Vrijeme seksa u doba nevinosti | Drago Hedl

OSIJEK, SRPANJ 2000.

Jednim svojim dijelom, nasip kojim svakodnevno hodam naslanja se na šumu topola čije su krošnje okićene kuglama imele. Nasip vjerno prati tok rijeke, kao da je upozorava kako, kad nabuja, neće moći dalje. Tu, na nasipu, gdje je ugodno i tiho, a zrak za ljetnih večeri rashlađen povjetarcem s rijeke, bistrim misli. Prolaze mojim mozgom kroz rešeto šljunka, kamenčića i sitnog, finog pijeska, poput mutne vode kad je pročiste prirodni filtri, izlazeći bistre i čiste.

Tri kilometra uzvodno, tri nizvodno. Treba mi pedesetak minuta bržeg hoda da obavim svoj svakodnevni ritual. Uglavnom uvečer, oko zalaska sunca, rjeđe izjutra, čim svane. Na nasipu je ljepše pred zoru, samo, ne ustaje mi se uvijek rano, osobito kada večer začinim kojom čašom vina, što sam sve češće činio. Lođa na četvrtom katu stana u koji sam nedavno uselio okrenuta je k sjeveru, odakle vidim srne kako njuškicama ruju po okolnim baščama tražeći glavice zelja, najbolji je dio mog novog, velikog stana. Zavalim se u drvenu ležaljku prekrivenu spužvastom prostirkom s čašom vina u ruci i gledam, tristotinjak metara od rijeke, kako se krijesnice miješaju sa zvijezdama i nakon treće čaše vina, sve ih teže razlikujem.

Ne treba mi društvo ni glazba, samo tišina. Da sam pisac, a ne novinar, ovdje bih stvarao svoje romane. Ovamo, nošeni svježim povjetarcem s rijeke, dolijeću cijeli ulomci savršenih, pažljivo izbrušenih rečenica. Sjećajući se puta u Ameriku, susreta s Anom u Münchenu, razgovora s Anitom u New Yorku i Washingtonu, prebirući uspomene na Duju i Hamilton, činilo mi se da čitam roman o promašenim ljubavima i prijateljstvima, sazdan na zabludama, nesporazumima, razočaranjima i patnji. Moja lođa bila je ispovjedaonica u kojoj su svi priznavali svoje grijehe, uključujući i ispovjednika. Roman bi, da nisam novinar, nego pisac, bio satkan od njihovih ispovijedi. Čak sam mu i naslov smislio, zvao bi se Vrijeme seksa u doba nevinosti.

Volio sam šetnje uz nasip jer sam taj krnji sat, tih pedesetak minuta, posvetio samo sebi. Gledao sam parove na biciklima, džogere, starce koji se nadaju kako će ih nordijsko hodanje vratiti u mladost, šetače pasa, ribiče, klince s bocama jeftina vina koje će ispijati negdje uz obalu Drave i poslije povraćati, pokojeg samca, koji je, kao i ja, hodanje nasipom pretvorio u terapiju.

Nakon povratka s nasipa, znojan i blago umoran, ali posve bistrih misli, sjedao bih za računalo u radnoj sobi zakrčenoj knjigama, novinama i papirima. Iako sam se bezbroj puta zakleo kao ću pospremiti tu sobu, riješiti se starih novina koje mi nikada više neće trebati, vratiti knjige na police (valjda će se još toliko mjesta naći) i pobacati nepotrebne papire, znao sam da se za urednim, sterilnim stolom ne bih tako dobro osjećao.

Anitine i Anine poruke stizale su svakodnevno. Pročitao bi ih pažljivo, a onda sjeo na kauč, prekriven tkaninom u duginim bojama, ispod velike crno-bijele slike koju sam kupio u IKEA-i na kojoj je jedanaest građevinskih radnika, svi s kapama na glavi, sjedilo nebu pod oblacima, na metalnoj gredi nekog budućeg nebodera, i doručkovalo. Ispod njih, kao u kakvoj provaliji, nazirale su se ulice New Yorka, a iza njih Centralni park, kojim sam prije samo dva mjeseca hodao s Anitom.

Sliku sam, rekoh, kupio u IKEA-i u Grazu, zajedno s kaučom duginih boja, dok sam još imao volje lijepo urediti stan, vodeći računa o svakoj sitnici, ali uskoro, brak mi se počeo raspadati, prvo polako i gotovo neprimjetno, da bi se odjednom urušio i razbio u milijune dijelova koje više nije bilo moguće sastaviti. Otkako sam u stanu živio sam, sve mi je odjednom postalo dobro: rub tepiha koji se iskrzao, požutjele zavjese, kapanje vode iz slavine u kupaonici, pregorjela žarulja u hodniku, ovješena vrata ormara, krevet koji je škripao… Zaboravio sam na IKEA-u i prodavaonice s ukusno dizajniranim predmetima za kućanstvo, jer mi je i život izgubio sklad, harmoniju i ljepotu i zadovoljio se onim što mi je ostalo podjelom bračne stečevine.

Sjedio bih tako na kauču duginih boja i razmišljao o porukama koje su stizale, o Aniti i Ani koje nisu znale jedna za drugu, živeći na dva kraja svijeta, a ja na trećem. Njihove su poruke bile slične, kao da su se dogovarale, kao da sam ih slušao u svojemu gimnazijskom razredu, kada profesor hrvatskoga prozove prvo jednu pa drugu, tražeći da mu prepričaju neko djelo iz obvezne lektire. Govorile bi slično – jer je predložak bio isti – svaka svojim jezikom, svojim stilom, samo bi im poštapalice bile različite.

Bila sam malo pregruba zbog one tvoje laži da smo se ševili u Budimpešti, ali ne zamjeri. Nisam ti to imala prilike reći ranije, a morala sam. Žao mi je ako sam te povrijedila. Željela sam te tek malo pecnuti. Ali ispravili smo to, pa je nekadašnja laž postala istina – pisala je Ana.

Znam da si se hvalisao našim seksom kojeg nije bilo, takvi ste vi muškarci i možda sam te prestroga kaznila onda u New Yorku, kada nisam htjela ući u sobu tvog hotela. Glupo sam se ponijela, pa sam odlučila doći u Washington, ispraviti pogrešku – pisala je Anita.

Ana je napisala ovako: Bio si nježan i drag, tako drukčiji od onoga na što sam navikla. Bili su to nezaboravni trenuci, kakve onaj moj dvorac u šumi nikada prije nije vidio.

A Anita ovako: Uzbuđivao me svaki tvoj dodir, svaki pokret, svaki i najmanji trzaj tijela. Onu hotelsku sobu zapamtit ću zauvijek.

Znaš, žao mi je što sam bila onako tvrdoglava kad smo sjedili u mom automobilu, večer prije tvoga povratka – pisala je Anita. Da smo to napravili onda, a ne trideset godina kasnije, možda bi sve bilo drugačije, možda bismo živjeli zajedno i bili sretni. Možda bismo imali lijep život. Moj definitivno nije bio lijep.

Da, pokajala sam se više puta u životu što nisam postupila drugačije u sobi onog budimpeštanskog hotela – pisala je Ana. Ne znam, nešto me kočilo, naša veza prije toga trajala je tako kratko. Sad, kad smo je nastavili u Münchenu, mislim da smo mogli biti sretni. I čini mi se da sam nekako promašila život.

Mogao sam im slati posve jednake odgovore, pazeći jedino da im ne zamijenim imena (sjetih se davnog Dujina savjeta kako je, dok se petlja s više žena, najbolje nazivati ih istim nadimkom), da umjesto New Castlea ne piše Budimpešta i obrnuto. Ali grizla me savjest što sam se s objema dopisivao u isto vrijeme, a da one za to nisu znale, šaljući poruke i jednoj i drugoj, pišući im o onome što osjećam, radim, o čemu razmišljam. Pa sam, kad bih odgovorio jednoj, poruku obrisao čim bih je poslao, a onda pisao drugoj, nastojeći ne ponavljati se, ne rabiti iste metafore, izbjegavati slične šale u svojoj opsjednutosti smislom za humor. Tako sam, sâm pred sobom, činilo mi se, bio bar malo pošteniji i prema Ani i prema Aniti. Negdje, na neki čudan način, u mojoj je glavi titrao strah da će se jednom one negdje sresti i razmijeniti moje poruke pa će one koje sam slao Ani dospjeti u ruke Aniti, a one poslane Aniti pred oči Ani. Onako kao što su moja davna pisma, zahvaljujući Duji, završila u rukama one o kojoj sam pisao. Sramio sam se pred samim sobom što i dalje muljam, petljam i lažem, sada kad su vrijeme nevinosti i potreba za hvalisanjem odavno bili iza mene.

Nevjerojatno je kako čovjek najlakše oprašta sebi, s koliko lakoće vlastite podlosti pretvara u vrline. Sjedeći na kauču u svojoj radnoj sobi, bio sam, bez obzira na osjećaj srama, nekako ponosan na trud da u porukama Ani i Aniti ne upotrijebim iste sklopove riječi, kao da bi se one, da ih jednom razmijene, osjećale manje prevarenima.

Nije to, međutim, bila moja jedina podlost. Trud koji sam ulagao bio je promišljeno postavljanje stupice. Kamuflirao sam je mimikrijom riječi, onako kako lovci u šumi polažu željezne klopke, maskirajući ih suhim grančicama i opalim lišćem. Htio sam što više saznati o Duji. Plašio sam se da bi svako izravno pitanje moglo pobuditi Anitinu i Aninu sumnju i srušiti moje nade da ću ga, uz njihovu pomoć, pronaći. U onih desetak dana svibnja, u Münchenu i Americi, o Duji i Hamilton, dvjema osobama iščezlim s planeta Zemlje, doznao sam više nego u posljednjih trideset godina. Želio sam naći Duju kako bih došao do Hamilton.

Tijekom naše prepiske nisam ga nijednom spomenuo. Upustio sam se u flert nadajući se da su München, a osobito Amerika, dovoljno daleko i da će sve na tome i ostati. Anita mi je prva dala šlagvort. Napisala je kako sljedeće godine, napokon, stiže u Europu i pitala me u kojem bih joj se, od triju gradova, najradije pridružio. Spomenula je London, Pariz i Prag.

Odgovorih kako sam u sva tri grada bio više puta i kako je svaki lijep na svoj način. London uzbudljiv i jedinstven, Pariz romantičan i šarmantan, Prag blago melankoličan i zanosan. U sljedećoj sam poruci bio malo određeniji. Londonski su parkovi rajska mjesta, pubovi zavodljivi poput pakla, a cijeli je grad poput čistilišta u kojem se opraštaju grijesi, pisao sam, ne srameći se ispraznosti svojih riječi. Vjerovao sam da će se Aniti svidjeti. Pariz je biser, Seina dragulj, Champs Élysées kao boca najboljeg šampanjca, onakvog kakav smo pili u Washingtonu. Prag je čarolija, Hradčany prizor iz bajke, Karlov most mjesto za zaljubljene.

I tu se upecala. Pitala me je li to onaj most na kojem su Dujo i Hamilton. Pun nade da bih mogao doznati nešto više odgovorio sam, hineći nezainteresiranost:

Taj most je prelijep, samo, nažalost, na onoj se slici ne vidi dobro. Njih su dvoje u prvom planu.

Odgovor me zaprepastio. Bila je samo jedna rečenica i privitak koji sam se bojao otvoriti, kao da se radi o opakom virusu koji će zaraziti moje računalo. Rečenica iz Anitine poruke glasila je:

A ovo, gdje je snimljeno ovo?

Slutio sam da će me fotografija u privitku dobrano zdrmati pa sam otišao do smočnice i u malenoj vinoteci od tridesetak boca izabrao najbolje. Ritualno sam otvorio butelju Dingača i pažljivo osluškivao one prve, uzbudljive klokote kad vino poteče kroz grlo boce, zvuk jednako opojan kao i prvi gutljaj. Čašu sam stavio na stol, uz tipkovnicu, srknuo jedan pa drugi gutljaj i pustio da vino klizi niz grlo. Tada sam kliknuo na privitak.

Hamilton je gledala ravno u kameru, sretna kakvu je nikada prije nisam vidio, nasmiješena i vedra, a kosa joj je lepršala na vjetru. Iza nje, jasno, poput kazališne kulise, blistala je nestvarna ljepota Staroměstské náměstí. Na slici nije bilo Duje. Bila je bolje kadrirana od one na Karlovu mostu, vjerojatno ju je snimio Dujo. Primijenio je zlatni rez, pravilo na koje me uvijek upozoravao dok smo škljocali njegovim fotoaparatom, namještajući cure koje smo slikali, težeći zanimljivoj kompoziciji.

Dujina pisma koja mi je dala Anita, očito, nisu bila jedina. Kao što nije bila jedina ni ona fotografija, sada sam to znao, Duje i Hamilton na Karlovu mostu. Ali, čaša vina, koju sam stalno dolijevao, smirila me i pomogla mi zadržati hladnokrvnost.

To su Staroměstské náměstí – napisao sam, a pakost i gnjev suknuli su u nastavku rečenice – a da si čula za Milana Kunderu i Knjigu smijeha i zaborava, znala bi da se taj trg spominje već u prvoj rečenici njegova romana.

Nisam je pitao odakle joj fotografija Hamilton na najpoznatijem praškom trgu, je li je dobila kad i onu koju mi je zajedno s pismima dala u New Yorku ili joj ju je Dujo poklonio kasnije – a sada sam sve više sumnjao u to – kada je bio u Americi.

Dok sam čekao Anitin odgovor, pisao sam poruku Ani.

Zadivila me slika u tvojoj sobi u šumskom dvorcu na kojoj stojim na obali i bacam oblutak u rijeku. Rekla si da je kao predložak poslužila Dujina fotografija koju sam ti poklonio. Stvarno je uspjela, dala si joj profinjenost i mekoću i fini, iznijansirani majstorski sfumato šume u pozadini. Volio bih da napraviš fotografiju te slike i pošalješ mi. Da se sjetim divnih trenutaka koje smo proveli u tvojoj sobi, ukrašenoj mojim portretom.

Diveći se vlastitoj lukavosti kojom sam fino, kao u celofan, obložio poruku, prešao sam na stvar.

I volio bih, dakako, imati i ono Dujino remek-djelo, jednu od bezbroj fotografija na kojima poziram. Ne znam jesam li ti poklonio još koju, pa ako jesam, skeniraj mi i njih i pošalji. Pravim nekakav album sjećanja na mladost, na ono daleko, nevino vrijeme (ili vrijeme nevinosti, ako ti je tako draže). Valjda to ide s godinama. Bio bih ti zahvalan za te slike, vjerujem da sam ti poklonio još koju. Stvarno sam ih imao bezbroj, ali seleći se iz grada u grad, iz stana u stan, iz braka u brak, mnoge sam izgubio. Sada bi mi bile drage.

Uzeo sam bocu u kojoj je ostala još trećina i praznu čašu i preselio se na lođu. Tek pred zalazak, sredinom ljeta, sunce kratko zaškilji iznad šume i sa sjeverne strane stana vidim ga na nekoliko minuta. Zimi, pretpostavljao sam, izviri na istoku, kratko, dok se ne podigne iza zgrade, stotinjak metara dalje od moje. Sada je virilo iznad mrkozelenih vrhova topola, obasjavajući još samo oblake na večernjem nebu.

Potraga za Dujom činila mi se vrlo uzbudljivom. Priča se polako počela raspletati, iako je, znao sam, njezin kraj još jako daleko. Nekoliko me puteva vodilo do njega. Skupljanje kamičaka tog mozaika bilo je slično onome što sam radio posljednje desetljeće. I što me opet dovelo u Ameriku, po novinarsku nagradu. I nagnalo na čeprkanje po vlastitoj prošlosti, davnim ljubavnima i jednom velikom prijateljstvu. Onom s Dujom.

Volio sam istraživačke priče; pomogle su mi da ponovno zavolim novinarstvo nakon mnogih uzaludnih godina provedenih u redakciji na kojekakvim uredničkim mjestima. Mrzio sam jutarnje kolegije, lijene, površne kolege kojima je sve bilo mrsko, nevažno i banalno, koji su novinarstvo shvaćali tek malo zahtjevnijim poslom od onog sudske zapisničarke ili službenice na šalteru u kakvoj državnoj ustanovi, pošti, matičnom uredu ili zavodu za zapošljavanje, svejedno. Prekipjelo bi mi kada bi se vratili bez priče, s pet-šest izgovora zašto je ne mogu napisati; podivljao bih kada bi nas pretekla konkurencija i objavila ono što smo prvi imali, poludio kada bi rekli da ih je strah jer istraživanje te priče može biti opasno. Gubio sam živce i znao da postaje samo dva izlaza: vratiti se reporterskom poslu ili napustiti profesiju. Posrećilo mi se – dogodilo se prvo.

Kad bih nanjušio temu, nije mi bilo teško sjesti u auto i putovati kamo god, sastajati se s ljudima koje nikad nisam vidio, slušati njihove priče koje su često, pokazalo se, bile nevažne, a samo prije dan-dva izgledale spektakularne, velike i značajne. Ponekad bih sam sebi sličio kopaču zlata koji na rešetu prosijava tone jalovine da bi, tek tu i tamo, naišao na grumenčić zlata.

U potrazi za Dujom, na dlanu sam imao nekoliko zrnaca zlata. Do grumenčića još nisam stigao. Osim možda jednog.

Jučer sam ponovno pozvonio na vrata kuće u Radičevićevoj, gdje je nekoć živio Dujo. Za razliku od one mrzovoljne žene koja mi je prije trideset godina, nakon povratka iz Amerike, odškrinula vrata i rekla kako je Dujo prodao kuću nakon očeve smrti i da ne zna gdje je, sada je vrata otvorila srdačna žena u ranim četrdesetima. Kad sam joj rekao što me zanima, pozvala me da uđem. U hodniku kuće, u kojoj sam bio bezbroj puta, obuzelo me uzbuđenje. Uvela me u mali vrt, gdje je još uvijek raslo stablo višnje u čijim smo plodovima Dujo i ja uživali krajem svakog proljeća. Uz pomoćne prostorije, gdje je nekoć, puna alata pokradenog iz osječke bolnice, bila bravarska radionica Dujina oca, sada pretvorena u ugodnu prostoriju s velikim staklenim prozorom, nalazio se omanji drveni stol i nekoliko stolica. Kroz staklo, vidjelo se da je to neka vrsta blagovaonice i smočnice s bijelim policama, prepunim kojekakvih tegli, staklenki s kompotom i limenih kutija različitih veličina. Tu smo sjeli. Miris lavande širio se iz grmova posađenih tik uz rub vrta.

– Dujo mi je u mladosti bio najbolji prijatelj – rekoh simpatičnoj ženi koja se predstavila kao Margareta. – Kad sam se prije trideset godina vratio iz Amerike, pozvonio sam na vrata vaše kuće, otvorila mi je gospođa i rekla da ne zna gdje je prijatelj kojeg tražim.

– Bila je to moja majka. Umrla je.

– Žao mi je – rekoh.

– Vašeg sam prijatelja upoznala prije godinu dana. Pozvonio je nenajavljeno, kao i vi danas. Rekao je da je ovdje živio od rođenja, sve dok mu otac, poznati osječki liječnik, nije umro, a onda je kuću prodao mojim roditeljima, koji su, zbog očeva posla, odlučili preseliti u Osijek.

Umalo prasnuh u smijeh kad je spomenula poznatoga osječkog liječnika. I sad, kad mu je otac bio mrtav, Dujo se sramio reći da je bio bravar.

– Pitao je može li pogledati kuću i pokazati je mladoj djevojci koja je bila s njim – nastavila je žena. – Vjerovala sam da mu je to kći, iako me nije upoznao s njom. Ne bih rekla da joj je bilo više od šesnaest, sedamnaest. Prelijepa, slatka, za razliku od oca, vitka i visoka. Govorili su češki.

Na svu sreću, tu je stala i upitala želim li čašu domaćeg soka od višnje, ponosno pokazujući na stablo u vrtu.

– Sama sam ga spravila. Vidjet ćete, izvrstan je.

Dok je zveckala čašama u prostoriji nekadašnje bravarske radionice Dujina oca, poznatoga osječkog liječnika, ja sam se oporavljao od šoka. Nije me šokirala Dujina laž, navikao sam, tijekom našeg druženja, na priču kako mu otac radi u bolnici, nikad ne govoreći što, ali kad bi ga netko upitao je li liječnik, potvrdno bi kimnuo glavom. Šokiralo me što je bio u Osijeku, a da me nije potražio. I kopkalo tko je djevojka koju je spomenula Margareta. Govorili su češki?! Ako mu je bila kći, kako je nije naučio hrvatski i gdje je on, dovraga, naučio češki? Jesam li Duju, kako mi se to učinilo prije tri godine, zaista vidio u Pragu, na Václavskim náměstíma? Bio sam sve sigurniji da je to bio on.

Margareta se vratila s dvjema čašama soka u kojima su zveckale kockice leda.

– Ona djevojka koju spominjete… – rekoh pa zastadoh, ne znajući što bih je pitao.

– Prelijepa, tiha, plaha, samo se smješkala. Ni ime joj ne znam. Sjedila je na ovoj stolici na kojoj sada sjedite vi. Nisu dugo ostali, desetak minuta možda. Vaš prijatelj na kraju mi je rekao da živi u Pragu i da će mi, u znak zahvalnosti što sam im omogućila da vide kuću njegova djetinjstva i mladosti, poslati razglednicu kad se vrate. I da ih obvezno posjetim nanese li me put u Prag. Ali razglednica nikada nije stigla.

– Je li vam ostavio adresu?

– Nije.

– Šteta – rekoh. – Prag je velik.

– Bili ste, kažete, dobri prijatelji?

– Najbolji. Vjerujem da znadete kako su čvrsta prijateljstva u mladosti. Bili smo više nego braća.

– Čudno da vam se nije javio kada je bio u Osijeku. Doduše, rekao je kako su došli samo na dva dana.

– Selio sam se više puta u posljednjih trideset godina. I prilično zametnuo trag. Vjerojatno me tražio na Donjodravskoj i ostao iznenađen vidjevši da je na mjestu kuće gdje sam nekoć živio niknula velika dvokatnica.

Nisam vjerovao u ono što sam rekao, ali želio sam Duji, pred tom dobroćudnom i zbunjenom ženom, dati časnu odstupnicu. Zapravo, štitio sam sebe. Kako objasniti toj nepoznatoj ženi da sam izgubio svaki trag najboljemu prijatelju.

– Sve se mijenja – rekla je Margareta uzdahnuvši. – Ulice, ljudi, običaji…

– Hvala što ste mi posvetili svoje vrijeme – rekoh ustajući.

– I, naravno, hvala za sok. Izvrstan je.

– Želim vam sreću u potrazi za prijateljem. Pokušat ću se sjetiti još kojeg detalja tog susreta. Zatekli ste me. Ali prelistat ću dnevnik. Vjerojatno sam to zabilježila. Bilo bi dobro da mi ostavite broj telefona. Nazvat ću vas sjetim li se još čega.

I nazvala me jutros. Glas joj je prštao od uzbuđenja.

– Pronašla sam crticu u dnevniku. Bilo je to 12. lipnja 1999. Subota. Zapisala sam kako me posjetio bivši vlasnik kuće, s prekrasnom mladom djevojkom, koji je došao obići očev grob, na godišnjicu smrti. Pitao me može li snimiti fotografiju i zamolio da stanem tako da se u pozadini vidi stablo višnje načičkano crvenim plodovima. Rekao je da će mi, kad se vrati u Prag, poslati tu sliku. Zamijenila sam to s razglednicom, kako sam vam jučer rekla. Sliku mi nije poslao. U dnevnik sam zapisala i kako sam se tada popela na ljestve i nabrala košaricu višanja. Silno su im prijale. Vašem prijatelju, posebno. Rekao je: – Sjećaju me mladosti. Nisam zapisala da vas je spominjao. Možda jest, ali to tada nisam smatrala važnim.

Napravila je stanku i osjetio sam da želi još nešto reći pa je nisam prekidao.

– Želim vam pročitati kraj crtice iz dnevnika tog dana.

Tek kad su otišli – sada vam čitam doslovno kako sam zapisala – sjetila sam se smotuljka u pak-papiru koji smo, nakon useljenja, pronašli u hodniku iza namještaja, koji smo kupili zajedno s kućom. Očito je ispao iza stražnje stranice ormara, jer je lesonitna ploča pukla. Majka je taj smotuljak, povezan trobojnim koncem, stavila na policu i rekla: Ako se ikad pojavi bivši vlasnik, to će ga čekati ovdje. I bilo mi je silno žao što sam mu to zaboravila dati danas. Ali, poslat ću mu u Prag kada dobijem fotografiju koju je obećao.

– Eto, to je pisalo u dnevniku tog 12. lipnja. A taj smotuljak zamotan u pak-papir, još je na polici gdje ga je ostavila mati.

Znao sam da moram biti oprezan i paziti da se ne zaletim.

– Vjerojatno nekakva pisma ili možda Dujini crteži. Imao je slikarskoga dara i u nekoliko poteza napravio bi sjajne krokije.

– Ne znam što je u smotuljku. Majka ga nije otvarala, pa nisam željela ni ja.

Hinio sam nezainteresiranost i zaigrao riskantno. Kao u partiji šaha povukao sam potez ponudivši kraljicu, nadajući se naivnosti protivnika. Polakomili se, uzme li je, partija je moja.

– Hvala što ste mi javili. U svakom slučaju, kada jednom pronađem Duju, a mislim da sam mu na tragu (da, to je bio taj riskantni potez!), prvo što ću mu spomenuti jest smotuljak koji ste pronašli.

Gospođi Margareti ponudio sam kraljicu. Vrijedilo je žrtvovati je. Partija će biti moja! Dat će mi Dujin smotuljak.

– A kako bi bilo da vi preuzmete taj smotuljak? Izgledi da ga vi pronađete mnogo su veći nego da se on ponovno ovdje pojavi.

– Ako imate povjerenja, vrlo rado?

I tako sam, jutros, preuzeo smotuljak umotan u požutjeli pak-papir. Ležao je neotvoren na stolu moje radne sobe. Sada je bio trenutak da ga odmotam, sada dok sam čekao Anitinu i Aninu poruku, kad me ohrabrila boca Dingača. Ispio sam lagano preostalih nekoliko gutljaja i iz mira lođe na koju se već posve spustio mrak, ne paleći svjetlo, uputio se prema radnoj sobi. Iako sam u stanu bio tek kratko, svega nekoliko tjedana, mogao sam se kretati u potpunom mraku, bez bojazni da nabasam na namještaj, zid ili napola otvorena sobna vrata. Škiljavo svjetlo stolne lampe upalio sam tek u radnoj sobi. Ruke su mi lagano drhtale dok sam pokušavao raspetljati čvor. A onda uzeh škare iz velike crvene šalice prepune olovaka i presjekoh trobojni konac.

U grubi, čvrsti papir bio je umotan album za fotografije, prilično manji od onoga što ga mi je Dujo pokazao u svojoj sobi, koji mjesec nakon što smo se upoznali. Razlikovao se i po boji korica. Bile su plave, za razliku od onih, crvenih. Listao sam album i ispod tanke prozirne plastične folije, pod oskudnim svjetlom sobne lampe, ugledao dobro poznate motive. Na dvanaest fotografija vidio sam snimke onih slika s kalendara na kojem smo, u polumraku Dujine sobe, toliko puta napasali oči, paleći svoju maštu nabijenu uzavrelim hormonima. Bile su to slike po kojima smo prozvali Hamilton. Prekrasne, erotične fotografije slatkih malih obnaženih Lolita.

Zašto ih je Dujo presnimio s kalendara, zašto je napravio poseban album i pažljivo ga, zajedno s negativima, zamotao i čvrsto povezao debelim koncem? Piljio sam u plave korice albuma pitajući se što je to mog prijatelja nagnalo da presnimi fotografije s kalendara i pedantno ih poslaže u album? Nikada mi to nije spominjao. Možda ih je, prostrujalo je mojim usporenim mozgom, omamljenim bocom crnog vina, fotografirao prije nego što mi je, neposredno pred put u Ameriku, poklonio kalendar. Možda ih je htio imati jer su stvarno bile dražesne i bar tada, u našim gimnazijskim danima, mogli smo ih gledati satima i danima, a da nam nikad ne dosade.

Moja velika očekivanja da će u zamotuljku koji mi je jutros dala Margareta biti nešto spektakularno, posve su splasnula. Dodatno me oneraspoložilo što mi ni Anita ni Ana nisu odgovorile na poruke poslane prije nekoliko sati. Još jedna boca vina bila bi previše, pa sam se uputio na lođu smiriti misli pogledom u zvjezdano nebo. Kreketanje žaba i jedan usamljeni cvrčak u neobičnoj simfoniji ljetne noći sliku neba činile su još uzbudljivijom. Osjećao sam prazninu, kao i puno puta ranije kad bih, misleći da sam na tragu velike novinske priče, shvatio da su me svi tragovi doveli u slijepu ulicu. Sam sebi sličio sam na cvrčka čije je uporno cvrčanje dopiralo s nasipa dok su ostali već drijemali priljubljeni uz hrapavu koru drveća.

Odjednom, stresoh se kao da je pokraj mene udarila munja. Dok sam na drvenoj ležaljci promatrao zvijezde i u mislima listao album s Dujinim fotografijama, jednu od njih, u mojim mislima, obasjao je snažan bljesak. Sada je bila jasna, puno jasnija od onih koje sam, bez naočala, promatrao pod škrtim svjetlom lampe na radnom stolu. Bože!

Pohitao sam u radnu sobu, upalio sva svjetla, stavio naočale i mahnito zgrabio album. Zar sam bio slijep pored očiju? Kako mi je to moglo promaknuti? Je li me zavarala vjerna imitacija, škiljavo svjetlo, moj oslabljeni vid ili čaša vina previše? Na svim fotografijama bila je Hamilton, u istim pozama i odjevena vrlo slično djevojkama s kalendara! To su bile njezine grudi, njezine lijepe duge noge, njezine svilenkaste dlačice na pubisu. Grudi koje sam stiskao, bradavice koje sam ljubio, noge koje sam milovao, a dlačice nježno razmicao, pretvarajući prste u češalj širokih zubaca dok sam prolazio kroz njih. Bože, bila je to Hamilton! Moj trofej nad trofejima!

Srce mi je udaralo toliko snažno da mi se činilo kako dodiruje unutarnju stranu rebara i da ga samo ona sprečavaju da ne izleti. Dujo, moj najbolji prijatelj, slikao je Hamilton vjerno slijedeći poze u kojima su bile djevojke naših snova na kalendaru dobavljenom odnekud iz Francuske! A ona, gdje li je samo pronašla onakve čarape i šalove kojima je tek ovlaš prekrila jednu dojku ili ih pažljivo postavila između blago raširenih nogu, sakrivši sve do svilenkastih dlačica koje su poput mahovine stršale nekoliko prstiju ispod pupka?! Koliko im je samo vremena i truda trebalo da postignu takvu sličnost s fotografijama na kalendaru, da i mene – koji sam ih vidio tisućama puta i poznavao na njima svaki detalj – prevare i zavaraju! I zašto su to činili?

Znajući za Dujin običaj da na poleđini svake fotografije zapisuje datum kada su snimljene, polagano sam izvadio slike ispod plastične folije. Zgromilo me kada sam shvatio da se datumi poklapaju s vremenom kada su na komodu u hodniku kuće u ulici Brown Road, u New Castleu, prestala stizati pisma koja bi gospođa Lisa, čim ih je u sandučiću pred kućom ostavio poštar, odmah namirisala. Što je to radio moj najbolji prijatelj s mojim najvećim mladenačkim trofejem, kakve su planove imali i što su smjerali s tim slikama?

Trebala mi je još jedna čaša vina. Ispijajući polagane gutljaje, gledao sam detalj po detalj svake fotografije, pitajući se kako na prvu nisam shvatio da je na njima Hamilton. Sada sam je tako jasno prepoznavao, tako je na tim fotografijama bilo sve isto kao u polumraku one kišne noći kad sam je gledao na krevetu meni nepoznate sobe. Kako je nisam odmah prepoznao i dopustio da me oči zavaraju kao na onim slikama s optičkim iluzijama, kad nikako ne možete uočiti skriveni predmet, a onda kad ga jednom spazite, čudite se koliko vam je vremena trebalo za to. A jednostavno je stršalo iz slike!

Dujo i Hamilton. Dva bića koja su mi toliko značila sada mi se rugaju na najgori mogući način. Dujo se cerio i govorio kako su njegove fotografije bolje od onih Davida Hamiltona, a moja Hamilton podlo se smješkala, šapćući mi na uho: – Ljepša sam od njih.

– Naći ću tog kurvina sina! – rekoh glasno – Naći ću te, Dujo! Premalen je Prag da bi se u njemu sakrio. Naći ću te!

Krv mi je udarala u glavu, osjetio sam kako jednostavno šiklja i kako arterije bujaju do pucanja.

Znao sam; da sam te fotografije vidio prije trideset godina, umro bih istoga časa.

Zvučni signal na računalu najavio je pristiglu poruku. Anita je pisala:

Ima još nekoliko fotografija na kojima su tvoj prijatelj i Hamilton u Pragu, ali ti ih neću slati. Dat ću ti ih kad se ondje nađemo. Kanim ove jeseni u Prag. Ondje ću ti, kad se vidimo, reći je li Dujo bio u Americi.

– Idem u Prag! – zaurlah u grobnoj tišini svojega stana.

A onda sam, tiše, puno tiše dometnuo:

– Idem u Prag. Ne zbog Anite, nego da pronađem Duju.