Vrijeme seksa u doba nevinosti | Drago Hedl

NEW YORK, 22. SVIBNJA 2000.

Moja soba u Hotelu Pickwick Arms,[1] smještenom u 51. istočnoj ulici, između Druge i Treće avenije, bila je manja od smočnice u Aninu šumskom dvorcu obloženom borovim trupcima kako bi sakrili raskoš unutrašnjosti. Protegnuo sam se na donjem ležaju ruku pod glavom i piljio u madrac iznad, osjećajući nepodnošljivu tjeskobu. Klaustrofobični prostor hotelske sobe manje me stezao od onoga što sam osjećao u duši.

Radujući se što ću opet vidjeti Ameriku, zamišljao sam trenutak kada ću ponovno hodati ulicama New Yorka i obići mjesta čije su se slike uklesale u mom sjećanju i bile jasne i oštre kao kad sam ih upijao, u proljeće 1970. Htio sam, kao i prilikom prvoga posjeta Velikoj Jabuci odsjesti u Hotelu Tudor, devet blokova niže, u 42. istočnoj ulici, vođen nekim čudnim nagonom, poput ubojice kojega privlači mjesto zločina. Ali za dane moga boravka, nije bilo slobodnih soba. Pa sam rezervirao smještaj u Pickwick Armsu, stotinjak dolara za noć činilo mi se prihvatljivim u bezobrazno skupom New Yorku. A i metro je bio pod nosom, manje od pet minuta hoda do Avenije Lexington.

Imao sam velike, radosne planove za tri njujorška dana prije nego što u četvrtak na Penn Stationu sjednem u jedan od udobnih vagona Amtraka i zaputim se u Washington D. C. Ali Ana, princeza iz šumskog dvorca, ukiselila je moje raspoloženje. U onih devet i pol sati leta, neraspoloženje je bujalo poput glavobolje kad nezaustavljivo krene jer niste na vrijeme popili aspirin. Blakeova knjiga ležala je na stoliću ispred sjedala. Nije mi se čitalo stihove mističnog Engleza, ali intrigirao me naslov knjige. Je li mi Ana taj poklon izabrala samo zbog naslova? Zbog onih dviju riječi: nevinost i iskustvo. Je li to bila poruka? Način da mi pokaže kako je nevinost ljepša od iskustva? I kako je naše milovanje u budimpeštanskom hotelu bilo ljepše od orgazma u njezinu začaranom šumskom dvorcu. Nije to bila neka ševa, pomislio sam nakon druge čaše vina, koju sam od stjuardese zatražio negdje iznad Atlantica na 10 000 metara dok je Lufthansin Airbus grabio preko Velike bare.

Među dvadesetak žena koliko ih je prodefiliralo u krevetima mog i njihovih života, ševa s Anom mogla se svrstati među osrednje. Ali mene je mučilo nešto drugo. Mučilo me zašto se pojebala s Dujom nekoliko dana nakon što smo prekinuli i zašto mi on, koji se uvijek natjecao sa mnom i hvalio svojim podvizima, to nikada nije rekao. Možda je sve izmislila da mi napakosti? Ako je nakon trideset godina željela razbuktati moju ljubomoru, uspjela je.

Što li me tek čeka s Anitom? Ista tužna priča i jednako prosječan seks? Je li uopće vrijedilo dopisivati poglavlja završenih knjiga starih, davnih ljubavi i upasti u holivudsku zamku pa snimati loše nastavke odličnog filma? I to nakon toliko vremena kad su glumci već pomalo oronuli i kad im je teško suživjeti se sa starim ulogama?

Ležeći u sobi Hotela Pickwick Arms, malenoj kao da sam u Liliputu, a ne u Velikoj Jabuci, i osjećajući kako se tjeskoba, pomiješana s ljubomorom, na meni dobro poznat način pretvara u depresiju, odlučio sam primijeniti isprobani trik. Uglavnom je uspijevao. Valjalo je nasmijati samog sebe, kao onomad u Hotelu Szabadság kad sam kondom nataknuo na slavinu i lagano pustio mlaz vode.

– Budi ponosan, Boy – rekao sam sam sebi, upotrijebivši nadimak kojim me više nitko nije zvao. – Možeš se pohvaliti najduljom ševom ikada. Anina i tvoja predigra počela je u budimpeštanskom hotelu, a svršili ste jučer, u šumskom dvorcu kraj Münchena, nakon više od 30 godina. Snošaj za Guinnessovu knjigu rekorda.

I uspjelo je; nasmijao sam se slatkoj šali na vlastiti račun. Tjeskoba je počela isparavati, brzo, poput preuranjene magle u rujanskom jutru, pa sam uzeo laptop i provjerio e-poštu. Jedna Anina i dvije Anitine poruke.

Veselim se našem sutrašnjem susretu. Ne mogu ti reći koliko sam uzbuđena. I koliko uplašena. Znaš, nisam više ona Anita otprije 30 godina kakvu si me vjerujem (?!) zapamtio. Prelistavala sam jutros naš Rosennial, onaj veliki zeleni školski godišnjak s hrpom naših slika, sjećaš se? Sladak si: ti i onaj Australac, Tony Ganly, obojica jednom nogom u istoj vreći. Sjećam se, skakutali ste na tratini školskog igrališta, a mi smo se smijali sjedeći sa strane i još pamtim kako sam bodrila Tonyja (jer tada još nisam bila zaljubljena u tebe) i vikala iz sveg glasa: Go, kangaroo, go!, a na tvojoj bijeloj majici pisalo je Drag the goon, [2] jer stvarno si bio zmaj, s onim svojim vedrim, zelenim okašcima. Malo me strah susreta s tobom, znaš, trideset godina jako je puno. Tada mi je bilo 18, bila sam razigrana i luda, neukrotiva i divlja, i da – bila sam lijepa. Tada to nisam znala, u tim smo godina svi toliko kritični prema sebi, ali danas, gledajući fotografije iz tog vremena, vidim da sam bila lijepa. Nemoj me takvu očekivati, jer ćeš se razočarati.

Druga Anitina poruka bila je kraća:

Mislila sam ti uz prošlu poruku poslati i neku noviju sliku, ali sam odustala. Možda tada uopće ne bi došao. Ja ću tebe prepoznati, budi siguran.

Aninu poruku nisam otvorio. Isključio sam laptop, odložio ga na gornji ležaj, uzeo laganu vjetrovku i uputio se u toplu njujoršku večer provjeriti jesam li zaista u gradu koji nikada ne spava. Hodajući 51. istočnom ulicom prema Petoj aveniji, ruku nabijenih u džepove, pjevušio sam:

I want to be a part of it, New York, New York
Your vagabond shoes, they are longing to stray
And steps around the heart of it, New York, New York…

Dobri star Frank Sinatra mora da se okretao u grobu.

BILJEŠKE

[1] Danas Hotel Pod 51.

[2] Igra riječi, aluzija na englesku riječ dragoon, zmaj, ali i u doslovnom prijevodu Drag(o) nasilnik.