Bog vas mrzi | Velimir Grgić

IV.

 

Službena čekaonica psihijatrijske bolnice bila je depresivni stari hodnik, relikvija mentalnih užasa kojoj ni nove, vedrije ružičaste tapete neuredno polijepljene iznad metalne klupe nisu pomogle pri amortizaciji turobne atmosfere. Nešto od metoda liječenja – silnih lobotomija, trepanacija i elektrošokova – ostalo je skriveno negdje u zidovima.

Stare metode danas su pojednostavljene, sintetizirane u jednostavne geometrijske oblike, u svim bojama, i provode se s nekoliko gutljaja vode. Može i na prazan želudac.

Policijski inspektori Ante i Zdravko, koje su u kriminalnom miljeu zvali „Duo pegla“, 40-godišnji strastveni lovac na krupnu divljač i krupne zvjerke i njegov tek godinu dana mlađi kolega, nikada nisu voljeli sjediti na ovom mjestu. Ipak, to su uvijek dobro prikrivali.

Mirno, prekriženih nogu, Ante je gladio poveći ožiljak na bradi, a zatim isprepleo prste i istegnuo ih, uz glasno pucketanje zglobova. Tamnih, izražajnih očiju i markantnog nosa, fizički je zračio autoritetom.

Odmah do njega, poput kopilota u kabini, sjedio je Zdravko, nesvjesno, velikom brzinom tapkajući nogom. Prstom je počešljao brk kojim je skrivao operiranu zečju usnu. S pripadnom kozjom bradicom izgledao je više kao jazz glazbenik, što je bila odlična maska za terenski rad.

Sjedili su nekoliko metara udaljeni od kaveza s najopasnijim psihičkim bolesnicima u državi: šizofreničari koji su vilama napali susjede, silovatelji koji bi žrtvama odgrizali bradavice i ubojice koje redovno komuniciraju s Bogom, svemircima i dušama pokojnih predaka – svi su oni bili ovdje, izdvojeni od društva, neki kao laboratorijske životinje za proučavanje bioloških korijena psihopatologije, a neki jednostavno zato što ih se nije smjelo pustiti među ljude, ni među druge pacijente. Da se pitalo Antu i Zdravka, metak bi riješio problem po problem. Ali nitko ih nije pitao. Kao što im nitko na vrijeme nije rekao da policijski posao u stvarnosti ne sliči američkim akcijskim filmovima. Nisu znali da će dobru većinu svog radnog vremena, umjesto na jurnjave automobilima i vatrene obračune ispred štanda s krafnama, potrošiti sjedeći za tastaturom, ispunjavajući obrasce, pišući izvješća i pravdajući se za ono što su smatrali svojim herojskim doprinosom sigurnosti zajednice. Nadali su se tome svaki dan kada bi ustajali iz kreveta, a puno manje kada bi, neutralizirani alkoholom, tonuli u san.

Ipak, bili su stvoreni za ovaj posao jer niti jedan od njih nije bio kvalificiran postati bilo što drugo. Doduše, Zdravko je isto tako mogao završiti kao kriminalac. Ponekad bi, nakon nekoliko rundi prijateljskog sparinga srijedom prije večere, u svlačionici boksačkog kluba bivšeg lokalnog dilera kojeg su u mladosti nekoliko puta osobno zatvarali, znao oznojen lamentirati o prirodi svog posla: „Nije tajna zašto se baš policija bori protiv mafije. I jedne i druge građani plaćaju za zaštitu. I jedni i drugi koriste silu. Razlika je ta što jedni idu u zatvor zbog nje, a drugima dijele odličja za hrabrost. A ja volim nakit.“

Ante je gajio sličnu logiku: „Zašto bi mene karali, ak mogu ja bit taj koji će karat druge?“ govorio je već na Akademiji, gdje su se upoznali asistirajući na benču i zgibovima, a zatim dogurali do detektivskih značaka.

No, bilo je dana kada se isplatilo biti policajac, točnije, noći u kojima se obećanje akcije ispunilo u svom punom adrenalinskom sjaju. Kao onda kada su pucali za automobilom koji je bježao s ukradenim organima ili uspješno riješili slučaj dekapitiranog trupla upecanog na Bundeku. Činilo se da bi ovaj prohladan ljetni četvrtak mogao biti jedan od takvih dana.

„Pa dobro, hoće li on?“ naglo je ustao Zdravko, nervozno mašući rukama u smjeru dvokrilnih staklenih vrata hodnika niz koji mu je prilazila medicinska sestra. S bolničkim kartonom u ruci, prstom pokazujući na ručni sat, uspuhano je govorila: „Ja se ispričavam, evo doktor je javio da je upravo parkirao, bit će ovdje za koji minut…“

Živčano gestikulirajući, Zdravko je povisio glas: „U našem poslu svaka je minuta važna, a mi smo ih već izgubili, koliko…“ zastao je, uhvatio je za ruku i okrenuo joj zglob kako bi pogledao kazaljke. Sestra se, podignuvši nos u nastupu teatralnog otpora, odmah istrgla iz stiska pa odbrusila: „Doktor Grubišić je danas na godišnjem, ali srećom smo ga uspjeli dobiti jer u slobodne dane ne ide na more, nego prima pacijente u svojoj privatnoj klinici.“

Vješte oči mogle su vidjeti lagano rumenilo koje je provirilo kroz obraze kada je spomenula prezime glavnog dirigenta ovog opasnog i fascinantnog odjela. Bila je zaljubljena u psihijatra Dinka Grubišića, oženjenog i posve nezainteresiranog za njezine sredovječne hormone. Zbog njega već godinama na posao dolazi s crvenim ružem i lakom za nokte. Barem jednom tjedno, najčešće subotom pri povratku s tržnice, masturbirala bi maštajući o njegovom kauču.

Zdravko se naginjao kao orao: „Vi ste svjesni da držite luđa…“

„Mi ih ovdje tako ne zovemo, gospodine inspektore, to sam vam rekla i zadnji put“, prekinula ga je sestra.

Duboko uzdahnuvši, Ante je ustao, stao između posvađanog dvojca, partneru okrenuo leđa te se obratio sestri, potpuno smirenim tonom:

„Stvari su vrlo jednostavne. Naši ljudi jutros su priveli čovjeka i dovezli ga ravno kod vas. Mi ga moramo ispitati, a ako doktor Grubišić ne može biti prisutan dok to radimo, morat ćemo nastaviti bez njega. Vi birajte želite li da vas prije toga privedemo zbog ometanja osoba na službenoj dužnosti ili ćete nam to dopustiti?“

„Evo me, što se događa?“ niz hodnik je hitrim koracima prilazio doktor Grubišić, sredovječni gospodin zalizane nauljene kose i pedantno uspravnih leđa, u hodu navlačeći bijelu kutu. „Sestra Ivanka mi je rekla da je hitno… otkazao sam termin čovjeku koji se već tri puta pokušao objesiti svojim najlonkama pa se nadam da stvarno jest!“

Dok mu je sestra davala karton u ruku, Ante je s rukama u džepovima gledao u doktora pa prvi progovorio:

„Jutros je na Laništu uhićen muškarac, srpski državljanin. Gol i potpuno zaliven krvlju, trčao je posred ceste i histerično urlao: Mačke su mi ukrale upaljač! U stanu koji je iznajmljivao, naše su kolege pronašle žensko tijelo, raskomadano na nekoliko dijelova. Osumnjičeni je, navodno, pod utjecajem teških droga. I nalazi se kod vas.“

Doktor Grubišić je stavio naočale i proučavao karton, slušajući ali gledajući isključivo u spis. Kada je Ante završio, a Zdravko počeo vrtjeti prstima, počeo je čitati na glas: „… izgubio kontakt sa stvarnošću… potpuno psihotičan… u krvi… šta kaže… kokain, amfetamini… hm…. psilocibin… Normabeli… naravno…“

Skidajući naočale, vraćajući karton sestri, psihijatar je bez komentara krenuo prema čelikom osiguranom ulazu, u krilo s odredima kriminalno-umobolnih.

Pola minute kasnije, stajali su pred velikim neprobojnim staklom iza kojeg je, pod konjskim dozama sedativa, vezan za krevet ležao osumnjičenik.

„I kako sad da pričamo s njim?“ pitao je Zdravko.

„Ivanka, kad možemo očekivati da će pacijent biti komunikativan?“ proslijedio je pitanje Grubišić.

„Tu vam piše doza…“ stidljivo je odgovorila sestra, pokazujući mu brojke na kartonu. Doktor je opet stavio naočale, zagnjurio pogled u brojke pa nakon kraćeg mumljanja u bradu odgovorio Zdravku:

„Sutra ujutro.“

Anti je zazvonio mobitel.

„U ovoj prostoriji nije dozvoljeno…“ graknula je Ivanka, no inspektor ju je hladno izignorirao te se glasno javio na poziv.

„Dolazimo“, bilo je sve što je rekao.

„Nešto hitno?“ upita ga Zdravko.

„Teško ubojstvo u gradu. Neko je nekom mecima skršio lubanju“, odgovori Ante. „Kafić Tomo. Imaš pojma gdje je to?“

 

Naplatne kućice nazirale su se u tamnom viziru kacige. Hrvoje je počeo usporavati hvatajući desni rub autoceste. Pokušavao je pogoditi odvojak prema motelu Kaktus, koji se volio nazivati hotelom i privlačio sve osim turista. S gradom daleko iza svojih leđa, Kaktus je bio previše, koliko i savršeno daleko. Izgrađen austrijskim novcem za potrebe umornih kamiondžija, ali i kao prenoćište onih koji ne žele biti tako lako nađeni, motel je bio jedna od prvih lokacija koju biste dobili ako biste u tražilicu upisali prave riječi.

Hrvoje je parkirao skuter ispod borova izraslih oko zgrade poput prirodnih zidova utvrde. Koračajući po mramornom prilazu prema ulazu zatamnjenih stakala, s kacigom pod rukom uputio se ka recepciji.

Na samom kraju uskog zelenog tepiha, koji se poput staze proteže od vrata do kraja hodnika, za impozantnim komadom starog očuvanog hrasta dočekao ga je nasmiješeni starac u bijeloj košulji i plavom prsluku, s križaljkom na stolu i prstom tek izvađenim iz nosa.

„Trebao bih sobu“, rekao je Hrvoje bez pozdrava.

„Koliko noćenja?“

„Ne znam.“

„U redu, počnimo s jednim… Vaše ime?“ kurtoazno je zapitao recepcionar, gledajući ga s prstima na tastaturi.

„Hrvoje.“

„Imate dokumente?“

Neugodna tišina.

„Nemam“, konačno je prozborio Hrvoje.

Recepcionar se nije činio nimalo uznemiren, kao da je ovo već čuo i radio puno puta.

„U redu, ali takve su nam sobe malo skuplje a s lošijim pogledom. Ako vam je to u redu…“

„Jest“, prekine ga Hrvoje, vadeći gotovinu iz novčanika.

Iako nije očekivao predsjednički apartman, iznenadio se kada je vidio da je jednokrevetna soba toliko mala da je čak i rasklimani drveni krevet, stisnut između zida i prozora, prekratak da bi se na njemu mogao ispružiti. Od dvije utičnice, jedna je bila spaljena, a druga visjela na žicama. Kaktus se iz automobila činio kao uredan, nov i moderan hotel, ali nosio je posve pogrešno ime: nastao renoviranjem starog socijalističkog konačišta za turske gastarbajtere, izvana je bio cvijet, ali bodlje je krio unutra, daleko od pogleda, u onom dijelu hotela koji nije upao u financijsku konstrukciju renovacije. Sa sobama gotovo nedirnutima tijekom nekoliko desetljeća, od pogleda skrivenim čistilištem otpadnika, odmetnika i svih onih koji su bili primorani odreći se temeljnog komfora za anonimnost.

Upalio je televizor veličine stolnog akvarija, uštekan u jedva preživjelu utičnicu te sjeo u fotelju pa ostatak dana proveo gledajući sve što mu je zapelo za oko na nekoliko različitih programa: kanadski film o djevojčici i medvjedu, engleski dokumentarac o štetnosti i prednostima jedenja mesa, hrvatski sitcom o ničemu, tursku sapunicu, kao i njemačku kriminalističku seriju, američki triler, kviz i prezentaciju revolucionarnog kuhala na paru.

Reklamne pauze iskoristio bi za novo meditativno iskustvo rutine: tijekom šaljive promocije piva progutao je žutu tabletu, za vrijeme novih sniženja u velikim prodajnih lanaca oznojio se s 35 brzih sklekova, a dok su na ekranu prodavali lonce s duplim dnom, niz grlo je zakotrljao i bijelu.

Nije imao snage za suočavanje s okrvavljenim rukama. Na kraju krajeva, bile su čiste, suhe, s desnom podlakticom tek neznatno prošaranom crnim točkicama.

Odbijao je trošiti vrijeme razmišljajući o tome koliko je lako oduzeti život i raubati živce na dihotomiju morala i pravde pitajući se je li njegov first kill uistinu ubojstvo. Može li ubojstvo iz osvete biti ubojstvo ili je samo… osveta?

Nije da mu se svidjelo, ali nije i da nije. Jednostavno jest, poput odlaska na posao, nešto što se moralo učiniti, kao bacanje smeća. Nije to bila fantazija, žeđ za krvlju i glad za terorom. Povlačenje okidača jednostavno nije bila neka pretjerana filozofija. Samo pomak prsta. Ništa više.

Umoran, buljio je u prsate meksičke ljepotice nesretno zaljubljene u gangstere sa šeširima, ostajući ležati čak i tijekom dugih blokova reklama. Odmor od cjelodnevne hipnoze malim ekranom bilo je zurenje u drugi ekran. Cijeli dan ništa nije pojeo, ali zato je puno puta u mobitelu pogledao fotografiju žene i djeteta na njegovoj pozadini. Stajali su zagrljeni i nasmiješeni pokraj kuhinjskog stola, lica zabijeljenih od brašna i prstiju ulijepljenih tijestom. Sjećao se kako se taj dan smijao, iako mu nije bilo do smijeha. Razvlačio je obraze i grohotao, ali zapravo je već tada počeo osjećati beskrajnu dosadu i uteg rutine obiteljskog života. Sve više je razmišljao o stvarima o kojima nije mogao govoriti. Poput susreta sa službenicom na šalteru banke…

 

„Dobar dan, izvolite… “

„Dobar dan, trebao bih stavit ovaj novac na račun… “

Predao je nešto gotovine koju je imao u kuverti. Službenica je uzela novac i krenula brojati.

„U redu…“

Hrvoje je mirno stajao i gledao u njezinu njegovanu smeđu kosu, dugu i valovitu. Ustala je, otišla do kolegice, deblje i neugledne sredovječne žene, zamolila je da joj posudi žig, a zatim se vratila i lupila ga na potvrdu.

„Evo, molim vas da potpišete ovdje…”

Njezina ljubaznost ga je neobjašnjivo iritirala. Svejedno se smješkao, onako kako se ona smješkala njemu, a zatim je pogledao u oči pa upitao:

„Koliko bi krvarilo vaše oko da ga sada iskopam ovom olovkom?“

 

Naravno, posljednje rečenice nije izgovorio naglas, ali od tog dana, pitanje nije mogao izbiti iz glave.

Ma koliko se pred drugima osjećao kao u kavezu, jedva bježao od poriva i želja koje nije mogao racionalizirati, volio je svoju obitelj. Svoju ženu i svoju kćer.

Ošamario se, kao i svaki put kada bi počeo propitkivati tu ljubav. Zastao je pa zatvorio oči. Je li i ona naučena ili iskrena? Koji je dio njega nosio prsten i vozio do vrtića, pravi ili glumljeni? pitao se, otvarao oči, trljao ih dlanom pa odlučno kretao pregledavati slike u albumu. Ako je i sumnjao u sebe, nije sumnjao u ono što mora odraditi.

Sve fotografije odvjetnika Maljevca obrisao je već pri prvom povratku iz WC-a. Sljedeća tri puta pogledavao je drugi set načinjen u tih istih nekoliko dana. Na fotografijama je bio doktor Dinko Grubišić: prva ga je prikazivala kako ulazi u vlastitu privatnu kliniku, druga kako šeće psa sa svojim sinčićem, a treća kako iz supermarketa izlazi s punim cekerom i toaletnim papirom.

Zureći u špicu meksičke telenovele, shvatio je kako je vani konačno pao mrak. Ispratio je sve što je ostalo od ovog dana, a sada je želio samo spavati. Ispred prozora je svijetlila žarulja rasvjete iz Kaktusova stražnjeg dvorišta pa je svoju novu derutnu grobnicu dodatno zamračio dugim smeđim zastorima. Legao je odjeven. Pogladio je pištolj odložen pokraj mobitela, na ormariću uz kreveta, ispod metalne svjetiljke koju se nije usudio dirati. Okrenuo se na bok i gurnuo lice u jastuk.

 

Već je zatvorenih očiju mogao čuti bezobrazno glasne muške glasove i stupanje stepenicama, ali nije bio siguran sanja li ili ne. Ali kada su ulazna vrata susjedne sobe lupila kao da ih je odgurnuo nalet propuha, a glasovi postali još prodorniji, probudio se i pokušao pribrati. Spavao je tek sat ili dva, no iritantni smijeh, navijačko urlanje, glasna glazba i žensko hihotanje nagovijestili su vjerojatnost da više od toga neće ići. Rastuća kakofonija otkrivala je početak i razvitak tuluma.

Trljajući oči, skvrčen u krevetu s neugodnim udubljenjem nasred madraca, gledao je ravno u zid koji ga je dijelio od provoda. Odricanje od komfora imalo je svoje granice – zbog čega je odlučio ustati i pokucati na susjedna vrata.

Buka je, osluškivana iz hodnika, postala još neugodnija, odvratnija, karnalnija. Zidovi jesu bili tanki, ali stojeći pred vratima mogao je doslovno razumjeti svaku izgovorenu riječ. Uglavnom zato što nisu bile izgovorene, nego decibelima bliže životinjskoj rici.

„Ajmo mala, skini se!“ vikao je muškarac.

„Rekla sam da nema snimanja! Ajde gasi to…“ uzvraćala je djevojka.

„Nasmiješi se za Fejs, ajde, reci ‚Zdravo mama!‘, ajde!“ uzvikivao je drugi, kreštavi muški glas, smijući se gotovo pa meketom.

Držeći se za glavu, u kojoj je osjećao pritisak nesanice, učinak farmaceutike i napadaj potmulih udaraca glasne elektroničke glazbe, pokucao je na vrata. Tri puta, dovoljno glasno da im da do znanja da nije presretan.

„Neko kuca“, jasno se čuo muški glas s druge strane tankog rasklimanog drveta. Vibriralo je od glasnog ritma i basa.

Vrata je otvorio mladić u bijeloj košulji, mobitelom snimajući Hrvoja, raščupanog i zgužvanog.

„Kae?“ pitao je mladić gledajući kroz objektiv mobilnog telefona.

„Dobra večer, ja spavam u sobi do… pa bih vas zamolio, ako može…“

Klipan u košulji okrenuo se prema unutrašnjosti dvokrevetne sobe pa kroz smijeh nastavio uzvikivati: „Buraz, ej, Dario, daj vidi ovog frajera, ej!“

Preko njegovih leđa, nagnuo se visoki mladi ćelavac sa spljoštenim nosom i naušnicama u oba uha.

„Kaj je problem?“

Fiksirajući svoje zjenice na njegove, Hrvoje je objašnjavao: „Pokušavam spavati, malo ste glasni…“

„Momačka večer je, kaj sad? Se ne smijemo zabavljat? Odi stari spat…“

„Daj stari odjebi!“ povikao je mlađi muški glas iz sobe, ali Hrvoje ga nije vidio, a pravio se da ga nije ni čuo.

„Evo, utišat ćemo malo, OK?“ rekao je ćelavi i okrenuo se.

Momak u bijeloj košulji zalupio je vratima neprekidno se smijući i snimajući. Hrvoje se vratio u sobu, a glazba, koju je distorzirao zvučnik starog televizora, postala je još glasnija, nametljivija, napornija, bolnija…

Legao je na krevet i zurio u nikotinom impregnirani strop. Komadi oljuštene boje zapleteni u paukovu mrežu klatili su se nježno na strujanju zraka. Disao je polako, smireno, srce mu je držalo ritam, jer promijeniti ga značilo bi istinski promisliti o svemu – a on je bio previše umoran za emocije. Ne samo danas, već dugo. Jako dugo.

Glasovi su opet postali glasni, kao da rezoniraju s dotrajalim instalacijama.

„Ne! Rekla sam – ne! Nema diranja!“

„Stavi mobitel tamo, nasloni ga na lampu!“

„Ma stavi joj ga u bulju…“

„Dobili ste show, nema više…“

„Ajde, kurvo, zaradi te novce! Kaj, buš nas napalila i misliš to je to, sad možeš ić?“

Muški smijeh prodirao je kroz drhtavi zid.

„Ne diraj me, koji ti je… ne… rekla sam… NE!“

Ništa pretjerano brže nego prvi put, Hrvoje je ustao iz kreveta i opet se zaputio ka vratima. Ovog puta je s ormarića uzeo pištolj.

Išetao je u hodnik, pažljivo zatvarajući vrata da bukom ne probudi susjede u drugim sobama, a zatim stao ispred ulaza na tulum. Prigušeni krikovi mlade djevojke pojačavali su vibracije ritma i basa.

Snažnim, naglim udarcem ispod kvake, nogom je razvalio vrata, ispružio ruku te stao nasred ništa pretjerano urednije i modernije, ali svakako prostranije sobe. Prva misao, iako mu je prst već bio spreman za povlačenje okidača, bila je: „Trebao sam uzeti dvokrevetnu!“

Ali soba je bila zauzeta. Pet muškaraca u ranim dvadesetima rasporedilo se oko gole djevojke na ispranim plahtama otrcanog kreveta, testirajući izdržljivost škripavih metalnih nogu i rasklimanog drvenog zaglavlja. Visoki ćelavac s naušnicama obje je šake stiskao oko njezine desne ruke, a bradonja u košarkaškom dresu sa šiltericom povlačio je za lijevu pokušavajući njezinim dlanom dosegnuti svoj šlic. Ispijeni tip u plavoj vesti razvlačio joj je desnu nogu, dok je bedro lijeve potezao niski debeljko klempavih ušiju i tako posve otvarao pristup njezinom međunožju. Pred njim se, s hlačama spuštenim do koljena, nalazio slavljenik u bijeloj košulji.

Bradonja sa šiltericom drugom je rukom spretno stiskao njezina usta, a kako je djevojka imala malu glavu, dlakavi prsti prekrivali su joj polovicu sitnog lica, kao gigantska tarantula. Kada je Hrvoje shvatio da petorka siluje Anu, djevojku sa stanice čije je depilirano međunožje ponovo bilo pred njegovim očima, nije potrošio puno vremena na razmišljanje i planiranje. Bio je dovoljno proračunat i oprezan da odmah ne zapuca u mladoženjin potiljak. Naciljao je pa se predomislio, u strahu da bi metak – barem se tako događalo u seriji koju je odgledao prije spavanja – mogao proći kroz njegovu glavu i raniti Anu. Stoga je, nesvjesno se vodeći vojničkom taktikom o primarnom cilju uništenja prvog i posljednjeg člana neprijateljske kolone, prvo redom pedantno likvidirao četiri pomagača. Tijela su im popadala uredno se rasporedivši oko kreveta, poput cvjetnih latica. Debeljko je pri padu povukao i pladanj s obližnjeg ormarića, strovalivši se preko boca čije je staklo prsnulo u dodiru s podom. Bijeli prah prekrio mu je kosu i ovratnik. Ćelavi se, primivši po jedno zrno u trbuh i prsa, strovalio na lice. Hici su bradonji raznijeli vrat, a mršavku izišli na zatiljak.

Kada je slavljenik, košulje pošpricane krvlju svojih prijatelja, posve u šoku, bez teksta i s pogledom nekontrolirane panike, pokušao navući hlače, nespretno podižući pa spuštajući ruke u znak predaje i poziva na milost, iz džepa mu je ispao mobitel. Hrvoje ga je zgnječio lijevom cipelom pa spustio cijev i naciljao je u slavljenikovo međunožje. Nije gađao toliko dobro, ali bila je to sretna slučajnost – metak je prošao ravno kroz sredinu njegovog još erektiranog penisa pa ga raznijeo u dvije trećine. Treća trećina pretvorila se u kašu mekog tkiva.

U fetusnom položaju, špricajući iz sredine presavijenog tijela poput fontane, ležao je na podu i previjao se, jedva uspijevajući proizvesti zvuk od grča i šoka. Jednu je ruku držao između nogu, a drugom je očajnički, posve nesvjestan tragikomedije cijele situacije, pokušavao dohvatiti otkinuti dio vlastitog spolovila. Na desetak centimetara od cilja Hrvojeva desna noga pojavila mu se ispred očiju i zgazila zauvijek izgubljenu muškost. Bilo je vrijeme da izgubi i život. Naciljavši u potiljak, Hrvoje se spremao okončati neplaniranu rundu nasilja.

„Nemoj! Stani!“ povikala je gola Ana. Nije izgledala kao da je šokirana, više bijesna i odlučna. Bosonoga je preko razbijenog stakla i krvlju već, preskačući trupla, zgrabila televizor iz kojeg je i dalje treštala plesna glazba, iščupala ga iz zida te podignula iznad glave. Svom snagom zakucala je ekran ravno u lice svog silovatelja.

Hrvoje je uštedio metak.