Bog vas mrzi | Velimir Grgić

VIII.

Ma koliko uživao u terasi, hladnom ljetnom povjetarcu, umirujućem šuštanju krošnji stabala i panoramskoj slici grada koji je opet promatrao s visine, Hrvoju nije bilo jasno zašto su još uvijek ovdje. Sve dok mu Ana konačno nije odgovorila molbom. Nije bio siguran je li do ideje došla u hodu ili je od početka upravo to bio plan, podloga susretljivosti i cilj na kraju tunela strasti za akcijom, ali molba, upakirana kao zahtjev, bila je prvi trenutak kada je posumnjao u njezinu iskrenost. No, brzo je odustao od sumnji. Štogod da bio pravi razlog, novac ili osveta, imala je i pravo na svoj dio nasilja.

Nasilje je forma komunikacije. Možda ne najsretniji i najljepši oblik komunikacije, ali jest vrsta komunikacije i za neke ljude doslovno jedini jezik koji poznaju. Zato je dobro naučiti ga, kako bi s takvima mogli ravnopravno komunicirati – Hrvoje je često ponavljao ove riječi, kada bi ga tijekom studiranja građevine pitali za podljeve ispod oka, dok je dvije godine trenirao tajlandski boks. Ovih dana prisjećao se svoje teorije svaki put kada bi pogledao na zaslon mobitela. Sjećao se dana kada mu se prvi put takva komunikacija jako svidjela i izvan ringa, pri povratku s posla tramvajem. Neplanirano je pijanom i bezobraznom studentu sa zapaljenom cigaretom šakom rasjekao nosnicu. Tada je već bio u braku, ali program mišićne reakcije nikada se ne izbriše. Na svoju obitelj pak nikada nije podizao ruku. Ili? Ispadi u kući su bili rijetki, ali se gotovo nikada nisu mogli kontrolirati. Pokušavao se prisjetiti detalja, ali blicevi prošlosti nikada nisu bili jasni, nego uvijek fragmentarni, zbunjujući. Pitao se gdje su nestajali dijelovi njegovih sjećanja, ali i gdje je i kako izgubio emocije. Kao da ih je prosuo u hodu… ako ih je ikada i imao. Je li oduvijek bio samo list koji je punio tuđim slovima, naučen na empatiju i odgojen za reakciju? Ili je to postao u jednom, ne pretjerano određenom trenutku, kada je sve manje počeo osjećati, a sve više željeti? U svakom slučaju, uzbuđivalo ga je ono što je postajao, ali mu se nije nužno i sviđalo.

Otac se trebao vratiti svakog trena – bila je nedjelja, kalendar na računalu govorio je da bi zrakoplov trebao sletjeti za svega nekoliko sati, ali Ana je odlučno bila protiv bijega. Pridružila se Hrvoju na terasi paleći cigaretu.

„Pušiš?“ iznenadio se.

Ispuhujući mu dim u lice, Ana je ljutito odbrusila: „Rekla sam ti da nisam kurva!“ Potom se nasmijala pa ga odgurnula: „Pušim, da, onda kad imam što. Tatica je ostavio šteku u ormaru. Zapalila sam njemu u čast, umjesto svijeće.“

Nova Anina ideja je, za razliku od scenarija za davljenje Grubišića, bila manje bedasta, ali daleko mračnija. Želja je bila poziv u pomoć na koji se moglo odazvati samo zločinom. Ali osveta nije zločin, govorio je Hrvoje kada je pokušavao zaustaviti vatrenu svađu galamdžija s rogovima i krilima na svojim ramenima, kao sudac u meču bez pobjednika, glas razuma koji s razumom nije imao previše veze, ali je ekstremne emocije vješto pakirao u opravdanja. Ipak, nije mogao sakriti uživanje u povlačenju okidača, vitlanju kuhinjskim pomagalima i paljenju vatre. Iako je imao razlog, osjećao se previše dobro poštujući ga. Ana, osjećao je to ponovo, nije bila puno drugačija.

„Hoću da ga ubiješ“, rekla je pa povukla dim.

„Koga?”

Prazneći pluća preko ograde terase, dim je nošen vjetrom ponovo završio u Hrvojevu licu. Nije ni trepnuo, očekivao je odgovor stisnute čeljusti, iako je znao kako će zvučati.

„Starog.”

Znao je što će reći, ali svejedno je čekao i šutio, sve dok Ana nije povukla još jedan dim.

„Nisam ubojica.“

Ana je prasnula u smijeh. „A ja nisam kurva.“

Hrvoje se glasno nasmijao, a onda uozbiljio, fiksiran na njezine usne. „Kužim ljude koji puše travu, crack, štogod… Valjda imaju nešto od toga. Ali nikad nisam razumio ljude koji puše cigarete.“

„Ni ja“, odgovorila je Ana nudeći mu dim. On je samo okrenuo glavu i promrmljao: „Ovisnost je slabost.“

„Nemoj skretati s teme. Stari se vraća za par sati, dočekaš ga, riješiš i sve je moje…“ zastala je pa naglasila „… naše…“ Ana je povukla novi dim, odmah ga ispuhujući uz vjetar. „Ne bi trebalo biti teško.“

„Rekao sam ti koga i zašto ubijam. Ovo je drugačije. Ne zanima me lova. Boli me kurac za kuću…“ Prvi put je povisio glas, iako nije bio ljut. „Što ti je napravio da je zaslužio smrt?“

„Jebao me kad sam imala dvanaest.“

Gledali su se neko vrijeme bez riječi, sve dok Ana nije povukla novi dim, a Hrvoje počeo povraćati ujutro pojedene hrenovke i senf, preko ograde, po engleskom ljulju i ultrazvučnom uređaju za tjeranje krtica.

„Jebote, nisam znala da ti baš toliko smeta“, uzviknula je i bacila opušak u rigotinu. Hrvoje je rukavom obrisao usta, a zatim se bez riječi bacio na pod i krenuo raditi sklekove. Svih trideset pet komada.

Koljenom gurajući putnički kovčeg na četiri kotača, umoran od presjedanja, carinske kontrole i kašnjenja leta iz Frankfurta, Anin otac Stanko već je s vrata, izuvši Ferragamove cipele na parketu, opuštao kravatu s mrežnim crvenim uzorkom i vadio košulju iz hlača, trljajući si pupak kao da dlanom pokušava ukloniti umor iz utrobe. Poslovno putovanje, jedno od mnogih koje je za svoju telekomunikacijsku kompaniju odrađivao u Njemačkoj, prošlo je uspješno pa je s razlogom bio dobre volje, iako su iscrpljenost i frustracija dugim boravkom u zraku bili očiti na njegovom podbuhlom, kockastom licu. Baš kao i autoritet, odlučnost i upornost koji su ga, uz nužnu i odmjerenu dozu okrutnosti, doveli do vrha. Putem je, doduše, izgubio obitelj, ali dobio direktorsku fotelju i zadržao životni stil na koji je navikao. A navike je najteže promijeniti.

Tako je i tijekom ovog povratka kući prakticirao rutinu koju je Ana dobro poznavala pa ju je iskoristila kao podlogu pomnog planiranja. Bila je mozak operacije koju je trebalo provesti Hrvojevo tijelo.

Ideja je, u izgovorenom obliku, zvučala jednostavno, kao i svaka njezina do sada – likvidacija bi izgledala kao nesretna, neplanirana posljedica prosječne pljačke u elitnom kvartu, tesanja imućnog stupa društva čelikom punim zavisti i olova. Ali u spremniku je bilo svega nekoliko metaka, a Hrvoje je znao da će mu biti potrebni u sljedećem koraku vlastite misije. Za ovu, neplaniranu Aninu, bio se primoran ponovo poslužiti kopanjem po kuhinjskoj ladici. Nije zaboravio na nož za kruh.

Odlažući torbu u kut za kasnije raspakiravanje, Stanko se uputio ravno na zahodsku školjku. Crijeva nikada nije mogao prazniti na javnim mjestima. Mučenje u tijesnom avionu nije dolazilo u obzir, a udobnost tople daske vlastitog doma i na dohvat ruke uvijek prisutni primjerak šoping kataloga za listanje, bili su glavna nagrada. Ujedno i jedina dobrodošlica prazne kuće na koju se uvijek moglo računati.

Ruke je oprao tek poslije, nema smisla da to čini dva puta, a zatim je skočio pod tuš, ispod kojeg je proveo točno petnaest minuta. Prvih pet privikavao se na temperaturu i strugao putovanje s kože, a sljedećih pet potrošio je na brzinsku masturbaciju s još svježim slikama stjuardesa u glavi i gelom za tuširanje na dlanu. Nakon orgazma, u posljednjih pet minuta namakanja, našamponirao bi bradu i kosu, isprao pjenu pa se gol uputio do garderobe i krcatog ormara s odjećom. Ana je tvrdila da je tako paradirao i kada nije bio sâm u kući.

Zgrabivši pivo iz frižidera, uvijek u staklenoj boci, nikada u limenci, Stanko se u trenirci zavalio u trosjed, glasno zastenjao od ugode, zalijepio grlić za usne pa upalio televizor, zajedno s cigaretom. Nije ga previše zanimao dokumentarac o proizvodnji sireva, ali svejedno ga je gledao dovoljno pozorno da nije obraćao pažnju na sjenu koja se pojavila u hodniku. Da je imao dovoljno vremena, okrenuo bi se pa ispalio već neku od klasičnih rečenica: „Tko je to?“, „Što radite ovdje?“, „Tko ste vi?“, „Što se događa?“…, ali Hrvoje je bio brz, možda i brži nego ikada, u punom sprintu s prstima stegnutima oko drška noža i očima fokusiranim poput grabežljivca koji ne bježi od svoje prirode. Žurio se, jer želio je to jednostavno obaviti, skinuti s popisa, kao nametnutu obavezu koju je pristao odraditi, ali i što prije ostaviti iza sebe. Hladno, kirurški, poput zaposlenika na farmi pilića, zamahnuo je čelikom.

Iako nije imao vremena za razgovor, Stanko je imao instinkte pa je, izmaknuvši prsa, ubod dočekao bicepsom lijeve ruke, ispustivši cigaretu preko naslonjača, a krik iz utrobe. U desnoj je još držao bocu piva. U trenutku kada je uspio izvući oštricu iz mesa, vrha natučenog od kosti, Hrvoje je osjetio snažan udarac u tjeme. Boca se rasprsnula, pjena zabijelila, krv je bila topla i tekla je polako, miješajući se s pivom, ali Hrvoje nije izgubio svijest. Mokar i ljepljiv, s blagom vrtoglavicom, zakoraknuo je natrag. Naljutio se.

Pokušavajući ustati kako bi potrčao prema hodniku, Stanko je spuznuo s trosjeda, dočekao se na ruke, a i desnim se koljenom oslonio o dno razbijene flaše. Oštri stakleni rubovi našli su put kroz tkivo i ligamente. Ruke su mu popustile, a tijelo tresnulo o pod, licem zagnjurenim u niti tepiha.

Hrvoje je iskoristio položaj svoje žrtve pa započeo koreografiju, zakoračivši preko leđa, kao da će ga objahati. Gurajući vrh noža u Stankovu vratnu arteriju, šakom ga je povukao za svježe šamponiranu kosu. Naglim trzajem, oštricu je nabio sve do drška, a zatim povukao šaku udesno, polukružno, kao da otvara lubenicu. Nož za kruh bio je velik, ali i oštriji nego što je očekivao. S lakoćom je prolazio kroz kožu i žile, režući u potezu štitnjaču i mišiće. Kada su kralješci počeli krckati, pojačao je pritisak i pilio, neometen krvlju koja je cijeli posao činila dosta skliskim.

Stankova glava se objesila na ostacima vratnog tkiva, prema leđima, poput pune kapuljače iznad krvavog izvora.

Brišući znoj rukom, Hrvoje je trag krvavog kometa razvukao preko čela. Zastao je, nekoliko puta udahnuo u tišini, a kada je posve izbalansirao tijelo, pogledao je u svoje ruke. Linije lijevog dlana izgledale su kao korita krvave rijeke. Prsti desne su pobijelili od stiskanja noža. Osjetio ga je kao svoj produžetak, kao kandžu za deranje i rezanje.

Nepomično je stajao ispruženih ruku, izgubljen u trenutku. Oštricu je naglo podignuo prema svom vratu. Čvrsto ju je pritisnuo o kožu ispod jabučice, sve dok nije osjetio bol. Zatvorio je oči, zadrhtao i zažmirio.

Ispustio je nož na pod. Na vratu mu je ostala crvena crta, poput oznake za nekog drugog rezača.

Otvorio je oči i pogledao prema lešu. Nagnuo je glavu pokušavajući uhvatiti idealnu perspektivu. Disao je normalno, nije osjećao ništa posebno. Trudio se što manje buljiti u razjapljenu ranu masakriranog trupla, ali koliko god puta skretao pogled pa ga vraćao, vidio je samo jedno – svileni obrub, sjaj i užareno crvenilo, krv koja izvire iz rupe uokvirene nježnim mesom.

Osjetio je snažne kontrakcije mišića zdjelice. Pogledao je prema šlicu svojih traperica i uočio poveću prozirnu mrlju između džepova.

Rutinsko ubojstvo pretvorilo se u veći nered nego što je itko očekivao. Znao je da će ostaviti više tragova nego što je planirao, ali to mu je ionako bilo sve manje važno. Ipak, nije mogao nastaviti u ovoj odjeći. Dok je iz Stankova tijela tiho isticala krv, natapajući tepih i cureći prema televizoru u dnu sobe, u kući se mogao čuti samo glas voditelja i šum vode. Televizija je pričala o ementaleru, a Hrvoje je Stankovim gelom za tuširanje s mirisom lavande pokušavao ukloniti krv prije nego što mu se zgruša na licu i pod noktima. Odlučio je oprati i cipele, trljajući ih sve dok voda koja se slijevala ka odvodu nije prestala sličiti na čaj od šipka. Obrisao je držak noža pa ga bacio na pod. Već je zaboravio na leš u dnevnoj sobi. Mozak mu se hitro prebacivao na sljedeću metu – znao je da će ona biti najteža za uhvatiti, ali imao je plan. Uhoditi pa djelovati kad je najranjivija. Lov na lovca? Hrvoje se nasmiješio kada je shvatio slatku ironiju svoje sljedeće planirane egzekucije.

Odjeven u novu košulju i hlače, tek jedan do dva broja veći od savršenog, svjež, čist i s gazom koju je omotao oko rane na glavi, prevrnuo je šarolik sadržaj nekoliko ladica, porušio knjige i suvenire s polica, pobacao nešto odjeće iz ormara, iz regala povadio nešto gotovine i nakita pa se uputio prema vratima. Zatvorio ih je rukom, šutnuo s otirača pa nogom razvalio bravu. Nije želio razočarati Anu. Držao se plana. Čekala ga je u dvorištu, sa štekom Marlbora pod rukom, ugledala ga pa upitala:

„Gdje si dosad?“