Bog vas mrzi | Velimir Grgić

I.

 

Njega kože bila je zadnja stvar o kojoj je razmišljao, iako mu ne bi škodila. I ovo se jutro umivao hladnom vodom, više zapljuskujući, nego ispirući lice koje je već nekoliko dana vapilo za brijanjem.

Sinoć se, kao i dvije večeri ranije, probudio iz noćne more. Ružni snovi postali su otporni na tablete, skriveni i podlo nacereni iskakali su noću.

Ovo je jutro opet popio dvije tablete, jednu žutu i jednu bijelu, prvo manju koja mu je lako skliznula s gutljajem vode onda veću, otporniju na gutanje i gorču na jeziku. Čak i onda kada je osjećao da sve oko njega nema reda, smisla ili nade, kronično umorni Hrvoje, muškarac u srednjim tridesetima, kratke kose i povećih podočnjaka, spas je nalazio u ritualnom ponavljanju jutarnjih navika, centrirajući mozak kinetičkom meditacijom rutine: nakon što bi vodom isprao suze i zalio lijekove, kratkim istezanjem i s točno 35 sklekova tijelo bi prokrvio i oznojio, a potom ga isprao s još malo vode. Zube bi i ruke prao tek nakon tuširanja.

Kupaonica u novom stanu bila je iznimno mala, ali podnošljivo funkcionalna za samca. Ovo se jutro barem nije udario u vrata, kao što je to učinio već previše puta, s obzirom na to da se nikada nisu mogla posve otvoriti, odbijajući se od police s WC papirom i ručnicima poput trampolina od drveta. Rizik je bio najveći kada bi, probuđen košmarom usred noći, u grču, odbauljao do zahoda. Borba s demonima bila je bolna u svakom pogledu.

Noćna mora bila je dio noćne rutine, odlučna u teroru onog dijela života koji bi nas, barem na nekoliko sati, trebao odvojiti od svih dobrih i loših duhova svakodnevice. Odlazak na počinak za njega je prestao biti olakšanje ili odmor.

Koliko god da ih ispirao, oči su mu izgledale kao vrećice za transfuziju. U zrcalu su izgledale još crvenije. Kapilare su se poput paukove mreže širile na štetu bjeloočnica, iako su išle uz obješene podočnjake, ispucale usne i trodnevnu bradu.

Ali Hrvoje ionako nije gledao u njih. Gledao je u ogledalo, a prisjećao se noćašnjeg sna. Ove noći, doduše, odsanjao je samo dio.

Ali dio s kojim je započinjao svaki košmar: u kuhinji male obiteljske kuće, njegova žena, lijepa, vitka tridesetogodišnja crnka pomalo neuredne frizure, bosonoga, posprema nered nakon večere. Tanke, pedantno oglodane pileće kosti usporeno padaju u kantu za smeće. Žena u kantu baca salvetu, čašu i tanjur. Pored sudopera stoji njegova kći s crtežom konja koji pokazuje mami. Mama se smiješi i gladi je po kosi. Jednom, dvaput… tamna kosa počne otpadati u busenima, metalno odjekujući kada dodirne pod. Na podu je pramenje oživjelo i počelo se meškoljiti, izvijati…

Kad se probudio, natopljen znojem i suzama, Hrvoje je pogledao na sat. Bilo je tri. Znao je da mora ustati za četiri sata, ali znao je i to da će ostatak noći provesti tek pokušavajući spavati. Što je objašnjavalo podočnjake, koje je, sada posvećujući više pozornosti odrazu u ogledalu, dodirivao jagodicama kažiprsta. Oko podočnjaka nije mogao puno toga učiniti, ali s bradom se već nešto dalo. Zgrabio je pjenu koja je stajala između šampona i gela za tuširanje, namočio žilet i krenuo s brijanjem, ozbiljan, odlučan, ali bez žurbe.

Bio je ponedjeljak. Radio je tek nekoliko tjedana, znao je da šef ne bi tolerirao klošara. Obrijan, čistog donjeg rublja, u trapericama i tenisicama, s crnom kožnatom jaknom, uzeo je ključeve s ormarića iz hodnika, držeći mobitel u drugoj ruci. Otvarajući vrata, zastao je bacivši pogled na pozadinsku fotografiju ekrana kompjutora. Žena i djevojčica smiješile su se pokraj kuhinjskog stola na koji su bila postavljena tri tanjura. Samo je sporo spustio i podignuo kapke pa spremio mobitel u prednji džep hlača, provjerio raspored po džepovima, novac, maramice, ključevi, zakopčao jaknu i zalupio vratima.

 

Zgrada u kojoj je plaćao iznajmljeni stan bila je jedna od mnogih bivših oficirskih utvrda pretvorenih u košnicu onih koji su si mogli priuštiti uglavnom redovito plaćanje stanarine. Bilo je dovoljno vlasnika koji su odlučili iznajmiti ovu staru nekretninu, nakon što su jednostavno kupili novu ili živjeli od apartmanskog biznisa u Dubrovniku. Budući da su dobro zarađivali u svojim novim životima, opraštali su kašnjenja. Bila su česta, jer plaće se, onima koji su bili manje snalažljivi, nisu samo smanjivale – katkada bi zakasnile nekoliko mjeseci pa bi s njima kasnili i stanari, uglavnom radnici koji su se svakodnevno borili s krpanjem budžeta, studentarija o čijem su se budžetu brinuli roditelji i umirovljenici, koje su vlastita djeca „protjerala“ s obale, iznajmljujući turistima nostalgiju. Roditelji nisu uspjeli smjestiti djecu u studentski dom, a djeca svoje roditelje nisu htjela poslati u starački. Zašto bacati novce?

Barem polovica stanara jednostavno nije mogla keširati traženim ritmom. Platili bi kad bi imali. Režije su svaki mjesec izjedale ostatak novca pa ne treba čuditi što razbijene svjetiljke, popucala kanalizacija, slomljeni portafon i oronule fasade, koje su se trusile i prijetile prolaznicima, zadnje tri godine nitko nije dirnuo kamoli popravio. Pričuva je bila posljednja na listi prioriteta, a gradske su inspekcije ionako imale pametnijeg posla krpajući budžet pecanjem u onim kvartovima iz kojih su se kaznama mogle brže izvući konkretnije cifre.

Ionako su podsvjesno svi čekali bagere, samilosni hitac u srce socijalističkog sna od betona, konačno rušenje i prodaju zemljišta onima koji ga se prvi dočepaju. Tako se barem pričalo „pod prozorima“. Život u stanovima s čijih balkona puca pogled na prošlost bio je jednostavno odbrojavanje, countdown do nule i minusa, održavanje čiste biologije do konačnog kraja.

Urbani pjesnici, tragači za poezijom betonskog beznađa, dali bi sve da su mogli reći kako ih takvo okruženje inspirira. Kako se migolje kada ga osjete u samoj kičmi, podižući bradu i ramena pod elektricitetom vertikalnog tanga u tjelesnom barometru; stojeći naježene, oznojene kože na samom ulazu u nepoznato i tajnovito, poput obredne inicijacije na početku romantično-riskantne avanture u nepredvidivoj asfaltnoj džungli.

Ali tu nije bilo ničega. Samo polagano propadanje.

Zgurana između velike trgovine automobilskim dijelovima i parka s toboganom koji se odavno pretvorio u ribež, zgrada je u ovaj prohladni, oblačni ljetni ponedjeljak izgledala poput vlastitog duha.

Priroda se pobrinula za kakav-takav balans atmosfere – dani neprekidnih pljuskova i dodatnih glavobolja stanara u ratu protiv plijesni balkonskih zidova, pretvorili su neuređenu vegetaciju u veliki, nadmoćni organizam, Golijata koji dominantno diše za vratom gradskog života. Svi zagrebački jorgovani, hrastovi, javori, breze, platane, šimširi i drenovi iskoristili su ovo kišno ljeto kako bi pokazali mišiće. Sišući svaku kapljicu za erupciju klorofila i demonstraciju sile: znalo se tko je zapravo gazda i tko će to i ostati milenijima nakon što čovjek digne ruke od betona.

Ovo nije bila urbana džungla, ali tog je dana sličila na pravu.

Koračajući ugaženom prečicom kroz park, kao da se provlačio kroz zavjesu krošnji pogrbljenih težinom listova, Hrvoje je gotovo nesvjesno, mrk i s rukama u džepovima, izbjegavao bliski fizički kontakt s prirodom, izgubljen u mislima i predan još jednoj rutini, sazdanoj oko voznog reda. Usvojio ju je u posljednjih nekoliko tjedana, otkada se preselio na ovu adresu. Znao je da treba biti na stanici oko osam i da će tako stići na vrijeme, u najgorem slučaju čak i malo ranije od očekivanog.

Petica se uvijek pojavljivala unutar petnaestak minuta. Zbog čega je prvi tramvaj bio onaj koji je odlučio preskočiti. Mogao bi, doduše, s četvorkom nekoliko stanica, ali zašto se maltretirati? Na stanici je bilo mirno i tiho, zapravo prilično ugodno.

Tutnjajući dotrajalim tračnicama, vagoni gradskog prijevoza dokotrljali su se iza zavoja, zaškripili i zaustavili. Vrata četvorke su se otvorila, a Hrvoje se, hodajući unatraške nekoliko koraka, sklonio s puta brkatom muškarcu koji je nervozno odjurio prema parku, kao i mršavoj crnokosoj djevojci koja je izgledala jedva punoljetno, iako je bila odjevena kao… Zapravo, jedva da je bila odjevena.

Nespretno balansirajući na crvenim štiklama kojima ne bi škodilo čišćenje, djevojka je ostala na stanici i nakon odlaska tramvaja, iako nije izgledala kao da čeka sljedeći. Ni kao da joj je hladno.

Oslonivši se o ogradu koja je nogostup odvajala od puta prema parku, rukom se uhvatila za trbuh, gledajući malo u asfalt, malo u nebo, praveći grimase licem skrivenim pod naslagama razmazane šminke i pudera. Nagnula se ka tlu, pogledala preko ramena u Hrvoja, a zatim pokušala povraćati. Pokušala je bila prava riječ, jer nije bilo ni traga alkoholu ili hrani; iz usta su joj izlazile samo guste niti sline, šlajma i bijele pjene. Hrvoje je u tom trenutku otkrio da djevojka ne nosi gaćice. Prizor je generalno bio više ginekološki, nego seksi.

Djevojka se spustila na koljena.

„Jesi dobro?“, upita, zadržavajući distancu.

Okrenuvši pogled prema njemu, djevojka je obrisala usne, podignula se pa upitala:

„Vi ste u A?“

Hrvoje ju je gledao šutke i zabrinuto.

Desnom rukom brišući rub usne, a lijevom nonšalantno uklanjajući prašinu s koljena, djevojka mu je krenula opušteno prilaziti.

„Viđala sam vas, tu na stanici, zadnji tjedan… živite u A? Ja sam u B, ulaz do.“

Postojala je mogućnost da je djevojka bila susjeda, ali Hrvoje nije imao vremena za razgovor, niti volje da uopće sazna tko su mu susjedi.

„Da, u A“, osmjehnuo se, pomalo kiselo, prije nego je stigao istinski odlučiti kako reagirati. Prije nekoliko sekundi, gledao je u međunožje djevojke koja se činila spremnom za bolnicu, a sada je razgovarao s pristupačnom, neobično otvorenom i prisnom, ujedno i prvom osobom koja je nakon dugo vremena primijetila da on postoji.

„Dobra sam s licima“, nastavila je djevojka, koja je sada već opasno zakoračila u Hrvojev osobni prostor, dovoljno blizu da mu može osjetiti dah. Ali Hrvoje nije bio siguran da je u tom trenutku mogao disati. Gledajući ga ravno u oči, pružila je ruku:

„Susjeda.“

Zbunjen, Hrvoje je uzvratio rukovanje, nasmiješio se pa rekao:

„Susjed. Nego, što je ovo bilo…“ pitao je glavom pokazujući u smjeru prozirne lokvice na asfaltu. „Jesi OK?“

Rukovanje je završilo, ali nitko nije napravio korak, ni u jednom smjeru.

Ana je odmahnula rukom:

„A, to… Zna me nekad stisnut u želucu, nakon posla.“

Prvi zvukovi škripe tramvajskih kočnica mogli su se čuti prije nego što je petica uklizala u zavoj. Iako odlučan da se što prije vrati dosljednom praćenju dnevnog rasporeda, Hrvoje je ipak odlučio utažiti znatiželju:

„Nakon posla? U osam ujutro?“

Tramvaj je ulazio u zavoj, uz sve glasniju buku. Istežući vrat ne bi li vidio njegov broj, Hrvoje je na trenutak zaboravio na cijeli susret, a potom se pogledom vratio Ani i pokazao palcem na vagon.

Već u pokretu, umorno se krećući u smjeru kojim se prvotno uputila, Ana mu je odmahnula rukom pa uzviknula:

„Hej, netko mora i radit u ovoj zemlji!“

Petica je otvorila vrata, iz drugog vagona istrčao je srednjoškolac i bacio masan komad papira od bureka pokraj kante. U neobjašnjivom strahu od osvrtanja, Hrvoje je ubrzanim korakom ušao u tramvaj, sjeo na jedno od mnogih praznih mjesta i čekao polazak, gledajući, kao i uvijek, u pod. Dok je tramvaj prolazio pokraj prazne stanice, ipak je pogledao kroz prozor. Počela je padati kiša, ispirući sve što je ostalo na tlu.

 

Pljusak nije bio veliki problem za poslovanje pizzerije Crna maslina, kafić-restorana koji je zapadni dio grada pokrivao dostavom svega, od standardnih varijacija talijanske kuhinje preko ćevapa i pljeskavica do vegetarijanskih paketa koji su uglavnom nestajali oko podneva, a zatim opet postajali dostupni predvečer, kada bi se nagomilalo dovoljno neiskorištenog povrća za nečiju salatu.

Ljeto je, s druge strane, uvijek značilo nevolju.

Vlasnik Marinko Bešlić, gospodin u ranim šezdesetim, širokih ramena i gustih obrva koje su stršale na njegovoj ćelavoj glavi, jest imao dobre veze tamo gdje ih je trebalo imati – onda kada ih je trebalo imati – ali ne baš toliko dobre da se ogrebe za Tkalču ili neki drugi komadić profitabilnog centra. Polovina stolova u restoranu tih bi tjedana ostajala prazna, ali živjelo se dobro od dostava doručaka u urede obližnjeg poslovnog centra. Osim sada, tijekom dva tjedna kada su i oni bili na godišnjem. Mogao je, doduše, računati na nešto lokalnih gostiju koji su voljeli Marinkovu verziju masne mediteranske gastronomije. I pristupačne cijene. Kad već nije bilo dovoljno novca da se ode na more, skupilo se za pogledati Ligu prvaka uz pivu i pizzu s morskim plodovima. Doduše, ovih je dana ljeto više sličilo na jesen, iako je terasa bila namještena i spremna.

S čak dva televizora, ispod nadstrešnice tek nekoliko metara udaljene od male tržnice i stare bravarske radionice, s vrištećim neonskim natpisom, otvoreni dio pizzerije u toplije je dane postajao glavnim punktom obiteljskih druženja, brze kave i masovnih opijanja tijekom utakmica nogometne reprezentacije. Dok je terasa izgledala kao da ju je projektirao John Wayne, zaljubljen u jelovinu i bijele stolnjake, interijer je bio uređen onako kako je Marinko doživio Toskanu gledajući dokumentarac o Stingovoj vili Il Palagio: lusterima od lažnog kristala i stolovima na kojima bi se moglo i zaplesati, bez straha od lomljave njihovih nogu i vlastitog vrata. Ipak, u Crnoj maslini nikome nije padalo na pamet plesati na stolovima.

Hrana na drvenom ugljenu bila je svakako važnija od dizajna, a nije bilo važno ni to što je Marinko svoju prvu maslinu probao tek u 35. godini. Ni tada mu se nije nešto pretjerano svidjela. Nitko mu nije rekao da je unutra koštica, zbog čega je zamalo slomio zub.

Ipak, znao je Marinko što je marketing. Pokorio je zvijer, razapeo je u vrišteći neonski znak na ulazu svog uspješnog obrta, a zatim pretvorio i u potpis – crnu maslinu kao jedinu vrstu masline koju ste u Crnoj maslini mogli dobiti u sredini zapečenog tijesta sa salamom i sirom. U špajzi je uvijek moglo ponestati brašna i soli, ali kada bi zalihe teglica neočišćenih crnih maslina bile pri kraju Marinko bi počeo paničariti. Nagle promjene raspoloženja ipak su bile rijetkost. Došle bi u one dane kada ne bi mogao pronaći mobitel ili kada bi ga pronašao pa se nakon telefonskog poziva vlastite kćeri povukao u drugu prostoriju, uvijek izlazeći namrgođen.

U ulozi šefa bio je prilično voljen, trudeći se nastupati kao galantni gospodin čak i onda kada bi imao puno pravo izgubiti kontrolu. Ali, kontrola mu je bila previše draga da bi je gubio.

„Dečki, nadam se da ste spremni za telefone? Nemojte da mi se netko opet žali da je čekao 45 minuta na bečki…“ doviknuo je u hodu, jezikom brišući ostatke vode s gornje usne. Tableta za tlak tek mu je prošla kroz jednjak, a već je bio spreman za radne izazove, uvjeren da ajurvedski koktel s četiri biljke stiješnjene u plastičnu kapsulu radi jednako dobro kao i Fursemid, od kojeg je često dobivao vrtoglavicu i tinitus.

„Sve je spremno, bez brige… Ako počnu zvoniti. Kažem – ako!“, odgovorio je Marko, 25-godišnji kuhar duge kose vezane ispod piratske marame, samouvjereno, ne dižući pogled s tableta.

S konobarom Igorom, studentom geodezije, bucmastim Slavoncem čiji je alibi za debljinu uvijek bio prestanak pušenja, sjedio je za jednim od unutrašnjih stolova restorana koji je tek trebao otvoriti vrata gostima. Kiša je sporije udarala po prozorima, jenjajući jednakom brzinom kojom je nasrnula.

Svaki sa svojom čašom vode, natočenom iz slavine kako im se od plaće ne bi odbijala cijena flaširane verzije, dijelili su ekran, surfajući domaćim portalima. Kavu su popili kod kuće.

„Pazi ovo – Life coach počinio samoubojstvo“, nasmijao se Igor, u nevjerici kimajući glavom.

„Tko?“, dobacuje Marinko iz kuhinje, gdje se načas otišao osobno uvjeriti u Markove ohrabrujuće riječi. Vjerovao mu je jer do sada nije lagao. Ali za sve postoji prvi put. U poslu je bio dovoljno dugo, a to je bila jedna od prvih stvari koje je naučio.

„Life coach“, odgovori Marko, gledajući u keramičke zube širokog osmijeha, visoko čelo i feminizirano lice na fotografiji pokojnika iz vijesti.

„Kaj je to?“, upita Marinko purgerski, iako je 1989. iz Donjeg Crnča doputovao u Zagreb. Stajao je iza šanka i provjeravao ispravnost staklenih čaša. Mada je u razgovoru sudjelovao s istinskom znatiželjom, to se ne bi moglo zaključiti iz njegovog govora tijela.

„Piše u podnaslovu: Trener za sreću ubio se zbog depresije“, pročitao je Igor.

Odmah pokraj fiskalne blagajne, između sudopera i stalka s jelovnicima, stajao je i tablet na kojem se moglo surfati onda kada ruke ne bi bile previše zauzete, nauljene, ljepljive i mokre. Svako jutro, tablet bi se našao za stolom. Jutarnje čitanje vijesti bilo je odličan katapult konverzacije. Mogli su momci, mislio si je Marinko, to činiti i iza njegovih leđa, ali ovako, pretvaralo se to u svojevrstan mini team bulding, jedini dio radnog dana kada su nabrajanja vrsta hrane i pića nadopunjavali ljudski razgovori. Nije bilo važno o kojim se temama radilo – uhićenju saborskih zastupnika, dekapitacijama na Bliskom istoku ili dekolteu neke glumice na nekom crvenom tepihu nekog filmskog festivala negdje – sve dok bi tih nekoliko minuta ubijenih izgovorenim rečenicama stvarale privid složnog i uhodanog tima, male obitelji zbratimljene pivom i somunom.

Marinko nije bio optimističan. Štoviše, bio je svjestan da zbog kolektivnog godišnjeg odmora ovog jutra neće biti puno narudžbi. Ali svejedno je vjerno slijedio obrazac koji si je odavno zadao. Organizacija, priprema, provjera. Prvi dolaze kuhar i konobar, dostava može i deset minuta kasnije. Ali bezuvjetno je insistirao da se dolazi u dogovoreno vrijeme. Čak i ako vas okolnosti neugodno iznenade, ritam se mora zadržati; nije dobro da zaposlenici neplanirano mijenjaju uhodane navike. Barem je tako nekako načuo dok je drijemao na nekom od brojnih tečajeva menadžmenta koje je pokušao završiti.

„Hoćeš reći da netko živi od toga kaj druge ljude trenira kako biti sretan?“ pitao je, a u tom se trenutku na vratima pojavio Hrvoje, ostavljajući mokar trag cipela po sinoć opranom podu. Skinuo je kožnjak i prebacio ga preko ruke, kimnuvši glavom uz pozdrav:

„Dobro jutro.“

„Jutro“, uzvratio je Marinko.

„Ej“, dobacio je Igor, dok je Marko samo podignuo lijevu ruku, a desnu, kao i pogled, držao na omiljenoj digitalnoj igrački. Nježno je pomicao ispucali kažiprst po ekranu i smješkao se prolazeći kroz dokumente prohujalog vikenda, galerije fotografija iz noćnog života zagrebačkih klubova.

Gledajući mokrog Hrvoja, Marinko se nasmiješio:

„Dobro je, kiša je stala… neće ti biti velik problem voziti.“

„Idem… obrisati se…“ tiho je promrmljao Hrvoje prolazeći rukom kroz vlažnu kosu. Jaknu je bacio preko barskog stolca postavljenog uza zid hodnika koji počinje kod ulaznih vrata kuhinje, desno od šanka, a vodi ravno do zahoda. Kolege su taj „kutak“ nazivale „Tronom luzera“, a Hrvoje je to i osobno čuo u trenucima kada nisu znali da sluša. Čak je i debeli konobar pametovao da je njegovo zanimanje samo privremeni način preživljavanja dok konačno ne postane netko i nešto, odbijajući samom sebi priznati da će s tacnom u ruci dočekati najvjerojatnije i smrt. Ali šala je uvijek išla na na Hrvojev račun. Bio je najstariji dostavljač kojeg su ikada imali, čovjek kojem je očito izmakla zadnja šansa pa je pobjegli vlak za sreću u tridesetima zamijenio s dva kotača i capricciosom iza leđa.

„Mutavi ne zna koristit kišobran…“ sarkastično je prokomentirao Marko čim se Hrvoje izgubio u WC, dok je Igor pokušavao suzdržati smijeh, glasno ispuhujući zrak kroz nos.

„Nemojte bit bezobrazni, kaj vam je opet…“ prekorio ih je Marinko.

„Pa je malo… čudan“, iskreno je konstatirao Igor, dodavši: „Nisam siguran da je s nama dvojicom progovorio riječ otkada je ovdje. Ne znam pravi li se da ne postojimo ili…“

„… ili smrdimo…“ dobacio je Marko.

„Pa dobro, bilo je dana da ti je iz kože stvarno isijavao češnjak“, dodao je Igor.

„Bolje da šuti, nego da se ne gasi, kao neki“, branio ga je Marinko, strogo zureći u mlade djelatnike, „Osim toga, imajte malo razumijevanja. Nisam siguran, ali mislim da se nešto dogodilo njegovoj ženi i djeci…“

Glasno zalupivši vratima WC-a, čiji je mehanizam automatskog zatvaranja već neko vrijeme radio probleme, Hrvoje je izišao iz zahoda te krenuo prema radnom mjestu. Visokom, usamljenom komadu „električne stolice“ privremenih i trajnih gubitnika, metalne lomače snova na kojoj se svaki dan, onda kada nije bio na asfaltu, pržio sjedeći mirno i bezizražajno. Uspravnih leđa, s rukama spojenima u krilu, kao programirani drone za dostavu, čekao je unos koordinata i pripremljene, u kutije zapakirane obroke. Predan i pouzdan na zadatku, ali posve izgubljen u vlastitom svijetu slobode čekanja, istrgnut iz trenutka i odveden u neke misli. Nitko se nije pitao gdje mu misli bježe. U ovoj skladnoj obitelji svi su na kraju dana pazili samo na svoje guzice.

„Odi Hrvoje malo sa mnom“, dozvao ga je Marinko čim ga je ugledao, ubrzavajući korak. Presjekavši mu put, hvatajući ga za mišić desne ruke, nježno ga je povukao kroz kuhinjska vrata. Pritvorio ih je, ruku i dalje držeći na njegovoj: „Ona dva klipana znaju bit malo naporna, ali nemoj se puno sekirati. Dobri su dečki i još bolji radnici. Ljudi vole našu kuhinju, a Igor je brz i zna razliku između soka od borovnica i crnog ribizla. Kaj se tebe tiče, već mi je prvi tjedan bilo jasno da sam dobro izabrao. Pouzdan si, a to valjda dolazi s godinama. Kad testosteron opadne, čovjek misli bistrije. Pričao sam ti da smo prije tebe imali onog manijaka iz Gajnica… Kad bi ljudi naručili ekstra vrhnje, balavac bi pljuvao u vrhnje, glavićem udarao po siru, jebo majku svoju njime!“ povikao je. Izletjela mu je i omiljena didina poštapalica.

Hrvoje je gledao negdje iznad Marinkova ramena.

„Do sada nisi zaradio nijednu pritužbu, redovan si, uredan, ne vozikaš se bezveze na moj račun…“ zapričao se Marinko, što je činio svaki put kada bi postajao nervozan. „U ova dva tjedna si me uspio razuvjeriti. Bio sam uvjeren da se nećeš znati tako dobro snalaziti s ulicama, s obzirom da si život proveo… gdje ono?“

„U Velikoj Gorici“, odgovori Hrvoje, čekajući poantu.

„Da, iz Gorice… Ali iznenadio si me, ugodno“, rekao je Marinko, a zatim naglo zašutio, zatvorio vrata pa stišao glas: „Mogu te zamolit za jednu malu uslugu?“

Lagano oslonjen na cigle velike krušne peći, Hrvoje je potvrdio glavom.

„Ništa strašno, ali evo, imamo još, koliko, pola sata do početka dostave? Pola sata, to bi ti trebalo bit dosta vremena da…“ zastao je Marinko, kažiprstom pozivajući da ga se na trenutak ispriča. Otvorivši kuhinjska vrata, pojurio je prema šanku. Zgrabio je aktovku koju je ostavio ispod sudopera pa se s njom vratio natrag u kuhinju, nježno zatvorivši vrata. Marko i Igor ionako su čitali rezultate hokejaških utakmica – nisu obraćali pažnju.

„Evo ovako“, nastavio je Marinko, dok ga je Hrvoje, koji se doslovce nije ni pomaknuo, nastavio zbunjeno slušati. „Tu imam nešto za jednog kolegu. Trebalo bi mu to dostaviti do podneva, najkasnije. On će biti kod kuće, čeka. Evo adresa…“

Iz džepa je izvadio izderanu stranicu blokića za popisivanje narudžbi pa je zajedno s torbom predao u Hrvojeve ruke. „Da ne kompliciramo sad previše, ti ćeš to najbolje obaviti. Sjedi na motor i dobaci je čovjeku. On će ti dati natrag isto nešto za mene. Uzmi to i donesi kad si gotov. Oke?“

„Oke“, promrmlja Hrvoje, gledajući u adresu.

Navlačeći jaknu preko ne sasvim osušenog ovratnika majice, Hrvoje se spremao na prvu dnevnu vožnju, dok je Marinko, stojeći između šanka i kuhinje, pljeskao rukama i vikao: „Marko, mogao bi ti spremit i neki doručak, ha?“

„Šefe, jeste vidjeli šta piše u crnoj kronici?“ oglasio se Igor, koji bi na rijetke ponude besplatnog obroka obično reagirao s pozamašnim entuzijazmom – ali ovog puta, izgledao je kao da ga je netko udario u želudac.

„Kaj je sad opet?“ upitao je Marinko, svjestan da će s odgovorom vjerojatno izgubiti apetit.

„Nekog su studenta prebili na Jarunu… navodno samo jedan napadač, koji ga je kod grmlja prečice za nasip dočekao i žicao cigaretu, a zatim ga, kada mu je okrenuo leđa, nekoliko puta nogom od stola udario po glavi i leđima. Dečko je živ, ali u komi. I sve to zbog jednog mobitela!“

Zastao kraj stražnjeg izlaza, spojenog s dvorištem i improviziranom malom garažom podignutom od neokrečene cigle i debele žičane ograde obojene u zeleno, Hrvoje je osluškivao razgovor, dok je Marinko u nevjerici ponavljao ono što bi svaki put govorio kada bi momci dosurfali do crne kronike.

„Pa dobro, u kaj se to pretvara ovaj grad?“

„To nije sve“, ubacio se Marko, čitajući dalje: „S ukradenog mobitela, napadač je majci žrtve iste večeri poslao SMS poruku sljedećeg sadržaja: RAZBIO SAM TI SINA.“

Srećom, Hrvoje je bio samo na korak od vrata. Morao je odmah izaći van, kako bi mogao pljunuti, doslovno, bijesno. Držeći ruke na bokovima, podignuo je pogled od tla i usmjerio ga prema krovu, duboko udišući zrak kroz nosnice. Spustio je pogled i glasno izdahnuo na usta.

Učinilo mu se da je, na desetak metara od garaže, na samom ulazu u stražnje dvorište, ugledao crnokosu djevojčicu. Stajala je pokraj trafostanice, okrenuta leđima i gledala niz cestu. Ispod lijeve ruke držala je plišanog ružičastog ponija, a desnom je mahala daljini.

Čvrsto, do bola, stisnuo je oči, i otvorio ih nakon nekoliko sekundi. Djevojčica je nestala.

Skidajući lokot s lanca na bravi garaže, Hrvoje je izgurao zeleni skuter, s crvenom kacigom obješenom oko guvernala. Kožnjak je zakopčao do grla, nekoliko puta dodao gas, pa odjurio niz cestu, noseći papirić s adresom u džepu i aktovku u velikom spremniku, kutiji s logotipom Crne masline.

 

Stari grafiti još su se držali, preživjevši desetljeća šamaranja kišom i vjetrom, poput urbanih tetovaža isprane tinte na ostarjeloj, debeloj koži. Sportski murali oslikani još u doba kada je tattoo bio ekskluzivnom ikonografijom kriminalaca, mornara i kurvi, doslovno su ratovali s aktualnim političkim parolama očajnika, koji uplašeni mijenjati stvari na druge načine čvrsto drže kažiprste na ventilima kantica, prazneći se u nekoliko elementarnih boja. Ta društvena mreža od žbuke i spreja bio je samo jedan od načina na koji je grad komunicirao sa svojim stanovnicima. Minotauri od stakla i čelika prijetili su pozivajući se na neizvjesnu budućnost; pečenjare sa zatamnjenim izlozima i lokalne birtije „stajačice“ tješile su svojim pogledom u sigurnu prošlost. Čak i kada je spavao, grad nije šutio. Budan, galamio je bez milosti.

Ali njegov mlađi brat, sazdan od oku nešto ugodnije geometrije i pastelnih fasada koje još nitko nije razdjevičio sprejem, tiho je rastao, djelujući kao serum protiv starenja. Širio se izvan krvotoka prošlosti i preuzimao štafetu s novim generacijama gladnih svojih kvadrata na aslfaltu.

Kada je stajao pred vratima velikog stana plave novogradnje u Laništu, izbušenog u samoj sredini besprijekorno okrečenog, pomalo medicinski sterilnog prvog kata, Hrvoju se učinilo da ovdje nitko ne živi. Ne samo iza vrata pred kojima se ukipio držeći aktovku u ruci, nego u cijeloj zgradi, potpuno tihoj i neprirodno čistoj, u koju je ušao kroz širom otvoreni glavni ulaz. I parking je bio posve prazan.

Hodnik je bio toliko prostran da je zvuk prekidača zvona proizveo jeku. Bez oslonjenih bicikala, bez otirača, bez ključevima izrezbarenih zidova koje bi stanari prekrivali puzavcima. Mirisalo je na plastiku i polikolor.

Čekao je desetak sekundi, a onda je ponovo zalegao na zvono, ovog puta još duže. Ruku je još držao na prekidaču, kada su se vrata naglo otvorila. Na ulazu je stajao posve gol, prilično mršav, nervoznan muškarac u ranim tridesetima, širom otvorenih očiju i smanjenih zjenica, oznojene i masne, do ne pretjerano mišićavih ramena duge kose, koja je dijelom prekrivala tetovirani crni tribal na vratu. Nije izgledao kao da mu je imalo neugodno što mu se dugi, tanki penis klati poput mehanizma zidnog sata.

„Da?“

Iskreno zbunjen, ali ne i pretjerano šokiran, Hrvoje je počeo zamuckivati:

„Paket, ovaj, kofer… imam… Marinko šalje…“

Goli muškarac gledao ga je ravno u oči, pomalo i kroz njih, a Hrvoje nije bio siguran da li ga je uopće čuo.

„Propuh je, dragi, gdje si? Dođi, hladi mi se!“ začuo se ženski glas iz dubine stana.

Spustivši pogled na aktovku u Hrvojevoj ruci, nagi se neznanac se odjednom osmjehnuo pa uzviknuo:

„Gle, ćale je sredio! Pa bravo, matori!“

Više je govorio samom sebi, nego Hrvoju, ali potom je opet nervozno podignuo pogled i zurio mu u oči, mrko, možda i pomalo prijeteće.

„Čekaj sekund…“ konačno je izustio, a odmah se potom polako okrenuo. Izgubio se iza pritvorenih vrata. Hrvoje nije ni pokušao škicnuti unutra. Želio se što prije izgubiti odavde.

„Evo me, daj to vamo…“ goli se muškarac vratio i pružio mu svoju aktovku u razmjenu. Zalupivši vrata bez pozdrava, Hrvoju je laknulo kada je nestao.

 

Pukotine na cesti testirale su amortizere skutera, čija je vilica poskakivala poput glisera na valovima mora od bitumena.

Nije se vraćao najkraćim putem, iako mu je, u neku ruku, i ovaj put također bio usput. Hvatajući sunčane dijelove ulice koja je poput malog kanjona rascijepila niz kuća i malih dvorišta s njegovanim travnjacima, polagano je usporavao, sve dok nije zastao preko puta crvene zgrade. Ničim se, osim rubinskom bojom, nije previše isticala u nizu plavih i bijelih dvokatnica, dnevnih i spavaćih soba pretvorenih u poslovne prostore, firme koje su glasna obiteljska druženja uz grah i strastvene uzdahe iz spavaćih soba zamijenile konferencijskim stolovima, markerima za bijelu ploču i tutnjavom frenetičnih kretnji prstiju po tastaturama.

Nekoliko sekundi gledao je u zavjese zatvorenih prozora, podignuo vizir, spustio ga, a zatim iz džepa izvukao mobitel.

Radeći polukrug laganim dodavanjem gasa, usporio je ispred samog ulaza. Zaustavio se spustivši nogu na tlo i fotografirao crni natpis na bijeloj plastičnoj ploči pričvršćenoj na fasadi: ODVJETNIČKI URED – DOMAGOJ MALJEVAC.

Rezonantnim turiranjem na svega nekoliko metara od prozora, naglo je otpustio kočnicu, ostavljajući crni eliptični potpis na liniji koja ocrtava parkirališno mjesto za invalide.

Dodao je gas i sjurio se niz cestu, kako bi se konačno riješio pošiljke o čijem sadržaju nije ništa želio znati.

 

Parkirajući skuter ispred garaže pizzerije, Hrvoje je već odlučio da s Marinkom neće podijeliti detalje razmjene. Razgovor je stoga tekao točno onako kako ga je i zamišljao.

„Bravo. Sve je prošlo u redu?“

„Je.“

Šef je bio zadovoljan. Zgrabio je kofer i s njime se izgubio u zahodu.

Nije se činilo da je previše ljut zbog toga što se sa zadatka vratio 23 minute kasnije nego što je očekivao. Narudžbe za dostavu nisu stizale, a čak je bilo nešto gostiju u restoranu, iako je više posla imao Igor s aparatom za kavu nego Marko koji je prtljanje po tabletu zamijenio slanjem poruka na mobitelu.

Činilo se kao pravi trenutak za razgovor. Već neko vrijeme, Hrvoje je tražio osobu koja bi mu mogla pomoći. Možda ju je konačno pronašao, pomislio je, odlučno čekajući ispred vrata. Nasmiješeni Marinko, s koferom je napustio zahod desetak sekundi nakon što je ušao u njega.

„Odlično, Hrvoje, odlično… nego, samo da te pitam… Čovjek kojem si dao paket… jel bio sam ili je netko bio s njim? Si vidio kakvu žensku, to te oću pitat?“, ušeprtljao se Marinko.

„Nisam vidio… “

„Odlično…“

„Ali sam čuo… “

Namršten, Marinko je obrve gotovo spojio s korijenom nosa.

„Prčim mu mat…“ prekinuo se pa uzdahnuo.

Zastao je pa pogledao Hrvoja i potapšao ga po ruci.

„Idemo delat.“

Marinko je podignuo nogu kako bi napravio korak, ali zaustavila ga je riječ zbog koje bi uvijek glumio da mu je neugodno.

„Šefe…“

„Rekao sam ti već da me ne zoveš tako. Pa valjda imam ime…“

„Imam i ja jednu molbu.“

U hodniku ispred WC-a stajali su poput boksača na sučeljavanju; Marinko je s obje ruke prigrlio kofer, kao gusar koji plijen pokušava sačuvati od pohlepe iz potpalublja.

„Reci“, Marinko se naglo uozbiljio.

„Ne znam možete li mi vi pomoći, ali nemam koga drugoga pitati pa… Trebao bih nabaviti nešto za samoobranu.“

„A to!“ odahnuo je Marinko. „Pa nije valjda da zvoniš ljudima bez ičega? Kupi si barem suzavac, to ti je legalno i to će ti biti dosta. Pričao sam ti kako je Ivan, koji je radio dostavu prije dvije godine, ostao bez dvije porcije ćevapa i jednog testisa? Pit bull je bio brži od gazde…“

„Nemam suzavac.“

„Znaš…“ Marinko je naglo promijenio ton, iz nervoznog u očinski. Njime bi se obraćao svojim zaposlenicima kada bi ih blago korio, iako ga je stvorio i čuvao upravo za ovakve prilike, kada se osjećao dovoljno važnim za dijeljenje savjeta, „jedna od prvih stvari koju me grad naučio, kada sam došao ovdje i kada su me, tek što sam naučio koji tramvaj vozi kuda, iz čistog mira iscipelarili na stanici, bila je – da nigdje ne idem bez skakavca!“

Podignuvši lijevu stranu sakoa, otkrio je držak noža, koja je virila iz našivene futrole u unutrašnjosti odijela pa šapnuo:

„Ljudi su vukovi. Nikad ne znaš kad će te pokušati pojesti.“

„Znate li gdje bih mogao kupiti pištolj?“ upitao je Hrvoje, izravno i bez da je trepnuo.

„U bogati!“ iznenadi se Marinko, a zatim podigne lijevi dlan i nagne se unatraške. „Nemoj mene upletati, štogod da jest, s kim god da imaš probleme, bolje da ne znam.“

„Čuli ste jutros, dečka su zamalo ubili zbog mobitela…“

„Udaren je s leđa. Da je imao pištolj, uzeo bi mu i njega.“

„Ukrao bi i nož“, uzvratio je Hrvoje, gledajući u džep Marinkovog sakoa, a zatim ponovo u njegove sumnjom ispunjene oči. „Ali možda bi ishod bio drugačiji da ga je imao.“

„Možda ga i jest imao…“ komentirao je Marinko.

„Možda. Ali u svakom je slučaju bio neoprezan. Ja ne želim ponoviti njegovu grešku.“

Marinko se zamislio gledajući u pod, preselio aktovku u lijevu ruku, palcem i kažiprstom desne počešao pa počešljao obrve, a onda se nakon kraće tišine složio.

„Pištolj, kažeš? A što si ne nabaviš teleskopsku palicu?“

„Pištolj“, ponovio je Hrvoje.

„Ne znam, Hrvoje, gdje možeš kupiti pištolj“, odbrusio je Marinko, vrativši kofer u desnu ruku, nervozan od cijelog razgovora. „Ali mogu nazvati neke ljude. Imaš love?“

„Imam toliko“, mirno je odgovorio Hrvoje.

„S obzirom da smo frendovi i ako frend frenda zna nekog frenda, to će ti dići cijenu samo za petnaestak posto, za posredovanje… A toliko bi platio dozvolu, da ideš na muriju.“

Zastao je, odmjerio Hrvoja pogledom pa dodao:

„Pod uvjetom da bi ti je dali.“

Zvonjava telefona obojicu je cimnula. Netko je bio gladan.