Vrijeme seksa u doba nevinosti | Drago Hedl

NEW CASTLE, INDIANA, KRAJ LJETA 1969.

Bila je sredina kolovoza kad se Pan Americanov Boeing 707, poletjevši sa Schiphola, propeo na modrom nebu Amsterdama, uskoro ostavljajući svoju majušnu, pokretnu sjenu nad jednako plavim oceanom. Putnički zrakoplovi tada još nisu u jednom koraku mogli preskočiti Atlantik, pa smo sletjeli u Irskoj, napojili avion u Shannonu i nastavili do Gandera u Kanadi. Kasna večer prekrila je aerodrom u Detroitu kad sam, izašavši iz aviona, kročio na američko tlo. Bio sam ponosniji od Kristofora Kolumba, iako sam Ameriku otkrio punih 477 godina poslije njega. Nisam kao on nosio svjetlucava ogledalca da bih impresionirao domoroce, nego sam svojoj američkoj obitelji, voljnoj da me trpi godinu dana, ponio bocu vinjaka Trenk, čiji je urešeni čep bio izrađen u obliku kape slavnoga vojskovođe.

Ali zato je mene moja američka obitelj, prvih dana, doživljavala i tretirala slično kao Kolumbo Indijance prije pola milenija.

Prvu američku noć prespavao sam u Holiday Innu, uz autocestu Interstate 75, dvadesetak kilometara od zračne luke u Detroitu, a sutradan, nakon čaše soka od naranče, jaja i pržene, hrskave slanine, nastavili smo prema jugozapadu. Veliki zeleni Dodge, uglancan i ulašten, kao da je tek sišao s proizvodne trake, udoban poput kolijevke, ljuljao se klizeći autocestom dok mi je gospodin Donald (rekao je da ga zovem Don), sjedeći za upravljačem, pokazivao jezero Eire uz čiju smo zapadnu obalu vozili. Njegova punašna supruga Elizabeth (rekla je da je mogu zvati Lisa), iako je bilo jutro, dremuckala je, znajući da nas čeka više od 250 milja monotonog krajolika.

Kad se ne bi imalo vidjeti što uz put, Don me obasipao raznim zanimljivostima, a moj slabašni engleski zahtijevao je silan napor da razaberem svaku drugu-treću riječ i nekako ih povežem u smislene rečenice. Tako sam saznao da američke autoceste koje vode od istoka prema zapadu imaju parne, a one od sjevera prema jugu neprane brojeve. Pitao me je li tako i u Jugoslovakiji, kako je mislio da se zove zemlja iz koje sam upravo došao, i prilično se začudio kad sam rekao da ondje nema autocesta nalik američkim i da ceste, doduše, imaju brojeve, ali se nitko nije sjetio obilježiti ih na taj način.

Bilo je kasno popodne kad se zeleni Dodge zaustavio pred njihovom kućom u ulici Brown Road, na rubu gradića New Castle u Indiani. Gospođa Lisa prenula se iz sad već prilično tvrda sna i pohitala otključati vrata velike bijele drvene kuće. Don je daljinskim upravljačem podigao vrata garaže, uplovivši u hladovinu. Iako je već bilo prilično nisko, sunce se nije predavalo.

Pred ulaznim vratima Lisa je zastala i prstom uprla u jedan od prozora na katu.

– Tamo će biti tvoja soba – rekla je. – Ima lijep pogled na travnjak i dva kanadska javora. Uživat ćeš kad im lišće uskoro počne mijenjati boje.

Dok sam uskim, škripavim stubama vukao putnu torbu na kat, Lisa me, poput vodiča u muzeju, usmjeravala prema mojoj sobi. Bila je u kutu, tik do prostrane kupaonice iz koje se, unatoč otvorenu prozoru, širio težak, slatkast miris mošusa. Na prvi pogled soba je sličila hotelskoj (u ladici noćnog ormarića bila je čak i Gideonova Biblija, istih korica boje čokolade kakvu sam vidio u hotelskoj sobi u kojoj smo prenoćili), s oskudnim, najnužnijim namještajem i ogromnim visokim krevetom mjedena okvira. Te jeseni i sljedećeg proljeća, na njemu sam znao provoditi popodneva, vrteći po stoti put na gramofonu ploču Boba Dylana i njegovu Lay Lady Lay i slušajući pomalo meketav glas mislio kako je mjedeni krevet o kojem pjeva nalik mome. Taj mjedeni krevet uz plutenu ploču na zidu s bezbroj pribadača šarenih glavica, veliki plišani medvjed u jednom kutu i stolica za ljuljanje u drugome, te palica za bejzbol i košarkaška lopta uza zid nasuprot vratima razlikovali su moju sobu od hotelske i davali joj tračak topline i prisnosti.

– Ovako se pali svjetlo – rekla je gospođa Lisa i iako je moj engleski bio slab, ipak sam uočio bitnu razliku: pokazujući na prekidač uz sobna vrata, nije rekla ovdje se pali svjetlo, nego ovako se pali svjetlo. A kad me minutu poslije pozvala do kupaonice i rekla ovako se otvara voda, shvatio sam da o meni misli otprilike ono što je Kolumbo mislio o Indijancima, kad je, zakoračivši u Novi svijet, krivo nazvao domoroce, predmnijevajući da je u Indiji.

Sjeo sam na udoban krevet i promatrao lišće kanadskoga javora kako treperi na povjetarcu. Pomislio sam da je to panika, ali u danima koji su slijedili shvatio sam da me obuzela nostalgija. Sjetivši se koliko sam daleko od Vinkovaca, gdje sam prije dva dana, stigavši šinobusom iz Osijeka, sjeo u vlak, putovao do Amsterdama pa deset sati letio do Detroita, a onda još pola dana autocestom 75 do New Castlea, uhvatila me tjeskoba. Kako je ogroman ovaj svijet! Kako li sam daleko! U stranom svijetu, među nepoznatim ljudima, čiji jezik slabo poznajem. Odlučio sam već sutradan pisati Duji, zamoliti ga da brzo, kako to samo on može, nešto smisli i pomogne mi da se što prije vratim kući. Najduže za tjedan, jer bojao sam se, više neću moći izdržati.

Kad me potkraj svibnja te iste 1969. direktor gimnazije Stjepan Soldo pozvao u svoju kancelariju na prvom katu i rekao neka kažem ocu da sutradan dođe k njemu, uplašio sam se da me Dujo nije uvalio u kakvu psinu zbog koje ću, baš sada, pred maturu, biti najuren iz škole. Otac mi nikada nije rekao da je direktora gimnazije poznavao iz djetinjstva. Nije mi rekao ni da ga je dvaput, dok je bio u Lepoglavi, službeno odlazeći u Zagreb, posjetio u zatvoru. Razmijenili su i nekoliko pisama, ali kad je 1965., nakon skraćenja kazne, poslije osam godina otac napokon izašao na slobodu, sva je zatvorska pisma stavio u veliku metalnu bačvu u dvorištu, ritualno ih polio benzinom i zapalio. Činio je sve da zaboravi taj dio života.

Ipak, kad ga je 1980. preko noći pojeo rak i kad je, puno poslije toga, majka spremala njegove stvari, našla je prvo pismo koje mu je poslala u zatvor. Bilo je među stranicama knjige Posljednji Mohikanac, zadnjoj koju je čitao, dok je još mogao i imao snage otkrivati Ameriku, gutajući u bolničkoj sobi opore stranice Jamesa Fennimorea Coopera. Na kraju pisma, na četvrtoj stranici arka kariranog trgovačkog papira, bio je crtež vlaka, lokomotive iz čijeg je dimnjaka sukljao gust, crn dim i povlačio se po krovovima četiriju putničkih vagona. Kroz prozor trećega virila je nevješto nacrtana dječačka glava. Crtež je bio moj, a ispod njega, prilično nezgrapnim tiskanim slovima, pisalo je:

Dragi tata, ja sam u vlaku, u trećem vagonu i putujem k tebi.

Slikar je tada imao nepunih sedam godina.

Otac i direktor gimnazije bili su na ti. Kad smo sva trojica sjedili u njegovoj kancelariji, pogled mi se zadržao na velikom globusu u kutu. Nisam slutio da će uloga te šarene, nakrivljene kugle biti ona kakvu imaju rekviziti u kazališnoj predstavi: nikada se na sceni ne nalaze bez razloga.

– Hajde, mladiću – rekao je direktor pred mojim ocem – ustani i jedan kažiprst stavi na Jugoslaviju, a drugi na Sjedinjene Američke Države.

Brzo sam pogledom pronašao talijansku čizmu i kažiprstom desne ruke prešao preko Jadranskog mora, a onda zbunjeno počeo tražiti Ameriku. Drugim kažiprstom nesigurno sam krenuo na zapad. Trebalo mi je dvadesetak sekundi da prst smjestim između Kanade i Meksika.

– Mislim da je tu – rekao sam.

– Velika zemlja – dobacio je direktor. – Bi li išao onamo?

Nisam znao što bih odgovorio.

– Slušaj – direktor se sada obratio ocu. – Dobili smo ponudu za jednogodišnje školovanje našeg učenika u Sjedinjenim Državama. Živjet će u američkoj obitelji koja je voljna prihvatiti ga. Sve je besplatno, a džeparac će moći zaraditi raznoseći novine, mlijeko ili pakirajući robu kupcima u samoposluživanjima. Gledao si u filmovima debele Amerikance kako iz posluga vuku one ogromne papirnate vreće krcate hranom, u kakve se ovdje pakiraju samo brašno i cement.

Nasmijao se, okrenuo prema ocu i nastavio:

– Znam kolika ti je nepravda učinjena. Nisam mogao pomoći kad je trebalo, ali malom sada mogu. Odlazak u Ameriku mogao bi mu odrediti život. Budu li me pitali u Komitetu zašto predlažem baš tvoga sina, reći ću da je to najmanje što mogu učiniti da koliko-toliko isprave nepravdu koju je Partija učinila tebi. Sada su tamo razumniji, normalniji ljudi. Siguran sam da će to uvažiti. Ipak se lakše diše nakon Brijunskog plenuma. [*]

Sjedeći u sobi, sada tisućama kilometara daleko, dok je lišće kanadskog javora poput poludjelih mušica plesalo na granama, sjetio sam se kako je majka te večeri gorko ridala dok ju je otac nagovarao da me puste u Ameriku, uvjeravajući je da je to za moje dobro.

– Zar nam Amerika nije već jednom nanijela zlo? – govorila je mati kroz suze. – I sam znaš kako smo prošli zbog onog tranzistora što ga je mali dobio od Glasa Amerike, kada je, zajedno s omamom, nepromišljeno, poslao onu dopisnicu. Koliko sam puta oplakala taj tranzistor i proklela nagradu koju je dobio. Znaš kako su nam oni iz Udbe dahtali za vratom, koliko su zbog tog tranzistora ispitivali i tebe i omamu. I sada opet, Amerika. Kao da jednom nije bilo dovoljno, kao da se nismo opekli…

– Druga su vremena sada – tiho je rekao otac, ali mati nije prestajala:

– Sada kad smo napokon svi zajedno – jecala je – kad konačno imam i muža i djecu, ti bi ga poslao u Ameriku. Da se ondje izgubi, da ga netko ubije u toj velikoj zemlji punoj gangstera ili da tamo ostane i više se nikada ne vrati.

U njezinu glasu nije bilo ljutnje. Samo očaj. Otac je, sjedeći na kuhinjskoj stolici bez naslona, zamišljeno pušio. Ništa nije govorio. Ujutro, kad je već bio na poslu, dok sam doručkovao prije odlaska u školu, mati je rekla:

– Možeš reći direktoru da te puštamo u Ameriku.

Ustao sam i poljubio je, a ona je zaplakala.

*

Put u Ameriku počeo je više nego trapavo, noćnim šinobusom iz Osijeka u Vinkovce. Krajem srpnja dobio sam poziv iz Američkog kulturnog centra u Beogradu da dođem kako bi me upoznali s detaljima puta, a potom da u konzulatu zatražim vizu. Bilo je rano jutro kad sam međunarodnim vlakom Dortmund – Atena, u memljivom kupeu drugog razreda smještenom tik do WC-a, odakle se širio težak vonj ustajale mokraće, iz Vinkovaca stigao na beogradski željeznički kolodvor. Smiješilo mi se moje prvo, toplo jutro u milijunskom užurbanom gradu.

Stajao je naslonjen na zid kolodvorske zgrade i okom iskusnog carinika kad prepozna sitnog švercera, ulovio me među pedesetak putnika koji su izišli iz vlaka. Imao je laganu, zgužvanu sivu košulju i hlače kakve su ljeti nosili noćni čuvari.

– Ne poznaješ Beograd.

To nije bilo pitanje, nego tvrdnja.

– Ne. Prvi sam put ovdje.

– Odvest ću te da ne lutaš. Ovo je veliki grad. Lako se u njemu izgubiti.

– Čika Ljubina, Američki kulturni centar.

– Aha – rekao je. – Nije daleko. Pođi za mnom.

Hodao je brzo i svako se malo okretao da vidi slijedim li ga. Prešli smo široku cestu i prolazili kraj parkića punog praznih, odbačenih boca, najlonskih vrećica i papira. Uputio se prema strmoj ulici, uspeo stotinjak metara i stao. Pričekao je da ga sustignem.

– Samo nastavi gore, vidiš gdje stoji onaj crveni Fićo. Iza njega skreni u prvu ulicu. To je Čika Ljubina.

Izvadio sam novčanik iz prednjeg džepa hlača (mati mi je savjetovala da se čuvam džepara u vlaku i rekla da je novčanik bolje držati u prednjem nego u stražnjem džepu) i izvadio smećkastu novčanicu od 10 dinara s likom nasmiješena rudara.

– Naplaćujem pedeset – rekao je grubo i iz ruku mi istrgnuo novčanicu. Nije se činio nimalo prijateljskim.

Pohitao sam uzbrdicom koliko me noge nose. Čuo sam kako viče za mnom.

– Naplaćujem pedeset dinara po čovjeku – derao se, nadglasavajući ulični žagor i prometnu vrevu.

Kad sam se nakon minutu-dvije zadihan okrenuo, uplašen da me slijedi, nije ga više bilo. Kao što ni iza ugla, prva ulica koju je sjekla ona kojom sam išao, kamo me uputio, nije bila Čika Ljubina. Bojao sam se više ikoga išta pitati pa sam spazivši prazan taksi rekao vozaču kamo da me odveze. Gledajući kroz prozor meni nepoznate ulice i ljude, više od postiđenosti osjećao sam strah. Kako li ću tek proći u velikoj nepoznatoj Americi kad sam ovako prevaren u zemlji gdje živim.

*

Moga prvog američkog popodneva, dok mi je lišće javora koji je dodirivao okna prozora titralo pred očima, sjetio sam se te zgode. Da bar, dva mjeseca ranije, nisam našao Američki kulturni centar u Čika Ljubinoj u Beogradu. Sada me ne bi ubijala nostalgija za Osijekom, tako beznadno dalekim gradom u kojem sam ostavio meni toliko dragih osoba. U kojemu su ostali Dujo i Hamilton.

Ali, kad su me sljedećeg vikenda poveli u Indianapolis na automobilske utrke i kad sam vidio kako Mario Andretti u svom bolidu juri više od 300 kilometara na sat, pa mi potom, kad smo obilazili grad na nekom štandu kupili maslinastu majicu na kojoj je pisalo Indiana University, a osobito kad me američka obitelj sljedećeg dana povela u White River State Park, gdje su u šumi punoj vjeverica imali prostranu, lijepo namještenu brvnaru i hladnjak krcat konzervama Coca-Cole, Spritea, Fante i Seven Upa, što sam tada prvi put okusio, Amerika mi se počela sviđati.

Odustao sam od pisma Duji i molbe da poduzme akciju moga hitnog spašavanja.

Poslovica Post nubila Phoebus koju nam je u prvom gimnazije u naše šuplje, nezainteresirane i smušene pubertetske glave ulijevao vječiti optimist, stari, markantni profesor latinskoga, kome smo dali nadimak Alfred jer je iz profila – osobito zbog markantna nosa, podbratka i ispupčenog, pozamašnog trbuha – neodoljivo sličio na Hitchcocka, pokazala se točnom. Sunce se probilo kroz oblake i osvijetlilo Ameriku. Bila je izazovna, uzbudljiva, velika i moćna, čak i kad se promatra iz tako malenog mjesta kakav je, sa svojih dvadesetak tisuća duša, bio New Castle.

Profesor latinskoga, nepopravljivi, okorjeli optimist znao je, naravno, da isto tako nakon sunca dolaze tmasti oblaci i začas ga sakriju. Prepustio nam je da to spoznamo sami, jer prigodna latinska poslovica o tome nije postojala. A meni će se to dogoditi šest tjedana pred povratak, kad mi se Amerika počela sviđati toliko da bih ondje najradije zauvijek ostao, kad je pri kraju bila školska godina i kad je Chrysler High School, s ogromnom sportskom halom za koju su govorili da je najveća srednjoškolska dvorana na svijetu, bila najdraže mjesto na koje bih dolazio gledati Anitu i druge dugonoge ljepotice kako skakuću u kratkim zelenim suknjicama i bodre nas da bučno navijamo za školski tim. Hamilton mi je tada prestala pisati.

Njezino prvo pismo stiglo je već sedmi dan moga boravka u Americi. Još u Osijeku dao sam joj adresu jer mi se američka obitelj, koja me udomila tu godinu, krajem srpnja, dvadesetak dana prije nego što ću krenuti, javila pismom. Tako sam znao adresu i dao je Hamilton.

Na poštanskom žigu vidio sam da je pismo predala upravo onoga dana kad sam u Amsterdamu prvi put u životu sjeo u avion. Možda ga je nosila u poštu dok sam zadivljen promatrao zelena polja nad Irskom i mislio kako bi bilo divno da je i ona sada tu, da joj prepustim mjesto do prozora i hrabrim je kada avion zadrhti i počne poskakivati kao da je na neravnom drumu, a ne u beskraju nebeskog plavetnila.

Drugo pismo bilo je odgovor na moje. Prve zarađene cente potrošio sam na poštansku marku (omotnicu i papir s nekoliko raznobojnih naljepnica s ljubavnim srcima, dala mi je, smijuljeći se, gospođa Lisa), dan nakon dolaska, a žena za šalterom, dok je lijepila marku na omotnicu, pitala me je li daleko ta Yugoslavia.

– Da – rekao sam i tužno se nasmijao, žaleći što nisam u tom pismu, sprešan poput cvijeta u herbariju, ili što me u nekoj poštanskoj vreći ne odvezu do aviona pa da nakon nekoliko dana putovanja stignem kući. Bili su to dani dok mi je Amerika bila strana, dok je još nisam upoznao i zavolio. Pisma moje Sare, moje Hamilton, kako sam je volio zvati, držala su me na životu. Znao sam ih napamet i najviše volio one dijelove, onih nekoliko škrtih rečenica o našoj ljubavi, o tome koliko me voli i s koliko nestrpljenja čeka, uvijek nekako prekratkih i stisnutih, kao na silu uguranih, u duge opise onoga što joj se događa u školi, što se zbiva u gradu i koji filmovi igraju u kinima.

Zadnja rečenica njezinog, kratkog, posljednjeg pisma koje je stiglo pet-šest tjedana prije povratka, bila je misterij koji sam pokušavao razriješiti tijekom mnogih godina svojega života. Kad sam se vratio u Osijek, grozničavo tragajući za Hamilton, i kasnije, na studiju u Zagrebu, pa i poslije toga, kad god bih pomislio na nju, sjetio bih se rečenice čije značenje dugo nisam razumio. Pisalo je:

Život je jedan, a paralela bezbroj.

A onda sam, početkom svibnja koji je bio topao i ugodan, kad je lišće na dvama kanadskim javorima pred mojim američkim prozorom bilo mrkozeleno i ne tako lijepo kao u jesen kad se pretvara u purpur, kao da je zahvaćeno plamenim jezičcima, upoznao Anitu. Sreli smo se u onoj najvećoj srednjoškolskoj dvorani na svijetu, izgrađenoj deset godina prije moga dolaska. Trojans, kako se zvala košarkaška momčad naše škole, igrala je protiv momaka iz obližnjeg Municea. Izgubiti smo. Iako Trojansima nije išlo, Anita se silno trudila, skakućući zajedno s još sedam pom-pom djevojaka, bodreći publiku i igrače da daju sve od sebe. Lepršala je u kratkoj zelenoj suknjici i bijeloj majici, najljepša od svih. Duge noge, ljepše od onih Gocinih s osječkoga korza, prekrasne čvrste grudi koje su prkosile gravitaciji i onaj sneni, nevini izraz lica, nalik na Hamilton, potpuno su me očarali.

Sljedećeg vikenda izašli smo u drive in kino. U Americi je bilo lako dogovoriti izlazak s djevojkom, rekla mi je gospođa Lisa, glava moje američke obitelji.

– Dovoljno je da je nazoveš i upitaš želi ti izaći s tobom – objasnila mi je gospođa Lisa uz večeru. Don i njihova dva sina, od kojih je stariji, Doug, tog vikenda došao sa studija iz West Lafayettea, kimali su glavom.

– Tako je to ovdje. Ako želi izaći s tobom, reći će O. K. Ako ne želi, već će naći nekakav izgovor. Ili ti reći da se već dogovorila s nekim. Za drugi izlazak bit će malo teže. Uvjet je da joj se na prvom svidiš – govorio je dvije godine stariji Doug.

U subotu predvečer, veliki crveni Buick zaustavio se pred njihovom kućom. Anita mi je veselo mahnula. Stajao sam na trijemu i činilo mi se da sanjam. Da sam u kinu Slavija, u Osijeku, u Donjem gradu, i da iz tvrde, neudobne drvene stolice gledam film o zbunjenom momku po kojeg, negdje u Americi, stiže raskošna ljepotica u velikom automobilu, kakve smo u to vrijeme – i ljepotice i automobile – mogli viđati samo na filmskom platnu. Suludo, ali gledajući je, onako nestvarno lijepu, imao sam samo jednu želju: da pokraj mene stoji Dujo i, umirući od zavisti, vidi s kim ću u kino.

– Skoknut ćemo da upoznaš moje roditelje. Žele te vidjeti – prenula me.

Unutrašnjost auta mirisala je na lavandu. Ako postoji nebo – pomislio sam – ovaj je anđeo došao odvesti me onamo. U mojoj glavi već se vrtio film kako ćemo voditi ljubav na stražnjem sjedalu njezina auta, ali da se to dogodi, tada o tome nisam ni sanjao, morat ću pričekati još punih 30 godina.

BILJEŠKA

[*] Sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije održana na Brijunima početkom srpnja 1966. na kojoj je smijenjen Aleksandar Ranković, šef tajnih službi, poslije čega dolazi do liberalizacije političkog života.