Vrijeme seksa u doba nevinosti | Drago Hedl

NEW YORK, 23. SVIBNJA 2000.

Iako mi je do Columbus Circela, na rubu Centralnog parka, od mog hotela pješice trebalo manje od pola sata, dao sam si trostruko više vremena. Znao sam da neću odoljeti zavirivanju u izloge s hranom, da ću zastajkivati ispred usputnih restorana i njuškati mirise koji se uokolo šire, onih egzotičnih iz kineskih, korejskih i vijetnamskih restorana, ili onih na koje sam više naviknuo: maslinova ulja, rajčice i češnjaka iz talijanskih ili grčkih. Planirao sam srknuti i šalicu vrele kave, onako kako ja to volim, da mi oprži nepce, u nekom od Starbucksa u blizini južne strane Centralnog parka. Da se pripremim za susret s Anitom. I sad sam sjedio u Starbucksu; imao sam još pola sata a Hard Rock Cafe udaljen je ni deset minuta hoda.

Ona je izabrala to mjesto i vjerojatno mi željela poslati poruku. Njezin sam odabir shvatio kao nostalgiju; oboje smo bili prestari da bismo i dalje pratili rock-scenu, jer što se glazbe tiče, i jedno i drugo smo, vjerujem, živjeli u sedamdesetim i osamdesetim.

Sjedeći u Starbucksu, uživao sam u kavi i u mislima pokušavao, najbolje što sam mogao, izoštriti sliku Anitina lica. Listao sam po sjećanju i pronašao jednu od slika našega posljednjeg dana prije moga povratka. Gledao sam njezin profil dok je vozila veliki crveni Buick prema US 70, autocesti dugoj gotovo četiri tisuće kilometara, od Sjeverne Karoline do Arizone. A mi smo, tog utorka, naumili tek 60-ak kilometara do Indianapolisa, pogledati film Patton, jer je Anita voljela Georgea Scotta, još iz vremena televizijske serije East Side/West Side, pa je svakoga ponedjeljka, pričala mi je, čučala ispred televizora, nestrpljivo čekajući novu epizodu. – Volim ga čak i kad glumi u ratnim filmovima – rekla je, sjećam se, kad smo ulazili u kinodvoranu.

No, sada sam izoštravao njezin lik kako sam ga zapamtio u onoj vožnji i kao u Photoshopu obrađivao tu sliku. Njezinu glatku vratu dodao sam nekoliko tankih pregiba, obraze malo popunio, na dijelu lica gdje je nos najbliži ustima povukao okomitu, tek jedva primjetnu usjeklinu, uz krajičke očiju nacrtao bore i blage podočnjake, a na donji dio brade malen, ali ipak vidljiv podbradak. Na kraju, neznatno sam produžio resice njezinih ušiju, jer sam negdje pročitao kako nos i uši rastu cijeloga života. Ah, te slatke resice, koje sam, uživajući, nježno grickao.

Slika je bila gotova: ovako izgleda 30 godina starija Anita, pomislio sam i upitao se hoću li je prepoznati.

A onda, moja se mašta razigrala pa sam sliku njezinih čvrstih grudi, kako ih pamtim otprije 30 godina, također izoštrio najbolje što sam mogao i također ih obradio u Photoshopu svojih moždanih vijuga. Bile su veće, ali ne tako čvrste i više nisu prkosile sili teže, a bradavice su se lagano povukle i smećkasti krug oko njih kao da je izblijedio. Njezina nekoć napeta guza sada je bila prošarana strijama, a glatka koža bedara naborana celulitom.

Bože – pomislio sam – velika je prednost što sam se svih ovih 30 godina imao prilike vidjeti svakoga dana i tako izbjeći šok koji bih doživio da i sebe, onako kako ću za koji čas vidjeti Anitu, ugledam tek nakon tri protekla desetljeća.

Ali, lako je s Photoshopom kad su slike u pitanju. Zasad ne postoji računalni program kojim bih mogao iscrtati njezin duh i predvidjeti koliko se promijenio. Anita je bila vedra, tvrdoglava, samosvojna i pomalo luda. Nije priznavala autoritete, bila je buntovnica, prkosna i odlučna u nakani da promijeni svijet. Koliko je toga ostalo u njoj onog iskonskog, hipijevskog? Je li se predala, poput mene, i dopustila da svijet promijeni nju, kad već ona nije mogla njega? Je li i dalje onako žestoka, kao što je bila u vrijeme Vijetnamskog rata i pjevuši li i još uvijek Revolution, nadglasavajući Lennona, kao kad bismo na radiju u njezinu autu uhvatili tu pjesmu, na nekoj od lokalnih stanica. Jednostavno bi zavrištala čim bi Paul na početku uzviknuo ono Wow! i sva se ozarila glasno pjevajući zajedno s Johnom:

You say you want a revolution,
Well, you know,
We all want to change the world.

Činilo mi se da je ipak ponešto od toga ostalo u noj, jer da nije, ne bi me pozvala u Hard Rock Cafe i obećala kako će me slikati pokraj vitrine s izloženim odijelima Beatlesa u kojima su, napisala je, došli na svoju prvu američku turneju, u veljači 1964., 11 tjedana nakon što je John Fitzgerald Kennedy ubijen u Dallasu.

Obuzimala me lagana trema dok sam se Osmom avenijom spuštao prema Hard Rock Cafeu u 57. zapadnoj ulici, pitajući se što to zapravo radim. U tri dana, naći ću se s drugom bivšom curom, s kojom sam, kao i s Anom, imao tek kratkotrajnu mladenačku vezu, a onda, nijednu ni drugu, nisam vidio tri desetljeća. I bio sam, sâm sebi, pomalo smiješan; odrastao čovjek, pedesetogodišnjak, jednom nogom u jeseni, sada se vraća u vrijeme koje odavno ne postoji, tražeći svjedoke vlastite neslavne prošlosti.

Što sam zapravo htio? Sam sebi dokazati kako ne bih promašio život da sam, recimo, s jednom od njih nastavio vezu? I s kojom? Kako bi mi s njima, s jednom od njih, bilo bolje jer bih našao što u dva propala braka nisam? Kako bih dokazao da krivica nije bila u meni, nego u ženama s kojima sam živio nakon njih? A onda sam, blagonaklon prema sebi, što baš nije osobina moga karaktera, sve to protumačio neobičnim stjecajem okolnosti: ni Anu ni Anitu nisam tražio u očaju, kako bi od njih dobio potvrdu da nisam kriv za emocionalne životne neuspjehe. One su ponovno uskrsnule, našle su se slučajno na mom putu u Washington gdje ću za dva dana primiti nagradu.

Ušao sam u Hard Rock Cafe i nošen valovima glazbe krenuo u potragu za Anitom. Pojavio se problem: četiri žene sjedile su same na različitim mjestima. Sve su mogle biti njezine dobi, ali nijedna nije sličila na nju. Pomislih da možda još nije stigla, pa sam prizivajući onu sliku iz vlastitog Photoshopa napravio još jedan krug velikim ugodnim prostorom Hard Rock Cafea, zastajkujući kako bih razgledao zlatne ploče iz vremena vinila, gitare rock-zvijezda našega vremena, njihovu odjeću i druge osobne stvari. Ali nisam zapazio Anitu. Kad sam pomislio kako je možda pametnije čekati je pred ulazom, jer bi mogla biti vani, krenuo sam između stolova, u čudu gledajući kako je ovdje više mojih vršnjaka nego mladih lica. I tada sam čuo glas:

– Hi, Drag. What the fuck are you doing in New York City?

Okrenuh se. Ne, nikada je ne bih prepoznao! Ni metar do mene stajala je nasmijana žena skrivena iza naočala zatamnjenih stakala, crne kovrčave kose. Imala je plavu košulju od trapera i bijele hlače za koje bi se prije moglo reći da su broj-dva pretijesne nego pripijene.

– What the fuck are you doing in New York? – ponovila je i bacila mi se u zagrljaj.

– Tražim cure iz svoje mladosti. I jednu sam, čini mi se, upravo našao! Iako još uvijek nisam posve siguran…

– Kao i svi bastardi, nabasao si na onu najbolju – rekla je široko se osmjehnuvši.

Kad je skinula naočale i dok sam sjedao preko puta na barsku stolicu, bljesnuo je na tren lik Anite kakvu sam poznavao. No, Photoshop života izmijenio ju je više od slike koju sam o njoj stvarao ispijajući kavu u Starbucksu. Možda mi je crna kovrčava kosa ispletena u tanke copiće otežala da je prepoznam, ali sada, gledajući je izbliza, kako gestikulira i govori, prepoznavao sam svoju nekadašnju ljubav, veselu curu, onu slatku pom-pom girl koja je u kratkoj zelenoj suknjici neumorno skakutala uz rub košarkaškog igrališta, bodreći igrače i potičući publiku na navijanje.

Sjedio sam, dakle, preko puta Anite, u Hard Rock Cafeu u New Yorku i sve je pomalo sličilo na sladunjav film o prekinutoj ljubavi u kojem se par sreće nakon puno, puno godina, onda za samo nekoliko minuta shvaća kako nema o čemu razgovarati. Anitina brbljavost oslobodila me straha da će se i nama to dogoditi.

– Pročitala sam negdje da bi osoba od 50 godina – rekla je i značajno se nasmiješila, pokazujući glavom na mene – za svog životnog vijeka svaki dan mogla objedovati u nekom od njujorških restorana, a da dva puta ne posjeti isti. Ovo sigurno nije najbolji, ali u sljedećih 50 godina moći ćemo to provjeriti, kad obiđemo ostale.

Rekla je da će popiti mojito, a kad sam se vratio od šanka noseći pivo i njezin koktel s listićima mente čiji se miris miješao s limetom, htjedoh biti duhovit.

– Švercate li još uvijek Castrov rum s mrske vam Kube ili mojito pravite s lošom, američkom imitacijom?

– Što fali rumu s Jamajke?

– Ništa. Osobito ako ga, umjesto vas, švercaju s Kube, pa ga pretaču u boce sa svojom etiketom i prodaju vama. Tada je stvarno dobar.

Nasmijala se. Bila je još uvijek lijepa i godine je nisu ozbiljno načele. Sjetih se kako je Dujo, dok smo u gimnazijskim danima znali povremeno svratiti u Namu i gledati kako naše vršnjakinje zajedno sa svojim još dobrodržećim majkama biraju odjeću, znao odmjeriti neku od njih i reći: – Dobro je građena, ali davno. Bio sam balavac i za mene su to tada bile stare koke, kako je govorio Dujo, ali uvijek dodao kako ne bi imao ništa protiv skočiti na njih poput pijetla.

Anita je srknula gutljaj i pokazala rukom na zid sa slikom Beatlesa.

– Bilo mi je 16 godina i željela sam u Candlestick Park, u San Francisco, na njihov posljednji američki koncert, ali mi roditelji nisu dopustili zbog one Lennonove izjave kako su Beatlesi popularniji od Isusa. Mama je drobila kako su to četiri čupava antikrista i kako je Lennon vrag u ljudskoj spodobi, a otac ju je svesrdno podržavao. Znaš i sam koliko je konzervativna Indiana. Tamo, u toj zatucanoj državi, nikada mu ne bi podigli spomenik kao ovdje u New Yorku, u Centralnom parku, nadomak zgradi u kojoj je živio. I još su napisali: Imagine! Znaš ono – zapjevušila je približivši se mom uhu:

Imagine there’s no heaven,
It’s easy if you try,
No hell below us,
Above us only sky…

Na trenutak je zastala i nakon nekoliko sekundi nastavila glasnije:

Nothing to kill or die for,
And no religion too.

Ovo posljednje posebno mi se sviđa:

– Bez religije, također – rekla je veselo.

– Da – rekoh. – Već sam napisao u oporuci kako želim da mi na pokopu, dok lijes budu spuštali u grob, Imagine pjeva crkveni zbor.

Prasnula je u smijeh, srknula još jedan gutljaj iz čaše i jezik kao da joj se dodatno razvezao.

– Nisam s ocem razgovarala punih šest mjeseci, a znaš zašto? Nazvao je 9. prosinca 1980., sjećam se, bio je utorak, rano jutro. Inače, nismo se čuli često, dva-tri puta mjesečno, kada bi nazvala majka, pa na kraju razgovora rekla: – Želi te čuti i tata. A on bi samo pitao kako su djeca, i onako usput, kako sam ja. To mu je bilo manje važno. Ali tog jutra nazvao me, što se događalo iznimno rijetko. Rekao je: – Stigla ga je ruka Božje pravde. Naravno, mislio je na Lennonovu smrt, večer prije. I još je dodao: – Tom Marku Chapmanu trebalo bi podići spomenik. Rekao je to moj otac! Ostala sam zgrožena, pitala ga kako se može radovati tuđoj smrti, kako može slaviti ubojicu i spustila slušalicu. I nisam ga više željela čuti i nisam mu se javljala pola godine, a ne bih ni duže, ali onda je umrla majka pa smo razgovarali o pokopu i kako ću mu oko svega pomoći čim sutradan dođem u New Castle.

– I još ću ti nešto ispričati o svojemu ocu – nastavila je – što nisam kad smo se upoznali prije 30 godina. Sjećaš li se, dopratio si me do kućnih vrata nakon našeg prvog izlaska i naletjeli smo na mog oca, vraćao se s puta iz Iowe i kratko ste porazgovarali, a kad smo sutradan, u nedjeljno jutro, tradicionalno obiteljski doručkovali, prije odlaska u crkvu, pitao me: – Koja je ono zemlja iz koje je rekao da dolazi? Mislio je na tebe. Jugoslavija mu nije ništa značila, kao i većina Amerikanaca ovdje smatrao je da na Zemlji postoje samo tri države: Amerika, Rusija i Kina. Ali, nećeš vjerovati, kad smo se vratili iz crkve, uzeo je Britansku enciklopediju, onaj posljednji svezak, i potkraj ručka rekao mi: – Taj momak dolazi iz komunističke zemlje. Bio bih sretniji da se s njim više ne viđaš. A ja sam, kao što znaš, očevoj volji usprkos, nastavila sve dok se nisi vratio u svoju smiješnu komunističku zemlju.

Lovio sam kratku stanku u vodopadu njezinih riječi, pa sam, dok je ponovno srkala gutljaj svoga mojita, rekao:

– Pozdravi oca kad ga vidiš i reci mu da sada može biti bez brige. Objasni mu da onaj momak kojeg je prije trideset godina sreo pred vratima svoje kuće, kad mu je dopratio kćer, više ne živi u komunističkoj zemlji. Ta se zemlja raspala kao i komunizam. I razveseli ga – reci mu da smo mi Hrvati veći kapitalisti od vas Amerikanaca.

– Evo me začas – rekla je i uputila se k šanku. Vratila se s novom čašom mojita u jednoj ruci i pivom u dugoj, iako je moja prva čaša, na stolu ispred nas, još bila dopola puna. Pogledala me značajno i upitala:

– Tko će prvi?

– Ne mogu popiti brzo kao ti. To je neravnopravna utakmica; u tvojoj je čaši nekoliko gutljaja, u mojoj cijela pinta.

– Nisam mislila na to. Pitam tko će prvi ispričati svoj život? Nisi dolazio na godišnjice završetka našega školovanja, ali sigurno znaš što se u tim prigodama priča.

– Gladan sam. Prvo bih da nešto pojedemo, jer kad ti ispričam svoj život, bojim se da bih nam mogao pokvarit tek.

Uzela je jelovnik i najavila:

– Mislim da bi ovi nadjeveni krumpiri mogli biti dobar izbor. Uz to prženi kolutići luka i neki od umaka. Što kažeš?

– Vaša američka kuhinja oduvijek me impresionirala. Ipak, ovo je velik napredak. Mislio sam da ćeš naručiti hamburgere – rekoh, dovršavajući prvu čašu piva.

Bili smo opušteni, ali naše dobro raspoloženje bila je Anitina zasluga. Razgovor je tekao glatko, kao piće niz naša grla i ona se trudila da tako i ostane. Potom je predložila:

– A da preskočimo ispovijedi? Nije li bolje da se sjetimo nekih zajedničkih trenutaka nego da u razgovoru spominjemo osobe koje su se kasnije uključile u naše živote? Da to ostavimo za neki drugi susret?

Skrenula je vodu na moj mlin.

– Te osobe – rekao sam – nisu se same uključile u naše živote. Mi smo im dali priliku. Možda je nikada ne bi dobili da smo našu posljednju večer u New Castleu završili drugačije.

Pogledala me i shvatio sam da zna na što ciljam. Ruka s čašom krenula je prema ustima, ali nije srknula gutljaj. Držala ju je oklijevajući, zveckala kockicama leda o stijenke orošene čaše, a onda je spustila na stol. Menta i limeta zamirisale su i kroz sjećanje mi prostruji La Bodeguita del Medio.[1] Bila je ugodna večer u Havani, prije pet-šest godina, a uz mene osoba kojoj sam dao priliku uključiti se u moj život. Začudo, tada se nisam sjetio Anite, iako je Amerika bila pod nosom; od Havane do vrha Floride bila je manja udaljenost nego od Osijeka do Zagreba. Nisam je se sjetio ni prije toga, dok sam poput guštera upijao sunce na pjeskovitoj plaži u Varaderu i na slamku srkao slatkastu vodicu iz netom rasječenog kokosova oraha, ili iz zelene limenke, ukrašene crtežom palme, pio Cristal, lagano kubansko pivo tek nešto jače od vode. Tada sam bio s osobom koja je ušla u moj život nakon prvog propalog braka. Mislio sam da u ruci drži čarobni kompas koji će nas izvesti na zajednički put i da je Kuba samo usputna stanica na njemu. Ali, uskoro smo zalutali. Put se račvao na previše strana i netko od nas dvoje krenuo je pogrešnim.

Položila je dlan na moje zapešće. Pogled joj je bio prodoran, a blag osmijeh ukrasio joj je lice.

– Znam na što misliš. Možda je to bila pogreška. Ali sljedećeg dana vraćao si se u tu svoju smiješnu zemlju, za koju prije tvog dolaska u cijelom jebenom New Castleu nitko nije čuo. Da je bar sve počelo ranije. Nisi me gledao tijekom ručka u školskoj kafeteriji, uvijek su se oko tebe motale druge cure. Vi strani đaci, onaj jebeni Danac Søren i Australac Tony, prvorazredno kurvino kopile i ti, iz te tvoje zemlje za koju nitko nije čuo, bili ste čista egzotika. Cure su se palile na vas, ali ja te nisam zanimala. Primijetio si me tek kad sam te jednom povezla kući iz posluge u kojoj si radio subotom. Bilo je pred zatvaranje, spakirao si svu kupljenu robu u one velike papirnate vreće na kojima je pisalo Becker Brothers i bio si nekako služben i hladan, nezainteresiran. Pitala sam te, moraš se toga sjećati, da te povezem kući, a ti si rekao kako radiš do devet i da možeš prošetati do Brown Roada, gdje si stanovao, ali počela je kiša i ja sam te čekala, sjedeći u autu. I kad si izašao pritisnula sam trubu, pa si me zapazio, a kad si sjeo u auto rekao si: – Lijepa limuzina – a ja sam željela da to kažeš meni, da sam ja lijepa. I pitao si me koje je marke automobil, umjesto da me pozoveš u McDonald’s, pa sam na kraju pozvala ja tebe. I na tome je sve ostalo dok te nisam spopala u crkvi i nekako te namamila da zajedno iziđemo. Bilo je to, sjećaš se, šest-sedam tjedana prije tvoga odlaska, izašli smo desetak puta i jednostavno, nisam mogla s tobom leći. I ako si se ikada pitao jesam li bila nevina, jesam. Bila sam valjda posljednja djevica u drugom razredu u cijeloj jebenoj školi. Nisam mogla s tobom leći naše posljednje večeri, jednostavno, bojala sam se. Ti si sutradan putovao u Detroit, a potom u svoju smiješnu zemlju. Da si mi samo rekao: – Anita, vratit ću se za mjesec, godinu, dvije – ili da si bar pokazao tračak tuge što se rastajemo, možda bih popustila. Ali nisi rekao ništa, samo si me divlje ljubio, stiskao mi grudi i gurao ruku u gaćice.

I dalje je držala ruku na mojoj, kao da se bojala da ću pobjeći, izgubiti se u vrevi velikoga grada i ostaviti je s mojitom u Hard Rock Cafeu, u 57. zapadnoj ulici, gdje je Bono Vox, s velikog displeja preko puta našega stola, pjevao:

With or without you,
with or without you,
I can’t live
with or without you.

Sada je bio trenutak da to izgovorim.

– Možda bih ostao da si popustila, možda bih se vratio za mjesec, dva, godinu… Možda bih s tobom bio sretan i našao ono što mi je vječno curilo kroz prste. Poput vode koju ne možeš dugo zadržati između dlanova ma koliko prste stiskao jedne uz druge. Znaš, kad sam pred odlazak u Ameriku, večer prije puta, zadnji put bio s djevojkom koju sam volio, odbila me kao i ti one naše posljednje večeri. Nikada je više nisam vidio, propustili smo priliku, zauvijek. Možda je i njoj bilo žao. Ne daje život baš previše prilika, škrt je i kratak. Kada bismo na komadu papira povukli okomitu crtu i na lijevu stranu napisali iskorištene prilike, a na desnu one propuštene, što misliš kojih bi bilo više? Najgore je što ih ne možemo uspoređivati, što nikada nećemo saznati bi li one propuštene bile bolje.

– Život je potpuni kaos – rekla je. – Čak i kada, nakratko, uspijemo uvesti nekakav red, kada mislimo da držimo konce u rukama, sve se u trenu razleti poput kugli na bilijarskom stolu kad ih pogodi ona bijela. I zašto misliš da bismo ti i ja uspjeli?

– Zato jer smo imali šansu.

– Poslao si mi četiri pisma nakon povratka u svoju smiješnu zemlju, odgovorila sam na sva, moraš se toga sjećati. Onda si se prestao javljati, pisala sam ti još dvaput, pa sam i ja prestala. U pravu si. Imali smo šansu. A onda mi je, pola godine kasnije, stiglo pismo na kojem je bilo samo moje ime i prezime i ispod New Castle, Ind., 47362, USA. Nije bilo naziva ulice ni kućnog broja. Ali, znaš i sam, New Castle je malen i naše prezime bilo je jedino u mjestu. Poštar mi je donio pismo. Rukopis je bio sličan tvome, ali smiješna zemlja iz koje je stiglo nije bila tvoja. Zanimljivo, ni ona, kao ni tvoja, danas više ne postoji. Pismo je bilo iz Čehoslovačke. Stiglo je iz Praga.

Štrecnuo sam se i u sekundi osjetio nelagodu, strah od istine koju ću čuti, kao da sam u liječničkoj ordinaciji i čekam da doktor izgovori dijagnozu.

– U pismu je bilo nekoliko tvojih fotografija. Kraj neke rijeke, bacio si oblutak u vodu koji je poskakivao po površini. Bio si okrenut prema kameri, smješkao si se i izgledao zgodno. Na drugoj si bio kraj nekakvog mosta, uz rijeku, veću od one prve. Na poleđini je pisalo: Budimpešta, 1969.

I, sjećam se još jedne, očito, snimljene u tvojoj školi, u kabinetu geografije, kraj velikoga globusa na kojem prstom pokazuješ Ameriku. Na poleđini je pisalo: Osijek, lipanj 1969.

Nije mi morala reći, bilo mi je potpuno jasno: to je pismo i slike koje spominje jedino mogao poslati Dujo! Trebalo mi je vremena da se priberem. Konobarica nije mogla odabrati bolji trenutak da nam donese hranu. Dok je raspoređivala tanjure s jelom po tijesnom, okruglom barskom stolu, a mi pomicali čaše s pićem, praveći mjesta, nastojao sam prikriti šok. Samo sam Duji pisao o Aniti, o našoj tek započetoj vezi, potkraj proljeća 1970. Samo je on mogao znati njezino ime i prezime. Ali ne i adresu. Jer, tada nije bilo Googlea i internetskih tražilica. Kad je prvi šok prošao, obuzela me zebnja i zagolicalo pitanje: – Što li je Dujo pisao Aniti i zašto joj je slao moje fotografije?

Prstima sam uzeo kolutić prženog luka i prinio ga ustima.

– Ne mogu vjerovati! Dujo ti je pisao i poslao moje slike?

– Pismo je bilo vrlo kratko. Napisao je kako vjeruje da će mi fotografije biti drage jer si mu govorio o našoj vezi i pričao koliko sam te voljela. Bila sam iznenađena. Pred Božić 1970., poslao je još jednu sliku. Na poleđini je pisalo: Karlov most, Prag, jesen 1970.

– Dujo mi je bio najbolji prijatelj – rekoh kad sam se malo pribrao. – Ali, kad sam se vratio iz Amerike, nije ga više bilo u Osijeku. Nikada ga više nisam vidio. Ne znam gdje je. Kad sam prije tri godine bio u Pragu, učinilo mi se da sam ga vidio; osoba koja je stajala naslonjena na rasvjetni stup na Václavskim náměstíma podsjećala me na njega. Ali prošlo je skoro trideset godina otkako sam ga posljednji put vidio i nisam bio siguran da je to on.

– Kao što ni danas, prošavši pokraj mene, nisi bio siguran da sam to ja.

Zagonetno me pogledala i osjećao sam da mi želi još nešto reći, ali se koleba treba li to učiniti.

– Ne zanima te što je pisalo u drugom i trećem pismu i tko je bio na fotografiji snimljenoj na Karlovu mostu?

Ponovno sam se osjećao poput pacijenta u liječničkoj ordinaciji, nadajući se da će, čim zausti o mojoj dijagnozi, na vrata banuti medicinska sestra i zamoliti ga da smjesta dođe u operacijsku dvoranu zbog nekog hitnog slučaja. A ja iskoristim priliku uteći iz bolnice i na neko vrijeme odgoditi sučeljavanje s istinom pa je zamijenim nemogućim, razarajućim osjećajem, spojem varljive nade i smrtnoga straha.

– Sadržaj pisama neću ti prepričati, bit će bolje da ti ih predam na rastanku. Sačuvala sam ih i ponijela. Više se tiču tebe nego mene. Reći ću ti tek da je na onoj fotografiji snimljenoj na Karlovu mostu, tvoj prijatelj u društvu slatke plavuše. Viša je od njega, nisu baš neki par, on je nekako zguren, kao da mu je malo spušteno rame, kao da je nagnut na jednu stranu. Ona je tanka i vitka, dugonoga, lijepa i nekako profinjena, u bijeloj haljini i sa svijetlim šeširom ukrašenim cvijećem. I izgleda kao da je sišla s kakve modne piste, pa se greškom našla s njim na Karlovu mostu. Ali, bar na fotografiji čine se sretnima.

Dujo i Hamilton! Dvije osobe tajanstveno nestale iz moga života, pronađeni su živi i zdravi, nakon tridesetogodišnje potrage! Sudbina se poigrala kako to samo ona može: našao sam trag ondje gdje sam ih i izgubio, u Americi! Tek ponekad, razmišljajući o Duji i Hamilton, pomislio bih da su možda zajedno, ali više mi se sviđalo za njima tragati odvojeno. Vjerovao sam da se Dujo mogao snaći bilo gdje; spominjao je strica u Australiji, jednog od brojne očeve braće, pa sam mislio kako je možda otišao onamo i kako negdje, u Sidneyju ili Melbourneu, vozi taksi ili na nekoj od nezaobilaznih turističkih točaka dvaju velegrada, poput režisera, sjedi na stolici platnena naslona i crta dokone turiste, masno im naplaćujući portrete. Ponekad sam ga zamišljao kako je otišao u Dansku, Švedsku ili Norvešku (zemlje o kojim je sanjario, govoreći da je Amerika veliko sranje, a Skandinavija seksualni raj gdje cure ne nose grudnjake ni gaćice ispod suknji) i ne znam zašto, na um bi mi palo da je kondukter u vlakovima i da hodajući od kupea do kupea krišom fotografira zaspale mlade putnice i njihove slike slaže u albume, nalik onima kakve je pravio u gimnazijskim danima. Činilo mi se gotovo nemogućim da je otišao u Prag i upisao se na filmsku akademiju, o čemu je ponekad znao pričati, ali to sam shvaćao plodom njegove vječno razigrane mašte, koja nikada nije imala osobitog doticaja sa stvarnošću. Duju sam, na isti način, mogao zamišljati bilo gdje, u bilo kojem kutku svijeta, siguran da će se svugdje snaći: kao ribar na Islandu, švercer droge u Kolumbiji, veslač gondole u Veneciji ili ulični fotograf u Beču. Ali, Hamilton? Onako krhku i nježnu, poput cvijeta orhideje, mogao sam je zamišljati tek kao violončelisticu u orkestru, kustosicu u galeriji ili urednicu modnoga ženskog časopisa, ili u najgorem slučaju, vodiča skupina razmaženih bogatih turista kojim treba dva dana da shvate jesu li u Parizu, Barceloni ili Londonu.

Kada bi ponekad, u mojoj glavi, sinula misao da su Hamilton i Dujo negdje zajedno, odbacio bih je istoga trena kao prvorazrednu ludost. Islandski ribar, skandinavski kondukter ili vozač taksija u Melbourneu nikako ne pristaje otmjenoj violončelistici u dugoj crnoj haljini ili privlačnoj kustosici u Louvreu. A sada, viđeni su na Karlovu mostu, nasmijani i sretni i sigurno se ondje nisu našli slučajno, kao što slučajno, svatko za sebe, nisu nestali iz mojega života, one godine kad sam bio u Americi.

– Hej – prozborila je Anita u kratkoj stanci između dvaju zalogaja. – Ti kao da si nekamo odlutao?

– Nisi mi pokazala sliku, ali mislim da znam tko je osoba pokraj moga prijatelja.

– Vjerujem da ćeš je prepoznati – rekla je i počela prekapati po torbici koju je ostavila na praznoj barskoj stolici do našeg stola. Tutnula mi je pod nos fotografiju koja ni trenutka nije budila sumnju. Uz Duju je stajala Hamilton. Je li namjerno obukla istu onu bijelu prozirnu haljinu i na glavu stavila šešir široka oboda urešen krpenim cvijećem, da bi što više sličila na onu djevojku koju smo Dujo i ja prvi put ugledali na dravskom šetalištu? Je li mi se to samo činilo, je li to očaj u meni proizveo sliku koja u stvarnosti nije bila takva, sliku na kojoj je Dujo uz čelo prislonio šake s ispruženim kažiprstima, nalik vražjim rogovima, a Hamilton mi se rugala isplaženim jezikom? Dujo i Hamilton na Karlovu mostu u Pragu?! Moj najbolji prijatelj i cura s kalendara s kojom sam proveo večer pred put u Ameriku!

Zavidio sam Aniti kako slatko guta komadiće punjenog krumpira, umače kolutiće prženog luka u zelenkasti umak i slasno, gotovo mljackajući, prazni svoj tanjur. Meni nije bilo do jela.

– Neobično – rekoh nastojeći zadržati mirnoću u glasu. – Moj najbolji prijatelj i moja nekadašnja cura, netragom nestali prije toliko godina, uskrsnuli su iz tvoje torbe.

– Oprosti ako sam te bocnula u ranu. Mislila sam ti poslati tu sliku čim sam je primila, ali prestao si odgovarati na moja pisma, a tada, razumjet ćeš, još je bilo nešto mladenačkog prkosa u meni. Sada ti je poklanjam, možda je baš to kamičak koji nedostaje u mozaiku tvoga života.

Zvučalo je zajedljivo. Je li bilo zluradosti u osmijehu koji mi je uputila? Ili one fine ironije kakvom me, tri dana prije toga, častila Ana u svojemu šumskom dvorcu zamaskiranom u brvnaru? Najbolje što sam mogao učiniti, činilo mi se, bilo je prijeći u polagani protunapad. Trudio sam se da to ne zvuči kao preskakanje teme.

– Ona djevojka na Karlovu mostu, moja bivša cura, podsjeća na tvoju stariju kćer, bar na slici koju si mi poslala.

– Jane je slatka cura. Kao i Mary, uostalom.

Sada je trenutak – pomislih, ali trebao mi je dobar gutljaj piva za ohrabrenje prije nego što je upitah:

– A onaj drvosječa na slici pokraj vas? Voliš li ga još?

– Misliš na Billa? Rastali smo se prošle godine.

– Primaš li čestitke ili sućut?

– Znaš one urbane mitove o muškarcima koji jedne večeri odu po cigarete i nikad se više ne vrate kući. S Billom je bilo utoliko drugačije što nije pušio. Znala sam da ima izvanbračnu vezu, žene to osjećaju na neki jebeno nepogrešiv način. Ali, nije mi smetalo. Nakon više od dvadeset godina braka, došli smo do dna kante s medom, iako, iskreno, u njoj ni ranije nije bilo previše meda. Tako je jedne večeri otišao, bez riječi, a onda se javio sljedećeg jutra i rekao da me napušta. Došao je nakon nekoliko dana, uzeo najnužnije stvari, popili smo čašu vina i pozdravili se, nimalo drugačije nego kad bi odlazio na neko od svojih čestih putovanja. On je, znaš, trener ženskoga košarkaškog tima, i kako to već biva, spetljao se s mlađahnom igračicom, možda godinu-dvije starijom od naše Jane. Muškarci u tim godinama polude, valjda misle da je mladost prenosiva poput tripera. Jednom se poševiš s mladom curom i za dan-dva ponovno si mlad. Tek kasnije, a mora proći bar nekoliko godina, shvatiš da si, zapravo, dobio triper.

– Zašto si poslala sliku na kojoj je i on? Ostavljene žene s velikim užitkom izrezuju svoje bivše s fotografija.

– Htjela sam da vidiš s kakvim sam zgodnim frajerom živjela.

Iako smo promijenili temu, slika Duje i Hamilton na praškom mostu titrala mi je pred očima poput kruga koji još dugo bljeska, svaki put kad trepnete, nakon što ste na trenutak pogledali u sunce. Slično kao s Anom u Münchenu, upitao sam se zašto sam, dovraga, uopće pristao naći se s Anitom, zašto sam joj slao poruke i što sam očekivao od našega susreta. Odgurnuo sam tanjur, druga polovica punjenog krumpira ostala je netaknuta.

– Ne prija ti?

– S pivom se lakše nosim.

– Mogli bismo prošetati Centralnim parkom. Sad je, u svibnju, najljepši.

New York ima neki poseban miris, ili sam to samo umislio. Miris koji je možda najbliži benzinu i durianu,[2] ili ipak više podsjeća na zagorjeli prženi luk. Zapamtio sam ga, onako kao što se pamti miris nečijeg doma, miris školske učionice, kina ili crkve. Iako nije bio osobito privlačan, volio sam miris New Yorka. Osjećao sam ga i sada dok smo Osmom avenijom išli prema Centralnom parku, klatareći se s noge na nogu. Nikamo nam se nije žurilo. Imali smo vremena, a ono uvijek teče sporije kada nemate određeni cilj. Mogli smo i na drugu stranu, prema rijeci Hudson, na neki od dokova, ili se spustiti do Battery parka, u vječitu gužvu turista koji se guraju u redovima za karte, želeći što prije prema Liberty Islandu i Kipu slobode.

Ali, Centralni park činio mi se najboljim izborom. New York je pun osobenjaka, no u Centralnom parku kao da im je izvor. Propali glazbenici, vremešne kurve, dokoni ratni veterani u maskirnim jaknama, svećenici, džepari, mladi parovi s djecom, radoznali turisti s prikačenim bedževima hotela u kojima su odsjeli, za svaki slučaj ako se izgube, potišteni bankarski službenici s Wall Streeta, slikari i fotografi, ortodoksni Židovi, ulični svirači, pedofili što zaviruju ispod suknjica djevojčica dok s roditeljima objeduju na prostirkama položenim na tratinu, ostarjeli rokeri, prodavači flaširane vode, policajci, studentarija s Columbije, beskućnici s ofucanim vrećama za spavanje, redovnice, voajeri, kratko ošišani marinci i glumice sporednih uloga u nekom od kazališta na Broadwayu – sve se to vrti i miješa u Centralnom parku, poput šarenih stakalaca u kaleidoskopu, stvarajući novu sliku svake sekunde. Miris New Yorka, šarenilo izloga, rijeka ljudi na Osmoj aveniji koja se napaja pritocima iz sporednih ulica i teče prema Centralnom parku, ulijevajući se u njega kao u ocean, zvukovi automobilskih sirena i kočnica autobusa pomiješanih s glazbom iz okolnih kafića pomogli su mi da slika Duje i Hamilton s Karlova mosta u Pragu, izblijedi ispred očiju. Nije posve nestala, bila je tek bljeđa i manje je pekla.

– Volim New York – rekoh, nadajući se da ću potaknuti zamrli razgovor i bolnu sliku učiniti još malo bljeđom.

– Ima šarma. Osobito kad u njemu ne živiš. S gradovima je kao i s ljudima. Nekih se poželiš kad ih dugo ne vidiš; kad su stalno pod nosom, dosade.

Uzela me ispod ruke, a dodir njezina tijela prijao mi je kao i kad me u Hard Rock Cafeu uhvatila za zapešće. Znao sam da je to samo prijateljska gesta, lišena svake putenosti. U pedesetima, takve se stvari odlično znaju razlikovati. Ipak, prijalo mi je. Bilo je glupo, bilo je djetinjasto, ali poželio sam da me ovdje, na korak do Centralnog parka, u Columbus Circleu sretne Hamilton, potrči mi u susret, a onda stane skamenjena lica i ukipi se, vidjevši da sam u društvu njoj nepoznate žene.

– Mogli bismo pojesti sladoled u Tavern on the Greenu[3] – rekla je Anita veselo i tek sam tada primijetio da je njezino raspoloženje, za razliku od moga, ostalo nepromijenjeno.

– A prijala bi i čaša portugalskog porta.

Našli smo slobodan stol na terasi s pogledom prema istočnoj strani parka. Zelena tratina Sheep Meadowa vrvjela je izletnicima, svibanjsko sunce namamilo ih je poput mušica oko fenjera.

– Živiš li sama otkako te napustio onaj tvoj drvosječa?

– Bill bi se smijao kada bi čuo kako ga zoveš. Iako nisam sigurna da bi ga tako nazvao kada bi se isprsio ispred tebe. Da, sama sam. I dobro mi je. Otkrila sam ljepotu samovanja.

– I ja sam neko vrijeme, nakon drugog braka, uživao u samoći doma. Ništa ljepše nego zavaliti se u fotelju i čitati, prebacivati kanale na televizoru, ostaviti neoprano suđe do jutra, košulju prebačenu preko naslona stolice, prljave čarape u kutu kupaonice ili košticu marelice na staklenom stolu. Jesti što ti se prohtije, zaspati u hlačama i košulji na ležaju u dnevnom boravku ili zaboraviti ugasiti svjetlo u hodniku. Ponekad otvoriti butelju vina i sam se napiti. Nitko ti ne prigovara, nitko ne grinta, nitko te ništa ne pita. Samo, dosadi to. Poželiš, nakon nekog vremena, da se netko uvuče u tvoju postelju, da osjetiš toplinu nečijeg tijela, da se ušuška pokraj tebe, da čuješ kako tiho diše. I lijepo je kad ti netko donese kavu popodne, dok si u radnoj sobi za računalom i cijediš iz sebe kakav tekst, a prazan si i izmožden, bez životnog soka, poput isušena limuna.

Anita je naručila slani sladoled od pekana i čašu porta. Ja sam se odlučio za kolač od mrkve i sira s glazurom od karameliziranog ananasa i također čašu porta. Bilo je ugodno, kasno popodne, a sjene prolaznika postajale su izdužene i iskrivljene, kao u cirkuskom smiješnom ogledalu. Boje parka zgušnjavale su se, izgubile su jarkost i oštrinu. Sunce se već odavno izgubilo iza nebodera.

– Fali mi nježnosti, ne seksa; bez toga mogu – rekla je i otpila gutljaj porta. – Seksa je bilo, ali ne i nježnosti. U vašim, muškim glavama, seks je sinonim za nježnost. Zapravo, vi to i ne razlikujete. Vama je to isto.

– Ima i tankoćutnijih muškaraca od drvosječa…

– Da nisi jedan od tih? – upitala je podrugljivo. – One zadnje večeri, dok smo sjedili u mom automobilu, stiskao si mi sise kao da su lopte za ragbi i gurao ruku u gaćice kao da želiš uhvatiti zeca koji je utekao u rupu.

– Pripadam među one koji uče na pogreškama.

– Preporučuješ se?

– Samo želim ispraviti pogrešku.

Nasmijala se i zakašljala, komadić pekana zaletio joj se u dušnik. Suze su joj poletjele, smijala se i kašljala, pa kihnula i opet zagrcnula, duboko uzdahnula i napokon se smirila.

– Ubit ćeš me, čovječe. Tvoj humor je pogibeljan. Ali priznajem; lukav si. Izazivaš moju radoznalost i očekuješ da ću sada leći uz tebe kako bih utažila znatiželju.

– Volio bih da vidiš moju hotelsku sobu – rekoh, i sam iznenađen izgovorenim riječima. – Kreveti su na kat i mogla bi birati koji hoćeš.

– Već sam izabrala. Onaj široki, vodeni, u mojoj spavaćoj sobi.

– Ali, to moraš vidjeti – nisam se predavao. – Moraš se podsjetiti na skautske dane. Na spavanja u šatoru i krevete na kat. I htio bih ti pokazati da baš svi muškarci nisu drvosječe.

– Vjerujem ti na riječ. Iako, iskustvo mi kaže, nisi baš od onih koji uvijek govore istinu.

Kad smo, sad već u sumrak, ustajali iz ugodnog vrta Tavern on the Green i uputili se poprijeko Sheep Meadowom prema križanju Pete avenije i 65. istočne ulice, nisam shvatio značenje njezine posljednje rečenice. Ni dok smo hodali Avenijom Madison prema 51. ulici i mom hotelu nije me kopkalo što je mislila pod tim da nisam baš od onih koji govore samo istinu. Prijala mi je šetnja tim ludim gradom, jednako kao i Anitino društvo. Mislio sam kako će sigurno prihvatiti poziv da vidi moju hotelsku sobu i kako ću negdje u blizini hotela kupiti bocu šampanjca i dvije visoke, uske čaše i kako ćemo ih, natočene, držati u ruci sjedeći jedno uz drugo na rubu donjeg kreveta u tijesnoj hotelskoj sobi i nazdraviti. Plan za dalje nisam imao. Sve će, mislio sam, ovisiti o tomu kako se stvari budu razvijale. Možda će mi ponovno dodirnuti zapešće kao dok smo sjedili u Hard Rock Cafeu ili se stisnuti uz mene kao kad smo išli prema Centralnom parku. Ali sada, na putu do hotela, išla je uz mene, nije me više držala ispod ruke. Bila je suzdržanija.

Ima li to veze s onim što je rekla? I kada me to uhvatila u laži? Ili se, možda, naljutila što sam joj bivšeg muža nazvao drvosječom? Kako smo se približavali hotelu, osjećaj da je nešto pokvarilo dan postajao je sve snažniji. Ali, moja neobična narav, sklonost da probleme i nedoumice guram pod tepih umjesto da ih riješim i razjasnim, ponovno je trijumfirala. Hodao sam šutke pokraj Anite, pustivši crva da se udobno smjesti u mojoj glavu, rovari i kopa koliko mu volja. Kao da sam uživao u stotinama sumnji koje su se vrzmale mojim mislima i kao da su mi bile draže i lakše, podnošljivije od istine.

Večer je bila topla i grad koji nikada ne spava ponovno je, poput cvijeta kad se otvara noću, zamirisao na preprženi luk. Bio je jači od mirisa parfema koji bi nas nakratko zapuhnuli iza djevojaka u prolazu.

Pred hotelom je bila gužva, upravo je pristigla skupina turista koji su se tiskali oko ulaza.

– Moraš vidjeti moju sobu – rekao sam. – Rijetka prilika da doživiš ugođaj Alcatraza.

Nasmijala se. Osmijeh nije bio obećavajući, pročitao sam odgovor, a onda ga i čuo.

– Alcatraz je za one koji su nešto zgriješili. Ja nisam. Doduše, ne mogu reći da sam nevina, nevinost sam, valjda se toga sjećaš, poklonila tebi, onako kako to cure u Americi obično rade, na stražnjem sjedalu auta. I to brzo, već kad smo drugi put izašli.

– Ne razumijem. Oboje znamo, Anita, da se između nas ništa ozbiljno nije dogodilo. Samo mali, mladenački, platonski flert. I nismo bili na stražnjem sjedalu tvoga crvenog Buicka. A volio bih da jesmo.

Onaj zagonetni osmijeh još je tinjao na njezinu licu, ali nisam mogao otkriti što ga je izazvalo. Stajao sam pokraj nje zbunjen, ne znajući što bih je pitao. A ona me odmjerila od glave do pete, onako kako se to čini prvi ili posljednji put kada nečiju sliku želiš pohraniti u sjećanje. No, onaj odvratni debeli crv u mojoj glavi zlurado se cerekao i ponudio odgovor. Bojao sam se da bi mogao biti u pravu. Gurnula je ruku u torbicu i izvadila žućkastu omotnicu na kojoj sam prepoznao poštanske marke zemlje iz koje sam 1969. doputovao u Ameriku, a koja više nije postojala.

– Ovdje sve piše. Doznat ćeš kad pročitaš.

Crv u meni likovao je. – Neka govna moraš pojesti i nakon trideset godina – uživao je izgovarajući to. Sada možda malo manje smrde, ali govna ostaju govna. I jednako su odvratna kao i ona svježa, zapravo još su odvratnija jer je iz njih isparila voda pa su se pretvorila u koncentrat – naslađivao se crv.

Ne bih bio sretan da sam vidio svoje lice tog trenutka.

– Idem sada – nastavila je Anita. – Idem doma, u svoj veliki vodeni krevet, a ti pođi u Alcatraz. Svatko onamo kamo pripada, Drag.

Okrenula se, oštro i odlučno poput vojnika i korakom koji je podsjećao na paradni marš krenula prema Aveniji Lexington.

– Anita! – viknuo sam.

Nije se okrenula.

– Anita!

Glas se izgubio u buci prometa koji je tutnjao podmuklošću vulkana. Stajao sam i na trenutak pomislio kako bih trebao potrčati za njom, sustići je, uhvatiti za ruku i zamoliti da mi objasni takav rastanak. Ali me pismo koje sam držao u ruci odvratilo. Kad je, nakon nekoliko trenutaka iščezla i izgubila se među prolaznicima, kolebao sam se hoću li poći u neki od obližnjih barova ili u hotelsku sobu i u miru pročitati Dujino pismo. Naslućujući sadržaj, probio sam se kroz hrpu turista koji su se vrzmali oko recepcije čekajući ključeve svojih soba.

– Zaslužio si Alcatraz, Drag – rekoh samom sebi dok sam pritiskao dugme u dizalu. Kad sam ušao u sobu, činila mi se još manjom i skučenijom. Nisam bio u Alcatrazu. Bio je zatvoren već 37 godina, ali sjećam se reportaže o tom zatvoru. Mislim da je bila u National Geographicu i da sam je pronašao u jednom od svezaka, uredno poslaganih, godište po godište, u žutim kutijama, u biblioteci moje obitelji s kojom sam proveo sad već davnu godinu u New Castleu.

Zatvorenik koga su zvali Drag legao je na donji krevet tijesne sobe i u ruke uzeo jedno od pisama. Zatvorenici se raduju pismima, ali ovo koje je Drag držao u ruci, nije ga veselilo.

BILJEŠKE

[1] Bar u Havani, poznat po tome što je onamo znao navraćati Ernest Hemingway.

[2] Egzotično južno voće, izvrsna okusa, ali vrlo neugodna mirisa.

[3] Taverna u Centralnom parku.