Vrijeme seksa u doba nevinosti | Drago Hedl

VRBOVA, LJETO 1957.

Kad je otac 1957. otišao u zatvor, a mi otputovali u Vrbovu, majka je, povukavši se u štagalj tik uz djedovu kuću, danima plakala. Otišla bi ujutro, s onim svojim ogromnim trbuhom, očistila štalu, pokupila jaja iz kokošinjca, pomela dvorište i izgubila se. Ja bih sjedio sam u malenoj prostoriji koja je gledala na dvorište, brojeći muhe zalijepljene na muholovku ovješenu o nizak strop. Pod je bio zemljan i baka bi, nakon što ga je svakog jutra poškropila vodom i pomela, otišla u zadrugu okopavati kukuruz. Moj djed, vincilir, već se odavno zaputio u vinograd, s puškom kremenjačom o ramenu. Samo on i ja znali smo da se iz nje ne može pucati. Priznao je to dok smo, u sjeni vinogradske nadstrešnice, na travu prostrli sadržaj zavežljaja što ga je baka tog jutra spakirala; režanj debele slanine s tankim, jedva vidljivim slojem mesa, dvije debele šnite kiselkasta kruha, glavicu luka i bocu vode začepljenu okomkom kukuruza.

Djed bi s vremena na vrijeme, svaka dva-tri sata, s onom kremenjačom o ramenu, obišao vinograd, a onda sjeo ispod nadstrešnice tik do kolibe u koju bismo se sklanjali za kiše. Pleo je sepete od šiba lijeske, pripremajući ih za prodaju na sajmu u Novoj Gradiški, svakoga prvog petka u mjesecu. Tako je zarađivao za duhan koji bi na sajam krišom stizao iz Hercegovine, narezan na fine, tanke rezance. Djed ga je čuvao u platnenoj vreći i svakog jutra, prije polaska u vinograd, pažljivo grabeći duhan s tri prsta, stavljao ga u plosnatu mesinganu kutiju, držeći je iznad vreće da i najmanji komadići, ako padnu iz tabakere, ne završe na podu. Potom bi izbrojio deset listića cigaretpapira i zataknuo ga za unutarnju stranu poklopca tabakere.

Sada je pažljivo, pazeći da se ni komadić ne raspe po zemlji, nad tabakerom stavljao duhan na tanki listić papira, ovlažio rub jezikom i smotao cigaretu. Kad je otpuhnuo prvi dim, pogledavši na srebrni džepni sat i pokazujući rukom dolinu kojom je, povremeno zaklonjen šumom, prema zapadu klizio zelenkasti vlak nalik na metalnu zmiju, rekao je:

– Evo ga Orient-Express. Kasni 12 minuta. Ali, daleko je Pariz, može to nadoknaditi.

A onda me upitao:

– Nedostaje li ti Osijek?

Šutio sam, ne znajući bih li, rekavši istinu, povrijedio djeda.

– Sigurno ti fali – nastavio je djed. – U gradu je sve drugačije, življe, zanimljivije. Vrbova je uspavano selo. Ali vidiš, nismo baš na kraju svijeta. I kroz malu Vrbovu prolazi Orient-Express.

Prve bobice grožđa već su počele sazrijevati i djed bi nakon obilaska vinograda, s trsova na rubu najizloženijih suncu, donio prve grozdove crvene plemenke. Zobao sam i šutio, gledajući vlak kako se gubi u ravnici. Grožđe je bilo slatko i toplo, kao rastopljeni med u šalici čaja.

– Najviše mi fali Drava – rekao sam.

Onda smo dugo šutjeli i djed i ja, a kad je ustao i ponovo otišao obići vinograd, zajecao sam. Znao sam da ga neće biti bar pola sata, možda i duže ako ode do potoka nasjeći ljeskove grančice. U početku sam plakao tiho, a kako je djed odmicao, sve glasnije, i kad se izgubio iz vidokruga, više se nisam suzdržavao. Bilo mi je žao majke koja je oplakala svako jutro i ronila suze skrivajući se u štaglju, kao i ja sada pred vinogradskom kolibom. Zato bih s djedom i odlazio u vinograd, samo da je ne vidim onako uplakanu, crvenih očiju, kao da je danima stajala na studenom vjetru, kad zimi zapuše sa sjevera, iz dubina mađarskih pustara. Ali svejedno, znao sam da plače, jer kad bismo se djed i ja predvečer spustili niz brdo i kroz njive djeteline ušli u dvorište, majka bi, natečenih očiju, stajala pred vratima i prala čađavi cilindar uljne lampe. Pomilovala bi me po glavi, poljubila i naslonila na svoj ogromni trbuh, a oči su joj bile obrubljene crvenkastim i modrim kružnicama, kao da ih je nacrtala namočenim krep-papirom, onako kako smo se mi djeca šminkali za poklade.

Nisam volio Vrbovu. Manjkala mi je moja Donjodravska obala, miris bagrema i jutarnja izmaglica nad rijekom, kamo bih otišao izjutra čim se probudim. Volio sam sjediti uz Dravu, gledati vodu kako teče i odraz oblaka u njoj, nalik na brdašca snijega, na velike bijele kugle sladoleda.

Vjerojatno sam, licem zagnjurenim u meku travu, plačući zaspao. Prenuo me dodir po tjemenu i kad sam otvorio oči ugledao sam sijedu djedovu glavu.

– Probaj – rekao je i tutnuo mi pod nos velik, suncem ugrijan grozd. – Pogledaj kako su krupne bobe; ne zovu ga uzalud volovsko oko.

A kad sam uzeo grozd i zagrizao prvu bobu, djed upita:

– Plakao si?

Jeo sam grožđe i silno se trudio suspregnuti suze, ali su se zakotrljale.

– Tata nije zapalio tvornicu – rekao sam plačući, a suze su se slijevale niz lice i naušnicama sam osjetio njihov slani okus koji se miješao sa slatkim sokom grožđa. – Prokleta tvornica. Zbog nje je tata u zatvoru, zbog nje majka stalno plače, zbog nje smo napustili Donjodravsku.

Djed je šutio i gledao prema dolini kojom je upravo prolazio vlak.

– Može li se popraviti tvoja puška?

– Sve se može popraviti – odgovorio je djed pogledavši pušku. – Nosili su je iz zadruge u Zagreb nekom starom majstoru, ali je popravak bio previše skup, pa su odustali. Zašto pitaš?

– Htio sam je posuditi da oslobodim tatu iz zatvora.

Djed se primaknuo i zagrlio me. Ali umjesto da se smirim, još sam jače zaplakao. Privinuo sam se uz djeda i gledao u zemlju. Nisam htio da vidi moje suze. Kapale su i razlijevale se po travi i taj komadić tratine izgledao je kao poprskan jutarnjom rosom. Djed mi je rukom brisao suze. Prsti su mu mirisali na duhan.

– Mama će roditi za koji dan. Kad se malo oporavi, natrag ćete u Osijek. I ponijet ćete onog najvećeg purana što se šepuri po dvorištu. Zavezat ću mu krila i noge, strpat ćemo ga u sepet pa će i on s vama u Osijek. Odnijet ćete ga advokatu i on će napisati molbu za pomilovanje, pravo na maršalat.

– Na maršalat?

Nisam znao tu riječ, ali zvučala je moćno i osjećao sam da iza nje stoji nešto važno i veliko.

– To onda dobije drug Tito. A advokat će napisati da tata nije zapalio tvornicu. I da ga puste iz zatvora, jer tvoja mama ima dvoje djece i mora se brinuti o njima pa ne može raditi u tvornici. A dok iz maršalata ne stigne odgovor, s vama će u Osijek i teta Mara. Ona će raditi dok mama ne bude mogla. A kad se tata vrati iz zatvora, opet će sve biti kao prije.

– Učili smo u školi da je drug Tito jako dobar.

Djed je šutio. Pažljivo je smotao cigaretu, povukao dim i nasmijao se. Ne odgovorivši na pitanje, prešao je na drugu temu.

– Jesi li vidio vlak koji je prošao maloprije? To je putnički Zagreb – Beograd. Taj staje u Vrbovi. Njime ćete do Vrpolja. Tamo presjedate pa u Osijek.

*

– Eno ga, dolazi!

Djed je prstom pokazao uz prugu koja se u blagom zavoju, u daljini, gubila iza polja kukuruza. Bio je sam kraj kolovoza i lišće na stabljikama kukuruza već je počelo žutjeti. Zakoračio sam na tračnice, ali nisam vidio vlak.

– Pogledaj gore, onaj sivkasti oblak. Sad će se, za koji tren, iza kukuruza pojaviti i parnjača – rekao je i na rame podignuo vreću brašna koja je do tada ležala na peronu.

Mama je držala sestricu umotanu u bijeli jastuk. Spavala je. Samo joj je, ispod lagane ružičaste dekice, virila ćelava, rumena glavica. Teta je nosila onaj naš veliki kovčeg koji smo ponijeli iz Osijeka i dva sepeta. Jedan je bio pun krumpira, drugi graha i mrkve i na vrhu nekoliko glavica kupusa. A ja sam se brinuo o sepetu s puranom koji se svako malo ljutito glasao, pokušavajući osloboditi se špage kojom su mu bila zavezana krila i noge. Kad smo ušli u vlak i kad nam je djed mahnuo, sjeo sam do prozora i pogledao prema brdu; vinogradska kućica odakle smo promatrali vlakove bila je malena poput kutije žigica.

Pred Osijekom, mama je zaplakala. Čim je vlak stao, mene je obuzela sreća što se vraćamo u Donjodravsku, pa kad smo, u prvi suton, izišli iz tramvaja, osjećao sam kako mi srce bubnja. Činilo mi se, u samom grlu. Kao da sam progutao pticu koja želi izletjeti. Vukao sam sepet s puranom, premještajući ga iz jedne ruke u drugu ruku i hodao ispred tete i mame, ulicom koju je omama zvala Hutlerovom, bez obzira na to što je na kućama, na njezinu kraju i početku pisalo: Ulica Nikole Demonje Karaule.

Sutradan, teta i ja pješke smo otišli u Gornji grad i u zgradu preko puta suda odnijeli purana advokatu. Nosili smo ga u onom djedovu sepetu, svatko držeći jednu stranu ručke. Dok su teta i advokat razgovarali, ja sam sjedio u predvorju i čuvao purana. Na povratku, teta mi je rekla kako je advokat uzeo sve podatke i kako će još ovoga tjedna pisati molbu za pomilovanje, poslati je u maršalat, i kako vjeruje da će tatu pustiti iz zatvora.

– Sigurno će nam odgovoriti – rekla mi je teta dok smo se bez purana vraćali kući. – Advokat kaže da uvijek odgovore.

Nekoliko dana nakon povratka u Osijek počela je nastava, pa bih, kad je moj razred bio u popodnevnoj smjeni, cijelo jutro čekao poštara nadajući se pismu iz maršalata. A kad bih u školu išao ujutro, trčao bih nakon nastave da se što prije vratim kući i još s vrata upitao mamu:

– Je li stiglo pismo iz maršalata?

Odgovor je uvijek bio isti.