhtav glas, kao da su izazvali njezino sažaljenje. Licem joj se razvukao osmijeh. Rekla mi je da se zove Sara.

– Ja sam Dado. Mislim, tako su me prije zvali, a sada sam Boy.

Kako je to glupo zvučalo!

– Dado je ljepše – rekla je kad smo s korza krenuli prema trgu i kliznuli niz Ribarsku. Baš tu, uz Dravu, u Zimskoj luci, nekoliko tjedana prije, vidio sam je prvi put.

– Ne znam kako bih počeo – glas mi je još uvijek drhtao, a srce udaralo – ali taj kalendar ima veze s tobom. I zbog njega smo te prozvali Hamilton.

Uhvatio me paničan strah da će se odnekud pojaviti Dujo, skočiti s nekog od oblaka koji su se vukli uz rijeku, jer je čuo sve što sam rekao i zgroženo me promatrao, kao da pred sobom ima potpunog luđaka. Ali Hamilton se ponovno nasmijala.

– Moraš objasniti tu kompliciranu priču, jer ništa ne razumijem – rekla je. – Ne razumijem kave veze kalendar ima sa mnom. I zašto ste me prozvali Hamilton? I tko je Hamilton? I tko ste to vi?

Dašak svježine koji je puhnuo s Drave pomogao mi je da se priberem. Večer je bila topla, sunce se polagano spuštalo nad šumu uz rijeku kao da je okačeno, negdje visoko, o ogromni nebeski padobran.

– Kad vidiš slike, shvatit ćeš – rekoh dok smo sjedali na jednu od klupa uz šetalište. Izvadio sam kalendar iz velike smeđe omotnice. – Kad smo te, ovdje uz Dravu, prije nekog vremena vidjeli moj prijatelj Dujo i ja, rekli smo da si sišla baš s tog kalendara. Tako si izgledala u onoj bijeloj prozirnoj haljini i s cvjetnim šeširom.

Divio sam se vlastitoj hrabrosti. Nisam trebao Dujin uvod, neku njegovu dosjetku, da s Hamilton stupim u razgovor. Riječi su potekle i žuborile, lako, poput gorskog potočića.

– A zašto sam Hamilton? – upitala je listajući kalendar. – Nije li to muško ime?

– Tako se zove fotograf. To mu je prezime.

Listajući kalendar, zastala je na mjesecu rujnu i onoj djevojci u prozirnoj haljini sa šeširom ukrašenim platnenim cvijećem.

– Sličim na nju?

– Ljepša si.

Da se dijelilo ordenje za hrabrost u ljubavi, te bih večeri bio odlikovan.

– Mogu li te zvati Hamilton?

– Sara ti se ne sviđa?

Želio sam je zagrliti, uhvatiti za ruku, dodirnuti, ali nismo bili ni pola sata zajedno i bojao sam se da bih mogao sve pokvariti. Vratio sam kalendar u veliku smeđu omotnicu i neko smo vrijeme sjedili na klupi šuteći. Povjetarac joj se zaigrao u kosi, a zalazeće sunce pozlatilo joj je lice.

– Volio bih te vidjeti sutra. U onoj prozirnoj bijeloj haljini i sa šeširom na glavi. Posudit ću fotoaparat i slikati te.

Nasmijala se.

*

Bila su tri dana do završetka nastave i Dujo je još toliko morao izdržati u bolnici, kako bi dobio mogućnost polaganja ispita najesen. Donosio bih mu po dva krumpira svaki dan, a on ih je odmah odnosio u WC i skrivao u vodokotlić. Jedan bi pojeo rano izjutra, pred vizitu, a drugi kasno popodne, prije večernjeg mjerenja temperature. Bio je zaokupljen održavanjem vrućice i nije se posebno zanimao što će mi fotoaparat kad sam zamolio da mi ga posudi.

– Stari zna gdje je – rekao je. – Otiđi k njemu. I, naravno, o krumpirima ni riječi.

Dometnuo je kako mu je već dosta bolnice i terapije krumpirom, ali da će valjda izdržati još tri dana. A ja sam želio da Dujo u bolnici ostane što duže i da nikada ne sazna kako sam se počeo viđati s Hamilton. Donosio sam mu sve veće krumpire, a prije nego što je trebao ozdraviti, odmah čim završi nastava, začuđeno je pogledao golemi gomolj.

– Jebo te nilski konj, što nema manjih? Predozirat ću se, otići će mi temperatura na 40.

A onda se stvarno razbolio. Požutio je, oči su mu upale, povraćao je i dobio proljev. Nije bio raspoložen za razgovor i samo je buljio u plastičnu cjevčicu gledajući kako iz najlonske vrećice obješene o metalni stalak kap po kap tekućine klizi u njegove žile. Pomislio sam kako bi najbolje bilo da Dujo umre. Ta misao nije izazivala nelagodu, naprotiv. Da se to dogodilo, danas znam, rijeka moga života možda bi se privremeno pretvorila u ponornicu, ali bi sigurno izronila na neusporedivo ljepšem mjestu od onoga na kojem ću se naći mnogo godina kasnije.

Znao sam, naravno, da će Dujo preživjeti, ali sam priželjkivao da u bolnici ostane što duže. Kada izađe, više neću moći skrivati svoju vezu s Hamilton. Traženje izgovora zašto mu, dok je bio u bolnici, nisam ništa govorio o Hamilton pretvorilo se u noćnu moru. Koliko god sam Duju volio kao prijatelja, njegovo tutorstvo sve mi je više smetalo. Sada kad sam osvojio Hamilton, najljepšu curu s Dujina kalendara, u meni se razbuktala sigurnost. Kao da sam izašao iz Dujine sjenke koja me poput guste neprozirne koprene pokrila samo nekoliko tjedana nakon što sam ga upoznao u drugom gimnazije, u jesen 1966. Kad je saznao da se viđam s Božicom i kad ju je upoznao, hladno mi je rekao:

– Morat ćeš dugo čekati da u modu dođu male sise i veliko dupe. To baš nije nešto u trendu.

I tako sam, zbog malih sisa i velikog dupeta, koje do tada nisam primjećivao, nakon nekoliko mjeseci prekinuo s Božicom. Dujo se uskoro pobrinuo naći mi novu curu, većih grudi i manje stražnjice.

Sada je ležao u bolnici, shrvan vrućicom, iscrpljen proljevom, a ja sam uživao s Hamilton i slikao je njegovim fotoaparatom. Hodali smo po Tvrđi, obilazili parkove, motali se oko moje Donjodravske obale, a ja sam tražio pozadinu koja bi Hamilton učinila još ljepšom i očajnički pazio na zlatni rez, na što je Dujo, podučavajući me, stalno upozoravao, jer je sebe smatrao majstorom fotografije, a mene učenikom kojem želi prenijeti tajne zanata. Hamilton je strpljivo pozirala, smješkala se, zabacivala kosu, podizala ruke u zrak ili ih držala pripijene uz tijelo, a kad sam se ohrabrio i umislio da će fotografije biti bolje od onih s Dujina kalendara, zamolio sam je da otkopča još dva gornja dugmeta svoje bijele haljine, kako bi se ocrtala nježna brdašca njezinih grudi. I pristala je. Bio sam ushićen i ustreptao.

Zadivljen vlastitom hrabrošću i njezinim pristankom da se blago razgoliti, kad smo te večeri sjeli uz Dravu, spustivši se posve do obale kako bismo bosim nogama brčkali po mlakoj vodi plićaka, poljubio sam je. Približio sam se njezinim usnama i nisam bio siguran da to želi, ali kad su se naši topli, vlažni jezici dodirnuli, shvatio sam da je to očekivala. Ruka je kliznula i dotaknula jednu pa drugu njezinu dojku i došla tamo dokle oko nije. Poželio sam da ondje vječno ostane, da bude njezin grudnjak koji će uvijek nositi.

Odjednom, sve se oko mene zavrtjelo. Mjesec je tresnuo s neba i otkotrljao se u Dravu, zvijezde su poput oraha popadale i rasule se po obali, jato uznemirenih ptica grakćući poletjelo je s drveća u parku i zaronilo u rijeku, a ribe – deverike, štuke i šarani, čak i veliki brkati somovi – iskočili su iz vode i snažno mlatarajući perajama zaplovili zrakom. Mogao sam ih loviti rukama, mogao sam hodati po vodi. Ili mi se sve to samo pričinjalo, a možda sam bio lud, ili samo lud od sreće, ali jedno je bilo sigurno: ljubio sam Hamilton.

Dugo smo se i nevoljko rastajali u sjeni drveća na Zrinjevcu. Nije željela da je pratim do kuće pa bi, nekoliko minuta prije deset, odlepršala prema pješačkom mostu iznad kolosijekâ nadomak željezničkoj stanici. Gledao bih je dok ne zađe za ugao, a onda se lijeno uputio kući, udišući njezine mirise s prstiju i dlanova sve dok ne bi isparili u mlakoj ljetnoj noći. A kad bih legao u postelju, polagano sam vrtio u glavi snimljeni film, usporavajući ga u onim najljepšim trenucima, pomno gledajući svaku sličicu i svaki detalj. Ruka bi polagano klizala niz njezin vrat i prsa i nestala u grudnjaku, dok je tiho, jedva čujno uzdisala. Vratio bih film i ponovno ga gledao ispočetka, posebno trenutak kada se vršci prstiju približavaju rubu njezina grudnjaka i potom polako nestaju ispod bijele tkanine koja joj je skrivala grudi. Nisam joj vidio dojke, ali sam ih osjećao pod prstima: nabrekle bradavice, slatko bobičasto voće. Kao u slijepca, opip je zamijenio vid i širio ugodu cijelim tijelom. Uronjenog u takve misli, čarobnu kupku od mirisnih trava i latica cvijeća, znalo bi me dočekati rano ljetno svitanje.

Sreću koju sam osjećao kvarila je spoznaja da Dujo neće zauvijek ostati u bolnici. Kad sam ga posjetio osmog dana na sumornom hodniku bolnice, namignuo je i rekao:

– Sutra me puštaju nakon vizite. I zapamti, Boy: dok sam živ, nikada, nikada, baš nikada više, neću okusiti krumpir… ni pomfrit, ni krumpir-salatu, ni pire-krumpir. Ni čips, jebo te nilski konj.

Kad me sljedećeg dana nakon izlaska iz bolnice Dujo pozvao da navečer odemo na korzo i proslavimo, kako je rekao, njegovo čudesno ozdravljenje, slagao sam da mi je došao bratić sa sela i da ćemo navečer pecati na Dravi. A kad sam se te večeri našao s Hamilton, na uobičajenome mjestu, ispred Gimnazije, otprilike na pola puta između njezine i moje kuće, nisam mogao prikriti nervozu. Hamilton je bila dobro raspoložena i smiješeći se upitala gdje mi je fotoaparat. To je samo pojačalo moju nelagodu, jer me podsjetilo na Duju i razbuktalo strahove da ćemo negdje naletjeti na njega. Htio sam je odvesti u kino, ali nisam imao novca. Predložio sam, dok me iznenađeno gledala, da prošećemo sasvim drugim dijelom grada, kamo ranije nikada nismo išli. Ali iza svakog ugla činilo se da će iskrsnuti Dujo. Vidio sam ga na klupi u parku, u daljini, a kad smo prišli bliže bilo mi je neshvatljivo kako sam ga mogao zamijeniti sa starcem koji se ondje odmarao. Virio je iz svakoga grma, skrivao se iza drveća, a onda, kad smo se spustili prema dravskoj obali, spazio sam ga u čamcu koji je plovio uz rijeku.

Dok sam Hamilton nježno ljubio u sjeni japanske šljive tik uz stazu koja vodi k Domu zdravlja, pogled mi je lutao krošnjom koju su okitile zvijezde, poput neobičnih svjetlećih plodova. Strahovao sam da je Dujo negdje skriven među granama, kao na onim crtežima s novinskih stranica razbibrige gdje treba pronaći lik kojeg je crtač vješto smjestio u krošnju, sakrivši ga među lišće i grančice. Mislio sam da me gleda i da će svakoga časa sići s drveta i stati pred nas. A kad sam Hamilton pratio kući bio sam siguran da nas je spazio sjedeći u tramvaju, baš uz onu stranu prozora okrenutu dijelu bulevara kojim smo prolazili. Te nas je večeri, vjerovao sam, vidio bar deset puta, možda i dvostruko više.

Sutradan popodne zakoračio sam u njegovu memljivu, slabo osvijetljenu sobu i odlučio sve priznati. Grizla me neka neobjašnjiva krivica, pekla poput žgaravice. Dujo je po običaju sjedio na izlizanom trosjedu i kad sam ušao nije podigao pogled. Na stakleni stolić prekriven izvezenim stolnjakom, ništa ne govoreći, bacio je nekoliko fotografija. U polumraku nisam razaznao tko je na njima, ali odjednom mi je sinulo. U sekundi sam sve shvatio. Jučer, kad sam mu vratio fotoaparat, zaboravio sam izvaditi film. On ga je razvio i napravio fotografije.

– Onda, kako se ševi Hamilton? – izustio je kad je šutnja predugo trajala i postala neugodna.

Nisam odgovorio.

– Mislio sam da izgleda bolje. Oko može prevariti, ali fotoaparat ne.

– Ona izgleda jako, jako dobro! – rekoh ljutito. – I ako te baš zanima kako se ševi, reći ću ti: bolje od svih drugih.

Dujo je ponovno uzeo fotografije u ruke, pažljivo ih pregledao jednu po jednu i kiselo se nasmijao.

– Obična fufica koja ti je zavrtjela pamet. Taj izazovni, kurvinski smiješak kojim pokušava zamaskirati priglup pogled i odvratiti pažnju s ne baš osobitih sisa…

Okrenuo sam se, zalupio sobnim vratima i mračnim hodnikom krenuo prema izlazu iz Dujine kuće. Čuo sam ga kako govori, ali nisam mogao razabrati što.

BILJEŠKA

[*] Britanski fotograf i filmski režiser(1933. – 2016.), poznat po fotografijama obnaženih tinejdžerica.