Bog vas mrzi | Velimir Grgić

X.

 

Elegantnim pokretima ruku, lijepa tridesetogodišnja crnka u crvenoj haljini s debelim tamnožutim crtama, podignula je lavor s poda kupaonice pa krenula prema balkonu pokraj upaljenog televizora. Hodala je bosa, kao i svako ljeto. Graciozna, izgledala je kao da lebdi, čak i pri nošenju opranog rublja.

Kosa joj je bila prilično raščupana, ali imalo je to svog šarma. Iako je bila na godišnjem, posla nije manjkalo, sitnih kućanskih zadataka koje je trebalo obaviti prije povratka u rutinu poštanskog ureda.

Kuća se provjetravala pa su balkonska vrata i svi prozori bili otvoreni, puštajući sunce da se obračuna s prljavštinom. Smeđi kauč, stolna lampa i polica s knjigama, sve je bilo okupano suncem, a žena je hodala prema izvoru svjetlosti. Na licu se vidio trag umora, ali i ponosa, i to onog kakav gaje i razumiju isključivo samohrane majke.

S balkona obiteljske dvokatnice okružene jorgovanima, kao i većim njegovanim dvorištem, mogao se vidjeti velikogorički nogometni stadion i parkiralište supermarketa, velika asfaltna ploča zalijepljena usred nekadašnje šikare iz koje su, još do prije nekoliko godina, noću znale istrčavati lisice.

Žena je vješala dječju ružičastu vestu i čarapice, svoj grudnjak, haljinu i majicu dugih rukava, polagano, puštajući ugodni ljetni zrak da joj ispuni uske, sitne nosnice. Kada je konačno ispraznila lavor, vratila se u sobu i zastala pored ravnog ekrana televizora. Činilo se da se nešto zanimljivo događa u gradu.

„…a koliko nam je poznato, riječ je o samo jednom taocu.“

Mlada djevojka s previše šminke za visoku rezoluciju, izgledala je nervozno, fiksirajući usta na mikrofon a oči na objektiv, dok su okupljeno mnoštvo i policija, koja je stajala pognuta iza službenih automobila, dali naslutiti zabavu. Bilo je to poput američkog filma, ali na hrvatskom jeziku.

„Iz neslužbenih izvora saznajemo i to da je osumnjičeni Hrvoje Ivanović iz Velike Gorice, do sada nekažnjavan, građevinski inženjer koji je nakon bračnog brodoloma jednostavno nestao iz…“

Zastavši kao da osluškuje glas s neba, novinarka se ponovo obratila kameri: „Evo, iz režije mi javljaju da je… vidite je na ekranu, imamo fotografiju…“

U kadru se pojavila Hrvojeva fotografija tupog pogleda u crvenoj dolčeviti, koja ga je predstavljala mlađeg i nevinijeg, bez bijesa u podočnjacima i ogorčenosti s kojom je živio posljednjih mjeseci.

Žena ispred TV-a glasno je kriknula, a zatim prstima prekrila usta. Izgledalo je zabavno, ali sada je slutila noćnu moru. Hitro je zgrabila daljinski, snažno stišćući gumb za poglašnjavanje, kao da će jačina stiska ubrzati pojačavanje glasnoće. Osjećala se kao da tone, pokušavajući kontrolirati disanje, očiju zalijepljenih za ekran. Na njemu je neiskusna novinarka prstom pritiskala desno uho, pokušavajući se boriti sa stresnom situacijom i lavinom uputa iz režije:

„Budite i dalje s nama u ovom izravnom prijenosu… isključujemo se na nekoliko minuta zbog reklama, a zatim se vraćamo s novim informacijama. Pokušat ćemo doći do službenih osoba. Za sada nam je rečeno da je operacija u tijeku i da ćemo izjave dobiti tek po njezinom završetku.“

Kamere su se preselile u televizijski studio, gdje su pored dugokose voditeljice specijalne emisije Danas u gradu sjedila i dva stručnjaka, niski, počešljan na razdjeljak i dugi, mršavi, uskih ramena.

„Nisu reklame, nego opet mi“ gledateljima se osmijehom, botoksom i silikonima ulizivala voditeljica. „Mi ćemo se redovito uključivati na mjesto događanja, a do sljedećeg javljanja, s nama su u studiju i dalje gospodin Milić i gospodin Lonjak, analitičari društvenih trendova. Gospodine Lonjak, niz stravičnih ubojstava koji je zadesio hrvatsku metropolu… Kakva je po vama sigurnosna situacija u gradu?“

„Mislim da ne treba biti genije da bi se primijetilo kako je situacija katastrofalna“ napuhano je monotonim tonom odgovorio Lonjak gestikulirajući rukama kao dirigent. „Gledajte, ja nisam sociolog, ali ja uvijek govorim, nije to samo problem policije, ne može represija biti rješenje, treba pronaći korijen problema, spriječiti a ne liječiti…“

„Ja bih se složio s gospodinom Lonjakom“ ubacio se Milić, nesvjesno gladeći razdjeljak. Žmirkao je očima nakon nekoliko riječi, ne skrivajući tik od kamera. „Imali smo nekoliko ubojstava i sad ovo… treba se zapitati, nije li posrijedi možda terorizam? Je li manijak koji je zatočio policajca u restoranu ispostavio kakve zahtjeve? Znamo li koje je vjeroispovijesti? Po meni, to su sve važni parametri…“

Uho voditeljice također nije bilo pošteđeno urlanja iz režije, a kako su joj upravo dobacivali nove informacije, nije čula posljednje rečenice svog gosta. Okrenula se prema kameri pa se opet obratila gledateljima.

„Iz režije mi javljaju kako imaju nova saznanja o otmici. Naši izvori govore o svjedokinji, ranjenoj mladoj djevojci koja je policiji izjavila da je motiv osveta. Ponavljam, navodno se radi o osveti. Ne znamo još u kakvoj su vezi zatočeni policajac i osumnjičeni…“

U ženinoj kući zazvonio je portafon i nadglasao televiziju. Zadrhtala je i ispustila daljinski. Tresnuo je o pod, baterije su se zakotrljale po parketu. Kako se s balkona nije vidio ulaz, uplašeno je, polaganim bosim koracima, došla do portafona i podignula slušalicu.

„Tko je…?“

…

„Da, ja sam“, omatala je kabel portafona oko prsta.

…

„U redu…“ konačno je progovorila i pritiskom prsta otključala bravu.

Na vratima su stajala dva mlada policajca u uniformama. Jedan joj se obratio s praga: „Dobar dan, kao što sam rekao, trebamo vašu pomoć.“ Zvučao je ljubazno, ali kapu nije skidao. „Ako možete odmah s nama do Zagreba…“

„Moram prvo po Maju u školu… moja kći…“

Drugi policajac spustio je pogled na njezina sitna stopala: „Samo se obujte, ništa drugo vam ne treba.“

 

Za to vrijeme, u Zagrebu, na ulici ispred Crne masline parkiralo je još nekoliko vozila policije. Policija je po novom naređenju širila osigurano područje pa građane, kao i sve brojnije novinare koji su odmjeravali snagu lakata pokušavajući postaviti teleobjektive na najbolju poziciju, potiskivala niže niz ulicu, razvlačeći bijelu vrpcu između kafića i trgovina čiji su vlasnici i gosti ostali doslovno zarobljeni iza njihovih zidova.

U Crnoj maslini, Hrvoje je bio svjestan meteža koji je uzrokovao. Iako je ovo trebao biti trijumfalan kraj putovanja, sada kada je već došao tako daleko, želio je dalje. Navikao se, štoviše, zavolio je osvetu. Oduzimanje tuđeg života bilo je svakako zabavnije, ali ne i uzbudljivije od pomisli na rizik gubljenja vlastitog. Iako svjestan da stoji pred nekoliko posljednjih metara slijepe ulice, životu trenutno nije pridavao previše pažnje. Baš kao ni medijskom cirkusu na svega nekoliko metara od ulaza u restoran. Bio ga je svjestan, da, ali nije mu dopuštao da ga prekine u igri.

Sjedio je na šanku, klateći se nogama kao dijete na ljuljački, držeći Antin HS-9 među dlanovima. Spremnik mu je bio gotovo pun, za razliku od Hrvojeva Sauera, koji je – što Ante nikako nije mogao znati kada se odlučio predati – svoj posljednji metak ispalio u šank pri povlačenju.

„Gdje smo ono stali…?“ nasmiješio se Hrvoje.

Ruku zavezanih iza leđa, posjednut na stolac dva metra od šanka, s bosim nogama umočenima u lokvice Zdravkove krvi, Ante je sjedio u potpunoj tišini. Obje čarape bile su mu nabijene u usta preko kojih je bila zalijepljena široka, zelena izolirka. Bio je pri svijesti i gledao ravno u Hrvoja, mrko, bez popuštanja boli. Oni manje navikli na bol odavno bi se slomili pod udarcima pištolja koji mu je oderao komad obraza i ožiljka s brade. Tipične ozljede koje nanosi vatreno oružje kada se koristi kao hladno.

„Koliko se sjećam, dogovorili smo se da ja postavljam pitanja, a ti odgovaraš. S obzirom na trenutne okolnosti…“ nastavio je Hrvoje, bacajući pogled prema prozoru, „možeš pretpostaviti da možda ipak neću biti u stanju nastaviti… Ali reci, barem meni za dušu, tko je iznad? Daj mi imena!“

Iznenadio ga je Antin smijeh, barem je tako izgledalo podrhtavanje tijela ispresijecano sporadičnim gušenjem. Hrvoje nije bio siguran kako reagirati, ali bio je iskreno znatiželjan. Svjestan da neće čuti ono što želi, ipak mu je otrgao izolirku i izvadio slinave čarape iz usta. Slobodan da to učini punim plućima, Ante se nastavio glasno smijati. Kada je došao do daha, ponovo je naoštrio pogled: „Ti si zbilja lud… Tvoja žena mi je jednom rekla da…“

Hrvojev studentski trening pokazao se itekako korisnim. Znati pravilno udarati šakom, bez opasnosti lomljenja kostiju krivim kutom ili nespretno stisnutim prstima, vještina je koja se stječe dugim i bolnim repeticijama, ali se, poput vožnje bicikla, nikada ne zaboravlja. Ljutnja je pridodala taman toliko snage koliko je bilo potrebno da se Ante ugasi. Čeljust mu je bila u intenzivnijem treningu od Hrvojeve šake, ali teško je mogla podnijeti baš toliko nagomilane traume.

Bijesno odjurivši iza šanka, Hrvoje je iz ladice izvadio nož za rezanje limuna pa se vratio do taoca, potegnuvši mu kosu trzajem koji mu je povratio svijest.

„Upozorio sam te!“ vikao je Hrvoje i nadnosio se nad njega. „Molio sam te da me ne tjeraš da ti odrežem jezik? Jesam li?“

Nož je već bio blizu Antinih usta, kada je snagom od koje je zavibriralo staklo prozora odjeknuo distorzirani glas šefa policije. „Gospodine Ivanović, Mladen Perković ovdje… razgovarali smo maloprije… Evo, kao što sam i obećao, došao sam osobno da okončamo ovu nezgodnu situaciju…“

Šef zagrebačkih plavih uniformi nepotrebno je urlao u megafon, okružen kremom iz postaje, višim inspektorima s jednim uhom prislonjenima na mobitel, a drugim na Motorolu. Svi su se trudili izgledati ozbiljnijima nego što jesu i, svakako, zabrinutijima. Dok je Perković uvučenog trbuha pozirao pred objektivima koristeći priliku života za lansiranje potencijalne političke karijere, najbolji izdanci elitnih postrojbi neprimjetno su zauzimali ključne pozicije na krovovima susjednih zgrada, klizeći poput sjena i usmjeravajući optiku prema poluprozirnim zelenim zavjesama zastrtim prozorima Crne masline. Dio specijalaca prilazio je restoranu niz tržnicu i okolne uličice, klizeći po pozadinskim fasadama susjedstva, raspoređujući se na pozicije za napad, uhodanom procedurom koja je sličila na koreografirani ples dugih cijevi.

„Sve se možemo dogovoriti, samo pustite našeg inspektora i ispunit ćemo sve vaše zahtjeve…“ grandiozno je uzvikivao Perković. „Znam da ste rekli da ih nemate, ali ako ste se nečega sjetili… ili se sjetite… uglavnom, nazvat ćemo vas da porazgovaramo o detaljima… samo nemojte učiniti ništa ludo, molim vas…“

Ovog puta, glasno se smijao Hrvoje, ne skidajući pogled s prozora.

„Kakav lik… I to ti je šef? Nije čudo…“

Pustio je Antinu glavu, koja je klonula cijedeći ružičastu mješavinu sline i krvi iz usta. Otišao je iza šanka pa nožem prerezao limun. Natočio je čašu vode pa u nju iscijedio polovicu. Promiješao je prstom pa izvadio kutiju tableta iz džepa. Bila je prazna. Kutiju je bacio na pod pa eksao limunadu. Čašu je odložio u sudoper pa zgrabio drugu polovicu limuna. Iscijedio ju je Anti po ranama, a zatim mu uklonio čarape iz usta pa cijeli iscijeđeni limun krenuo nabijati u grlo.

Sviđao mu se zvuk gušenja i vrištanja.

 

Polaganim geganjem u papučama, štedeći umorne kukove, Dubravka je razmaknula najveće zastore svoje vile na Medpotokima, otvorila balkonska vrata i prozore pa čekala da joj se namoči jutarnji Earl Gray. Inače se budila ranije, ali ovo je jutro prespavala svoje omiljene TV emisije upravo zato što je prethodnu noć zaglavila ispred repriza, zavukavši se u krevet tek kada je shvatila da je od sat vremena najdraže serije odžmirila barem 25 minuta.

Nije se još uspjela potpuno razbuditi, ali uz svježi zrak, gutljaj čaja s mlijekom i glasnu televiziju, dan koji je već dobrano odmakao sada je i službeno mogao krenuti. Zavaljena u baršunastu fotelju, krenula je redom, od programa pod brojem jedan, s kojeg bi uvijek nastavila jurišati kanalima u potrazi za serijama s meksičkim ili turskim glumcima. Namjeravala je prebaciti program, prst joj se već nalazio na novom broju, ali kako su završili kadrovi nasmiješene uredske žene u reklami za tampone, tako se na ekranu pojavila Hrvojeva fotografija, iznad tri fotografije drugih muškaraca. Ispod prve dvojice pisalo je „ubijen“, a ispod treće „otet“. Dizajn je više sličio na video-igru, nego na informativni program, ali emisija Danas u gradu to u osnovi i nije bila. Radilo se o mozaičnom trashu s kablovske televizije, kojem se slučajno dogodila velika priča. Imala je i svoje ime – KRONIKA CRNE MASLINE – smišljeno u svega deset sekundi i zalijepljeno na ekran poput naslova ključnog poglavlja u karijeri voditeljice koja je podredila život svojem izgledu pred kamerama.

Njezino ukočeno, neljudski glatko lice izmjenjivalo se s futurističkom grafikom, ali glas je ostajao neprekinut: „Naglasili bismo još jednom da nije službeno potvrđeno, ali da, ponavljamo, čini se da su svi slučajevi povezani… evo, vidimo i fotografije, zagrebački odvjetnik Maljevac, doktor Grubišić…“

Namještajući naočale, Dubravka nije obraćala pažnju na žrtve. Zagledala se u tupu facu iznad crvene dolčevite. Nije se u potpunosti sjećala lica, iako joj se činilo poznato. Pokušavala se prisjetiti čije li je, a zatim joj je sinulo. Problijedjela je. Hitro je zgrabila telefon.

„Halo…? Ja sam. Slušaj, onaj sanduk Sauera što si mi nabavio… nisam gledala, jesu serijski bili skinu… Halo? Švicarci oni koje si mi dostavio, P226, pitam jesu maknuti serijski brojevi s njih?“

Nervozno je slušala, a zatim konačno odahnula.

„U redu onda. Ma ne, nema veze, ništa… da, prodala sam ih, dogovorit ćemo se za dalje… Bok.“

Dubravka spusti slušalicu i nastavi gledati TV. Hrvojeve fotografije brzo su nestale, a pred kamerama su s voditeljicom sjedili eksperti za punjenje televizijske minutaže.

Zabacivši dugu plavu kosu preko ramena, voditeljica je glavu okrenula prema gostima: „Kako vi, gospodine Milić, komentirate ova saznanja?“

„Gledajte, ja nisam psiholog, ali ne bih se čudio da se ovog čovjeka pretvori u nekakvog pučkog heroja… ne znamo, doduše, koji su njegovi pravi motivi, osvećuje li se on posrnulim institucijama… ja ne bih špekulirao, ali ne bih se ni čudio“ tupio je Milić, trepćući kao stroboskop.

Gledajući u objektiv kao da ga želi poševiti, plavuša je ponovo bila sama u kadru, skrivajući se iza napućenih usana: „Pođimo na trenutak ispred restorana, tamo je uživo naša novinarka Ivana. Reci nam, Ivana, kakva je situacija? Vidjeli smo i prvi kontakt policije s otmičarom, prvi javni kontakt… Kako je to utjecalo na pregovore? Bliži li se kraj ovoj tragediji?“

Bez zvuka, šminka novinarke vrištala je još glasnije. Trebalo je neko vrijeme da je obavijeste o nepostojanju tona, ali kako su se nadali da bi se on mogao pojaviti, sliku su ostavili u eteru. Kada je saznala da je nitko od gledatelja ne čuje, reporterka je počela udarati mikrofonom o ruku. Zvuk bi se, zahvaljujući pomaku u kontaktu, pojavio svaki put kada bi mikrofon podignula nakon udarca, kratko, ali dovoljno dugo da je čujemo kako uzvikuje “upali!” i “jebo!”.

Panično prebacivanje u studio zateklo je voditeljicu nespremnu pa je nakon nekoliko sekundi smiješenja ispalila u kameru: „Čini se da imamo tehničkih poteškoća pa dok se one ne uklone, pogledajmo snimke ključnih događanja krizne situacije…“ Gledatelji su dobili priliku dodatno proučiti perfektno stanje njezina zubala. A onda je opet progovorila: „Oprostite, javljaju mi iz režije da prilog još nije gotov… Gospodine Lonjak“ okrenula se prema gostu u studiju „ako se glasine pokažu točnima i sve ovo jest osveta zbog seksualnog zločina i organiziranog kriminala… ne kažemo da jest, ali recimo da se pokaže točnim… što to znači za naše društvo? Hoće li, kako kaže gospodin Milić, Hrvoje Ivanović postati narodni junak?“

„Gledajte, ja nisam politolog, ali znam da fašizmu izvaninstitucionalne pravde jednostavno nije mjesto u civiliziranom svijetu. Ako ćemo podržavati ovakav čin, štogod da bili uzrok i povod, što je sljedeće? Javna smaknuća? Kastracije pod Banovim repom?“ odgovorio je Lonjak, jedinstvenim spojem monotonije i gestikulacije, koja je na televiziji djelovala hipnotički.

Dubravka je otpila gutljaj čaja pa promijenila program.

 

„Hrvoje…“ konačno je progovorio Ante dolazeći k svijesti, izgovarajući ovih šest glasova s neobičnim tonom suosjećanja, vjerojatno po prvi puta u životu. „Hoćeš li mi konačno objasnit koji se kurac događa?“

U Crnoj maslini, stvari se nisu previše promijenile.

Hrvoje je sjedio na stolcu nasuprot Anti, prekriženih nogu, s dlanovima na koljenu. Šutio je i lagano nagnuo glavu, kao da sluša dijete koje je upravo reklo nešto nevjerojatno slatko.

„Ja stvarno ne znam o čemu ti pričaš, tko je što naručio i kakvi organi, čija imena, o kakvoj se osveti radi i što to misliš da sam ja učinio“, nastavio je Ante, kroz bol i zgrušanu krv na usnama.

Stolac je skliznuo unatraške, zaljuljao se pa uz tupi udarac konačno i srušio od siline kojom se Hrvoje našao na nogama. Ali nije bio ljut. Pokreti su više sličili na neobičnu igru, jer odmah nakon žustrog ustajanja, uslijedio je polagani hod. Šetao je u krug, bez riječi, što je nakratko utišalo inspektora, pomalo uplašenog, ali više iznenađenog nepredvidivim ritmom Hrvojeve neverbalne komunikacije. Kada mu je došao iza leđa, Ante ga više nije mogao vidjeti, ali svejedno je nastavio.

„Znam da si imao problema, te tvoje halucinacije i to… znam i to da si teško podnio razvod, pa onda optužbe za malu… ali…“

Nakon punog kruga, Hrvoje mu se našao točno ispred lica. Ovog puta je testirao šaku druge ruke, iako lijevom nikada nije postizao iste rezultate. Na vreći bi mu uvijek krivo sjela, posebno kod krošea, pa kada se uplašio da bi je mogao slomiti, posvetio se nogama. Stanje i snagu potkoljenice još nije imao prilike testirati na Antinoj lubanji. Želio ga je ozlijediti. U tome je i uspio, bacivši ga munjevitom ljevicom natrag u nesvijest. Ali nije ga želio ubiti. Barem ne tako brzo.

Tišina. Godilo mu je malo mira, ali kako se hladio, tako je počeo osjećati bol u šakama. Otišao je iza šanka i močio ih u hladnoj vodi. Mokrim rukama napunio je novu, čistu čašu, a zatim je vodu izlio u Antino lice. Oči su mu se polagano otvarale.

„Da te nisam prejako udario u glavu?“, vikao je Hrvoje potežući ga za kosu kao da otvara kantu. „A? Jel to problem?“ Zatresao mu je glavu u sve strane, letjela je kao glava krpene lutke kada se njome poigra pas. „Jesam te previše promućkao? Šta kenjaš? O čemu pričaš? Koliko te puta moram pitati? Daj mi imena! Hoću cijelu mrežu, majku vam jebem bolesnu!“

Posljednji trzaj bio je toliko snažan da je Antu oborio na pod pa vezanog inspektora gurnuo u još ranjiviji položaj. Ponovo grabeći nož, Hrvoje je opet počeo polagano kružiti oko policajca. „Za ono što si napravio mojoj obitelji, to ti je jasno, nema oprosta… e sad, tvoj je izbor – ako mi daš imena, sve ljude na vrhu piramide, kompletan sustav, obećavam ti da ćeš u grob otići… s jezikom i mudima pričvršćenima na svoje tijelo…“ Nagnuo se kako bi pogledao u Antino lice: „Onda? Slušam…“

Nožem je lupkao o prste, kao da svira ksilofon.

„Ante! Ante!“ uzvikivao je do promuklosti ženski glas s druge strane policijske barikade. Probijajući se trkom kroz policijski kordon ljudi i vozila, prema Crnoj maslini hitala je žena na štiklama u kasnim tridesetima, kratke kose i s nakitom koji je zveckao kako se kretala. Zgrabivši je za torbicu, jedan od policajaca u uniformi zaustavio ju je u posljednji tren, dok je Perković demonstrirao autoritet režeći ispod glasa: „Makni je odavde, majku mu poljubim, hoćeš da je majmun skine tu pred svima? To je Antina žena, miči je od kamera!“

Na trenutak su obojica pogledali prema prozoru, istegli vrat ne bi li vidjeli što se događa, ali kako se komešanje smirilo, tako su vratili poglede, u isti trenutak, kao da su se dogovorili. Hrvojev se nije puno promijenio. Ispod kapaka ležalo je mjesto gdje je bijes zamijenio ljudskost. Ali Ante je prodornost i prijeteću hladnokrvnost svojih očiju transformirao u opušteni pogled prijateljstva: „Bila je to obična usluga, žena me davila, da pomognem tvojoj… sada bivšoj… kako se zvala, Irena… ništa osobno, stidjela se zvati lokalnu postaju, da se ne pročuje, ali nisam ja kriv što je sumnjala da ti u svojim napadima, kako ih je nazivala… ponekad, svoje dijete, je li… ali na kraju nismo imali dokaza, znači čist si, vjerujem ti… ionako niste bili u našoj nadležnosti, kažem, bila je to samo prijateljska usluga…“

Kašljucajući kapljice krvi koja mu se slijevala niz bradu, govorio je s licem stisnutim na parket. „Znaš… pričala mi je kako si na kraju čak pristao ići kod doktora, iako to nisi volio… ali ne znam zašto si ga morao ubiti? Nije da sam bio lud za Grubišićem, ali zašto je zaslužio metak?“

Duboko uzdahnuvši, Hrvoje se uspravio i odšetao. Ante je nastavio dobivati na vremenu.

„Priznajem, ja sam kriv… da smo prije zaustavili ovu ludost… znao bih tko je bio taj mladi odvjetnik koji joj je osigurao kuću i puno skrbništvo, razumijem da si ljut… ali istraga o zlostavljanju male Maje nije krenula od mene, moraš to znati… vjerujem ti… vjerujem i Maji, ako ona kaže da je nisi dirao, onda nisi, zato i nismo mogli… ajde, čovječe, odveži me i sve ćemo raščistiti, ništa još nije kasno…“

Kako je ležao licem okrenutim prema zidu, Ante nije vidio da je tijekom njegovog recitiranja pomirbenog govora, jedne od psiholoških taktika kojih se sjećao još s akademije, Hrvoje ponovo navratio do šanka. Ovog se puta vratio s bocom graševine. Došetao je ispred Antinog lica, čučnuo pa mahnuo flašom.

„Da nazdravimo!“

Ustavši tek toliko da zakorači preko Antinih leđa, Hrvoje se ponovo spustio u koljenima. Pa mu naglo, s dva snažna poteza, svukao hlače i donje rublje. Usmjerivši grlić prema stisnutim guzovima, nasmiješio se: „Ovo je za Anino rame!“

„Stani, nemoj!“ vikao je Ante, po prvi put preplavljen istinskom panikom. Analno razdjevičenje plašilo ga je više od oštrice u ustima.

Hrvoje je stao. Zapravo, zastao, sjetio se Anine priče o televizijskom voditelju pa se predomislio i okrenuo širi dio boce prema Antinom šupku.

Zazvonio je telefon.

Prvu zvonjavu Hrvoje nije čuo, poput znanstvenika zadubljen u potencijalno rješenje nemoguće misije testiranja elastičnosti sfinktera. Kod trećeg je postao previše nervozan da bi nastavio pokušavati, a i Antino urlanje mu je išlo na živce. S njime će se, pomislio je, razračunati poslije. Prvo je valjalo ušutkati telefon.

„Halo?“ javio se, potpuno nezainteresirano, kao državni službenik minutu prije pauze za ručak. Kada je šutio i slušao glas s druge strane linije, u restoranu se moglo čuti samo duboko disanje s poda, izazvano sudarom šoka i olakšanja. Kada je govorio, činilo se da je i Ante pozorno slušao.

„Ne, nisam… nisam još gotov. Rekao sam da ću vam javiti kad budem i da ću se mirno predati. Morate mi vjerovati na… “

Zastao je, slušao, a lice mu je mijenjalo nekoliko nijansi bijele.

„Što? Tko? Kako to mislite žena…“

Šutio je, pokušavajući se uvjeriti da ne sanja.

Glas koji je eksplodirao u Hrvojevom uhu imao je manje decibela od prethodnog, ali svakako je bio snažniji.

Izgovorene riječi zatresle su mu organe, oznojile dlanove i stisnule grlo, u svega nekoliko sekundi.

Izgledao je kao da će mu oči izletjeti prema prozoru, ali Hrvoje svejedno nije prestao hodati prema njemu. Osjećao je kako svakim korakom napušta tijelo, za sobom ostavljajući kopije koje su se pretvarale u sjene.

Prozori su se ponovo zatresli.

„Tata…“

Glas u megafonu pripadao je osmogodišnjoj djevojčici.

Hrvoje je ispustio telefon. Snajperist ga je po prvi put uhvatio u okular. Čekao je odobrenje za hitac, ali prije nego što ga je uspio dobiti, Hrvoje je nestao iz nišana, srušivši se na koljena u potpunom šoku.

„Cijelo ti vrijeme govorim, jebem te ludog, nitko nije ubio Irenu i Maju…“ vikao je Ante s poda divljački se pokušavajući iskobeljati iz izolirke. „Žena i dijete su ti živi… živi, jebo te ja!“

Spuštajući i ruke na pod, s glavom pognutom prema parketu, Hrvoje je počeo nekontrolirano povraćati.

 

S novim, pomoćnim mikrofonom, koji nije nosio logotip tvrtke, ali je barem radio, mlada novinarka stajala je ispred kamere, dovoljno daleko da bude na sigurnom, ali i da u objektiv stane cijela slika stvari, automobili, duge cijevi, nervozna gomila i napetost uniformi.

„Evo, dragi gledatelji, svjedočite pokušaju mirnog rješenja ove krizne situacije… “ započela je priču, kada je shvatila da se iz megafona više ne čuje ništa pa nastavila zarađivati za stanarinu: „U međuvremenu, potvrđeno je da Hrvoje Ivanović nije član niti jedne poznate terorističke organizacije, a dobili smo i informaciju da je osumnjičeni već neko vrijeme patio od psihičke bolesti koja ga je u konačnici koštala braka. Glasine o osveti i seksualnom zločinu nisu istinite, a plod su psihoze od koje se Ivanović liječio kod doktora Grubišića…“

Snimatelj se nije mogao odlučiti treba li u kadar staviti novinarku, Irenu ili uplakanu Maju, koju je policija odvodila natrag u službeno vozilo, na brzu, improviziranu promjenu strategije. Zbunjivao je stalnim pomacima kamere.

Iz Crne masline odjeknuo je pucanj.

A onda je sve utihnulo.

Potpuna tišina činila se dužom nego što je uistinu bila, a prerezao ju je Mladen Perković, kao mačetom, napinjući trbušinu dok je urlao u Motorolu:

„Upadaj! Upadaj!“

Specijalna policija uletjela je u restoran kao tsunami, s kažiprstima na nekoliko milimetara od rafala.

Antino tijelo ležalo je poput slomljene lutke, u pozi koju nikada živo tijelo nije zauzelo. Iz uha, prsa, trbuha i anusa mu se slijevala krv.

U toploj lokvi je sjedio Hrvoje, naslonjen o šank, lica zamazanog od rigotine, držeći hrvatski samokres u ruci. Specijalci su mu se cijevima unosili u lice. Hrvoje se nasmijao. Cimnuo je bradom, digao pogled pa ih upitao: „Šta je, pičke?“

Podignuo je pištolj i potegnuo okidač.