Vrijeme seksa u doba nevinosti | Drago Hedl

WASHINGTON, D. C., 26. SVIBNJA 2000.

Ležaj u kojem sam se probudio ne bi mogao stati u tijesnu sobu njujorškoga hotela iz kojeg sam jučer otišao. Soba u Hotelu Fairmont u Washingtonu, kamo me sinoć, nakon što me dočekao na željezničkoj stanici, doveo Peter, bila je ogromna, ali krevet se ipak činio nerazmjerno velikim.

– Predlažem ti šetnju do Avenije Pennsylvania, imaš odličnih restorana uokolo, ali pazi da ne zalutaš u Bijelu kuću. Nakon afere s Monicom Lewinsky, Bill Clinton nije osobito druželjubiv – cerio se Peter kad smo se sinoć razišli pred hotelskom recepcijom.

Nije mi se izlazilo. Htio sam što bolje uvježbati kratku zahvalu za primljenu nagradu, kako bih se, dok govorim, što manje oslanjao na papir, a što više gledao u publiku. Joyce, jedna od važnijih osoba u Međunarodnom centru za novinarstvo, koja se brinula za ceremoniju, u naših desetak razmijenjenih e-poruka, stalno je napominjala važnost mog govora, ističući kako je bitno da govorim polako i razumljivo, jer će u dvorani biti mnogi ugledni gosti i njima osobito zanimljivi donatori.

Peter je bio jedan od iskusnijih vukova Washington Posta, novinar koga sam upoznao u Vukovaru u jesen 1991., a onda stjecajem okolnosti, s njim obišao mnoge londonske pubove, dok sam u tom gradu godinu dana radio u Institutu za ratna i mirnodopska izvještavanja, a on bio dopisnik Posta. Popili smo solidnu količinu bačvi Guinnessa, piva kojeg smo obojica držali vrlo ljekovitim ako se redovito popije bar četiri pinte na dan. Bio je odvratni cinik, mrzio je podjednako političare kao i novinare i uvijek govorio da od svih ljudi koje poznaje sebe smatra najodvratnijom osobom, usto i najzajebanijim mizantropom. Ali, ja ga nisam takvim doživljavao. Kad sam se priviknuo na njegove opake žalce, na njegov brutalni, uvredljivi humor koji bi malotko prihvaćao, postali smo prijatelji. Činilo mi se da je njegov ponekad perverzni cinizam bio tek poza iza koje se skrivao ugodan i drag čovjek.

Naš omiljeni pub bio je bučni, uvijek pretrpani World’s End na Camdenu, gdje bismo se često nalazili. Obojica smo stanovali u sjeverozapadnom Londonu, on na Hawerstock Hillu, ja u ulici Malden Road, pa je World’s End i jednom i drugom bio nadohvat ruke, desetak minuta šetnje.

Zahvaljujući nagradi koju sam primio i činjenici da se Peter nakon Londona vratio u Washington, život nas je spojio treći put. Čelnici Međunarodnoga centra za novinarstvo zamolili su ga da, s obzirom na to da je izvještavao i iz Hrvatske, sudjeluje u pomno pripremanoj ceremoniji dodjele nagrade i održi kraći govor o važnosti mojih istraživačkih priča, pa smo se tog prijepodneva trebali naći u ogromnoj hotelskoj dvorani Kennedy Balrooma, na generalnoj probi.

Protezao sam se na krevetu i nije mi se silazilo na doručak. Osjećao sam laganu nervozu i znao sam da će rasti kako dan bude odmicao. Nisam volio spektakle, osobito ne ovakve u kojima će osoba oko koje će se sve večeras vrtjeti biti moja malenkost. Tješilo me što će večeras za istim stolom uz mene sjediti i Peter. Njegov cinizam i zajedljivost, nadao sam se, ostale će goste za stolom učiniti manje razgovorljivima pa će predstavljati branu da me, ovakvog sjebanog i neraspoloženog, zaštiti od poplave njihovih pitanja.

Znao sam da moje jadno stanje nije uzrokovano samo onim što me očekuje večeras. Bio je to nastavak raspoloženja koje me puklo od trenutka kada se Anita one večeri izgubila u 51. istočnoj ulici, a ja, ne znajući što učiniti, stajao pred ulazom u hotel. U ruci sam imao sliku Duje i Hamilton na Karlovu mostu i ta slika, sama, bila bi dovoljna za emocionalni potop. A onda još one Anitine riječi na rastanku i najgore od svega; Dujina pisma koja joj je slao. Pisma u kojima ću, rekla mi je, naći neke odgovore.

Kad sam se popeo u hotelsku sobu i ne skinuvši odjeću pružio se po uskom krevetu, Dujina sam pisma odložio uz jastuk. Ruke sam stavio pod glavu i piljio u madrac gornjeg ležaja. Odlagao sam trenutak kad ću ih pročitati. Bilo je ljepše ne znati što je u njima. No, istodobno, kopkalo me zašto je Dujo uopće pisao Aniti.

U prvom, raspitivao se za moju adresu, pisao je Aniti kako mi se izgubio svaki trag i kako se naša komunikacija prekinula u svibnju 1970. Pisao je da smo bili najbolji prijatelji, nerazdvojni i vječno zajedno i kako je s nestrpljenjem čekao moj povratak iz Amerike. Rekao je kako joj se obraća, jer jedino sam nju spominjao u svojim pismima, opisavši je kao osobu koju volim, a kako su mu se vratila dva pisma poslana na moju američku adresu, nije znao kome bi se obratio. Pa je pisao njoj, moleći je da mu javi je li Boy još možda ostao u Americi, a ako nije, zna li gdje ga može naći.

Iz drugog pisma shvatio sam da mu je odgovorila i javila kako ima moju adresu (napisala je: Donyodravski obalo 11), ali kako sam joj ubrzo prestao odgovarati, pa mi više nije pisala. Dujo je imao i nove vijesti: čuo se s mojim roditeljima, napokon ih je našao, preselili su se iz Osijeka u Zagreb, ali nekako im je ušao u trag i rekli su mu kako sam ostao u Americi. Nisu mu htjeli dati adresu, jer sam im zabranio da otkriju gdje sam.

Zašto je izmislio tu laž? Poznavao sam ga dovoljno dobro; koliko god mu laži nisu bile strane, nije ih izgovarao bez razloga. Imao je nekakav cilj.

U trećem pismu najavio je kako stiže u New Castle, da kreće u potragu za mnom, jer je to obećao djevojci s kojom sam bio zaručen, koja me vjerno čekala i silno patila kad se nisam vratio. Pisao je kako Hamilton – Znaš, tako smo je obojica zvali, iako joj je ime Sara – ni riječi nije rekao o mojoj i Anitinoj vezi i našim strastvenim ljubavnim susretima, o čemu sam mu detaljno pisao. Boy mi je pisao – čitao sam u nevjerici Dujino pismo – kako nikada nije bio s tako divnom, strastvenom osobom, koja zna uživati u seksu i koja mu je pružila toliko zadovoljstva i naučila ga ljubavnim vještinama koje nije znao. Nisam to rekao Hamilton jer mi je Boy prijatelj i jer bi ona svisnula od tuge. U posljednjem ulomku zamolio je Anitu da mu pošalje pozivno pismo kako bi lakše dobio američku vizu, obećavši da će u New Castle, u potragu za mnom, odmah čim je ishodi.

Osjetio sam kako me oblijeva hladan znoj i činilo mi se da ću se onesvijestiti.

Što je u glavi imao Dujo, osoba koju sam smatrao najboljim prijateljem, pred kojim nisam imao ni najmanjih tajni? S kojim je ciljem pisao Aniti, zašto je lagao, izmišljao i pleo mrežu nevjerojatnih intriga? Ali, zar nisam lagao i ja? Zar se nisam hvalio događajima koji se nisu dogodili i palio Dujinu maštu? Zar nisam želio da mi zavidi i pati pa sam lagao kako smo se Anita i ja ševili u zatvorenom bazenu, smještenom u suterenu njihove velike obiteljske kuće, dok su joj otac i mati bili na Floridi? Da, bio sam na tom bazenu, plivali smo i bilo je kao u holivudskom filmu, samo Anita je bila glumica s karakterom, a ne karakterna glumica kojoj ševa na bazenu nije nimalo strana. I zar nisam zaslužio što me snašla kazna, što sam pred Anitom ispao bijedni lažac koji se kitio izmišljenim trofejima? Jadno. Zar nisam zaslužio prijezir i gađenje?

Ležeći na ogromnom krevetu u Hotelu Fairmont, nekako sam se smučio sam sebi. Danas je trebao biti jedan od ljepših dana u mom životu, događaj koji je možda predstavljao krunu moje karijere, a ja sam ga upropastio. Čačkao sam po stvarima koje bi svatko normalan ostavio ondje gdje pripadaju, gdje im je mjesto, u nekakvoj kutiji uspomena, kutiji od razglednica spojenih debelim trobojnim koncem, kakve smo pred Osmi mart šivali pod satom tehničkog odgoja i poklanjali ih majci, teti ili baki. Sam vrag me tjerao da na putu u Ameriku zastanem u Münchenu i provedem dva dana s Anom, izgubljenom u onom šumskom dvorcu u Bavarskoj, da bi mi nakon ljubavnog zagrljaja rekla kako sam lažac i kako sam se hvalio Duji ludom ševom koje nije bilo. Bila je u pravu. I vjerojatno je govorila istinu kako se poševila s Dujom kad sam je ostavio nedugo nakon one večeri u hotelskoj sobi u Budimpešti, na maturalnoj ekskurziji.

Dok sam bio u New Yorku, stigle su dvije njezine e-poruke, ali nisam imao hrabrosti otvoriti ih. Bojao sam se da će me podsjetiti na moje laži i još više od toga, strepio sam da je napisala kako ona ševa s Dujom nije bila jedina. Kako joj se svidio i kako ga je zavoljela više nego što je ikada voljela mene. I kako joj je drago što je njemu, a ne meni, poklonila nevinost.

A što mi je trebalo ovo s Anitom? Nakon 30 godina šutnje, nakon što sam joj samo nekoliko mjeseci poslije povratka u Osijek prestao pisati, slavodobitno joj iz Münchena, gdje je u meni uskrsnuo zakasnjeli Don Juan, javljam da stižem u New York. I o njoj sam lagao, pišući Duji kako sam je ševio, bestidno izmišljajući priče koje se nisu dogodile. Zar mi je trebao takav rastanak s njom, zar mi je trebalo da me podsjeti na laži kojih sam se sramio, sada kad mi nije 19, nego 50 godina?

Još u onom tijesnom hotelu u New Yorku poslao sam joj dugu e-poruku i napisao kako žalim što sam Duji o njoj izmišljao onakve laži, što sam se hvalisao nečim čega između nas nije bilo.

Znam da mi nakon svega nećeš vjerovati, ali stvarno sam te volio – pisao sam. Znam da mi nećeš vjerovati kako sam te se puno puta u ovih 30 godina sjetio, kako sam, razmišljajući o vremenu koje smo proveli, uvijek osjećao ugodu i uzbuđenje i kako sam se kajao što ti nisam odgovarao na pisma i vratio se u Ameriku. I nisam ti zamjerio što si me odbila one naše posljednje večeri, dok smo sjedili u tvom autu ispred kuće Sloanovih i gledali kako se kišne kapi razbijaju o vjetrobran tvoga Buicka. Njihov krivudavi put po staklu, u kojem je kap predstavljala glavu, a vodeni trag iza nje repić, sličio je kretanju spermija i sjećaš se, rekao sam ti to, pa smo se oboje smijali kad sam dometnuo kako se ne moraš bojati da ćeš ostati trudna.

Anita nije odgovorila, a odgovor nije stigao ni na jučerašnju poruku, poslanu odmah nakon što sam ušao u hotelsku sobu i priključio se na internet. Napisao sam kako se osjećam užasno i kako bih najradije sjeo u prvi avion i otputovao bilo kamo, samo da pobjegnem od jada i čemera koji me obuzeo. Da pobjegnem od sebe, svojih laži i nepromišljenosti.

Kao sumanut stiskao sam ikonicu send/receive, nadajući se brzom odgovoru. Ignorirala me. Ono što sam ja činio Ani, ne odgovarajući na njezine poruke, Anita je sada radila meni. – Sve se u životu nekako izjednači i poravna – rekoh samom sebi i ustadoh s kreveta. Vrijeme doručka već je odavno bilo prošlo, pa sam odlučio sići u hotelski lobi popiti kavu.

Prvi gutljaji vrele kave malo su mi popravili raspoloženje. Ali i stvorili prostor da proklija klica sumnje. Što je, dovraga, Dujo radio s Hamilton u Pragu i kako je ta slika dospjela do Anite? Dujo fotografiju nije spominjao ni u jednom pismu. Zar ju je samo priložio, ne objasnivši Aniti tko je na njoj? To ne bi imalo nikakva smisla. Dujo je sigurno imao razlog zašto ju je poslao Aniti. – No, možda je pisama bilo još. Možda mi Anita nije dala sva – pomislih i osjetih jezu jer je ona klica sumnje bujala. – Što ako je Dujo bio u Americi, što ako se spetljao s Anitom isto onako kako se spetljao s Anom? Razlog njegova dolaska u Ameriku, bar je to bilo savršeno jasno, nije bila potraga za mnom.

Zvonki glas nasmiješene sićušne žene koja je prilazila mom stolu prenuo me iz razmišljanja.

– Dobar dan, gospodine Kenig. Ja sam Joyce, iz Međunarodnog novinarskog centra. Drago mi je da vas vidim i hvala vam što ste točni. Peter će nam se vjerojatno pridružiti, ima sastanak s jednim kongresnikom, pa ako se ne odulji, doći će. A mi, čim popijete kavu, možemo krenuti prema dvorani i početi s vježbanjem.

Čvrst stisak ruke bio je u neskladu s njezinom krhkom pojavom. Raspitivala se kako sam putovao i kako mi se svidio New York, a svaka druga riječ bila je fabulous. Ushićeno mi je rekla da su sva mjesta u dvorani prodana, kako će biti više od 350 uzvanika i kako je to velik događaj za Međunarodni centar za novinare, te da su sretni što je ove godine nagrada došla u moje ruke.

– Vaš govor je izvrstan (naravno rekla je, fabulous). Pažljivo sam ga pročitala i nadam se da se nećete ljutiti ako sugeriram male promjene u nekoliko rečenica. Dodala sam još jednu, mislim da bi bilo važno da to kažete. To je, dakako, samo moj prijedlog, ali držim da bi tako vaša poruka bila još snažnija. Zamolit ću vas da pročitate i kažete slažete li se – rekla je ne skidajući osmijeh s lica, tutnuvši mi dva lista papira u fasciklu na kojem je pisalo International Center for Journalists.

Kennedy Balroom, ogromna dvorana u koju smo ušli čim sam završio kavu, zaista je bila. fabulous, baš onako kako je rekla Joyce. Stotinjak stolova s bijelim stolnjacima blještalo je poput otočića snijega na krovovima automobila u sunčano jutro na nekom ogromnom parkiralištu.

– Ceremonija će započeti kratkim filmom o našoj organizaciji, o tome što radimo u svijetu i u što smo sve uključeni. To je važno za naše donatore kako bi vidjeli na što trošimo njihov novac. Potom ću ja u ime ICFJ-a reći nekoliko riječi o ovogodišnjoj nagradi, koliko je novinara bilo nominirano i kako je radio naš žiri. Zatim ide film o vama i vašem radu. Potom nastupa Peter, čut ćete, njegov govor o vašem novinarskom radu je veličanstven (opet je rekla fabulous), i nakon toga Jimmy, predsjednik našeg odbora koji će vam uručiti nagradu. Tada nastupate vi. Na kraju slijedi još kratko fotografiranje i odgovaranje na pitanja vaših kolega. I, naravno, večera – cvrkutala je Joyce svojim ugodnim glasom, pokazujući prstom na binu s ogromnim ekranom na kojem su u okeru, plavoj, crnoj i zelenoj boji blještala četiri slova – I, C, F, J.

– Pokušajte biti opušteni, govorite polako i razgovijetno i poslije svakog zareza napravite kraću stanku, a između rečenica dužu. Što češće pogledavajte publiku i nastojite, bar nekoliko puta, blago se nasmiješiti kada vam pogled dopre do stola uz koji će sjediti predsjednik našeg odbora. Ovo je njegov stol, ovaj gdje ja sada sjedim.

Stajao sam uz govornicu i pred ogromnom praznom dvoranom, gledajući Joyce, čitao govor zahvale.

– Fabulous! – rekla je. – A sada pokušajte malo sporije i neka stanke između rečenica budu malčice duže.

Osjećao sam se prilično glupo, kao kad sam pred razredom recitirao jedno od poglavlja iz Smrti Smail-age Čengića, koje sam morao naučiti napamet jer je profesor hrvatskoga na taj način kažnjavao dugokose učenike koji bi, povodeći se za modom, tako došli na nastavu. Samo, ovdje nije bilo Duje da mi, kao nekoć u gimnaziji, pomogne kada bih zapeo usred strofe je li hajduk il uhoda turska, a on šapnuo poput suflera u kazalištu: – što uhodi sviloruna krda – a ja, čitajući s njegovih usana, to glasno ponovio i sjetio se sljedećeg stiha.

Nakon petog čitanja, Joyce je bila zadovoljna. Ustala je od stola, prišla bini i čvrsto mi stisnula ruku kao da sam napravio kakvo junačko djelo.

– Žao mi je što Peter nije stigao – rekla je. – Prvo, jer sam željela da čuje vaš izvrsni govor, a onda da i vi čujete njegov.

Bili biste oduševljeni, kao što bi i on bio da je čuo vas. Peter i ja razmijenili smo nekoliko e-poruka oko njegova govora, ali ništa nismo mijenjali. Jednostavno, govor je sjajan. Ali i Peter je sjajan, složit ćete se – cvrkutala je.

*

– Volio bih da je ovaj čovjek kome danas dajemo nagradu mrtav – rekao je Peter s govornice, prstom upirući u mene.

Napravo je stanku koja se činila kao vječnost. Joyce je užasnuto pogledala prema predsjedniku odbora čije se lice skamenilo. Njegova supruga, u dugoj, svečanoj crnoj haljini, stavila je ruku preko usta, kao da želi zaustaviti krik.

– Isuse Bože! – izbezumljeno je, u pola glasa, rekla Joyce, uhvativši me za ruku. – Što je s Peterom?!

– Dobro ste čuli – nastavio je Peter dok je žagor, poput iznenadnog udara vjetra, prostrujao dvoranom. – Volio bih da je ovaj čovjek, ovaj kojemu danas dodjeljujemo nagradu, mrtav. Da je mrtav, kao i one djevojčice iz doma za napuštenu djecu čiju je smrt istraživao. A znadete li zašto?

Ponovno je načinio dugu stanku. Joyce je nešto šapnula predsjedniku odbora i ustala, odlučna krenuti prema pozornici.

– Zato što bi, da je mrtav, već bio legenda i ne bismo mu mi morali dati nagradu da u legendu uđe. Dame i gospodo, govorim sada ozbiljno – ovaj je čovjek legenda, jedan od rijetkih koji to postaju još za života.

Joyce se vratila za stol s primjetnim izrazom olakšanja na licu.

– Da, to je Peter – šapnuo je predsjednik odbora. – Nepredvidljivi kurvin sin.

Dok je Peter govorio o razlozima zašto je bila važna moja priča o nasilnoj smrti dviju maloljetnica iz doma za napuštenu djecu, žrtvama korumpiranog političara pedofila, s jakim vezama u vrhu vlasti, predsjednik odbora zadovoljno me gurkao, šapćući:

– U Washingtonu, Petera svi uvažavaju. Nismo mogli poželjeti bolju osobu koja će govoriti o vama. Mora da ste mu često plaćali pivo dok ste zajedno bili u Londonu, jer on baš ne pripada među one koji o drugima lijepo govore.

– Jer nema veće patnje za novinara kada zna da je napisao svoj najbolji tekst – nastavio je Peter – tekst kakav se napiše jednom u životu, a pred njim je još puno godina. Godina patnje što takve prilike više neće biti. I zato, dragi moj kolega i, mogu reći, prijatelju – uzmi ovu nagradu i umri.

Dvoranom se prolomio smijeh, potom pljesak, a Peter je sišao s pozornice, došao do našeg stola, uhvatio za ruku predsjednika odbora i dovukao ga na binu.

– Hajde, Jimmy, uruči mu, do vraga, tu nagradu, da čovjek napokon može mirno umrijeti – rekao je i opako se nacerio dok je Joyce za mojim stolom prevrtala očima, a dvoranom odjekivao urnebesan smijeh.

*

– Nemoj umrijeti, bar ne još večeras.

Okrenuo sam se prema glasu iza svojih leđa. U dugoj crnoj haljini, s pismo-torbicom pod pazuhom i bisernom ogrlicom koja se spuštala do raskošnog poprsja blistala je Anita. Bacila mi se u zagrljaj, razdragano i divlje, onako kako djevojke dočekuju zaručnike s bojišta. Prekrila mi je lice dlanovima i strasno me poljubila.

– Nećeš valjda umrijeti a da ti ja prije toga ne čestitam!

Stajao sam nijemo u sredini dvorane. Publika, novinarske zvijezde, među kojima sam prepoznao ijednu sa CNN-a, nekoliko dopisnika iz Bijele kuće i dvojica kongresnika s kojima su me upoznali, niži dužnosnik hrvatskoga veleposlanstva (ispričao je veleposlanika, kojemu je, rekao je, bilo jako žao što nije mogao doći) počeli su se razilaziti. Peter mi je u prolazu dobacio kako ono što je o meni rekao večeras vrijedi bar deset rundi Guinnessa kad se nađemo u nekom londonskom pubu, Joyce zacvrkutala kako će se sutradan pobrinuti za prijevoz do Dullesa,[1] odakle sam popodne imao let, a Jimmy dobacio da se klonim Petera, jer taj kurvin sin pokapa žive ljude. Primijetio sam: svi su piljili u Anitu. Joyce s tipičnom ženskom zavišću, a Peter i Jimmy muškim pogledima koji imaju samo jedno značenje.

– Pokajala sam se što prije tri večeri u New Yorku nisam prihvatila poziv da vidim tvoju sobu. To me koštalo 500 dolara koliko sam platila ulaznicu za tvoju današnju svečanost i 200 milja autocestom od Jacksona do Washingtona. I trošak hotela. Neke se pogreške skupo plaćaju.

Tri šoka u sat vremena bila su previše. Prvo me Peter živog pokapao, a onda se, posve neočekivano, pojavila Anita, lijepa i blistava, dotjerana i elegantna. Kao da je puna tri dana, otkako smo se rastali u New Yorku, do nenadanog susreta u Washingtonu, provela u kozmetičkom i frizerskom salonu, a onda u nekom skupom njujorškom butiku birala izazovnu, ali decentnu haljinu.

Ali, ono što je izgovorila, nadmašilo je prva dva šoka; željela je da odemo u moju sobu! Držeći nagradu koju sam primio, plavu kartonsku kutiju postavljenu svilom u kojoj se nalazila ovalna kristalna ploča s mojim urezanim imenom, nalik na minijaturni nadgrobni spomenik, stajao sam zbunjen pokraj prelijepe žene iz čijih je očiju zračila želja. Ne bih ni sekunde dvojio da me, kao u kakvoj bajci gdje princa pitaju želi li kraljevstvo ili sirotu, ali čarobno lijepu djevojku, netko upitao da biram između nagrade u rukama i ostatka noći s Anitom u svojoj hotelskoj sobi.

I kad smo nekoliko minuta poslije ležali odjeveni na širokom hotelskom krevetu, ona u crnoj haljini s krpenom ružom u zapučku, ja u tamnoplavom odijelu od listera i s prugastom modrom kravatom koja me neugodno stezala, opet sam, kao onomad u New Castleu, kada je došla po mene u crvenom Buicku, vesela i bezbrižna, na naš prvi spoj, bio glavni glumac u sladunjavo-romantičnom holivudskom filmu.

Ljubili smo se divlje i kao pobjesnjeli se valjali u luđačkoj utrci tko će kome prije skinuti odjeću. Gotovo da smo je trgali, kao da je bila polivena benzinom i zapaljena, kao da nam već prži kožu i želimo je se što prije osloboditi. Dugmići na leđima njezine haljine iskakali su iz rupica, jedno za drugim, poput domina u nizu, otkrivši plitak grudnjak i čipkaste gaćice boje antracita. Vješto me oslobodila kravate i raskopčala prsluk, skidajući ga zajedno sa sakoom. Svukao sam njezine crne čarape s čipkastim završetkom i izvrnuo nogavice svojih hlača, kako bi ih što prije skinuo. Razbacana odjeća na podu kao da se prosula iz kovčega ispala iz jurećeg automobila.

Sada kad smo bili samo u donjem rublju, na trenutak smo se smirili. Nježno me milovala dok sam vrhovima noktiju crtao šare po njezinoj koži. Uzbudljivo je mirisala. Zadovoljavao sam istodobno sva čula: vida, opipa, mirisa i okusa, gledajući je, pipajući, njušeći, kušajući. A kad sam pohlepno uronio lice između njezinih dojki i gurnuo joj dlan u uske gaćice, čekao sam trenutak da se sve to stopi u jedno, u petu dimenziju tjelesnog užitka, zapaljivi koktel bliskosti, strasti i sjedinjenja, koji završava eksplozijom i stanjem blaženstva.

Baš tako se dogodilo: snažno, kratko, mahnito, poput velikog praska iz kojeg je nastao Svemir. Kao bespomoćne bube, izvrnute na leđa, nismo se ni pokušali okrenuti. U ugodnu polumraku sobe, ležali smo goli svatko na svom dijelu kreveta, ispruženih ruku i gotovo se dodirujući vrhovima prstiju, kao da smo na Michelangelovoj fresci Stvaranje čovjeka sa svoda Sikstinske kapele.

– Toliko si me obradovala. Mislio sam da se više nikada nećeš javiti. Da te nikada više neću vidjeti. Bio sam očajan što nisi odgovarala na moje poruke. Znam koliko si povrijeđena onim pismima.

– Više su povrijedila drvosječu, kako si tepao mom bivšem mužu. Našao je ta pisma, nisam ih skrivala, ležala su na polici, uz novine i časopise. Nikada nije povjerovao da nismo spavali, iako sam mu došla nevina. Uhvatilo bi ga to dva-tri puta godišnje, obično kad bi popio koju čašicu više. I gotovo uvijek u nekom društvu, pred publikom. Pravio je od toga predstavu, želeći me poniziti. Cijedio je iz mene priznanje, tiskajući me u svojoj bolesnoj mentalnoj presi i bjesnio što ga ne može dobiti. I kad sam se prije tri dana vratila u Jackson i legla u svoj vodeni krevet, rekla sam glasno, sama sebi: – Ti si budala, Anita. Toliko si pretrpjela zbog ševe s Boyem, pa daj, kvragu, neka se to dogodi, neka sve te mučne scene ne budu uzalud. Tada sam odlučila doći u Washington. I evo, sad se dogodilo.

– Oprosti. Htio sam napakostiti Duji pa sam izmislio ševu s tobom. I ne samo s tobom. Poševio sam pola Amerike. Lagao sam, pišući o avanturama kojih nije bilo. Želio sam dokazati kako i bez njega pronalazim cure, kako mi njegova pomoć nije potrebna. Kao što nije bila ni u gimnaziji, kada mi je nabacivao djevojke, misleći da ih sam ne mogu osvojiti.

– Sada to više nije važno.

Anita se zamotala u plahtu, sjela na rub kreveta i u krilo stavila telefon.

– Veuve Clicquot[2] – rekla je. – I dvije čaše. Spustila je slušalicu i dometnula: – Sva sreća, u ovoj nevjerojatno demokratskoj zemlji još dopuštaju piće i izvanbračni seks u hotelskim sobama. Za sada su se zadovoljili samo zabranom pušenja.

Nasmijala se i prišla mi bliže, nježno prešavši kažiprstom preko mog nosa.

– Ne brini se, šampanjac je na moj račun.

Čekao sam da dođe konobar kako nas ne bi prekinuo u razgovoru koji sam želio započeti. Ali kao da je prozrela moje misli, kao da je željela voditi igru, rekla je:

– Dujo, onaj tvoj prijatelj, beskrajno je simpatičan lik. I silno se brinuo za tebe. Istinski se plašio da si se negdje izgubio u Americi.

– Izmislio je cijelu priču. Nisam se izgubio ja, nego on. Netragom je nestao. Kad sam se nakon Amerike vratio u Osijek, nigdje ga nije bilo. Ni danas ne znam gdje je, je li uopće živ. Da mi nisi pokazala ona pisma, mislio bih da ga je zemlja progutala.

I baš kad je htjedoh upitati je li Dujo došao u New Castle kako je to najavio u jednom od onih pisama, na vratima se začulo tiho kucanje. Anita je ustala, zategnula plahtu iznad gudi i odškrinula vrata. Vidio sam samo ruku kako joj pruža srebrni pladanj sa staklenom posudom punom leda iz koje je virilo narančasto grlo orošene boce. Dvije čaše zveckale su dok ih je prinosila krevetu. Izvadila je bocu iz leda, obrisala je malom krpenom salvetom s pladnja i počela odvrtati žicu kojom je obavijen pluteni čep. Okrenula je vrh boce prema meni, nišaneći i palčevima lagano gurajući čep.

– Evo prilike da uđeš u legendu, onako kako je najavio Peter.

– Prije negoli me ubiješ, ispuni mi posljednju želju. Lakše ću umrijeti ako znam je li Dujo došao u New Castle?

Igrala se bocom, pomičući polagano vrh, lijevo-desno pa gore-dolje, kao da u ruci drži pištolj. Čep je silovito proletio pokraj mene, odbio se o strop i pao na pod. Iz boce se vinuo maleni plavičasti oblak.

– Poštedjela sam ti život pa ću ti posljednju želju ispuniti sljedeći put, kada u ruci, umjesto boce šampanjca, budem držala pištolj. I kada se iz jebene cijevi, kao sada iz grla boce, pojavi dim.

Smijala se točeći pjenušavo vino u čaše. Svojom je čašom toliko snažno kucnula o moju da je nekoliko gutljaja, umjesto u grlu, završilo na plahti.

– Za tebe i Hamilton, tvoju vječnu patnju.

U djeliću sekunde shvatio sam da je moralo biti još Dujinih pisama, jer ni u jednom od ona tri nije spominjao Hamilton. Iz nekih razloga Anita mi ih nije dala. Ali, zašto mi je onda, uz pisma, tutnula i sliku Duje i Hamilton na Karlovu mostu u Pragu? Je li to učinila pogreškom? No, onda je bljesnula još strašnija sumnja: Dujo je ipak bio u Americi. Tada joj je ostavio fotografiju. I tko zna što joj je sve napričao? Možda je s njim bila i Hamilton. Jer, u Anitinoj zdravici, u onom energičnom prinošenju čaše, bila je trunka zlobe. Možda je bila ljubomorna; žene teško podnose ljepše od sebe. Sada je bilo vrijeme da je to pitam.

– Kako znaš za Hamilton?

– Bolje je pitanje koliko znam o Hamilton.

Trenuci sreće nakon kratke, divlje ševe ishlapili su kao kišne kapi ljetnog pljuska na vrelom asfaltu. Atmosfera je bila tako nalik onom našem nesretnom rastanku pred hotelom u New Yorku, kada sam, pozivajući je u svoju tijesnu sobu, spomenuo Alcatraz, a ona moje mladenačke laži smatrala grijehom za koje sam trebao biti kažnjen. Nisam želio da sve ode u krivom smjeru kao što se tada dogodilo. Dotočio sam šampanjac, srknuo gutljaj i posve joj se približio. Nježno je poljubih u vrat. Gricnuo sam resicu njezina uha i osjetio pod dlanom kako joj se ježe bedra. Stisnula je lice uz moje uho. Oteo joj se uzdah ugode. Ugasila je lampu na ormariću uz krevet i sada je samo tračak škrtog uličnog svjetla grubo ocrtavao obrise hotelskog namještaja.

– Ljepše je voditi ljubav u mraku – šapnula je. – U mraku, kao i slijepci, snažnije osjećamo dodire. Izostanak jednog čula pojačava drugo.

Poljubila me u uho. Sada sam se ja naježio. Tijelom je prostrujalo uzbuđenje, znak želje koja se budila. Divlja, strastvena Anita i poludjeli, razuzdani Boy sada su bili nježni ljubavnici, strpljivi i pažljivi, istražujući svaki dio tijela, koja su, u vatrenom zanosu, spoznali tek ovlaš. Njezine su grudi još bile čvrste, bradavice meke, koža trbuha napeta i glatka, pupak malo remek-djelo neke američke babice, mišići nogu utegnuti i tvrdi, kao da je jučer prestala skakutati uz rub košarkaše dvorane u Chrysler High School, gdje je pom-pom djevojka neumorno bodrila publiku, a ja je zaljubljeno gutao pogledom iz prvih redova gledališta. A tek stražnjica. Sjetio sam se Normana Mailera i njegovih Golih i mrtvih i vjerojatno najpoetičnijeg opisa ženske guze.

Njezina je stražnjica – sjećam se, napisao je Mailer – bila kao grožđica na božićnom kolaču.

Ako je cijelo Anitino tijelo bilo poput božićnog kolača, njezina stražnjica bila je grožđica, najslađi dio. Milujući joj stražnjicu, njena me zaobljenost podsjećala na božićni kuglof, iz kojeg sam kao dijete malenim prstima čupkao grožđice, uvijek prigovarajući da ih je premalo i ljutito na stolu ostavljao mrvice pečenog tijesta. Ljubav smo vodili polako i nježno, prepuštajući se drugačijem, dubljem i potpunijem osjećaju uživanja, onako kako se pri kraju obilnog objeda gušta u svakom zalogaju, kada se više ne jede da bi se utažilo glad, nego da bi se uživalo. Kada se polagano i pažljivo žvače svaki zalogaj i pušta jeziku i nepcu da istražuju tisuće nijansi okusa između slatkog, slanog i ljutog, koje ne osjećamo kad halapljivo gutamo dok nas mori glad. Strast je zamijenila blažena lijenost.

Anita se lagano izvila i blago zabacila glavu na jastuku, tijelo joj se tiho zgrčilo, a jagodice prstiju nježno utonule u kožu mojih butina. Svršili smo istodobno. Sada više nismo bili samo siti, sada smo se i osladili.

Kad me prošao osjećaj blaženstva, one bestjelesnosti, kada ugoda sve proguta i kada ne osjećamo ni ruke, ni noge, ni glavu, kada uronimo u melemu, lebdeći na lahoru, lagani poput padobrančića maslačka, u hipnotičkom stanju između jave i sna, okrenuh se prema Aniti. Škrto svjetlo između tankog proreza na teškim hotelskim zavjesama rasipalo se po grožđici na božićnom kolaču. Anita je ležala potrbuške, isturene guze, mirna, nepomična, poput guštera kad u proljeće željno upija sunce.

U boci Veuve Clicquota bilo je još dovoljno šampanjca da se dopola napune obje čaše. Lagano sam natočio pjenušavo vino u čašu, primaknuo se Aniti i polako, pod tračkom škrtog svjetla s ulice ulijevao ga u malenu udubinu uz kralježnicu, tik iznad njezine stražnjice. Trgnula se, ali se nije okrenula ni skočila, samo je sneno, mazno rekla:

– Ti si lud.

A ja sam se sagnuo i srknuo šampanjac, pa ga još dolio iz čaše i lizao jezikom, poput mačke nad zdjelicom mlijeka. Smijala se.

– Lud si – ponovila je.

Dodao sam joj čašu i prevrnuo se na leđa, nadajući se da će potražiti neko udubljenje na mom tijelu i učiniti ono što sam maloprije ja. Ali nije. Iskapila je čašu nadušak, ponovno legla na trbuh, a ja sam udobno smjestio glavu na njezinu stražnjicu. Bilo je mnogo ugodnije nego na hotelskom jastuku. Gledao sam prema prozoru, promatrajući kako svjetlo koje ulazi mijenja boju i jačinu, od gotovo bijele do narančaste i crvene, od posve slabog koje bi ostavljao trag stražnjih automobilskih svjetala do intenzivnog kada bi prednja svjetla osvijetlila pročelje hotela. Bilo je ugodno, toplo i tiho. – Možda je tako bilo još samo u majčinoj utrobi – pomislih.

A onda mi glavom ponovno prostruje riječi iz Dujina pisma i bljesne ona slika gdje s Hamilton stoji na Karlovu mostu u Pragu. Kolebao sam se nekoliko trenutaka. Skupljao sam hrabrost, okrenuo glavu na drugu stranu da bi me Anita mogla čuti i tiho upitao:

– Reci mi je li Dujo bio u New Castleu? Je li došao u Ameriku kako je to nagovijestio u jednom od onih pisama?

Anita nije odgovarala. Njezino ravnomjerno disanje govorilo je kako je utonula u san.

Ne znam kada sam zaspao i kako je Anita izmigoljila iz postelje a da to nisam osjetio. Probudilo me zveckanje u kupaonici, a potom zvuk mlaza vode koji se slijevao iz velike ruže tuša. Polako sam razabirao gdje sam i prisjećao se maglovitih slika noći. Trebalo mi je vremena da ih izoštrim. Uživao sam u toploj postelji, ušuškan ispod pokrivača u koji me, kad je ustala, očito, umotala Anita. Na trenutak pomislih kako bi bilo lijepo pridružiti joj se pod tušem, pod mlazom tople vode i, okrenuti joj se leđima, očekujući da na dlanove stavi gel i pjenom prekrije kožu, od lopatica do bedara. Ali zvuk vode utihnuo je i čuo sam je kako pjevuši. Glas joj je bio tih, nimalo u skladu s melodijom koju je pjevala:

Well, you know,
We all want to change the world.

Revolucija? Ma, što je od nje ostalo, upitah se. S generacije djece cvijeća kojoj smo pripadali odavno su otpale latice.

Izašla je iz kupaonice omotana ručnikom. Kosa joj je mokra i kovrčava. One iste, lijepe duge noge koje sam promatrao uz košarkaško igralište dvorane naše škole, sada su mi gole prilazile. Nisam uočavao razliku. Trideset godina kao da ih je mimoišlo, ne ostavljajući traga na njima.

– Htjela bih u svoj hotel prije svitanja, da odspavam još nekoliko sati prije nego što moram napustiti sobu.

Razgrnula je teške zavjese i odškrinula prozor. Zapuhnuo nas je svjež jutarnji zrak.

– Čini se da ipak neću stići. Već se bijeli nebo na istoku.

Nagnula se na stranu kreveta na kojoj sam ležao, svukla pokrivač i snažno me pljesnula po goloj stražnjici.

– Mogao bi me otpratiti do hotela. Nije daleko. Pola sata lagana hoda. Prijala bi mi jutarnja šetnja. Ptice u Washingtonu u zoru lijepo pjevaju.

Ustao sam i uputio se u kupaonicu. Prijao mi je mlaz tople vode. Nastavio sam pjevati ondje gdje je Anita stala:

But when you talk about destruction,
Don’t you know that you can count me out.

Na brzinu sam se odjenuo, sretan što ne moram vezati kravatu. Spustili smo se dizalom u prazno predvorje. Sat iznad recepcije pokazivao je 5:38.

Washington ipak nije New York. Glavni grad Sjedinjenih Država dremuckao je kad smo izašli iz hotela pokraj začuđenog recepcionara koji se iznenadio što ne želimo da nam pozove taksi.

– Bit će lijep, topao dan – rekao je. – Sunce samo što nije izašlo.

Kad smo zakoračili na ulicu, sve je opet bilo kao na filmu. Anita je skinula ciple s visokim potpeticama i bacila ih u prvi koš za smeće. Hodala je pokraj mene bosonoga, držeći me čvrsto ispod ruke. Nebo nad Washingtonom upravo je gasilo najsjajnije zvijezde.

– Nije li ti hladno? – upitah.

– Skini cipele pa ćeš vidjeti – rekla je.

– Luda si.

Pločnik je bio hladan i gladak i dvoje sredovječnih ljudi u svitanje bosonogo je hodalo ulicom L.[3] Nije bilo prolaznika, a da ih je i bilo, nitko se na nas ne bi obazirao. Vidjeli su to već u filmovima.

– Iz predostrožnosti, nisam uzela sobu u tvom hotelu, jer sam se bojala da bi moglo ovako završiti – rekla je držeći me ispod ruke kao prije tri dana u New Yorku. Sada smo se u Washingtonu, zaogrnuti toplim svibanjskim praskozorjem, spuštali Ulicom L k njezinu hotelu. Osjećao sam neobičnu prisnost, kao nekoć u New Castleu, prije mnogo, mnogo godina, kad mi je nakon filma Butch Cassidy i Sundance Kid pjevušila Raindrops keep falling on my head, dok smo se ljubili u njezinu crvenom Buicku parkiranom uz drvored kanadskih javora koji su obrubljivali Henry County Memorial Park.

Ali kad smo skrenuli u 14. ulicu i kad sam ugledao ogromnu zgradu njezina hotela, po meni se razlila ledena kiša iz vedra neba Washingtona. Hladnoća se zalijepila za kosti i nisam je više osjećao samo na golim tabanima. Na uglu smećkaste zgrade, okrenutom prema raskrižju na kojem smo stajali, od šestog do desetog kata kočio se veliki naziv hotela. Bio sam siguran da ga nije izabrala slučajno. Pisalo je: Hamilton. Od bezbroj hotela u Washingtonu odlučila se upravo za taj!

Primijetila je moju zbunjenost. Kad sam je dopratio do velikih ulaznih nadsvođenih vrata, zastali smo okrenuti jedno prema drugom. Rijeka automobila već je tekla 14. ulicom, a mladi par, veselo čavrljajući, ulazio je u Starbucks coffee na uglu. Pila mi se kava, ali nisam bio siguran ima li smisla pozvati je da uđemo. Bojao sam se da bi nastavak razgovora mogao pokvariti čaroliju noći koja je ostala za nama. I sljedeće se sekunde u to uvjerio.

– Nije bila loša ševa sinoć i kolebala sam se na trenutak da te pozovem u svoju sobu. Ali odustala sam; vjerojatno ti ne bi bio gušt jebati Anitu u hotelu koji se zove Hamilton.

Pokušala se nasmijati, ali na licu joj se pojavio grč, kao da je iznenada osjetila snažan bol. Dvije krupne suze potekle su joj niz lice.

– Idem sad – rekla je. – Javi se kad stigneš u onu svoju smiješnu zemlju.

Zakoračila je prema ulazu, a onda se okrenula, nasmijana. One dvije suze otrla je s lica.

– Oprosti, zaboravila sam platiti šampanjac.

Ušla je bosonoga kroz velika kružna staklena vrata i uputila se prema recepciji. Nije se okretala i trenutak poslije vidio sam kako pritišće dugme na ulazu u dizalo. Gledala je ravno pred sebe i intuitivno sam osjećao da me vidi krajičkom oka. Da vidi kako s druge strane vrata Hotela Hamilton, na ulici, ne stoji Boy kojeg je voljela prije trideset godina, nego sredovječni čovjek, bez cipela na nogama, koji je upravo shvatio kako je prokleto dobro što živi u doba kada putovanje kroz vrijeme još nije moguće.

Taksi je upravo dolazio prema hotelu i ja mu mahnuh. Mislio sam kako će vozač pomisliti da mu je loše započeo dan jer stare bosonoge budale ne donose sreću, ali nije me bilo briga.

BILJEŠKE

[1] Zračna luka u Washingtonu.

[2] Vrsta cijenjenog šampanjca.

[3] Dio ulica u Washingtonu D. C. nosi imena po slovima abecede.