Filmske vrste i rodovi | Nikica Gilić

3. FILMSKI ŽANROVI

 

Brojni su filmski autori ostvarili zavidne umjetničke rezultate s odmakom se pozivajući na naslijeđe tradicionalno popularnih žanrova, primjerice braća Coen ili Pedro Almodóvar, koji u mnogim od najboljih ostvarenja kombinira obrasce melodrame i komedije (katkada i još pokojeg žanra), a mnogi su umjetnici (R. Altman, S. Peckinpah, W. Wenders i drugi) ugled stekli upravo preispitivanjem granica žanrova. Uostalom, programatsko remek-djelo filmskog modernizma, Godardov Do posljednjeg daha, posvećen je „siromašnom“ američkom filmskom studiju (tvornici B-filmova), a velik se dio fabule tog filma može shvatiti i kao parafraza (te posveta) ne nužno američkoga gangsterskog filma. Sama činjenica promjene žanra usred priče Od sumraka do zore (From Dusk Till Dawn, 1996) nakratko je bila potakla mnoge kritičare na špekulacije o golemim potencijalima redatelja Roberta Rodrigueza.[1]

Kad je riječ o filmovima, nadalje, pogotovo ako pripadaju rodu igranog filma, žanrovske se strukture često dovode u prvi plan. Suvremene su kritike tako često navodile da je Planina Brokeback (Brokeback Mountain, A. Lee, 2005) nekakav gay western (ili barem kritička revizija žanra vesterna), premda je jedini argument da taj film ima išta zajedničkog s vesternom ikonografski – junaci nose šešire i traperice, jašu konje, nose puške… Pa ipak, tijekom gledanja filma teško se mogu uočiti etička pitanja ključna za tipičnu društvenu zajednicu svijeta vesterna, a nema govora ni o organiziranju akcije tipične za svijet tog žanra. Umjesto transporta stoke, potjere, opsade i sličnih aktivnosti, ovi se stočari (koji k tome čuvaju ovce a ne krave!) prepuštaju aktivnostima kojima se klasični vestern nikada ne bi prikazivački i problemski bavio. U središtu svijeta Planine Brokeback očito su emocije te ono što junaci jedan drugom pružaju i ono što očekuju jedan od drugoga, odnosno jaz između tih vrijednosti.[2]

Iz ovog slučaja (a sličnih nije malo) dalo bi se zaključiti kako, premda sveprisutni i iznimno živi, razgovori i analize žanrovskih struktura (te određivanje žanrovske pripadnosti filmova) često dovode do zbrke mjesto da unose red u filmsku ponudu. No, to nipošto ne znači da treba odustati od razmišljanja o žanrovima; to samo znači da je potreban oprez u analizi, a ionako se o svakom, a ne samo o filmskom fenomenu često piše na krajnje neprimjeren način. Opusi hermetičnih pjesnika pokušavaju se tako približiti široj publici isticanjem za njihovo stvaralaštvo sporednih, primjerice erotskih tema, slikarske veličine analizirane su kroz živopisnu biografiju (obično punu alkohola, bolesti i seksa), pa ne čudi da se filmove analizira pomoću navodne dnevne idelogije autora, ili kroz prizmu pripadnosti žanru s kojim baš nema mnogo toga zajedničkog.

Kada se, međutim, pokušava razabrati što kategorija filmskog žanra uopće jest, najbolje je započeti sa žanrovima igranog filma, jer se u tom filmskom rodu žanrovske komponente najjasnije ocrtavaju, žanrovske su strukture – premda dinamične, stalno nastajuće i nestajuće u međuodnosu stvaraoca, industrije i publike – ipak najčvršće i najuočljivije. Na prvi je pogled svakako privlačno pokušati odrediti žanrove igranoga filma pomoću specifičnih tipova pripovijedanja ili tipičnih oblika filmskog zapisa, no to ipak nije moguće. Postoje i klasični i modernistički (i postmodernistički) vesterni, kriminalistički filmovi, komedije ili znanstveno-fantastički filmovi, a i ideje poput usmjerenja vesterna prema čestoj uporabi totala, a drame prema uporabi krupnog plana odavno su napuštene kao nedostatne ili neutemeljene za ozbiljniju analizu filmskog žanra.

No, premda se i dokumentarni i eksperimentalni film u međunarodnoj (osobito u anglofonoj) filmologiji smatraju „žanrovima“, važno je napomenuti da se i međunarodna teorija žanra ipak uglavnom formira na fenomenima i primjerima iz igranog filma.

 

 

BILJEŠKE

1. Nakon kriminalističkog početka (s podtekstom filma ceste), film naglo postaje vampirski horor. Neki su kritičari, međutim, odmah upozorili na infantilnost Rodriguezove autorske imaginacije (usp. citat kritičarke časopisa Sight and Sound u Walker, 1998: 291), potvrđenu i kasnijom ekranizacijom stripa Sin City Franka Millera.

2. Premda junaci Jack i Ennis ne čuvaju krave, kritika ih je često lakonski nazivala kaubojima, npr. u sažetku fabule uz kritiku Dragana Rubeše (2006: 98), a zanimljivo je da feministička kritičarka Vivijana Radman (2007) smatra da se taj film i ne može smatrati „homoseksualnim“.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.