Bog vas mrzi | Velimir Grgić

VII.

Prstima lijeve gladeći desnu šaku, dodirujući oguljenu i natučenu kožu uz bolnu grimasu na licu, Zdravko je prekriženih nogu sjedio na suvozačkom sjedalu crnog Audija, stisnuvši ih taman toliko da cipelom ne udara u mjenjač i ne smeta Anti za volanom. Dovoljno su dugo dijelili unutrašnjost službenog vozila, da se i ova vožnja doimala kao prosječan dan u uredu. Ured na četiri kotača bio je manji od onog u postaji, ali svakako su više voljeli biti u pokretu.

„E pa neka boli, lijepo sam ti rekao da se ne udara tako. Koliko godina ti to ponavljam?“ komentirao je Ante, dirajući ožiljak na bradi, kao da se prisjeća zaboravljenih udaraca iz prošlosti. Ne skidajući pogled s ceste, dodao je gas, naglašavajući ljutnju decibelima mašine.

„Odakle mi čekić i imenik u ludari? Bokte, ja žrtvujem zdravlje za informacije i opet nije dobro…“ progunđao je Zdravko, spuštajući nogu. Iz džepa je izvadio kutiju, istisnuo tabletu protiv bolova iz plastičnog ovitka pa je stavio na vrh jezika.

„Imah ode?“ upitao je otvorenih usta, lagano slineći po kozjoj bradici.

Umjesto odgovora, Ante je na sekundu sklonio pogled s asfalta pa tamnim, prodornim očima pogledao partnera bez okreta glave kotrljajući oči kao kugle u fliperu.

Bilo je jasno da se neće zaustaviti zbog trgovine pa je Zdravko pokušavao stvoriti dovoljno sline u grlu, ne bi li tabletu progutao bez pomoći dodatne tekućine.

Zazujao je mobitel u Antinom džepu. SMS. Brzinski, gotovo bez skidanja pogleda s ceste, Ante je izvukao uređaj, škicnuo poruku i brzo ga vratio natrag u džep. Nije mu trebalo puno, jer očekivao je taj SMS, i autora i sadržaj.

„Žena?“ upita Zdravko.

„Sjeti me da na povratku stanemo u kemijsku… moram joj dići kaput… i nakit s popravka, sve te đinđe koje mi je uvalila, koliko sam samo bogatstvo spizdio na lančiće i naušnice…“

Koncentrirano je zurio u punu crtu na cesti pa nastavio zabrinuto razmišljati naglas:

„Ja se samo nadam da nam nije prodao priču. Ljudi svašta seru kad im nagnječiš rebra, znaš to i sâm. Ne bih htio da si opet uzalud natovarimo kontrolu na vrat…“

Usporavajući vozilo sve dok ga nije zaustavio na parkiralištu Crne masline, Ante je istegnuo leđa pa konačno pogledao kolegu očekujući komentar.

„Ma čisti smo, buraz, sve je jasno: urokani Srbin nas je napao, morali smo se braniti. Držimo se te priče i još će nas nagraditi“, smijuljio se Zdravko gledajući prema restoranu.

U Crnoj maslini Marko je upravo završio s pečenjem dvije miješane, a Igor je zagrijane tanjure preuzimao i donosio za stol umirovljenog bračnog para, redovnih gostiju i stanara obližnje trokatnice. Češkajući se po ćelavom tjemenu, sjajnom od svjetlosti koja je prodirala između razmaknutih zelenih zavjesa i odbijala se od naborane kože na glavi, Marinko se za šankom bavio administracijom, sve dok ga nije prekinuo duboki glas.

„Gospodin Bešlić?“ upitao je Ante mašući značkom kao da tjera komarce. Držeći se za ozlijeđenu ruku, Zdravko je stajao s njegove lijeve strane. Nagnuo se preko šanka pa ugledao posudu s ledom. „Mogu? Hvala“, zgrabio je nekoliko kockica i stavio ih na šaku. Marinko ga je zbunjeno gledao, nesvjesno podižući čas jednu, čas drugu raščupanu obrvu, rubovima gotovo dodirujući bore na oznojenom čelu. A zatim se okrenuo prema Anti.

„Ja sam, izvolite?“

Duo pegla znao je čitati govor tijela bolje od mentalista s televizije, a odmah je bilo jasno da Marinku nije drago što su ovdje. Većina se ljudi ne osjeća ugodno kada im se pred nos gurne značka, ali samo neki od njih ne mogu kontrolirati titranje očnog kapka. Dovoljno kratko da ni sami toga nisu svjesni, ali i dovoljno upadljivo da drugo, trenirano oko primijeti skrivene kodove nervoze.

„Dobar dan, moj partner i ja istražujemo…“ započeo je Ante, ali prekinuo ga je Igorov glas s kuhinjskih vrata:

„Marinko, pita Marko jesmo naručili ulje?“

„Ne sad…“ odbrusio je Marinko.

„Možemo negdje razgovarati u tišini?“ upitao je Zdravko, karikirajući ljubazni ton, kao da provodi telefonsku anketu uoči predsjedničkih izbora.

Restoranom je odjekivalo glasno zveckanje pribora za jelo.

„Igore, zovi Marka“, naredio je Marinko, tonom šefa kakav nikada nije želio biti pa krenuo marširati prema kuhinji. Kuhar i konobar mimoišli su se s trojcem koji je zatvarao kuhinjska vrata za sobom.

Kuhinjskom krpom brišući ostatke rastopljenog leda s ruke, Zdravko je stražnjicu udobno smjestio na kuharov stol, a Ante i Marinko stajali su licem u lice, uz peć. Marinko se dodatno znojio od topline koja je izbijala iz nje.

„Kao što sam rekao, istražujemo ubojstvo“, nastavio je Ante, s rukama u džepovima. „Ja sam Ante, ovo je moj partner Zdravko.“

Nasmiješeni Zdravko mahne krpom.

„… a zajedno tražimo čovjeka koji je poznavao Miloša Stojanovića iz Aranđelovca. Znate Miloša?“.

„Koga?“ namrštio se Marinko.

„Stojanović, prijavljen u Aranđelovcu, ali po našim saznanjima živi u Beogradu. Vi ste otac Anke Bešlić, udane Stojanović?“ nastavio je Ante.

„Nije se Anki valjda što dogodilo?“ problijedio je Marinko zabrinuto stavivši dlan na prsa.

„Istražujemo ubojstvo u Zagrebu. Po našim saznanjima, Anka je živa i zdrava u Beogradu…“

Dok je Ante odrađivao „protokol“, Zlatko je pogledom šarao po kuhinji, kao da mu je dosadno. Zagledao se u stup od konzervi neretvanskih crnih maslina, naslaganih uza zid, pokušavajući ih prebrojati. Pokraj radne plohe, uz plastični kanistar pun kečapa, stajale su dvije posude od rostfraja, jedna napunjena ribanom podrigušom, druga puna sjeckanih šampinjona. Zrakom je lebdio miris zapečenog tijesta.

„Njezin suprug, vaš zet, Miloš, uhićen je pod sumnjom da je pod utjecajem halucinogenih droga počinio ubojstvo prostitutke. U Zagrebu. Shvatili ste?“ izrecitirao je Ante, pokušavajući dokučiti koliko je Marinko uistinu u šoku, a koliko tek djelomično iznenađen. Slušali su ga kada je konačno progovorio.

„Ja, ovaj, nisam već neko vrijeme u najboljom odnosima sa svojom, je li, kćerkom…“

„Aha“ kimnuo je Zdravko.

„Čujemo se ponekad, rijetko… uglavnom kad joj treba lova… S Milošem još rjeđe, ovaj, uopće se ne čujem, ja nisam bio na vjenčanju, ali vidim ga tu i tamo na skajpu… On je u zatvoru?!? Sigurni ste da je on?“

„Aha“ kimnuo je Ante.

„Što je radio s prostitutkom…?“ upitao je Marinko, iskreno znatiželjan. On je samo organizirao isporuku. Neželjene nuspojave „posla sa strane“ nisu bile na listi očekivanja.

„Čitao knjigu“, rekao je Ante, praćen Zdravkovim hihotanjem. „Sigurni ste da vas nije zvao mobitelom… 18 puta u zadnjih tjedan dana?“

„Ja nisam, ne znam, evo tu mi je mobitel“ pravdao se Marinko pipajući po praznim džepovima. „Mislim da mi je vani u torbi… možete provjeriti, ako je i zvao, nije me dobio…“

„Fino ovdje miriše“ ustao se Zdravko, preuzimajući verbalnu štafetu. „Nisam nikad klopao kod vas… Kakva vam je pizza, al iskreno? Jel se može jesti jednom rukom ili je tijesto toliko cmoljavo da moraš tražit žlicu? Ja osobno volim da je kao šperploča. Ono, kad je zgrabiš prstima, da se ne savija, da gljive ne padaju s tijesta. Zapravo, imam teoriju da su gljive krive za to… one razmoče tijesto… nekim ljudima isto tako rastope mozak…“

Zdravko je stao pokraj partnera. Sve ga je to jako zabavljalo, a znao je to i Ante, koji ga je gledao s osmijehom. Osmijeh je brzo nestao, a obojica su spojila zjenice s Marinkovim, koji nije znao kuda gledati, kako upiti znoj koji je gotovo kapao iz obrva i kako nestati, sada, ovdje, odmah.

„Znači ne znate ništa?“ uozbiljio se Ante, vučjim očima prodirući kroz Marinkov nervozni pogled.

„Ja iskreno ne znam… o čemu se radi… što… ovaj, što da kažem… ja bih vam rado pomogao, ali imam jako puno posla… ostali smo bez dostavljača, a već smo imali manjak ljudi… moram se i Anki hitno javit, bože moj… Tako da, ja moram nastaviti s poslom, osim ako vam ne mogu još kako pomoći?“

Ante ga je potapšao po ramenu i ponovo se nasmiješio: „Vratit ćemo se s nalogom.“

Izlazeći iz kuhinje, Zdravko je naglim otvaranjem vrata zamalo nokautirao Igora i Marka, koji su zgrbljeni, s ušima prislonjenim na drvo pokušavali prisluškivati razgovor. Marinko ih je ukorio pogledom, a momci sa značkama su se nasmijali. Koračali su prema izlazu, kad je Zdravko narušio ritam hodanja, zastao, pa se okrenuo prema osoblju i upitao:

„Gdje je ovdje WC?“

„Tu desno“, odgovorio je Igor, pokazujući palcem niz hodnik. Prstima prebirući po šlicu, u brzom hodu, Zdravko je došao do prazne Hrvojeve stolice i zastao. Okrenuo se prema partneru i povikao:

„Čekaj me u autu, stižem za minutu, piša mi se.“

Nestao je niz hodnik.