Bog vas mrzi | Velimir Grgić

III.

Na prvom programu Hrvatske televizije trajala je vatrena debata o globalnom zatopljenju. Televizor se nalazio na terasi kafića gdje je, usred kolovoza, bilo previše hladno da bi se sjedilo. Nije pomagala ni zavjetrina od golemih betonskih žardinjera u kojima su cvjetale hortenzije, poslagane na stupovima poput poluživog zida male terase kafića Tomo.

Bilo je to jedno od onih kvartovskih okupljališta koje je zapravo pristojnije nego što bi se dalo naslutiti po imenu. Ne toliko skupo i kvaziprofinjeno da bi ga usred dana izbjegavali besposleni stanari okolnih zgrada, ali organizirano s vješto izbjegnutom tradicijom ispijanja jeftinih vinjaka na šanku. Bez poker automata i gostiju koji bi alkoholom načinjali, a kockanjem dovršavali i posljednje zalihe socijalne pomoći.

Iznad šanka, iza konobara koji bi većinu vremena provodio brišući otiske prstiju s ekrana svog mobitela, visjela je imitacija Hendrixove gitare. Crni Fender Stratocaster kupljen od prijatelja iz škole kojem je trebalo za kredit, s lošom replikom pločice s posvetom nespretno zakucanom na besprijekorno okrečeni komad knaufa.

Gazda Tomo ideju je dobio tijekom putovanja u Amsterdam, u čijem je Hard Rock Cafeu pojeo jedan od najboljih hamburgera u životu. Kada se godinu dana kasnije vratio s potrebnim investicijskim kapitalom, nikome nije bilo jasno odakle mu toliko novaca. Nitko ga nije ni pitao.

Tomo je bio jedno od onih mjesta u koje se ne izlazi, nego dolazi – zbog blizine Sveučilišne knjižnice, u njega su znali navraćati studenti, isprati glavobolju Žujom, dok je crni Guinness bio za klijentelu u odijelima. U susjedstvu je, naime, bio i sud pa se često znalo svjedočiti slavlju onih koji bi s osmijehom napustili njegova vrata.

Zvuk na televizoru bio je stišan, no kako mu je ovog neobično ledenog ljetnog dana fijuk vjetra bio ionako jedina publika, a pomalo i konkurencija, nije bilo potrebe za slušanjem svađe dežurnih stručnjaka i pokušaja polugole voditeljice da preusmjeri debatu u koherentnijem smjeru.

Nije da bi ih itko slušao čak i da je terasa bila puna gostiju. Ne zato što Tomu ne posjećuju gosti koje bi zanimale ovakve rasprave. U Tomu se jednostavno nije dolazilo raspravljati.

Ali netko je to zaboravio reći dvojici muškaraca u srednjim tridesetima, koji su unutra, sjedeći za stolom pokraj prozora, besprijekorno utegnuti u kravate i plava odijela tek neznatno različitih nijansi, bili posve usredotočeni na razgovor.

„Ti si svjestan da sad jedeš pišalinu najmanje 27 različitih osoba?“ zgroženo je upitao smeđokosi muškarac u tamnoplavom odijelu, potiljkom okrenut ka ulaznim vratima polupraznog kafića. Visok i glasan, Bulgarijeve okvire nosio je gotovo na samom vrhu nosa, vjerujući kako mu to osnažuje autoritet, ali i pokriva golemi madež ispod desnog oka.

Leđima okrenutima prema zidu i omanjem drvu života stisnutim iza stolice na koju je odložio aktovku, sjedio je plavokosi muškarac. Odjeven u skupi svjetloplavi Brioni boje njegovih očiju, dugih mršavih ruku i rukava koji su nategnuti otkrivali bljesak luksuznih kazaljki srebrnog Seika na zglobu, gledao je ravno u oči svog sugovornika. Znojio se, ali ne zbog nervoze. Jednostavno, nije želio skidati sako u javnosti.

Pogledom nevjerice, ali i osmijehom koji je otkrivao da na neki način zna koji će odgovor uslijediti, podignuo je obrvu:

„Molim?“

Dvoboj kolega odvijao se iznad zdjelice grickalica postavljene na sredini stola, između dvaju kapučina i dviju čaša vode.

„Znaš valjda da je kikiriki u birtijama pun urina… Ljudi ne peru ruke nakon pišanja“, nastavljao je viši i širi, srednjakom podižući naočale koje su mu klizile s nosa. „Bog zna kako se popišaju po prstima ili što već rade, ali onda probrljaju po zdjelici i proslijede dalje… Dobar tek!“

Plavi ga je nastavio gledati mljackajući i gutajući posljednji zalogaj, a zatim progovorio:

„Kao prvo, te brojke koje si našao na Internetu, neću te ni pitati kako si ih zapamtio, odnose se na Ameriku“, uzvratio je plavokosi šireći osmijeh, prstima grabeći po zdjelici. „Osim toga, ovo nije kikiriki, nego pistaccio.“

„Ista stvar.“

„Kako može biti ista stvar?“

„Dobro, okus je drugačiji, ali…“

„Ovaj pistaccio je, za razliku od kikirikija za onim stolom, neočišćen“, nastavljao je plavokosi pokazujući na separe s druge strane šanka, držeći pistaccio između palca i srednjaka, „što znači da ima ljusku.“

„Da, ali i ljuska je usrana“, bio je uporan smeđokosi debeljko, prstom upirući u hranu, kao da kori komad izmeta na cesti.

„Ali ne jedem ljusku.“

„Diraš je prstima kojima onda vadiš pistaccio i stavljaš ga u usta. Dovoljan je jedan dodir da preneseš bakteriju…“

„Znači… što je po tebi onda rješenje?“

„Suzdrži se, čovječe! Ne moraš gurati u usta baš sve što stave pred tebe… I vidi tko ti to govori“, isprsio se smeđokosi, dok mu je odijelo pucketalo pod pazuhom, natežući se preko isprepletenih slojeva mišića i sala. „Ako ja mogu, možeš i ti.“

Vrteći ljusku među prstima, plavokosi se nakratko zamislio. Nasmijao se pa pogledao kolegu.

„Jel ti to iz osobnog iskustva?“

„Molim?“ podignula se obrva iznad okvira naočala koje su se jedva suzdržavale od padanja.

„Priznaj koliko si ti puta pišao bez pranja ruku?“ uporan je plavokosi.

„Možda jednom… Ako mi se jako žurilo, a debili stavili senzore tako da ti treba pet minuta da bi procurila koja kap iz pipe… “

Kratko je gestikulirao rukama, križajući dlanove poput toaletne verzije indijskoga narodnog plesa, a onda naglo stao. Čekao je da se sugovornik prestane smijati. Skinuo je naočale, obrisao ih o hlače i vratio natrag na nos u svega nekoliko, vješto istreniranih sekundi. Pa nastavio:

„Al uvijek ih operem prije pišanja… “

Seikov sat poskakivao je u ritmu pistaccija, koji se odbijao od dlana sve dok plavokosi nije stisnuo šaku pa slegnuo ramenima. „Dobro, to je normalno. Prije pišanja i prije jela…“

Naglo je popustio stisak prstiju te pistacciju dopustio da se niz dlan otkotrlja u zdjelicu. Glasno je uzdahnuo i zavalio se u stolac, opuštajući ruke koje su se klatile iznad poda.

„Umirem od gladi, čovječe… Morao sam već u sedam biti na sudu, a onda su sve razvukli… visio sam na raspravi dok se nismo sreli kod semafora. Nisam imao kad ni doručkovati ni ručati. A već sam tri kave strusio u sebe.“

„Sad kad već spominješ, mogao bih i ja nešto pojesti…“ progunđao je visoki čisteći naočale vlažnom maramicom, vraćajući ih natrag na nos, pa se zagledavši u posudu punu orašastih grickalica: „Da ih operemo vodom?“

Kod lijevog stupa s hortenzijama, onog dijela terase koji je gledao na cestu, stajao je parkirani, ali upaljeni zeleni skuter. Nitko nije obraćao pažnju na njega niti na vozača, koji je odmjerenim koracima ušao u kafić kroz širom otvorena ulazna vrata. Nije skidao crvenu kacigu s crnim vizirom, a nije ni previše lutao i zagledavao po prostoriji. Znao je zašto je ovdje.

Hodajući ravno prema stolu dvojca u odijelima, zaokupljenog osluškivanjem svojih trbuha, vozač im je prilazio polaganim, ali sve krupnijim koracima. U hodu je raskopčao crnu kožnatu jaknu, pod koju je napoleonovski zagrabio rukom te izvukao SIG Sauer P226, crni vojni pištolj nahranjen s 15 metaka kalibra .40 S&W, dovoljno moćan da zaustavi svaku prijetnju sa sigurne udaljenosti. Meta je sada bila na manje od dva metra.

Bez izgovorene riječi ili naznake panike, motorist je podignuo pištolj.

Plavokosi ljubitelj pistaccija lijeno je nadgledao kolegu tijekom njegove uzaludne potrage za jestivim na popisu vrsta alkohola, toplih napitaka i sokova. Nije primijetio čudaka koji mu se pojavio u periferiji vidnog polja. Okrenuo je pogled prema cijevi tek sekundu prije nego li je opalila: udarac projektila oborio ga je zajedno sa stolcem, prevrnuo na leđa, a obraz mu rasporio sve do uha, čiji su dijelovi poletjeli zrakom praćeni krhotinama čeljusti.

Zveckanje čahura odjekivalo je oko stolova. U kafiću nije bilo nikoga tko bi vrištao. Buka je trajala svega nekoliko sekundi.

Od glave nije ostalo puno, jer je u njoj završila barem polovica od ispaljenih osam metaka. Ne savršeno grupiranih. Nije to bilo djelo profesionalca, što se vidjelo i po uznemirenom izlasku, gotovo trku nakon počinjenog ubojstva. Čim je drvo života, zid i dobar dio Tomina poda pretvorio u mučan gulaš plazme, mozga, kostiju i krvlju slijepljenih pramenova plave kose, vozač je izjurio kroz vrata, spremivši pištolj natrag ispod jakne.

Smeđokosi se srušio na pod i u šoku gledao u ostatke svog prijatelja. Polegnuto tijelo sličilo je čovjeku sve do vrata, na čijem se vrhu, umjesto glave, nalazila utvara iz kuće strave, sa zubima tamo gdje bi trebale stajati obrve. U lokvi krvi koja je tiho pružala rukavce oko noge stola, tiho je otkucavao japanski ručni sat.

Sekundu kasnije debeljko je krenuo glasno povraćati, izbacujući kavom razmočene komade lisnatog tijesta niz trbuhom rastegnuti Yves Saint Laurent. Naočale su mu završile u bljuvotini.

Zvuk grčevitog bljuvanja nije uznemirivao konobara. Skvrčen ispod malog frižidera s energetskim napitcima, nasuprot „Hendrixove gitare“, s prstima u ušima i čvrsto zatvorenim očima, propustio je sve nakon prvog pucnja.

Baš kao što ga nije slušao kako dolazi, nitko ga nije čuo ni kako odlazi – skuter je odjurio niz cestu i izgubio se u gradskom prometu, dok se vjetar i dalje borio sa stišanim zvukom televizije. Na programu su bile reklame.