Vrijeme seksa u doba nevinosti | Drago Hedl

PRAG, KOLOVOZ 2000.

Uzeo sam dva tjedna godišnjeg odmora i rezervirao hotelsku sobu na Kampi, ni pet minuta od Karlova mosta. Praveći svakodnevno mali luk od hotela prema Karlovu mostu kako bih prošao pokraj Lennonova zida prepunog grafita, gdje su se u predvečerje baršunaste revolucije mladi Pražani, nazivajući se lenonistima, tukli s policijom koja je branila lenjiniste – na putu prema Václavskim náměstíma – osjećao sam se lenonistom na neki drugačiji način. U meni je buktala luđačka ljubomora, točno onako kako je pjevao Lennon:

I was dreamin’ of the past
And my heart was beating fast
I began to lose control…

Moja ljubomora bila je potpuno iracionalna, ali možda je još luđa bila ideja da u Pragu pronađem Duju. Tražiti jednog čovjeka u milijunskom gradu, a potom uopće ne biti siguran da ondje živi, zaista je prvorazredna ludost. A još veća nakon trideset godina osjećati ljubomoru prema djevojci iz mladosti.

Kad bi u meni, izjutra, dok su misli bile svježe i racionalne i dok bih ispod lipa, u hladovini hotelskog vrta, uživao u prvoj kavi, progovarao razum prije nego što bi ga istisnula taština, znao sam da bi nakon doručka valjalo spakirati ono malo stvari, odjaviti sobu i uputiti se na aerodrom. Tada bih, onako kako sam činio istražujući neku novinsku priču, crtom podijelio papir i na lijevu stranu ispisao ono što mi je bilo poznato, a na desnu pretpostavke, indicije i podatke koje valja provjeriti. Sve je ukazivalo na to da radim uzaludan posao.

Što sam, u želji da ih nađem, zapravo znao o Duji i Hamilton? Jedine čvrste činjenice bile su da su gotovo istodobno prestali pisati dok sam bio u Americi i da oboje nisu bili u Osijeku kad sam se vratio. Ona slika Duje i Hamilton na Karlovu mostu u Pragu mogla je i nije morala biti autentična. Poznajući Duju i na što je sve bio spreman, ne bih se čudio da se radilo o fotomontaži.

Prolazeći toliko puta Karlovim mostom, pronašao sam mjesto na kojem su stajali Dujo i Hamilton kad ih je ondje netko fotografirao. Držao sam sliku u ruci i pažljivo motrio pozadinu, uspoređujući je s onim što vidim u stvarnosti.

Dvije razdragane Amerikanke koje su jele trdelnik[1] kupljen u slastičarnici uz Karlov most zamolio sam da me slikaju točno na mjestu gdje sam, pažljivo gledajući fotografiju, locirao Duju i Hamilton. Bile su mlade i luckaste i nije im bilo neobično da ih nepoznat sredovječan čovjek, koji bi im mogao biti otac, zaustavlja nasred mosta i pokazujući im staru, crno-bijelu fotografiju, moli da ga slikaju. Objasnio sam kako želim da pozadina na slici koju će snimiti bude što vjernija onoj s fotografije. A jedna od njih, mljackajući kolačić u obliku rolne, koji je mirisao na cimet, stala je uz mene i smijući se, obuhvatila me rukom oko struka, onako kako je Hamilton na slici držala Duju.

– Perfect remake – rekla je vragolasto ona druga vraćajući mi fotoaparat.

Sat i pol poslije, sjedeći na terasi kafića na Václavskim náměstíma, nadomak Grand hotelu Europa gdje sam prije tri godine, činilo mi se, nakratko ugledao Duju, proučavao sam dvije fotografije s istom pozadinom: jednu koju mi je u New Yorku dala Anita, crno-bijelu, s Dujom i Hamilton, i drugu u boji, izrađenu u obližnjoj fotografskoj radnji, prije desetak minuta, na kojoj stojim uz mladu Amerikanku koja u ruci drži glasoviti praški kolačić. Na trenutak me obuzeo ponos što sam točno pogodio mjesto na kojem su se prije toliko godina slikali moj najbolji prijatelj i moja neprežaljena ljubav iz mladosti, ali nije trajalo dugo. Fotografija u boji ništa, ama baš ništa, nije otkrivala o onoj crno-bijeloj.

Tu, na Václavskim náměstíma, gdje sam provodio sate i sate, nadajući se da ću sresti Duju, nakon ranog ručka u nekom od okolnih restorana sjeo bih za stol koji su mi konobari čuvali (uz pristojnu napojnicu), odakle se najbolje pružao pogled prema Hotelu Europa. Bez pitanja, čim bi me opazili, stizali su s malom kriglom Gambrinusa,[2] znajući da ću ih do večeri popiti još desetak. Piljio bih u zgodne mlade Čehinje dok cvrkuću u prolazu, čavrljajući sa svojim momcima ili prijateljicama, gledao uvijek bučne američke turiste kako slijede vodiča s uzdignutom zastavicom na vrhu zatvorenog kišobrana, motrio poslovni svijet u odijelima kakve nose bankari, buljio u dokone dame u šopingu ili kosooke cure s Istoka kako poziraju ispod brončanog spomenika svetom Vaclavu koji, ukipljen na svom konju, motri šarenu svjetinu.

Ali kako je vrijeme odmicalo, osjećao bih sve veću napetost koja je prelazila u nervozu, pa bih povremeno ustao i otišao do Grand hotela Europa, pomno motreći da negdje u blizini, zakriljen iza stabla ili rasvjetnog stupa, ne stoji Dujo, iako sam imao odličan pogled i s mjesta na kojem sam sjedio.

Znao sam prošetati i do spomenika svetom Vaclavu, pa kad bih se za nekoliko minuta vratio, konobar bi se samo nasmiješio i donio novu kriglu točenog piva.

Povremeno, gledajući niz blagu padinu kojom se široka praška ulica spuštala prema stanici podzemne željeznice Můstek, u rijeci ljudi što je odande nadirala, znalo mi se učiniti da vidim Duju pa bi mi srce luđački zaigralo. Skočio bih sa stolice i krenuo mu u susret. Ali kako smo se jedan drugom približavali, taj hod i te kretnje sve su manje bili Dujini i svakim je korakom bilo jasnije da to nije on. Vratio bih se, razočaran, za svoj stol, srknuo gutljaj piva, sve više uvjeren da ga nikada neću naći jer sam umislio da sam ga ondje slučajno sreo prije tri godine, a onda pothranjivao vlastitu fantaziju sumnjivim dokazima: slikom Duje i Hamilton na Karlovu mostu (za što sam sve više vjerovao da je fotomontaža) i jednom rečenicom gospođe Margarete, vlasnice kuće u Radičevićevoj ulici gdje je nekoć živio Dujo, koji joj je rekao da živi u Pragu. Što je njemu bilo slagati; jednako tako mogao je reći da živi u Berlinu, Beču ili Varšavi.

Kad bi mi konobar, pred zatvaranje, rekao da, ako želim, mogu dobiti još jednu kriglu piva i zamolio da platim račun jer mora predati utržak, osjećao bih se bedasto i izgubljeno.

Prošao je još jedan dan, posve uzaludan dan, i bilo mi je mrsko pješačiti pola sata od hotela, na drugu stranu Vltave, pa bih naručio taksi i gledao ljude kako nekamo hodaju i kako za razliku od mene znaju kome idu, tko ih čeka i s kim će provesti ostatak večeri.

U hotelu bih naručio još jedno pivo i zamolio da ga donesu u sobu, pa bih na računalu čitao prispjelu elektroničku poštu. Ana je stalno pisala o osjećaju uzbuđenja što će se nakon toliko godina vratiti u Osijek i pitala bi li mi smetalo da možda ponekad prespava kod mene, iako će si, naravno, rezervati hotel jer me ne želi inkomodirati. Anita bi znala poslati i po dvije-tri poruke, uvijek me pitajući kada ću stići u Prag i kako bi lijepo bilo da stignem bar dan prije nje i dočekam je na aerodromu.

Ništa ljepše nego kada te netko dočeka na aerodromu, to je tako romantično, meni najdraža scena u ljubavnom filmu – pisala je. Ponijet ću sve fotografije koje sam obećala, slikat ćemo se na istim mjestima kao tvoj prijatelj i tvoja neprežaljena cura, pa ćeš mu ih poslati. Možda će biti ljubomoran kao i ti.

Posljednja rečenica njezine poruke bila je neugodna poput krpelja kad se zavuče pod kožu na mjestu s kojeg ga, bez nečije pomoći, nije moguće odstraniti. Znači li to da je Dujo ipak bio u Americi, a da mi Anita to nije željela reći? Zašto? I što bi mi trebala značiti njegova ljubomora? Je li je poševio kao i Anu, nedugo nakon što smo ona i ja prekinuli?

Pitanja koja su se poput lavine sručila nakon njezine poruke natjerala su me da nastavim potragu za Dujom. Htio sam odustati nakon devetodnevne potrage, uplašen za vlastito mentalno zdravlje, ustrašen opsjednutošću koja me obuzela i koja se lako mogla pretvoriti u bolest. Svakoga jutra bodrio bih se nakon doručka kazati dosta, onako kako kaže ovisnik o nikotinu odlučan da se okani cigareta, a onda, baš kako to čini okorjeli pušač, zapali još jednu, zaklinjući se da je zadnja. Tako bih i ja kršio vlastite odluke, pod izlikom da ću, ne nađem li Duju danas, sutra napustiti Prag.

Konobari na Václavskim náměstíma, očito, smatrali su me luđakom koji svako popodne, iza dva, sjeda za isti stol i ispija kriglu za kriglom Gambrinusa piljeći prema Grand hotelu Europa i tek povremeno odlazeći u kratku šetnju do spomenika svetom Vaclavu i hotelskog ulaza. Iz njihovih pogleda iščitavao sam sažaljenje. Više ne bi govorili ni evo vašeg piva, ohlađenog kako volite, ni može li još jedna? nego bi samo, vidjevši da je krigla prazna i ostavljena uz rub stola, donijeli novu.

A onda se dogodilo nešto nevjerojatno. Isti onaj čovjek, kojeg sam spuštena lijevog ramena i zgurena, kao da je krivo zakopčao dugmad kaputa, ili kao da ima grčeve u želucu, prije tri godine, ruku u džepovima, vidio naslonjenog na rasvjetni stup, tu, na Václavskim náměstíma, čovjek za kojeg sam mislio da je Dujo, sjeo je nekoliko stolova dalje, licem okrenut prema meni. Zanimala ga je druga strana te široke praške avenije, gledao je prema brončanom spomeniku Vaclavu i četvero svetaca oko njega: Ljudmile, Prokopija, Agnese i Vojtecha.

Noge su mi se odsjekle i da sam morao potrčati i pokušao ustati, pao bih istoga časa. A onda sam osjetio smrtni strah i ledene graške znoja kako mi klize niz leđa: bojao sam se da gubim razum, da tri stola od mene nema nikakvog čovjeka nalik onom koga sam prije tri godine smatrao Dujom i da su me obuzela priviđenja. Da sam otklizao s druge strane ogledala. Da haluciniram, vidim ono čega nema i da se moja potraga za Dujom pretvorila u bolest koja me stisnula i zarobila i iz čijih se pandži nikada neću istrgnuti.

Čovjek nalik na Duju, tri stola dalje od mene, naručio je veliku kriglu piva. Izgledao je opušteno, poput osobe koja je završila posao i zadovoljna uživa u blagosti popodneva s prvim mirisima jeseni. Njegov mir kao da je prešao na mene, kao da me prošao onaj užas da sam šenuo i da se borim s priviđenjima. Bio je stvaran. I sličio je Duji. Sada, bio sam gotovo siguran da je to ista osoba otprije tri godina. Onda mi je pobjegla, sada sjedi nasuprot meni uz veliku kriglu piva i sigurno će ovdje ostati dvadesetak minuta, možda i duže. No, je li to on? Obuzela me nekakva radost, gotovo euforija; u samo nekoliko minuta moje se raspoloženje iz ponora vinulo u visine.

Promatrao sam ga. Bio sam siguran da je i on vidio mene, ali nisam ga zanimao. Piljio je u smjeru brončanog spomenika na početku Václavskih náměstí kao da odande nekoga očekuje. Pijuckao je pivo u malim gutljajima, očito, vremena je imao napretek. Ne vjerujući vlastitom sjećanju, izvadio sam fotografiju Duje i Hamilton na Karlovu mostu, usredotočio se na njegovo lice i uspoređivao ga s onim čovjeka preko puta. Vrijeme nije dobroćudan slikar koji se pravi da ne vidi bore, sijede, prorijeđenu kosu i izgubljen sjaj u očima i kojem je najvažnije da onaj koga portretira bude zadovoljan. Vrijeme je zlopamtilo i bilježi sve. No, ipak, Dujo na Karlovu mostu sličio je čovjeku preko puta mene. Najviše su ga odavale kretnje i način kako je sjedio, zavaljen u stolicu od pletenog pruća, jedne ruke u džepu, dok se drugom, kad bi ostavio kriglu, igrao čupercima još uvijek bujne kose koja je neposlušno plesala na laganom povjetarcu. Način na koji je držao glavu, uvučenu u ramena, kao da nema vrata, bila je tipična Dujina poza u kojoj sam ga gledao svih godina našega druženja.

Nastojao sam biti što manje upadljiv, a kada je s cigaretom u ruci prišao čovjeku za susjednim stolom i na češkom ga upitao može li se poslužiti upaljačem, prepoznao sam Dujin hrapav, pušački glas. No, više od svega odavao ga je način na koji je pušio, snažno uvlačeći dim, zadržavajući ga u plućima i lagano, s očitim uživanjem, ispuštao kroz nozdrve.

Bio je to Dujo, sada više nisam sumnjao; tri stola dalje od mene sjedio je moj najbolji prijatelj iz mladosti koji je tajanstveno nestao prije trideset godina. I eto ga sada preda mnom, vratio se u moj život.

Iako je bio okrenut prema meni, gledajući na suprotnu stranu Václavskih náměstí i vidio me jednako dobro kao i ja njega, bio sam siguran da me nije prepoznao. Moja brada, prošarana sijedima, prilično je zamaskirala lice, koje je, onakvo kakvo je on poznavao, uvijek bilo izbrijano i glatko. A i kosa se prorijedila.

Pijuckao je pivo polako, onako kako se pije konjak ili viski, i velika krigla bila je još gotovo puna. Mislio sam kako bi bilo najbolje ustati, prići njegovu stolu, baciti mu onaj album s fotografijama Hamilton koji sam nosio u torbi, pogledati ga u oči i reći samo dvije riječi: – Kurvin sine! I spustiti se do stanice podzemne željeznice, izgubiti se u vrevi i nestati. Otići bez objašnjenja.

Visina piva u njegovoj krigli bila je savršen kronometar i nisam morao strahovati da će brzo otići. Ali i da je ostavio piće ispijeno do pola i naglo ustao, lako bih ga sustigao. Hodao sam brže od njega i dok smo u mnogim osječkim večerima za srednjoškolskih dana od gimnazije išli prema korzu ili se spuštali lipovim drvoredom prema Donjem gradu, uvijek bi mi govorio da usporim. Blago je hramao i bilo mu je teško držati moj korak.

Htio sam vidjeti koga čeka.

Bio je ležerno, pomalo kicoški odjeven i za razliku od Duje iz vremena kad sam ga poznavao, odjeća na njemu nije bila jeftina. Nosio je traperice Diesel, tamnoplavu polo-majicu Lacoste, visoke tenisice marke Nike i, koliko sam mogao vidjeti s nekoliko metara udaljenosti, sat na ruci nalik na Rolex ili Fossil. U gimnaziji, odjeća mu je bila zadnja briga, hodao je kao i većina nas, u cipelama istrošenih peta, izlizanim hlačama koje su se sjajile na turu i ispranim košuljama. Sada je, načinom na koji se odijevao, odavao osobu koja u šestom desetljeću života pažljivim izborom odjeće pokušava s leđa skinuti koju godinu.

Odjednom, licem mu se razvukao osmijeh i učinilo se da me prepoznao. Neke osobine, poput hoda (kod Duje to je bilo malo posebno, jer je hramao), gestikulacije ili načina na koji se netko smije, vrijeme ne dira. Ostaju iste. Takav je bio i njegov osmijeh, nije se promijenio; ionako sitne oči dodatno bi se smanjile i gotovo nestale, a dominantna usta još bi više došla do izražaja. A kad je mahnuo, očito nekome iza mojih leđa, shvatio sam da je osmijeh namijenjen nekom drugom. Bilo bi napadno da sam se odmah okrenuo, pa sam čekao nekoliko sekundi da to učinim, ali bilo je kasno.

Između njega i mene pojavila se Hamilton. Postalo mi je jasno da sam izgubio razum. Trnulo mi je cijelo tijelo, krenulo je od tjemena i širilo se prema tabanima. Znao sam da mi se sve priviđa, da me izdao vlastiti um i zaigrao neku paklenu igru. Hamilton je bila upravo onakva kakvu sam je ostavio one kišne večeri u Osijeku, doprativši je do ugla ulice u kojoj je stanovala, prije 31 godinu, noć prije puta u Ameriku. Prštala je od mladosti, one neponovljive, nezamjenjive jedrine kakvu kasnije, ništa i nikada, ne može vratiti i nadomjestiti: ni najskuplja kozmetika, ni vrhunski plastični kirurg, čak ni Photoshop, koliko god savršen bio, kada bi, umjesto na fotografiji, pomlađivanje mogao raditi na stvarnom licu. Bila je svježa poput neubrane voćke, jabuka na stablu koja se cakli pod suncem poslije pljuska.

Izdao me razum, pomutio se u ovih deset suludih dana; sve ono što sam danima prevrtao u glavi još od svibanjskog susreta s Anom u Münchenu i Anitom u New Yorku i Washingtonu pomiješalo se u opaku, zloćudnu kašu uspomena, sjećanja, maštanja i stvarnosti.

Sad mi se priviđa: vidim Hamilton koja za razliku od mene nije ostarjela, koja je ista kakvu pamtim iz one noći kad smo se nježno milovali i kada je gola ležala pokraj mene u krevetu, a ja upijao njezin lik pod slabim svjetlom koje je dopiralo s ulice. Sada je opet tu, puna sebe, predivna i mlada, neukrotiva i drčna, jer je život nije brusio i udarao, tesao i ispirao, oblikovao kako to vrijeme okrutno i nemilosrdno čini.

Dio razuma koji je još funkcionirao upozoravao me da haluciniram, ali meni se to svidjelo, nije mi smetalo, nisam se više bojao i oni nelagodni trnci su se ugasili. Mislio sam kako ludilo i ne mora bit loše, ludilo kojeg se plašimo dok je um bistar i dok nas ne izda, jer ponekad, kao sada, donosi lijepe slike, mnogo jasnije i stvarnije od snova. Hamilton kakva se ukazala, tu na Václavskim náměstíma, u snu nikada ne bi bila tako jasna, stvarna i prirodna, trodimenzionalna, i njezino lice nikada ne bi tako blistalo u toliko nijansi, blagih sjena i odsjaja.

Znao sam da prizor nije stvaran, ali obuzeo me nekakav čudan zanos i želio sam otići do toaleta i provjeriti svoj lik u ogledalu. Jesam li i ja možda danas mlađi za 31 godinu, jesam li samo godinu stariji od ove Hamilton, kao što sam bio pred put u Ameriku, potkraj ljeta 1969.? Jesam li njezin sadašnji vršnjak? Koja je danas uopće godina i vraća li se vrijeme unatrag, kao kazaljke na satu kad počinje povratak na zimsko računanje? Ako se može vratiti jedan sat, zašto ne bi mogao dan, mjesec, godina, desetljeće?… Bojao sam se ustati i otići, misleći kako će se taj prelijepi prizor rasplinuti i ispariti, kako ću samo vidjeti prazan stol, bez Duje i Hamilton, i kako će čarolija zauvijek nestati.

Želio sam da ludilo potraje. Nisam žalio zbog gubitka razuma. Bilo je lijepo. Lijepo poput mladosti.

Hamilton je odložila papirnate i najlonske vrećice na praznu stolicu pokraj Duje, poljubila ga i sjela. Pogledala je na sat, slegnula ramenima i ljupko se nasmijala. Ah, taj osmijeh! Tako stvaran, razoružavajući. Kad bi se i meni tako nasmijala, dobrano okasnivši na naš spoj dok sam cupkao i čekao je na zapadnom rubu osječkoga korza, uz Kapucinsku crkvu, gdje smo se obično sastajali, ishlapila bi moja ljutnja i pretvorila se u radost. Sada sam, nakon toliko godina, ponovno vidio taj osmijeh. Promatrao sam je zadivljen i sjetio se slika s Dujina kalendara i kako smo se divili onim lepršavim mladim curama Davida Hamiltona, fotografa po kojem smo je nazvali. Nije se promijenila kao ni one, vječno mlade na kalendaru iz davne godine.

Hamilton je nešto prebirala po vrećicama i pokazivala Duji, a on je zadovoljno kimao glavom. Bili su dobro raspoloženi, čitalo se s njihovih lica. Došao je konobar, ali ona je samo odmahnula rukom, odbivši piće. Bojao sam se da će Dujo ostaviti napola popijenu kriglu piva, da će oboje ustati i otići u vrevu rane praške večeri. Hamilton je ponovno pogledala na sat, nasmiješila se Duji, poljubila ga, ostavila s onim vrećicama i odlepršala.

Sada, kad sam bio siguran da će se ponovno vratiti, otišao sam do toaleta i pogledao se u ogledalu. Sumorno lice pedesetogodišnjaka izraženih podočnjaka, ni traga onome kako sam izgledao prije 30 godina. Čak ni sad kada mi se činilo da sam izgubio razum i da ću i sebe ugledati mladog poput Hamilton, izgledao sam oronulo i staro. Vrijeme me nije poštedjelo. Vratio sam se za stol. Dujo je bio na svome mjestu, samo se količina piva u njegovoj krigli prilično smanjila.

Sve što sam vidio, polako sam shvaćao, ipak je bila stvarnost, iako neobjašnjiva. Sjetio sam se priče gospođe Margarete, vlasnice nekadašnje Dujine kuće, o njegovu prošlogodišnjem posjetu i mladoj djevojci koja je bila s njim. Je li mu to bila kći? Je li kurvin sin preko puta, što tako ležerno pijucka pivo, oženio moju Hamilton i je li ta maloprije odlepršala djevojka, toliko nalik na nju, njihova kći? Opet mi se činilo da ne vladam svojim razumom, da me um sluša tek na trenutke, a onda ponovno igra okrutnu igru.

Ideja je sinula u sekundi i odlučio sam provesti je bez razmišljanja. Mahnuo sam konobaru, naručio kriglu piva i zamolio da i Duji odnese jednu, na moj račun. Napeto sam iščekivao trenutak da se konobar vrati, stavi kriglu na njegov stol i kaže kako ga je počastio gospodin s bradom, dva stola dalje. Nisam imao nikakvu strategiju, nisam znao sljedeći potez, upustio sam se u partiju šaha znajući da preko puta sjedi opak igrač, šahovski velemajstor, osoba koja me uvijek pobjeđivala. U svemu.

Susret s Dujom silno sam priželjkivao, došao sam u Prag kako bih ga našao i, nadajući se da će ovuda proći, danima sjedio na Václavskim náměstíma. Ali sada kad je to postalo samo pitanje trenutka, sada kad će se taj susret zbiti čim konobar na njegov stol stavi kriglu piva i upre prstom u mene, požalio sam. Mozgom mi prostruji misao kako bi najbolje bilo ustati, potražiti konobara negdje za šankom dok čeka da pipničarka natoči pivo, platiti i pobjeći. I ne kopati stare rane.

Što će, dovraga, značiti razgovor s Dujom i raspredanje priča starih trideset godina? Nije li bolje ne doznati što se u tom vremenu dogodilo, osobito na početku, nakon mog povratka iz Amerike? Gdje je bio, kamo je otišao, jesu li on i Hamilton zajedno nestali iz Osijeka, pobjegavši od mene? Je li mu ova prelijepa mlada cura, prema kojoj se odnosi s toliko nježnosti i topline, obožavana kći? I gdje je moja Hamilton, čeka li ga, pripremajući večeru, u nekom od praških stanova dok se s njihovom kćeri ne vrati iz kupovine?

Konobar je prišao Dujinu stolu, nešto mu rekao i teatralno stavio kriglu piva na stol. Moja pretpostavka kako će prstom pokazati na mene ostvarila se. Dujo je sjedio još nekoliko trenutaka, a onda ustao i uputio se k mojemu stolu. Dva stara, najbolja prijatelja iz mladosti, napokon se susreću. Nakon trideset godina! Srce mi igra, Dujo prilazi, ne prepoznaje me, nešto, uz smiješak, govori na češkom.

– Ne razumijem češki – rekoh na hrvatskom, polagano, razgovijetno, glasno, kao da govorim strancu da bi lakše razumio.

Motrio me, a onda mu se izraz lica u sekundi promijenio, onaj suzdržani smiješak s kojim je prišao mom stolu razvukao se od uha do uha, a učtiv glas kojim mi se obratio na češkom pretvorio se u urnebesni poklič.

– Boy, jebo te nilski konj! Jesi li to ti?!

Ustao sam, a on mi je poletio u zagrljaj, skočivši poput psa koji dugo nije vidio gospodara. Umalo sam izgubio ravnotežu dok me desnom rukom snažno tapšao po leđima, a lijevom obujmio oko struka. Psovka koju sam iz Dujinih usta toliko puta čuo, rasplinula je i posljednju sumnju da sam ga s nekim zamijenio.

– Jebo te nilski konj!

Sjeo je pokraj mene dok je zbunjeni konobar s njegova stola prenosio one silne vrećice i dvije krigle piva. Nešto mu je rekao na češkom, a Dujo je samo kimnuo glavom.

– Živiš ovdje? – nisam mogao smisliti ništa pametnije.

– Tu sam se sklonio – rekao je nemarno, kao da sam ga prije tridesetak godina zatekao u kakvom osječkom haustoru kamo je pobjegao od iznenadnog ljetnog pljuska, čekajući da se oblaci raziđu.

– A ti? Otkud ti ovdje?

– Kao da čovjek mora imati nekakav razlog da bi došao u Prag. Recimo, tražim bivše prijatelje.

– Stare prijatelje – rekao je i nazdravio, podigavši kriglu.

– Bivše.

Energično je kriglom kucnuo o moju. Pjena je poput kreste vala poletjela uvis i razlila se po platnenom stolnjaku s uzorkom crvenih i bijelih kvadratića. Sada, kad je sjedio bliže, činio mi se nekako sitnijim i zdepastijim nego prije, kao da ga je vrijeme sabilo poput snažne preše.

– Obećao si gala feštu kad se vratim iz Amerike. Sad je prilika, nedavno sam se vratio drugi put.

– Da sutra s Lindom ne putujem u Pariz, napravili bismo feštu. Koliko ostaješ u Pragu?

– Sad kad sam našao ono zbog čega sam došao, više nemam razloga ostajati. Vraćam se sutra prvim letom za koji dobijem kartu.

– Zagonetan si kao i obično. Mladenački duh nije te napustio. Nego, kako si? Kako žena, kako djeca, kako probava?

Gledao sam ga boreći se s porivom da ga ne tresnem posred lica. Lijevom sam rukom čvrsto držao desnu podlakticu, plašeći se da zajedno s kriglom ne poleti prema njegovoj glavi.

– Nestao si, pred moj povratak, zajedno s Hamilton. Pokazivao si joj pisma koja sam ti slao iz Amerike. Pisma u kojima sam se hvalio vezama s tamošnjim curama, pisma koja su bila posve drugačija od onih koja sam slao njoj, zaklinjući se u vjernost i vječnu ljubav. Tješio si je, kao što si tješio i Anu kad smo nakon Budimpešte prekinuli. Znao si da ćeš joj se jedino tako moći približiti. Nisi mogao podnijeti što sam Hamilton upoznao sam, bez tvoje pomoći, što sam osvojio najbolju curu a da ti u tome nisi sudjelovao.

– I poševio je bez moje pomoći.

Nisam očekivao da će to reći. Oni kvadratići na stolnjaku pretvorili su se u šahovsku ploču. Njegove su figure nadirale, znao sam da pravi udar tek slijedi.

– Nisi ti nju ševio, Boy. Kao ni Anu u Budimpešti, kao ni Anitu u New Castleu. Lagao si i izmišljao, hvalisao se da bi mi napakostio, da bi me ponizio. Jer ti si veliki jebač, visok i zgodan, za razliku od mene, pukljavog Duje. Ti si u Americi, nitko ti nije ravan. Ti si holivudska faca, jebeš crnkinje, petljaš se s kosookima, ševiš najbolje cure. A onoj koju si ostavio u Osijeku i koja te stvarno voljela, lažeš da je voliš i moliš je da te čeka. I sada mene optužuješ.

– Ispao si hulja. Pokazivao si joj moja pisma. Zar to čine prijatelji? Ponašao si se kao lešinar, hraneći se tuđim plijenom jer ga sam nikada ne bi uspio uloviti. Tako ranjenoj si joj se približio.

– Za razliku od tebe, ono što sam joj obećao, ispunio sam. Kad mi je stari umro, prodao sam kuću i poveo je u Prag. Imali smo dovoljno novca za nekoliko godina. Upisala je glazbenu akademiju, ja nisam prošao na filmskoj, pa sam se okrenuo biznisu. U onom usranom vremenu kad su Rusi harali Čehoslovačkom i kad život ovdje u Pragu nije bio lagan. Pomagao sam joj, brinuo se o njoj kako ti nikada ne bi. Jer si sebični seronja koji misli samo na sebe, jer je sam sebi najvažniji.

Stezao sam desnicu, luđački pritiskujući podlakticu da šaka ne poleti prema Duji, a nokti prstiju lijeve ruke gotovo su probili kožu desne. Agresivnost nije moja osobina, u mladosti sam se potukao tri-četiri puta, uglavnom kad bi me napali. Sada, bio sam u stranoj zemlji i izazvati incident ne bi bilo nimalo pametno. Možda bih završio u pritvoru, a vijest o tome brzo bi se proširila Hrvatskom. Nije mi to trebalo; moji brojni neprijatelji, čije sam svinjarije godinama otkrivao i o tome pisao, likovali bi.

– Misliš li da je izraz prijateljstva spetljati se s prijateljevom curom tako da ga pred njom ogovaraš? – rekao sam glasom hladnijim od piva u orošenoj krigli. – Misliš li da je prijateljstvo pobjeći s prijateljevom curom i nikada se ne javiti? Misliš li da je prijateljstvo skrivati se 30 godina i ne ostaviti nikakav trag iza sebe? Misliš li da je izraz prijateljstva doći u Osijek prošle godine i šuljati se poput lopova pazeći da se ne sretnemo?

– Sadistički si uživao u svakoj rečenici koju si napisao, hvalio se ljubavnim podvizima, slao fotografije da te gledam u velikom Dodgeu obitelji u kojoj si živio ili u crvenom Anitinu Buicku. Izigravao si plejboja, a bio si samo Boy. Opisivao si izmišljene ševe pokraj bazena u Anitinoj kući, slao slike s automobilskih utrka u Indianapolisu, klinčio se fotografijama snimljenim kraj Kipa slobode…

– A ti si sve to, kao pravi prijatelj, pokazivao Hamilton.

– Nikada je, nakon tvog odlaska, nisam tako zvao. Za mene je uvijek bila Sara. Drčna i ponosna, svojeglava, svjesna svoje ljepote. Ali poštena i dobra. Nisi je zaslužio, Boy. Smatrao si nas jadnim, sitnim i bezvrijednima. Nedostojnim tvoje veličine i tvojih podviga. Jer ti si bio u Americi, a mi u balkanskoj vukojebini. Zaboravio si kako sam te šlepao kroz život, kad sam te tješio dok si kukao i cmizdrio, stalno propitujući je li ti stari zapalio onu Tvornicu kože, zbog čega je godinama bio u ćorci, čega si se beskrajno sramio. Za sve one gimnazijske cure, možeš zahvaliti meni. Pričao sam im kako si dobar i nesretan, željan ljubavi. Htio sam ti pomoći jer sam vidio koliko si izgubljen, da nigdje ne pripadaš, kako si bez prijatelja i kako ti fali otac. Koliko si mi puta pričao o tome, Boy, dok smo sjedili u mojoj sobi. Kao da sam ti bio ispovjednik, dušobrižnik.

– Ne, bio si zarobljenik vlastite zavisti. Sanjao si o curama za koje si znao da su ti nedostižne, pa si ih poturao meni. A onda me pred njima ogovarao i poput pauka, na sve strane oko njih pleo svoje mreže, jer si znao da ćeš ih samo tako moći uloviti. Drugog načina nisi imao.

Polagano je otpio gutljaj piva, staložen i miran, kao da razgovaramo o nevažnim stvarima, jučerašnjoj nogometnoj utakmici ili hirovitom vremenu ovoga ljeta. Bio je toliko siguran u sebe, u svaku izgovorenu riječ. Sa svih me strana opkolio svojim figurama i svaki moj potez na onoj zamišljenoj šahovskoj ploči stolnjaka dovodio me u sve teži položaj. Koprcao sam se poput ose netom upale u moju kriglu piva.

– Umišljaš da si jedino ti plivao u Anitinu bazenu u New Castleu i vozio se njezinim autom, da si jedino ti bio u Aninu dvorcu u bavarskoj šumi, da si jedino ti s njom splavario rijekom Isar. Samo ti, jedino ti. Da si jedino ti uživao u Aninu jacuzziju, jedino ti vidio Saru posve nagu i lagao, da bi me više povrijedio, kako si je ševio. Jer, ja ništa od toga ne mogu.

– Mogao sam i ja tvoja pisma slati Hamilton. Mogao sam joj pisati što si govorio o njoj. Kako nema finoću onih cura s kalendara i kako je tek loša imitacija koju idealizira moja mašta. Da na njoj vidim ono što ne postoji, a ono što postoji i nije bogzna što. Baš tako si govorio. Sjećaš li se svojih riječ da je obična fufica koja mi je zavrtjela pamet? Sjećaš li se kako si rekao da kurvinskim smiješkom pokušava zamaskirati priglup pogled i odvratiti pažnju s ne baš posebnih sisa. A te sise, dragi moj Dujo, ti tada nisi vidio, nisi ih dirao. Misliš li da bi Hamilton, da sam joj to rekao, otišla s tobom u Prag?

Učinilo mi se na trenutak da na stolnjaku, onim crvenim i bijelim kvadratićima, stojim nešto bolje. Ali predobro sam znao Duju, znao sam njegovu taktiku, način na koji vodi borbu. Znao sam da ubojite poteze čuva za kraj. I da se ne predaje.

– Ne znaš i nikada nećeš znati koliko je patila zbog tebe. Koliko te voljela i koliko se u tebi razočarala. Koliko su je boljele tvoja prijetvornost i tvoje laži. I zato ti je vratila sva pisma. I podcrtala svaku tvoju laž. Čak i u danima dok je umirala, govorila bi o tome.

Zemlja se poda mnom zatresla, gledao sam kako se ruši sveti Vaclav s onog brončanog konja na početku Václavskih náměstí, kao padaju zdrobljeni zidovi Nacionalnog muzeja, a široka avenija sklapa se poput kazališnih kulisa ispod kojih nestaje svjetina. Nije se rušila samo najpoznatija češka ulica, nije nestajao samo Prag, zajedno s Vltavom, rušio se cio svijet. S našeg stola sletio je stolnjak i sve figure na njemu: Dujina i moja igra više nije imala smisla.

– Hamilton je umrla?

– Sara više nije živa.

Obojica smo šutjeli, kao da joj tom dugom, nijemom stankom odajemo počast.

– Kada?

– Prije osam godina.

– Živjeli ste zajedno?

– Želiš li slušati?

Kao da mi je čitao misli; znao je da ne želim čuti odgovor. Ali kimnuo sam glavom i on je počeo:

– Moglo bi se tako reći. Kad smo došli u Prag, u ljeto 1970., bila je duboko nesretna. Željela se maknuti iz Osijeka, pobjeći, u strahu od susreta s tobom, kad se vratiš. Nisam je nagovarao da pođe sa mnom, ali mi je bilo drago što je tako odlučila. Govorila je kako će poludjeti ostane li u Osijeku i preklinjala da je povedem. Unajmili smo pristojan dvosoban stan u četvrti Josefov, nedaleko od Staroga židovskoga groblja. Spavali smo u odvojenim sobama, ali znao sam je čuti noću kao plače i kroz prozirnu zavjesu na staklenom dijelu vrata vidjeti kako ustaje iz postelje i gleda kroz prozor. Tada sam te silno mrzio. Vidio sam da te istinski voli, možda je samo moja ljubav prema njoj bila jača. Nadao sam se kako će vrijeme učiniti svoje, ali nije. Bilo mi je teško, nagovarao sam je da se vrati u Osijek i ondje potraži mir. Tada bi se još više rasplakala; znala je sjesti uz mene na sofu u dnevnoj sobi, nasloniti glavu na moje rame i ridati. Da sam mogao, ubio bih te. Tada sam se sjetio Anite i poslao joj pismo. Nisam znao adresu, nego samo njezino ime i prezime, ali začudo, odgovor je stigao.

– Imam ta pisma, Dujo. Dobio sam ih u New Yorku prije nekoliko mjeseci.

Iznenadio se. Iako je na njegovu licu, oduvijek, bilo teško pročitati promjenu raspoloženja, sada se vidjela. Čelo mu se naboralo, oči suzile i zatreptale. Kao da se kolebao hoće li dovršiti priču, kao da me htio nešto upitati, ali nakon gutljaja piva nastavio je.

– U proljeće sljedeće godine otišli smo u Ameriku. Htjeli smo vidjeti tvoj New Castle, Indianapolis, New York, sve o čemu si nam pisao. Anita nas je ugostila, imali smo svatko svoju sobu u onoj njezinoj velikoj kući u kojoj je bila sama, jer su joj starci bili na Floridi. Vozila nas je uokolo svojim crvenim Buickom, pokazala nam školu u koju si i ti išao, kuću u ulici Brown Road gdje si stanovao, trgovinu Becker Brothers u kojoj si radio. Sve smo to vidjeli, Boy. Sari sam, naravno, rekao za tvoju vezu s Anitom, a i Anita je znala za nju.

– S malim zakašnjenjem, hvala ti na toj prijateljskoj gesti – rekao sam. Htio sam biti sarkastičan, ali ispalo je prilično jadno.

– Amerika je pročistila Saru, doživjela je katarzu. Vratili smo se u Prag i počeli spavati u istoj sobi, u istom krevetu. Kada muško-žensko prijateljstvo predugo traje, a naše je trajalo skoro godinu dana, teško je prekoračiti crtu koja znači nešto puno više. Želio sam to od prvoga dana, ali znao sam da će mi jedino strpljene pomoći.

– I prljavi trikovi kojima si se služio. Špijunirao si me, uhodio, skupljao informacije poput kakvog žbira. Podmetao si joj moja pisma, vodio je u Ameriku, upoznao je s Anitom. A kažeš da si je u krevet odveo zahvaljujući strpljenju.

– Njezina je odluka bila da se preselimo u zajednički krevet. I nisam bio sretan u početku, činilo mi se da se tako osvećuje tebi. Da liježe sa mnom i misli kako nas ti vidiš, kako gledaš i patiš, lud od ljubomore, dok je milujem kao što si je ti milovao nekad i kako ćeš podivljati što meni dopušta sve, puno više od onoga dokle ste vi išli. Ono o čemu si ti lagao, razmetljivo se hvalisao, misleći kako mene činiš ljubomornim. Upoznao sam je bolje od tebe, vi ste zajedno, ali povremeno, bili nekoliko mjeseci, mi nekoliko godina, stalno. Bila je silno osjetljiva kad netko dirne u njezin ponos, a ti si to učinio i žarko ti se željela osvetiti.

– Je li i to bio dio njezine osvete? – rekoh, bacivši pred njega album s fotografijama umotan u grubi pak-papir i povezan trobojnim koncem.

– Optužuješ me za špijuniranje, a čini se da si ti uhodio mene.

I prije nego što je razmotao paketić, vidjelo se, znao je što je unutra. Šutke je razgledao slike, pomno listajući album i promatrajući kako Hamilton pozira slično djevojkama na kalendaru koji smo toliko puta gledali.

– Mislio sam da su zauvijek izgubljene. Odakle ti?

– Šalje ti ih gospođa Margareta, vlasnica tvoje bivše kuće. Ona kojoj si obećao javiti se nakon povratka u Prag. Nisam te špijunirao, želio sam te naći. I tebe i Hamilton. Ne bih vas tražio nakon toliko godina da od Ane i Anite, nedavno, nisam doznao ono što o svojemu najboljem prijatelju iz mladosti nisam očekivao ni u najgorim snovima.

– Ne dijele li najbolji prijatelji sve što imaju? – rekao je dok mu se licem širio cinčan osmijeh, a sitne oči nestajale u uskom prorezu između obrva i podočnjaka. – Hvala ti za slike. Zaslužio si da ti bar kažem kako su nastale. Bila je to Sarina ideja. Kad je doznala da ljubuješ s Anitom, kako se ševite na bazenu u njezinoj kući i stražnjem sjedalu crvenog Buicka… a jebi ga, Boy, nisam ja kriv što si lagao… izbezumila se. Htjela je da je snimam u pozama s onog Hamiltonova kalendara. Nije ni trepnula kad sam rekao da se svuče, učinila je to onako kako bi uradila da je tako zatražio liječnik. I da, bio si u pravu, Boy, sise su joj bile dobre, puno bolje nego što se dalo naslutiti ispod odjeće. Tada sam ih samo gledao. Kako nisam imao kalendar, jer sam ga poklonio tebi, služio sam se svojim fotografskim pamćenjem. Toliko smo puta gledali te Hamiltonove fotografije da sam znao svaki detalj. I gledajući ih sada, ponovno, mislim kako su prilično dobre. Iako bi, da ih snimam danas, izgledale puno bolje.

– Znaš – nastavio je nakon gutljaja piva, dok mu je glas preplavila samouvjerenost – tražila je da ti pošaljem slike. Nisam to učinio, slagao sam da su poslane. Nisam želio kvariti tvoju idilu s Anitom.

– A što bi se drugo od prijatelja i moglo očekivati?

– Zajedljiv si. Tvoje karakterne crte iz mladosti, vidim, prilično su uznapredovale, sazrele. Nisam ti poslao slike, mislio sam kako je bolje da ih nemaš, da ti ne kvare uživanje dok gledaš one Hamiltonove, s kalendara. Rekoh ti da sutra putujem u Pariz. Prekosutra ću se naći s dobrim starim Davidom Hamiltonom. Mislio sam de se to nikada neće dogoditi, ali kad sam mu poslao Lindine fotografije otprije nekoliko godina, oduševio se. Obećao je povezati nas s ljudima iz časopisa Vogue i Elle. Linda gradi uspješnu manekensku karijeru. Želim joj pomoći. Imat će probna snimanja u Parizu.

– Iz tebe progovara ponosni otac.

– Linda je Sarina kći. Posve je nalik na nju, vidio si, ali je, a to ne znaš, blaga i krotka, sušta suprotnost svoje majke. Život sa Sarom bio je napitak od meda i pelina. Tvrdoglava, prkosna, divlja, neukrotiva i gorda; prelijepa i nježna. Upravo u takvom omjeru: pet žlica pelina, dvije meda.

– Rekao si da joj je Hamilton, ili kako ti više voliš reći, Sara, mati. Znači li to da nema oca, da je Hamilton bezgrešno začela?

– Živjeli smo pet-šest godina. Završila je glazbenu akademiju i bila pozvana u Londonski simfonijski orkestar. Bila je divlja i samoživa, ni časa nije dvojila. Pokupila je svoj violončelo, nešto stvari i otišla. Kad je, nakon godinu dana, prvi put nastupila u Londonu, otišao sam pogledati je. Kupio sam joj cvijeće, prespavao u njezinu malom stanu na Paddingtonu i sutradan se vratio u Prag. Povremeno bismo razmijenili pismo i ponešto vijesti iz naših života. Tako mi je, 1982., javila da je rodila Lindu. Zaljubila se u flautista, alkoholičara koji je, vrlo skoro nakon Lindina rođenja, izgubio posao i pao nisko, svirao je po postajama podzemne željeznice i sve što bi zaradio popio. Sara je proživljavala teške dane, plaćala bi susjedi da pričuva Lindu dok je ona na probama ili koncertima. Vodila ju je u New York kad su joj bile samo dvije godine i ostavljala u hotelskoj sobi, moleći sobarice da je obilaze dok je ona nastupala. Lindi je bilo šest godina kada se Sara pojavila na vratima stana u kojem smo nekoć zajedno živjeli, nadomak Starom židovskom groblju. U jednoj ruci držala je violončelo, u drugoj Lindu. Taksist je iz prtljažnika donosio kovčeg, a ona je rekla: – Želim da nastavimo ondje gdje smo stali, ali možeš mi postaviti samo tri pitanja. Jednom i nikad više.

Nisam joj postavio nijedno pitanje, sama mi je ispričala o Lindinu ocu. Uskoro je našla posao u Praškoj operi, živjeli smo mirno, nezanimljivo, otuđeno. Linda je učila češki i sljedeće godine krenula u školu. Sara ju je upisala na balet, Linda je rasla i pretvarala se u ljepoticu.

Dujo je stao i iskapio kriglu do dna. Kao da se premišljao hoće li reći ono što je naumio, kolebao se i odvagivao.

– Bolest ju je ščepala i držala u kandžama, onako kako mačka drži miša, udarajući ga šapama i igrajući se njime, ne žureći ga usmrtiti, sigurna da joj ne može pobjeći. Počela je kopnjeti i njezina ljepota iščezavala je na neobičan način; prelazila je na Lindu. Gledao sam to svojim očima: onako kako je Sara nestajala i topila se, Linda je bujala i pupala. Sara se pretvarala u Lindu.

Mahnuo sam konobaru i obojici naručio po kriglu. Ovoga puta i sebi veliku.

– U jednom od naših zadnjih razgovora, kad joj je već bilo teško i kada je molila da u bolnicu više ne dovodim Lindu, da je ne gleda kako umire, pa sam je ostavljao na ljuljački obližnjeg igrališta, moleći neku od mladih majki da je pripaze dok se vratim, spomenula je tebe. Rekla je kako ti želi napisati pismo i tražila da joj donesem olovku, papir i omotnicu. Ali bilo joj je sve teže i pismo nikada nije napisala. Samo mi je rekla da ti kažem, ako te ikada sretnem, kako te voljela i da si je izdao.

Mislio sam te potražiti kad smo je pokapali na Aninu groblju u Osijeku. Zamolio sam njezine roditelje da ne objavljuju osmrtnicu u novinama, nisam želio da tako doznaš za njezinu smrt; nisam te htio vidjeti na njezinu grobu. Anita je, ne znam kako, poslala vijenac bijelih ruža, bilo ih je valjda pedeset i među njima jedna, samo jedna, crvena. Njih dvije ostale su prijateljice, razmjenjivale su pisma, ponekad se čule telefonski i zadnjih godina elektroničkom poštom. Sara mi nikad nije govorila o čemu jedna drugoj pišu.

Zahvalio sam za vijenac i zamolio da ti ne javi za Sarinu smrt, a ona je rekla da si joj prestao pisati dva-tri mjeseca nakon povratka i da s tobom od tada nema nikakav kontakt. I rekla kako su te pozivali na godišnjice mature, ali da nisi dolazio niti si ikada javio da nećeš doći. Znam da ste bili u New Yorku i Washingtonu, sad kad si dobio nagradu… napisala je da ti nije rekla za Sarinu smrt.

Bijes koji je u meni do maločas kiptio pretvorio se u mješavinu očaja, tuge i srama. Bilo me sram što sam pomislio kako mi je Anita prkosila kad je odlučila prenoćiti u Hotelu Hamilton u Washingtonu, kamo sam je dopratio onog jutra nakon dodjele nagrade. Sada sam shvatio da je tako odala počast svojoj mrtvoj prijateljici. I da je vjerojatno, kad je onako bosonoga ušla u hotelsku sobu i legla na krevet, zaplakala. Možda je i nju bilo sram kao mene sada, što se te večeri poševila sa mnom, a znala da me Hamilton toliko voljela. A možda je to bio njihov dogovor, možda su se ona i Hamilton dogovorile kako će dijeliti sve, onako kako najbolji prijatelji to čine. Onako kako je to Dujo rekao ovog popodneva.

– A ti? – upitao je i posrkao pjenu iz krigle koja samo što nije prelila rub.

– Moja je priča vrlo jednostavna i vrlo kratka. Iza mene su dva propala braka, dvije propale ljubavi i jedno propalo prijateljstvo. Sasvim dovoljno za pedeset godina.

– Život, dragi moj Boy, počinje u pedesetima.

Zastao je na trenutak. Napravio je stanku kako bi posebno naglasio ono što će reći.

– Molila me da se brinem o Lindi. Mislit ćeš da sam lud, ali kako je odrastala, Lindu sam počeo doživljavati kao Saru. Sara zapravo nije umrla, pretvorila se u Lindu.

Rekao je to uz zagonetan osmijeh.

Način na koji ga je, trenutak poslije, Linda poljubila, dolepršavši s novim vrećicama u rukama, i način na koji ju je obujmio oko stražnjice, kao da su ponudili odgovor. Pogledala me, a meni se činilo kao da me gleda Hamilton i kao da će me zapitati gdje sam bio sve to vrijeme i zašto sam toliko ostario. Da će reći kako ima eliksir mladosti, kako je ljubomorno čuvala bočicu samo za mene i kako ću postati trideset godina mlađi čim ga popijem. Kako ćemo opet biti vršnjaci, kako mi ovaj put neće dopustiti da odem u Ameriku i da ćemo nastaviti ondje gdje smo stali one večeri, u kući prijatelja njezine majke, kojima je zalijevala cvijeće dok su bili na moru, a ona kradomice uzela ključ. Ali Hamilton koja mi se pričinjala nije se obazirala na mene. Sjela je na Dujinu nogu, provukla mu prste kroz kosu i gricnula ga za ušnu resicu.

– Gade – rekoh. – Odvratni, stari gade.

Ustao sam, a bijes je u meni ponovno ključao. Na Dujinu licu nije bilo zbunjenosti, iz njega je zračio trijumf.

– Ne znam kako ti je išlo poslije, ali siguran sam da nikada nisi toliko jebao kao u doba nevinosti – rekao je. I ležerno dometnuo: – Hvala ti za piće.

– Hvala tebi za prijateljstvo – odgovorio sam.

– Sutra mi ne morate čuvati stol – rekoh konobaru dok sam plaćao piće. Nije mi se išlo u hotel pa se spustih do Můsteka i skrenuh u Vodičkovu. Odlučio sam dokrajčiti se u pivnici U Fleků. Škripa tramvaja koji je dolazio iz Jindřišske nadjačala je žamor ulice. Kad sam skrenuo u Lazarsku, skupina mladih, dobrano pripitih, bučno je pjevala. Dugokos momak unatraške je hodao ispred ostalih, mašući rukama i glumeći dirigenta. Došlo mi je da mu se pridružim, sviđalo mi se što hoda unatraške.

BILJEŠKE

[1] Tuljak od rolanog tijesta pomiješanog s cimetom i vanilijom koji se može puniti različitim slatkim nadjevima.

[2] Vrsta češkog piva.