Bog vas mrzi | Velimir Grgić

II.

„Ne hvala, ne pijem“, rukom je odmahnuo Hrvoje, odbijajući drugu ponudu za piće otkada je ušao u kuću. Bilo je to prije svega nekoliko minuta, a sedamdesetineštogodišnja Dubravka, vitalna i vedra starica s naočalama i crvenim ružom za usne, već ga je zasula gostoprimstvom, uporna u nastupu savršene domaćice.

Posjet je za njega bio čisto poslovan, ali bilo je jasno da je usamljena udovica samo čekala žrtvu za ubijanje vremena.

„Ništa? Pa nešto valjda pijete, možda sok neki, imam fantastičnu bazgu od prijateljice iz Kutine“, uporna je bila Dubravka.

„Može čaša vode“, popustio je, odlučan da više ne raspravlja o besmislicama.

Zadovoljna, odgegala se prema kuhinji. Ostavši sâm nasred golemog, antikvitetima ukrašenog dnevnog boravka privatne vile podignute na vrhu Medpotoka, sjedeći u baršunastoj fotelji pokraj stolića ukrašenog elegantnom papirnatom japanskom svjetiljkom, pepeljarom i zdjelom s keksima, Hrvoje je u tišini razgledavao oko sebe. Slike pejzaža i portreta, lakirane drvene police prepune starih netaknutih enciklopedija, stakleni regal ispunjen kristalima i keramikom… Ništa pretjerano spektakularno ili drugačije od sličnog nouveau riche kiča kojeg se nagledao u svom „prošlom životu“. Osim toga, naftalinska raskoš savršeno je odgovarala eksterijeru, trokatnici čiji su se balkoni isprsili nad bijelim mramorom ograđenim travnjakom. Dominirajući raskošnim nizom podsljemenske zone koji se, poput ogrlice a neki bi rekli i omče, protezao i stezao oko vrata gradskog tijela, golema, besprijekorno bijela fasada i veliki posjed s milijunaškim pogledom bili bi predmet zavisti u nekom drugom kontekstu. Ali ovdje, susjedi su ravnopravno sudjelovali u natjecanju prestižem. Slavni odvjetnici, glavni tajnici političkih stranaka, krupni dioničari, sumnjivi poduzetnici, vjerski agitatori, bankarski mešetari, medijske galamdžije i dežurne drkadžije – svi su oni bili tu negdje, skriveni iza naslaga svježeg maltera, arhitektonske ekstenzije ega, betonskog apgrejda društvenog statusa. Kamerama, alarmima i protuprovalnim vratima odvojeni od svijeta, spavajući u sefovima izgrađenima za novac u čarapama.

Penjući se po toj blještavoj dijamantnoj ogrlici moći, Hrvoje je bio jednako paranoičan, svakih nekoliko koraka dodirujući unutrašnji džep jakne pokušavajući se uvjeriti da je sve još uvijek unutra.

Trebao mu je skoro sat da od okretišta dopješači do vrha. Osjećao je šetnju u nogama, sada kada je sjedio i razmišljao o tome.

Bila je srijeda, a Hrvoje je ujutro konačno dobio papirić od Marinka. Ovaj put onaj koji je očekivao i zbog kojeg mu je dosađivao posljednja dva dana: s imenom, adresom i vremenom.

Iako je uranio desetak minuta, nije čekao pred kapijom. Bojao se da bi bio nepotrebno sumnjiv, a nije mu se dalo kružiti. Odjevena kao za nedjeljnu zahericu u Gradskoj kavani, Dubravka ga je srdačno pustila čim je pozvonio pa u tih nekoliko metara od dvorišta do praga ispalila rafal nepotrebnih informacija. Svašta mu je stigla ispričati, od anegdota o vjeverici zapetljanoj u bršljan do pokazivanja kamena koji je još uvijek bio krvav kao mjesta na kojem je njezin suprug Krešimir prije šest godina, četiri godine prije smrti od srčanog udara, ustrijelio provalnika. S dva metka u želudac i jednim u obrvu – „školski“, napomenula je s osmijehom.

Kako ova vremešna udovica nije imala bogznašto raditi, bila je vidno uzbuđena posjetom, ali i uhodana u svojoj prezentaciji. Bio je to posao, da, ali ona je poslovala na starinski način.

Oprezno koračajući s bokalom vode i dvije čaše u ruci, vratila se u sobu, mrko kimajući glavom.

„Dobro je da niste tražili bazgu, tako mi je neugodno, sva je fermentirala… Mogla sam vam i čaj skuhati kad je već kasno za kavu. Hoćete kavu?“

„Voda je dovoljna, hvala“, odgovorio je Hrvoje grabeći čašu te ispijajući do pola u jednom dahu. Nije ni znao koliko je bio žedan, sve dok ga nije zapljusnuo prvi gutljaj.

„Ove čaše mi je Krešo donio iz Venecije. Prekrasne su, zar ne?“, pohvalila se sjedajući u fotelju pokraj njegove.

Vrteći staklo u desnoj ruci, Hrvoje se osmjehnuo. „Lijepe su.“

„Moj Krešo, Bog da mu duši prosti, naradio se da nam omogući ovakav život. Barem neka korist od njega…“

Razgledavajući oko sebe Hrvoje se složio: „Nije vam loše ovdje… Čini se mirno.“

„Mirno je, u pravu ste, zimi možete čuti kako pahulje padaju na tlo. Kad sam došla ovdje iz Kutine, kao studentica, živjela sam u stanu. To je bio pakao. Svaki put kad bi susjed povukao kotlić na zahodu, meni bi se digla voda u sudoperu. Jedan sam ga vikend slušala kako svoju djevojku prisiljava na seks s psom.“

Hrvoje nije grimasom popratio gadosti. Samo je slušao.

„Kada sam se udavala, Krešo nije bio bogat“, nastavila je starica, sretna što je pronašla novog kandidata za životnu ispovijed. „Nisam ja takva cura“, glasno se nasmijala. „Sve je to zaradio kasnije, početkom devedesetih.“

„Čuo sam samo najbolje stvari o vašem suprugu. Marinko mi je ispričao sve o njegovim zaslugama u ratu. Bio je heroj, zar ne?“

„Heroj?“, nasmiješi se Dubravka. „Bio je obično govno.“

Hrvoje opet nije znao što reći. Kako je bilo onih koji su stvarno željeli pričati, nije ni morao.

„Bio je zlato… onda kada mi je kupovao zlato. Kad bi posao išao lošije, bio je nepodnošljiv“, nastavila je starica pauzirajući tek za pola gutljaja vode. „Izgradio je ovu kuću, nikada nije ruku podignuo na mene… Ali sve te državne počasti, zasluge i stranačka propaganda… Vjerujte mi kad vam kažem: Krešo je bio seronja, ratni profiter koji je švercao i prodavao oružje namijenjeno vojsci…“ Zastala je pa se dirajući za desnu naušnicu zagledala u daljinu, a odmah potom i u Hrvoja. „Ali mora se od nečeg živjeti, zar ne?“

Pozorno slušajući svaku riječ, Hrvoje je prekrižio noge pa upitao, neplanirano uvučen u razgovor: „Pa valjda ima i neku dobru stranu… ipak ste toliko dugo bili zajedno…“

„To što nije imao morala i načelno bio smeće od čovjeka, ne znači da nije bio divan otac i dobar suprug. Doduše, znala sam za sve droce s kojima me varao, ali na kraju dana je ipak spavao u mom krevetu“, zastala je Dubravka, sjetno, uzdahnuvši s pogledom uzemljenim u tamnocrveni perzijaner. Trajao je dovoljno kratko da se ne bi mogao interpretirati kao slabost, ali činio se kao trenutak krajnje iskrenosti: „Jedina stvar gora od dosade je samoća.“

Tišina je počela zauzimati prostranu dnevnu sobu odbijajući se o baršunaste zastore poput utvare. Hrvoje je protrnuo osjetivši hladnoću – Dubravka mu je, gotovo niotkuda, spustila ruku na koljeno.

Eksajući ostatak vode, izmaknuo se dodiru nagnuvši se prema stoliću. Prazni komad venecijanskog stakla odložio je pokraj svjetiljke. Ostavši sjediti na rubu fotelje, posegnuo je u unutrašnji džep jakne koju nije skinuo sa sebe, iako je udovica tri puta insistirala, prvi put već kod otirača. Vadeći kuvertu iz džepa, Hrvoje je prešao na stvar: „Evo novca, po dogovoru, Marinko je rekao pet tisuć…“

„Čekajte, čekajte, spremite to, polako…“ odgurivala mu je ruku, a zatim na srednjaku primijetila zlatni vjenčani prsten. Zagledala se u njega, a zatim pogled podignula ka Hrvoju: „Ja sam diskretna žena.“

Uz glasno škljocanje koljena, Hrvoje se naglo katapultirao na noge, popravio jaknu te odložio novce na fotelju.

„Evo, sve je tu, možete prebrojiti.“

„No dobro“, nešto je arogantnije rekla Dubravka i ustala, popravljajući haljinu i frizuru, uzimajući kuvertu pa prolazeći prstima kroz snop novčanica. „Čekajte da uzmem naočale. Gdje su mi ono ključevi…“

Otvarajući s obje ruke teško metalno krilo blindiranih podrumskih vrata s tri brave i tihim alarmom, starica je tijelom upalila automatsku senzorsku rasvjetu. Nalazili su se na početku podruma, hladne spilje zabranjenih strasti, kompleksa tunela dovoljno prostranih za odjek koraka. Odbijali su se o zidove izdubljene nizom manjih neprobojnih vrata, međusobno udaljenih nekoliko metara.

Nije bio toliko znatiželjan da bi pitao što je u kojoj od prostorija. Slijedio je Dubravku koja se zaustavila kod trećih metalnih vrata s lijeve strane središnjeg hodnika. Otvorila ih je upisivanjem šifre pa zakoračila, ovog puta rukom paleći neonsku rasvjetu. Već prvi titraj osvijetlio je besprijekorno uglancani čelik i polimer, geometrijski savršeno poslagan oštrim okom predanog perfekcionista. Pod punim svjetlom složili su se dijelovi slagalice i ukazali pištolji i revolveri, prekrivajući svaki slobodan centimetar prostorije, osim stropa. Grupirani po oblicima, proizvođačima, godini proizvodnje, namjeni i kalibru. Bilo je to više od obične trgovine oružjem – sličilo je na umjetničko djelo, izložbu, kreativnu instalaciju matematičkog genija ushićenog mirisom baruta i plazme. Soba je, doduše, mirisala samo na ulje.

Hrvoje je stajao i zurio. Ništa nije očekivao, ali ovo je bilo iznad svakog očekivanja.

„Preferirate li užlijebljene ili poligonalne cijevi?“

„Svejedno“, odgovorio je, nesiguran u to da je razumio pitanje, ali siguran u to da nije važno. Sve dok i jedne i druge ispaljuju projektile, mislio je, dobre su. Ali Dubravka je znala da nije baš tako jednostavno.

„Ovdje su manje-više svi popularni modeli unutar dogovorene svote. Sve ovisi o preferenciji kupca, tu su ispod klime, možete izabrati, ako vam odgovaraju mehanizmi s kokotom. Udarne igle su ovdje desno. Ne znam sad, vi recite, mikrometarski ciljnik, 3-DOT, bijelo uokvireni Glock tip… Kakav nišan preferirate?“

Osjećao je njezin pogled na sebi, kao i tenziju očekivanja odgovora, ali trenutno nije mario ni za jedno. Bio je iskreno fasciniran, možda je čak zaboravio zatvoriti usta, ali brzo se pribrao pa slegnuo ramenima.

„Vi izaberite.“

Dubravka mu je zgrabila dlan pa nekoliko sekundi proučavala šaku palcem mu natežući prste. Pogledom je opet počela šarati po kratkim cijevima, ispustivši mu ruku kao komad mesa.

„Springfieldov XDM-9, kompaktan, ali ergonomičan, savršen za dnevnu šetnju, meni je uvijek jedan u torbici. S ekstenzijom za šaržer nosi i do 19 komada, bit ćete iznimno zadovoljni. Jedan od boljih Rugera na tržištu je ovaj ovdje SR9c, nije prevelik, devet milimetara, odličan okidač, igla, savršeno sjeda na kažiprst. Imala sam dosta kupaca koji su tražili jači kalibar, nisam osobno isprobala, ali puno ih je uzimalo ovaj M&P 40, odlične snage, a stane u džep. Walter PPS ovako, na prvi pogled, možda izgleda skromno, ali jako je precizan, devet milimetara, isto strajker, mislim da bi dobro ležao u vašoj ruci. Imala sam tri Colta 45 ACP 1911., ali iz serije 80 ostao mi je još samo ovaj. Nije skup, a jest pomalo kolekcionarski. I glomazan, ali mislim da je prekrasan. Naravno, Beretta 99FS, još jedan devetmilimetarski klasik, oroz, double action i second strike opcije… Ima ih i Sig, dobar stari Sig Sauer… Znaju Švicarci. P226, crni, kalibar 40. Moj suprug nije izlazio bez njega.“

„Može taj“, prekine je Hrvoje.

Zatvarajući vrata s pištoljem u ruci, Dubravka je krenula prema izlazu, zastala, pa se okrenula pogledati zašto se Hrvoje nije pomaknuo.

„Trebam i metke.“

Iako se nikada nije žurio na spavanje, Hrvoje se ove večeri uspio vratiti kući prije ponoći. Stajao je ispred zatvorenog prozora spavaće sobe, gol do pasa. Mjesečine nije bilo. Samo tama napadnuta mutnjikavom statikom štednih žarulja i nervoznim bljeskovima televizijskih ekrana. Stežući pištolj u desnoj ruci, Hrvoje je u lijevoj polagano vrtio mobitel. Kroz zidove je odjekivalo alkoholom natopljeno optuživanje i pičkaranje susjeda. Nije ih slušao. Zagledao se u ekran mobitela pa krenuo prolaziti kroz galeriju fotografija. Na prvoj, nalazila se bijela plastična ploča na crvenoj fasadi, s natpisom ODVJETNIČKI URED – DOMAGOJ MALJEVAC. Druga fotografija pokazivala je plavokosog muškarca u svjetloplavom Brioni odijelu kako izlazi iz zgrade s istim natpisom. Pa opet plavi muškarac, ali ovog puta ispred zgrade suda, bijesan, s mobitelom na uhu i limenkom energetskog napitka u ruci.

Hrvoje je ponovo gledao kroz prozor, doslovno u ništa. Podignuo je pištolj pa neko vrijeme zurio u njega, gotovo očekujući da progovori. Znoj mu je krenuo niz čelo, leden i nemilosrdan, prodirući unutra, duboko, kroz kožu pa sve do srca. Pokušavajući odgonetnuti gdje završava njegovo tijelo, a počinje oružje, Hrvoje je šutio i gledao ruku koja se završavala pištoljem. Zadivljen i užasnut zaboravio je na tijelo i postao čelik, fantomski ud nanišanjen u čelo svijeta. Uperio je pištolj prema sebi. Zurio je u tminu cijevi.

Moć koju je osjećao bila je opijajuća, ali i opasna. Previše opasna da bi joj se dopustio život. Gledao je cijev kao fakir kobru, kao kobra fakira. Vidio se kako ulazi u nju, cijelim tijelom, hodajući bosonog po hladnim žljebovima, u beskrajno dugom prolazu do praznine, prvo znatiželjno poput djeteta, a zatim u beskonačnoj euforiji straha od nepoznatog. Ne, na kraju tunela nije bilo svjetlosti, ali tama se činila jednako zavodljivom.

Gurnuo je cijev u usta, zatvorio oči i stavio prst na okidač. Zadrhtao je i žmirio. Cijev je bila hladna, lagano ju je dodirivao zubima i osjetio na jeziku. Brada mu je drhturila.

Otvorio je oči pa uhvatio poluprepoznatljivi dio vlastitog odraza u prljavom prozorskom staklu.

Čvrsto je stisnuo oči i izvukao cijev iz usta.

Pištolj je odložio na noćni ormarić. Istresao je tablete i gledao u njih pa u pištolj. Stajao je zbunjeno i pomalo preplašeno. Nije mu bilo jasno što mu se i zašto događa. Osjećao je toplinu oko međice i crvenilo u obrazima. Stavio je ruke na šlic i doslovno se preznojio. Mošnje su se napele poput mijeha, a penis je probijao tkaninu.

Zavalio se u krevet, spustio hlače i počeo masturbirati.

Već do jutarnjeg brijanja, trenutak slabosti i ekstaze bio je posve zaboravljen. Hrvoje nije imao samo pištolj, nego i razlog. Nazovite to misijom i nećete biti daleko od istine. Prvi korak je učinio, a za ostatak je trebala samo odlučnost. Nije moć bila ta koju je trebalo ubiti prije nego što ona uništi domaćina, nego prije slabost. Zbog toga ovaj četvrtak nije smio biti pretjerano drugačiji od ostalih, iako je znao da neće biti isti. Noć je proveo mirno. Spavao je duboko, bez okretanja, vrpoljenja i mrmljanja, bez snova.

Dan je započeo tramvajem. Baš kao ni prethodnih nekoliko dana, Ane ni ovog jutra nije bilo na stanici. Svaki bi dan to primijetio. Osjetio bi neobične trnce kada bi četvorka stizala prije petice. Laknulo bi mu kad susreta ne bi bilo. A bilo mu je i žao. Nije znao zašto misli o tome.

Prvu je dostavu imao tek oko deset sati, kada je vidno napušenom dugokosom momku isporučio calzone sa šunkom i mozzarelom. Dobio je dvije kune napojnice, ali ih je, zajedno sa svim papirnatim novčanicama koje je trebao vratiti u Crnu maslinu, ubacio prosjaku u ispruženi desni dlan, jer lijevi ovaj nije imao.

Hrvoje je čitavo jutro bio neobično dobre volje. Marinko je bio oduševljen kada je Marka i Igora imenom pozdravio već s vrata. Iako nije komentirao, Hrvoje je sudjelovao u ritualnom prebiranju po tabletu stajanjem u blizini, kimajući glavom kada je Igor nekoliko puta ponovio „Čekaj, blizanke su se poklale oko nogometaša?“ smijući se kada je Marko poentirao: „Kao zaplet pornića!“

Savjesno odradivši dostavu, pri povratku je ponovo skrenuo s najbržeg mogućeg puta, ali se ovog puta uputio prema zgradi Općinskog građanskog suda. Sjedio je na upaljenom motociklu, desetak metara od ulaza. Na pješačkom prijelazu, plavokosi tridesetogodišnjak s aktovkom i smeđokosi debeljko s Bulgarijevim naočalama i madežom ispod oka, oba u plavim odijelima različitih nijansi, srdačno su se rukovali. Razmijenili su nekoliko riječi izgubljenih u daljini i buci motora, a potom se uputili prema obližnjem caffe baru, na čijem je ulazu plavim slovima na srebrnoj podlozi pisalo Tomo.

Nepomično je gledao u njihova leđa, a onda naglo dao gas pa se uputio u suprotnom smjeru. Jureći kroz promet, zmijoliko zaobilazeći sporije, bez kočenja i gotovo u paničnom bijegu od budućnosti, osjetio je kako mu je srce promijenilo ritam, a slina doslovno nestala, iako nije prestajao gutati čvrsto zatvorenih usta. Zakočio je. Skinuo je kacigu, protrljao oči pa pogledao iza sebe. Vrativši kacigu na glavu, okrenuo je motocikl i krenuo unatrag, sporije, odvojivši se kod prvog skretanja u ulicu s parkom. Zaustavio se između dvije prazne klupe, s motora skinuo dostavnu kutiju s logotipom Crne masline pa je bacio u prvi dovoljno veliki grm koji mu se našao u blizini.

Odvezao se do Tome, upaljeni skuter parkirao pokraj ulaza prazne terase kod lijevog stupa s hortenzijama i ušao ne skidajući kacigu.