Vrijeme seksa u doba nevinosti | Drago Hedl

OSIJEK, SRPANJ 1970.

Onako kako mi je Osijek falio u Americi, tako mi je, nakon povratka, Amerika nedostajala u Osijeku.

Kad su nestali Hamilton i Dujo, to više nije bio isti grad. Ne samo zbog njih, i inače je izgledao drugačije: siva, zapuštena pročelja, izlozi prodavaonica nalik na skladišta nakrcana robom, bez reda i ukusa, toliko različitih od onih na Petoj aveniji; zapušteni parkovi i neošišani travnjaci uz ceste (na što sam osobito bio osjetljiv jer sam u New Castleu s uživanjem šišao tratinu oko kuće Sloanovih), smiješni automobili, u odnosu na američke, više nalik igračkama, djevojke odjevene u lošu, jeftinu konfekciju, televizijski program pun politike, a Vijetnamskog rata na malim je ekranima bilo više nego u Americi koja ga je vodila. I Coca-Cola je bila lošija od one koju sam ondje pio; imala je blag okus sapuna ili mi se to samo činilo. Sve to nisam primjećivao prije odlaska u Ameriku, ali nakon povratka bolo mi je oči.

Iako sam bio umoran nakon duga leta preko Atlantika, od Detroita do Hamburga, gdje sam prespavao, pa onda nastavio avionom do Pariza i JAT-ovom Caravellom do Zagreba, odakle sam podnevnim vlakom stigao u Osijek, jedva sam čekao da se majka isplače od sreće, da njoj i ocu šturo prepričam svoju američku godinu, podijelim im poklone i pohitam u Radičevićevu vidjeti što je s Dujom. Kupio sam mu filcanu majicu s amblemom Indiana Universityja, sličnu onoj kakvu sam i ja imao (doduše, različite su bile i veličine: moja X, njegova L) i znao sam da će, kad je odjene, isplesti priču i hvalisati se kako ju je osobno kupio u Indianapolisu, zatekavši se ondje, dok je uzduž i poprijeko putovao Amerikom. Bio sam siguran da bi, govoreći o Indianapolisu, za razliku od mene koji sam ondje bio bar deset puta, on mogao pričati i duže i zanimljive.

Doznavši da Dujo više ne živi u svojoj kući i da nova vlasnica ne zna gdje je, nisam imao snage otići istoga popodneva u drugi dio grada potražiti Hamilton. Neka se slutnja uvukla u mene, nešto mi je govorilo da ni nju neću naći, pa sam se vratio kući, sišao niz nasip i sjeo uz Dravu. Gledao sam kako u suton gladna štuka vija sitne kedere po plićaku, a oni u bijegu, poput prskalica na božićnoj jelki, iskaču iz vode dok sunce na zalasku njihove srebrnkaste ljuske pretvara u zlatne.

Bilo je čudno, ali čeznući za Hamilton, sjetio sam se Anite. U veliki godišnjak škole koju sam završio, ukoričen u tvrdi zeleni omot, škole koju će ona pohađati još dvije godine, prilično nečitkim rukopisom, među desecima drugih, bile su i njezine želje. Napisala je da ne pretjerujem u piću i jelu, a posebno u učenju i previše ne spavam (tu je riječ podvukla, misleći valjda na njezinu dvoznačnost), da će me uvijek voljeti, a onda u post scriptum dodala:

Nemoj se iznenaditi ako me jednoga dana negdje ponovno ugledaš, nije ovaj svijet u kojem živimo velik kakvim ga zamišljamo.

Bilo je to vrijeme kada, za razliku od današnjeg, sve nije vrvjelo besmislenim smajlićima; samo njezin rukopis, čist i jednostavan, lišen dvotočke, crtice i zagrada, bez :-).

Sada, sjedeći na obali, ispred kuće u Donjodravskoj, želio sam da taj svijet ne bude ništa veći od onog dokle je dopirao moj pogled, do druge strane rijeke, i da je ondje Anita koju ću naći čim preplivam Dravu. Ali, na žalost, svijet je bio puno, puno veći. Osjećao sam to i gotovo me boljelo, kao da me neka sprava za mučenje, na kojoj mi je jedna ruka vezana u Osijeku, a druga u New Castleu, nemilice rasteže, dok mi je glava negdje na polovini, negdje nad Atlantikom na čijoj me površini, plivajući ispod mene, vrebaju krvoločni morski psi.

Te noći probudio sam se u znoju: Hamilton me vukla za jednu ruku, Anita za drugu, a ja sam, kako to samo san može napraviti, istodobno bio i u Osijeku i u New Castleu. Anita je drugom rukom držala upravljač svoga ulaštenog crvenog Buicka, nagovarajući me da uskočim i da se provozamo do Cincinnatija, a Hamilton me pozivala u šetnju, u mir Tvrđe. Njihovi pogledi bili su puni obećanja.

Veličinu svijeta, za koji je Anita napisala da nije tako velik kakvim nam se čini, ponovo sam shvatio tog jutra stojeći pred kućom u kojoj je stanovala Hamilton. Nikada nisam ušao u nju, nisam upoznao njezine roditelje; ovdje je to bilo drugačije nego u Americi, ovdje se u posjet djevojci odlazilo tek kad bi veza postala ozbiljna ili kad je, zbog trudnoće, valjalo dogovoriti zaruke.

U džepu laganih platnenih hlača nosio sam lijepo umotanu kutijicu, zavezanu tankom crvenom mašnom. Na odjelu velikog supermarketa u New Castleu, gdje sam subotom zarađivao džeparac, tovareći kupcima robu u prtljažnike njihovih automobila, radila je na blagajni ljepuškasta Peggy, godinu-dvije starija od mene. Znao sam da prema meni gaji simpatije, ali ja sam bio zaljubljen u Anitu.

Peggy je, kada bi to kupci tražili, u ukrasne papire zamatala različite poklone, pa sam je zamolio da lijepo upakira malenu plavu kutiju u kojoj se nalazio zlatni prsten, kupljen u zlatarnici, još davno, dok se hodnikom kuće mojih američkih domaćina znao širiti miris pisama koje je slala Hamilton.

– Predivan je – rekla je Peggy dok je umatala poklon. – Voljela bih da si ga kupio meni.

Sada je kutija s prstenom bila u mom džepu, spremna da je izvadim čim se na vratima pojavi Hamilton. Osjetio sam nelagodu pomislivši što li ću reći upita li kada sam se vratio i zašto je nisam posjetio još jučer. Ali umjesto nje vrata je otvorio visok muškarac u ranim četrdesetima.

– Trebao bih Saru – rekoh zbunjeno, držeći u džepu onu lijepo zamotanu kutijicu. – Vi ste joj otac?

– Da, Sara je moja kći. Ali ona više ne stanuje ovdje. A tko si ti?

– Bila mi je prijateljica. Jučer sam se vratio iz Amerike i želio sam je vidjeti.

– Aha. Znam. Pričala je o tebi. Nisi li ti Boy?

– Jesam. Gdje je sada? Možete li mi dati njezinu adresu?

– Mogu ti dati nešto drugo. Pričekaj. Nije me pozvao u kuću. Ostavio me pred vratima i uputio se širokim dugim hodnikom koji je vodio do dvorišta. Vidio sam ogromno stablo oraha o čiju je granu bila okačena ljuljačka. Ispod je bila tratina, uredno pokošena, nalik onima u Americi. Je li se tu njihala Hamilton čekajući me, brojeći dane do mog povratka? I zašto je nema sada kad sam napokon došao? Onaj loš osjećaj koji me obuzeo kad jučer nisam našao Duju sad me posve zaokupio, uvukao se poput bolesti, podmuklo i potajice, snažno se držeći pipcima za kožu i tkivo, prodirući sve dublje. Kako se moglo dogoditi da dvoje ljudi koje sam najviše volio i zbog kojih sam se toliko radovao povratku više nisu ovdje? Zašto su mi, gotovo istodobno, prestali pisati i kamo su otišli? I što će mi to dati Sarin otac? Ali, kad sam izgovorio Sara – i sad, dok me obuzimao očaj – zvučalo je neobično i čudno; ona je za mene bila Hamilton.

Činilo mi se da je prošla cijela vječnost dok se čovjek ponovno pojavio u hodniku. U ruci je nosio smotuljak zamotan u bijeli pak-papir i omotan špagom. Na svezanom čvoru bio je crveni pečatni vosak, plosnat i okrugao, veličine dugmeta kaputa.

– Rekla je da ti predam kad se pojaviš.

Uzeo sam zamotuljak. S obzirom na veličinu, bio je neobično lagan. Na njemu nije ništa pisalo, ali Hamilton je očito željela da ga ne otvara nitko osim onoga kome je namijenjen.

– Možete li mi dati Sarinu adresu?

– Rekla je da ćeš unutra sve naći. I, kako je bilo u Americi, Boy?

– Falio mi je Osijek.

– Vjerujem. Dobar je to grad.

Kimnuo sam na pozdrav. Otpozdravio je na isti način i zatvorio vrata. A ja sam stajao još nekoliko trenutaka, držeći u ruci smotuljak koji mi je ostavila Hamilton, ne znajući kamo bih. Osjećao sam mučninu i slabost, noge su mi podrhtavale, ali ulica u kojoj je živjela Hamilton, na zapuštenoj tratini između pločnika i ceste, nije imala nijednu klupu na koju bih mogao sjesti i skupiti snagu, pa sam polagano, kao kakav starac, hodao što bliže kućama kako bih se mogao nasloniti uza zid zavrti li mi se u glavi ili me izdaju noge.

Kratka svježina jutra hlapila je kako se sunce podizalo, nagovještavajući vruć i sparan dan. S paketićem u ruci, zamotanim i zapečaćenim, hodao sam prema najbližoj tramvajskoj stanici, ali kad sam došao do Trga slobode, odlučih se spustiti prema Dravi. Pogledao sam korzo, gdje sam toliko puta susreo Hamilton, ali nisam imao volje proći. Sada u rano prijepodne, za razliku od večeri kada bi sve kiptjelo od šetača, korzom je prolazilo tek nekoliko ljudi. Spustio sam se prema Dravi, gdje se svježina jutra još održala. Tek pokoji ribič u Zimskoj luci piljio je u plovak, nadajući se kako će, kad riba zagrize, poskočiti i nestati u mirnoj vodi između čamaca i brodica. Sjeo sam na klupu. Snaga mi se vratila, ali bojao sam se otvoriti zamotuljak. Slutio sam da me neće razveseliti ono što ću naći kada ga razmotam.

Gledao sam lastavice kako se strelovito obrušavaju prema površini vode loveći mušice nad zarobljenim dijelom rijeke, pretvorenom u luku. Odnekud je dopirala glazba; ribič na drugoj strani stavio je tranzistor tik uz obalu pa se zvuk širio glatkom površinom vode. Usamljena djevojka hodala je lukobranom, njezin lagan graciozan hod podsjetio me na Hamilton. Zapravo, sve me podsjećalo na nju, kao da je u zamotuljku bio skriven čudesni projektor koji je svuda uokolo, gdje god da pogledam, vrtio slike naših uspomena. Čak sam je vidio i u oblacima: samotni kumulus na zapadu podsjetio me na njezin profil, onaj slatki, prćasti nosić iznad punašnih, sočnih usnica.

Noktom palca strugao sam crveni pečatni vosak sa zamotuljka. Radoznalost i želju da što prije doznam što je u njemu kočio je strah od onoga što ću zateći kada ga razmotam. Zato sam ga otvarao polagano, kao osuđenik kada u zatvoru sa strahom trga rub omotnice u kojoj je rješenje o njegovoj molbi za pomilovanje.

Špaga kojom je smotuljak zavezan sada je posve čista i ja raspetljavam čvor. Prsti mi drhte. Razmatam tvrdi pak-papir, polagano povlačim rubove pa ih puštam da se vrate u prvobitni položaj, onako kako su stajali tjednima, možda i mjesecima. A kad sam napokon skupio hrabrost i razmotao paketić, preda mnom su osvanule dobro poznate omotnice s pismima koja sam iz Amerike slao Hamilton.

Izbrojio sam ih: 47. Bila su poredana onako kako ih je primala. Neka su bila tanka, avionska, koja i nisu imala omotnicu, nego se sadržaj pisao na jednoj strani lista, dok je na drugom bio prostor za adresu s već otisnutom poštanskom markom i oznakom par avion, pa bi se pismo smotalo po iscrtanim rubovima, zalijepilo i poslalo. Bilo je i bijelih omotnica ukrašenih cvjetovima ili siluetama Kupida sa strelicama i napetim lukom ili crvenim srcima koja, poput oblačića cigaretnog dima, izlaze iz usta dok šalju poljupce. Mogao sam se sjetiti trenutaka kada sam ih lijepio na omotnice iz blokića sa samoljepljivim naljepnicama, kupljenim na odjelu papirnate galanterije samoposluživanja Becker Brothers, gdje sam petkom popodne i subotom zarađivao džeparac.

U bijelim omotnicama urešenim šarenim naljepnicama bile su i moje fotografije: na glavi mi je crna kapa s četvrtastim obodom i bijelim resicama, koje sam ponosno prebacio na drugu stranu kad je na ceremoniji uručenja diploma škole Chrysler High direktor rekao da smo maturirali. U drugoj je omotnici slika gdje sjedim na motornoj kosilici i šišam travu; pa slika iz samoposluge Becker Brohters, gdje stojim kraj Jeffa i Freda, a svi smo u smiješnim bijelim pregačama kao prodavači sladoleda; pa slika pred ulazom u Indianapolis Motor Speedway, fotografija iz New Yorka s Kipom slobode u pozadini, Denis i ja u vojnom muzeju u Daytonu. Sve je bilo tu, sva pisma i sve slike, sve što sam joj poslao.

Bio je to tek manji dio gorkog poraza koji sam osjećao. U svakom pismu, pažljivo i uredno, crvenim su flomasterom bile podvučene sve rečenice u kojim sam joj pisao koliko je volim i koliko mi nedostaje. Čitao sam redom dok mi se tuga širila tijelom, od nožnih prstiju prema tjemenu.

Zašto mi je vratila pisma, zašto je u svakom podcrtala izjave moje ljubavi?

Noćas, prvi put u životu, preletio sam ocean. Golem je, ali sitan u odnosu na ljubav koju osjećam prema tebi – bilo je podvučeno crvenim flomasterom u prvom pismu, koje sam, sjećam se, pisao prvog jutra u Americi. – Nedostaješ mi i tisuću puta žalim što nisam odustao od puta u Ameriku. Uvenut ću ovdje bez tebe – pisalo je u drugom. U trećem je podvukla: – Sanjao sam te noćas, onako predivnu, nagu, u kući tvojih prijatelja kad smo ležali u polumraku i kad je kiša bubnjala o prozore i kad sam bio najsretniji čovjek na svijetu. Toliko te volim, draga moja Hamilton, vječno, snažno, zauvijek. U jednom pismu dva je puta podcrtala rečenicu: – Ima ovdje mnogo djevojaka u školi koju pohađam. Ali nijedna me ne zanima, nijedna me ne privlači, nijedna nije kao ti. Nijedna nije ravna tvojoj ljepoti.

Dva riječna galeba na jarbolu omanje brodice usidrene u luci uporno su graktala kao da mi se rugaju. A rugale su mi se vlastite rečenice, osjećao sam to, ali nisam mogao dokučiti zašto. Požalio sam što pisma koja mi je slala Hamilton nisam ponio u kovčegu, među ljetnom odjećom, koji je zajedno sa mnom putovao avionom, nego ih poslao brodom, strpana u jednu od dviju ogromnih kartonskih kutija, pune knjiga, zimske odjeće i kojekakvih sitnica skupljenih tijekom moje američke godine. Trebat će bar mjesec dana da stignu, a ja sam gorio od želje da ih ponovno čitam i pronađem bezbroj njezinih izjava ljubavi, sličnih mojima, koje sada, sjedeći na klupi uz Dravu, ponovno čitam.

Dani koje sam toliko priželjkivao, maštajući o povratku, susretu s Hamilton i Dujom, pretvorili su se u ružan san; još gore – u noćnu moru. Bezbroj sam puta, sljedećih dana, temeljito pregledao svako pismo, otvorio svaku omotnicu i tražio da možda negdje, na nekakvom zabašurenom papiriću, koji se slijepio s omotnicama mojih pisama, nije ostala adresa na kojoj sada živi Hamilton i na koju bih joj mogao pisati. Ali, osim mojih pisama i slika, nije bilo ničega. Kopkalo me i želio sam ponovno pozvoniti na vrata njezine kuće, ali način na koji mi je njen otac odgovorio kad sam ga upitao za adresu na kojoj sada živi, obeshrabrivao me. – Rekla je da ćeš unutra sve naći – jasno sam čuo njegov odrješit glas i bio siguran kako mu je rekla da upravo to kaže budem li ga pitao za adresu.

Nije imalo smisla ponovno mu postaviti pitanje na koje je već odgovorio.

Srpanjske večeri u Osijeku bile su vrele i sparne. U sumrak bih odlazio na korzo nadajući se da ću ondje možda ipak sresti Hamilton, među stotinama šetača koji bi hodali u krug, kao u velikom dvorištu kakva zatvora. Mislio sam da ću vidjeti Duju, na mjestu gdje je uvijek stajao, ispred fotografske radnje Szege, sa sjeverne strane korza, nasuprot zgradi Slavonske banke. Pokušavao sam uvjeriti se da je Hamilton smislila šalu i nagovorila oca da mi kaže kako više ne živi ondje, pa će mi se javiti za dan-dva čekajući da izludim od čežnje i ljubavnih boli. Bio sam siguran da je Dujo, uvijek sklon kojekakvim psinama, znajući dan kad ću se vratiti iz Amerike, pronašao neku ženu da bdije u njegovoj kući, otvori vrata kada pozvonim (mogla me, a da je ne primijetim, vidjeti iza zavjesa s prozora njegove sobe) i kaže kako on više ne stanuje ondje, da je prodao kuću. A on se zadovoljno smije i uživa što me nasamario. Mašta uvijek nekako želi pomoći ružnoj stvarnosti pa sam si objašnjavao, dajući joj krila, kako su mi i Hamilton i Dujo namjerno prestali pisati, gotovo istodobno, pa se odlučili sakriti nakon mog povratka i pustiti me dan-dva da ih izbezumljeno tražim. Možda su negdje, u nekom uglu korza, stajali i promatrali me, žalosnog i zbunjenog, i smijali se mom jadu.

Vjerovao sam da je Dujo već pripremio tulum, kao stoje i obećao, da je temeljito po bolničkim odjelima pregledao liječničke ormariće i pokupio najbolje viskije i da je samo čekao da ja svisnem od tuge kako bi se nenadano pojavio i uskrsnuo me iz mrtvih. A onda bi, odnekud, kao iz mađioničarskog šešira, iskočila i Hamilton pa bi se oboje valjali od smijeha, želeći mi pokazati kako ljudi ovdje, za razliku od dosadne Amerike gdje je sve predvidivo i poznato, još znaju živjeti. A ja bih im se, radostan, pridružio.

Šećući korzom prvih dana nakon povratka, bio sam svojevrsna atrakcija. Moje majice s logom američkih sveučilišta, traperice čije su nogavice završavale poput zvona i bile opšivene kožom, jakna ukrašena resicama kakve su nosili kauboji u filmovima iz naše mladosti, košulje s cvjetnim uzorkom (jer bilo je to vrijeme djece cvijeća), antilop-cipele do gležnja, s remenom i velikom kopčom sa strane, u kakvima su se znali pojaviti Beatlesi, silno su odudarali od odjeće koja se tada nosila u mom gradu.

Goca, cura najljepših nogu u gradu – kako su joj tepali – kojoj sam godinu prije odlaska u Ameriku nakratko bio zanimljiv, ali me brzo ostavila nakon priznanja da nisam bubnjar u nepostojećem Dujinu bendu i da ne samo što nisam bolji od Ringa Stara, nego nikada u rukama nisam držao bubnjarske palice, zaletjela se, brzinom gladne štuke, s ruba korza i uz smiješak me upitala:

– Pa kako je, Amerikanac?

Odgovorio sam da nisam Amerikanac, kao što nisam bio ni bubnjar, i povrijedio je gdje je najviše boljelo – rekao sam kako sam u Americi vidio bar deset pari boljih nogu od njezinih. I druge su me cure pogledavale, neke, koje sam poznavao iz gimnazije ili površno, s korza, ohrabrile bi se i prišle pa se raspitivale o Americi, hodajući uz mene krug-dva, a onda otišle uvidjevši moju mrzovolju, nerazgovorljivost i nezainteresiranost. Mogao sam utrčati u nove veze, ali ih nisam želio. Razapet između Duje, Hamilton i Anite (Ana mi je sve manje bila u glavi), sakrio sam se u svoje maštarije, izmišljajući svijet za koji sam znao da ne postoji, ali koji mi je prijao.

Dani su prolazili i polagano sam shvaćao kako me mašta prevarila. Ni Dujo ni Hamilton nisu bili u Osijeku i valjalo je to prihvatiti. Drugih prijatelja osim Duje nisam imao, druge cure osim Hamilton nisu me zanimale.

Kad je stiglo prvo Anitino pismo, bilo mi je nekako lakše, ali samo dok bih ga čitao. Godile su mi njezine izjave ljubavi i slova zamrljana suzama (Da, plačem dok ti to pišem, nije me nimalo sram napisati.), bilo je lijepo gledati njezinu sliku u onoj slatkoj uniformi pom-pom djevojke, koja joj je sjajno pristajala. Ali kad bih odložio pismo i sjetio se koliko je daleko Amerika, koliko je ogroman ocean koji nas dijeli, obuzela bi me malodušnost. Prevelik je bio taj svijet: Anita je na drugom njegovu kraju, a Hamilton se u njemu negdje izgubila.

Trebalo je nekoliko dana da joj odgovorim. Počeo bih pisati, ali rečenice su bile nategnute, dosadne i prazne. Bez vrućih ljubavnih začina kakve je, vjerujem, očekivala. Pismo je putovalo tjedan dana, a onda je trebalo još toliko da stigne odgovor. Svijet koji je ionako bio ogroman, poštari su učinili još većim.

Odgovorio sam na još dva njezina pisma, a onda se premišljao cijeli rujan i odustao. Oko vrata još sam nosio srebrni lančić s medaljom na kojoj je bio lik svetog Kristofora, a s druge strane pisalo Saint Christopher Protects Us. Anita je, poklanjajući mi lančić, rekla kako je sveti Kristofor zaštitnik putnika, osobito onih koji, poput mene, odlaze na duga, daleka putovanja. Sjedeći na obali, ispred kuće na Donjodravskoj, gdje sam piljeći u rijeku tražio mir, riješio sam se svojega sveca zaštitnika. Bio je kraj rujna, dan kratak, ali topao i s mirisom zrele jeseni. Skinuo sam lančić i vitlao ga oko kažiprsta, sve brže i brže, a kad su ga centrifugalne sile dovele do vrha prsta, naglo odbacio. Poletio je prema nebu, ali prenisko da se pridruži svecima, pa je bućnuo u rijeku, na mjestu gdje se voda vrtložila i gdje su se, po pričama donjogradskih ribiča, u riječnim virovima skupljali krupni dravski somovi.

Da sam znao gdje je Hamilton, možda bih u rijeku, jedno po jedno, pustio sva pisma koja sam joj pisao, zajedno s pak-papirom u koji su bila umotana. Možda bih od njih napravio papirnate brodiće, što sam činio kao dijete, puštajući ih u vodu i prateći pogledom. Gledao bih kako lagano, jedno za drugim, plove plićakom sve dok ih ne dodirne riječna struja pa ih zavrti u virovima i kao iz katapulta odbaci prema matici. Možda bih se tako, bez sveca zaštitnika i vlastitih pisama – jedinih uspomena na dvije ljubavi – osjećao lakše i možda bih pročišćenih misli i duše bio spreman za neku novu vezu.

No, kopkalo me gdje je nestala Hamilton, a onaj smotuljak s pismima možda je bio jedini trag koji me mogao odvesti do nje. Možda je u njima bila nekakva šifra, tajni ključ kojeg nisam znao pronaći i možda se u onim rečenicama podvučenim crvenim flomasterom nalazilo rješenje. I opet sam se prepustio maštanjima, nadajući se da će mi jednoga dana pred očima bljesnuti zaporka i odvesti me do Hamilton. Zato su pisma stajala na polici u mojoj sobi, zamotana onako kako sam ih dobio. Manjkao je samo onaj crveni pečatni vosak, ali umjesto njega stajala je ondje lijepo upakirana kutijica sa zlatnim prstenom koji je čekao Hamilton, kad je jednom nađem.

Dok sam bio u Americi, otac bi mi pisao jednom mjesečno, javljajući vijesti iz obiteljskog života. Tada, zahvaljujući njegovim pismima, kao da smo se opet zbližili. Riječi su bile toplije i nježnije od onih šturih, izgovorenih, nakon povratka iz zatvora. Budile su u meni osjećaj krivice da se nisam znao približiti ocu, da mi je Dujo bio dovoljan i da sam oca zanemario. Sada, kad je i Dujo nestao iz moga života, želio sam se okrenuti ocu, ali nije nam išlo. Kao da nam je, ono što bi u razgovoru zapinjalo, u dopisivanju išlo glatko. Kao da nam je trebala daljina kako bismo bili bliži, kako bismo se bolje razumjeli.