Bog vas mrzi | Velimir Grgić

VI.

Vrata su bila nova, svježe lakirana i poprilično teška, s izrezbarenim malim prozorima na debelom komadu bukovine. Do napuhanog smeđeg otirača vodio je kameni put oko kojeg su se postrojile ruže s lijeva i maćuhice s desna, s vrtnim patuljkom koji je mahao negdje na sredini staze.

Držeći patuljastog šnaucera na uzici, doktor Grubišić je napravio dva koraka od praga pa zastao gledajući u nebo i sve tamnije oblake. Namrštio se i podignuo nos,  pokušavajući namirisati vremensku prognozu. Cukajući psa koji je šapama mahao po zraku, žureći se neposlušno ispred gospodara, odmah se vratio u ordinaciju iz koje je tek izišao.

Bila je to poveća, ali iznimno lijepa i skupa šupa, dodatak golemoj obiteljskoj kući sa zasebnim vratima, vlastitim kamenim putom i daleko većom količinom vrtnog cvijeća, čije je šarenilo predstavljalo ugodan kontrast tami privatne psihijatrijske klinike. Unutra nije bilo tajnice, recepcije i čekaonice, tek ulaz s bezličnim hodnikom, uvijek čist zahod i poveća dnevna soba pretvorena u ordinaciju, ugodno osvijetljenu prostoriju s medicinskim knjigama, robusnim radnim stolom, aparatom za vodu i velikim crnim kaučom, ispod uramljenog Freudova portreta i nešto manje, ali jednako debelo uokvirene fotografije doktora Dinka Grubišića, zagrebačkog maestra psihoanalize.

Spojena prolazom s klinikom, ali i visokim grmljem odvojena od ulice, kuća je, baš kao i blizina privatne prakse, bila tek jedna od povlastica zarađenih statusom uglednog gradskog psihijatra. Opasno lude rješavao bi u državnoj službi, u bolnici gdje je, pored privatne prakse, obavljao tek jednu od brojnih važnih društvenih funkcija, uz onu dežurnog televizijskog stručnjaka za probleme ovisnosti i seksualne disfunkcije, nositelja stranačke liste na lokalnim izborima i kapetana malonogometne liječničke reprezentacije.

U „šupu“ je primao one koji su trebali razgovarati, tragače za uhom voljnim primiti duboke, neotkrivene probleme i mračne strasti. Pod uvjetom da su si to mogli priuštiti. Za dogovorenu cijenu po satu dijaloga, koji je uglavnom uvijek dugi monolog, kontroliran i usmjeravan doktorovim potpitanjima, dobili bi dijagnozu i savjet. Od njega bi se barem taj dan osjećali bolje. Molitve koje su im pripisivali u crkvenim ispovjedaonicama bile su besplatne, ali nisu pomagale. Grubišićeve taktike bile su drugačije i skuplje. Njegov kauč bio je mjesto na kojem su se grijesi gomilali, ali nikada i iskupljivali.

Promatrajući ordinaciju sa svega nekoliko metara udaljenosti, s druge strane prometne ceste, nervozno hodajući između izloga pekare i prodavaonice cipela, sve se ogledajući u izlozima i mjerkajući ulicu, Ana je čekala prigodni trenutak da zagazi na zebru.

Ovog puta žustrije zalupivši vratima, vidno razdražen zbog naznaka još jednog kišnog vikenda, Grubišić je ponovo izlazio vodeći šnaucera uz nogu. Zategnut u laneno odijelo s laganim ljetnim kaputom, s dugim, otmjenim kišobranom potpuno prilagođenim njegovoj visini, koji se klatio oko zgloba ruke gurnute u džep, izgledao je poput grofa plave krvi naoružane žezlom. Kosu je zalizao kao uvijek, ulijevo, ali osim toga, lice mu nije bilo obilježeno ičim posebnim ili pamtljivim. Zato je i kompenzirao dodacima. Patuljasti šnaucer, koji je podizao nogu pokušavajući obaviti malu nuždu na ulaznu kapiju, bio je jedan od njih.

„Ogi, dobar bit!“

Potežući uzicu sve dok Ogi nije počeo grgljati, a zatim konačno odustao od pražnjenja mjehura, Grubišić je bio spreman za još jedno opuštajuće razgledavanje prirode i društva, daleko od obitelji, posla i problema, makar samo na četrdeset pet minuta. Ali nije si mogao pomoći. Napravio je tri koraka uz susjedov zidić, prema semaforu koji vodi do šetnice kod muzeja kad mu je u džepu zavibrirao mobitel.

„Halo“, mrštio se Grubišić, dok je Ogi konačno iskoristio priliku pa dovršio špricanje, ovog puta po stupu gradske rasvjete.

Ana je već bila na polovini pješačkog prijelaza, kada je također zastala, a zatim nastavila putanju, iako je u posljednji trenutak skrenula na nekoliko metara udaljenosti od doktora. Pokušavajući ne izgubiti se iz vidokruga, ali i izbjegavati stajati i zuriti u njega i vršiti pritisak dok mrki liječnik razgovara na telefon. Bila je zrela za svoje godine, a ta je fraza uglavnom podrazumijevala iskustvo, koje je rodilo besprijekornu snalažljivost i sposobnost prilagodbe. Jedini razlog zašto je Hrvoje dopustio da ona otvori novu operaciju, lansira plan u pogon i pomogne mu prekrižiti drugo ime na listi, bio je taj što je znao da je sposobna improvizirati. Iako ju je jedva poznavao, toliko je znao.

Grubišić se možda nije ponašao onako kako je bilo planirano – po planu bi ona već bila unutra – no Ana je bila dovoljno kreativna za stvaranje novih planova u hodu, doslovno. Sve je bilo lakše sada kada su oboje stajali, Ana gledajući u glasnu susjedovu dogu razjarenu mirisom Ogijeve blizine, a Grubišić zaokupljen primljenim pozivom.

„Da… da…. gledaj Ivanka, reci im da mogu, neka rade što hoće, nema šanse da se opet vraćam, em sam na godišnjem, em je subota. Ako je pacijent pri svijesti, neka razgovaraju s njim, naprave zapisnik, što ću im ja? OK? OK, idem sad… Zovi me samo ako je stvarno važno, ne moram ti to opet ponavljat.“

Spremio je mobitel u džep, potegnuo psa k nozi, bacio pogled na crne oblake pa zafrknuo nosom.

„Oprostite… Doktor Grubišić?“

Okrenuo se i ugledao djevojku u žutoj ljetnoj haljini, ogrnutu crvenim bolerom. Hodajući onako kako su je naučili da treba hodati približavajući se štangi, izbjegavajući novčanice i iščašenje zgloba na visokim petama, Ana je igrala svoju poznatu, zbunjujuću igru stidljive tinejdžerice i vamp tigrice u zanosnu tijelu, predstavu koja joj je toliko puta platila šminku i račune za mobitel.

Grubišić, iako zbunjen, nije izgledao impresioniran.

„Da?“

„Oprostite što vas smetam ovako na cesti, za vikend, ali… vi ste mi zadnja nada.“

Iako mu je znalo imponirati kada bi ga zaustavljali na ulici, čestitajući mu na izjavama koje je dao u Dnevniku ili na obiteljskim fotografijama koje bi osvanule na kioscima nakon što bi otvorio vrata reporterima ženskih magazina, mrzio je one koji bi ga žicali besplatne savjete, davili ga osobnim traumama na blagajni u supermarketu i pokušavali ušićariti njegovu pažnju za svoje zdravlje. Nije bio sretan pa se nije mogao natjerati zvučati manje arogantno: „Što hoćete? Nemam vremena.“

„Htjela bih razgovarati s vama… intimne stvari…“ približila mu se onako kao i Hrvoju na stanici, prakticirajući instinktivnu metodu tjelesne hipnoze. „Bojim se da ću se ozlijediti, ako mi netko ne pomogne…“

„Ako je hitno, mlada damo, nazovite hitnu. Ili se naručite u ponedjeljak, sat je 500 kuna“, savjetovao je Grubišić pristojnijim tonom.

Oblaci su bili jedina najava – kiša se izlila iznenada, kao da je netko minirao čep na Zemljinoj atmosferi pa istresao zalihe iz lavora veličine kanjona. Na takvom pljusku nije trebalo više od nekoliko sekundi da Ana bude posve mokra, s haljinom pripijenom oko tijela, stisnutom poput druge kože. Nije nosila grudnjak.

Šnaucer je lajao, a Grubišić hitro otvorio kišobran, udaljivši se korak kako bi pod njim ostao sam.

Ana nije govorila, ali ga je gledala poput Ogija, kada bi bio gladan. Vrijeme je postalo dovoljno grozno da šetnja ionako ne bi imala nikakvog smisla.

„U redu, dat ću vam 15 minuta“ sažalio se Grubišić pa napravio korak naprijed, nevoljko dijeleći kišobran sa svojom budućom pacijenticom.

Hodajući natrag u ordinaciju, Ana je tek usputno, neprimjetno, sigurna u to da je ne vide ni doktor ni pas, bacila pogled na kafić preko puta. Cijeli je susret, kroz tamno staklo, s vrućim čajem od mente za stolom, promatrao Hrvoje. Jakne zakopčane do grla i očiju fiksiranih na svaki korak, uključujući i one koji tek slijede.

„Imate fen, možda?“ upitala je Ana, nakon što se izula pa bosa zalepršala po tepihu cijedeći kosu po njemu. Ostavljala je i mokre tragove sve dok je Grubišić nije zamolio da sjedne.

„Ovo je psihijatrijska ordinacija, a ne frizeraj.“

Ana je razgledavala po prostoriji pitajući se tko je bradonja na zidu, a potom sjela na kauč, rukama brišući vodu s golih koljena. Grubišić je privukao stolac, kao i svaki put, stavio naočale i pogledao zidni sat, a zatim se naglo ustao i odšetao do aparata za vodu.

„Može i meni jedna čaša?“

Doktor se okrenuo i pogledao je preko naočala.

„Žedna sam…“ tiho je izustila.

Kada je u drugu plastičnu čašu natočio svoju vodu, Grubišić je iz ladice radnog stola izvadio tuljac šumećih tableta. Jednu je istresao u dlan i bacio je u vodu. Nekoliko je sekundi gledao kako mu pršteće kapljice bockaju prste i zglob, a zatim nestrpljivo počeo gutati pripravak. Čašu je zgužvao i bacio u koš, pun drugih čaša.

Ponovo je pogledao na sat, stavio notes u krilo, namjestio naočale, bradu dotakao olovkom pa rekao:

„Slušam.“

„Jako vam je ugodan ovaj kauč“, iskreno je opažala Ana, podižući stopala ispod stražnjice, gnijezdivši se. Ustima se igrala s praznom plastičnom čašom, nonšalantno sišući i grickajući njezin rub. „Vi ste najbolji psihijatar u Zagrebu, zar ne?“

„Možda i šire“, osmjehnuo se Grubišić po prvi put.

Šnaucer Ogi, koji je sjedio skvrčen u kutu, više je drijemao, nego pseći prisluškivao razgovor, a zatim se naglo uznemirio, ustao i uputio njuškati ka hodniku, odškrinuvši pritvorena vrata ordinacije. Nitko nije obraćao pažnju na njega.

„Nego, slušam, potrošili ste već cijelu minutu, gospođice… U čemu je problem?“

„Malo mi je neugodno o tome pričati“, glumatala je Ana i zavodnički se uvijala. Polagano, ali nemirno mijenjala je poze, a na kraju se zadovoljila s nekom vrstom polulotusa, smjestivši plastičnu čašu u krilo. „Kao što sam rekla, problem je prilično intimne prirode…“

„Ovo je psihijatrijska ordinacija. Poanta je da budete iskreni. To je između mene i vas“, rekao je Grubišić.

„Ako je tako, onda…“ nasmiješila se Ana, spuštajući noge na pod, držeći ih stisnute u koljenima, s vlažnom haljinom dovoljno podignutom da otkrije bedra. „Jeste gledali onaj dokumentarac na televiziji o ženama koje svršavaju pedeset puta na dan?“

Zureći oslonjen na olovku, Grubišić je mirno slušao, čekajući poantu. Pogledao je na sat, a zatim ponovo u Anu, koja je, svjesna da neće dobiti odgovor, nastavila:

„Kod mene nije baš toliko grozno, ali ponekad se jednostavno toliko napalim da je dovoljno da sjednem na zvučnik… Doživjela bih barem dva orgazma do kraja jedne pjesme. To ne može biti normalno, zar ne doktore?“

Doktor je spustio olovku, spojio dlanove na prsima pa rekao: „Kako kod koga…“

Iz hodnika se začuo lavež.

„Sve se teže kontroliram, doktore… bojim se da sam postala nimfomanka i da…“ nastavila je Ana, koja se udobno naslonila, podignula stopala na rub kauča, bacila čašu na pod pa širom rastvorila noge, nudeći golo međunožje na divovskom pladnju od kože. Mali prst desne ruke gurnula je u usta pa šapnula: „… postoji samo jedan lijek…“

Skočivši sa stolca kao lansiran oprugom, toliko silovito da su mu iz ruku zamalo ispali olovka i prazni zapisnik, Grubišić se razbjesnio. Kosa mu je ostala nedirnuta, besprijekorno plastificirana uljem i gelovima, ali lice mu se izobličilo, poprimajući životinjski izgled. Upirući kažiprstom dok su mu kapljice sline prskale na Anino tijelo, urlao je:

„Znao sam! Kurvetino, tko te plaća? Di je kamera? Ha?“

Zgrabivši je rukama za ramena, počeo joj je tresti pa pretresati tijelo, ispipavajući joj grudi, leđa i noge, izvikujući rečenice koje je Ana, braneći se od snažnog stiska, jedva uspijevala pohvatati,: „Mikrofon, što imaš? Tko te poslao? Komunjare? Što misle, da sam tako glup pa da padam na tako jeftine fore?“

Lavež iz hodnika nije prestajao. Povlačeći je za kosu, vukao ju je do vrata kao vreću za smeće. Anin bok poskočio je od udarca o aparat za vodu, a onda je, kao dresirani pas na uzici, zaokrenuta prema tlu pala ravno na trbuh. Grubišić je nogom šutnuo Ogija s puta pa uz zvuk tihe cvileži otvorio ulazna vrata kako bi je izbacio.

Snažan udarac izbio mu je tri prednja zuba, dva iz gornje i jedan iz donje čeljusti. Zubi su mu rasjekli gornju usnu, a neki i završili u grlu. Pao je na leđa, izbacujući mjehure krvi niz bradu, pokušavajući iskašljati zube, kao mačka koja se zagrcnula na vlastitu dlaku. Na ulazu je, u ruci stežući zakrvavljeni bat za meso, stajao Hrvoje, mokar od kiše.

Šnaucer je doskakutao do Grubišića i počeo mu lizati lice, a Hrvoje je mirno spustio bat do visine svojih džepova, zatvorio vrata i pogledao u Anu:

„Znao sam da neće upaliti.“

Ideja je bila, recimo to tako, ekstravagantna. Jedini razlog zašto je Hrvoje odlučio prihvatiti Anin blesavi prijedlog bio je taj… pa, da joj udovolji. Nije znao zašto nije mogao reći ne, ali nije. No zato je znao da će se, kako god ispao početak, pobrinuti da cijela stvar završi onako kako je planirao.

Dijalog otvoren njezinom idejom u kuhinji išao je ovako nekako:

„Kažeš, lik je doktor, ima svoju privatnu ordinaciju? To neće biti problem. Znaš ti koliko sam ja doktora obradila koljenom?“

„On je psihijatar.“

„Još bolje, znači da je lud. Pusti mene unutra da ga riješim, kad mi bude među nogama, budem ga stavila u trokut.“

„Kakav trokut?“

Ana je preokrenula očima.

„Pa trokut, jesi ti muško ili što? Od svoje petnaeste do šesnaeste išla sam s na tečaj samoobrane, streetfighting za žene, najbolja frendica me odvukla, zbog frajera iz razreda koji se tamo skidao… Kasnije smo se prebacile na pilates, bolje je za dupe, ali jedina stvar koju sam naučila u tih godinu dana valjanja s frajerima… a bilo je i zgodnih cura… bilo je kako uspavati protivnika koji ti se nađe među nogama. To se zove trokut.“

Ana je dlanovima trljala natkoljenice. Hrvoje ju je gledao podrugljivo.

„Gle, u Kaktusu ih je bilo pet, te stvari pale samo jedan na jedan“, branila se, kao da mu je ponovo čitala misli, „Nafukam doktora da mi zagnjuri među noge i deset sekundi kasnije, ćori. Onda ti lijepo uđeš i odradiš što već… planiraš.“

Plan se konačno odmotavao kako je bilo zamišljeno. Vadeći izolir traku iz džepa, Hrvoje je Grubišiću komad zalijepio na usta, a potom mu ljepljivom vrpcom vezao noge i ruke na leđima. Dovukao ga je do kauča i postavio da sjedi. Doktor je bio pri svijesti, a oči su govorile da je od šoka zaboravio na bol. Kroz slomljene zube, rasječenu usnu i bandažu izolirke, pokušavao je govoriti, ali Hrvoje se nije ni trudio razumjeti. Kao ni nitko drugi u sobi – Ana je povremeno pogladila trbuh, ali na bol je zaboravljala igrom s Ogijem, koji je jednako brzo zaboravio na gazdu, uživajući u Aninim prstima na svom trbuhu.

Hrvoje je privukao stolac i sjeo prekriživši noge, ali umjesto notesa, u ruci je držao drveni čekić. Iz džepa je izvadio mobitel pa zavezanom doktoru pokazao fotografiju žene i djeteta. Naglo pokušavajući ustati, leđima se odbijajući od naslona, Grubišić je pojačavao mrmljanje i širio oči, očajnički pokušavajući složiti rečenice. Iako je pomislio kako bi ga možda trebao pustiti da govori, Hrvoje je ipak odlučio da mu se danas ne da slušati, dijelom u strahu od toga što bi mogao čuti. Odmah ga je vratio na stražnjicu, smrskavši mu oba koljena maljem za gnječenje odrezaka. Bila su potrebna tek dva savršeno pozicionirana udarca da kosti napuste svoja ležišta, a psihijatru formiraju novi grč na licu. Selotejp je prigušio vrisak.

Zazvonio je mobitel. Tek što ga je spremio u džep, Hrvoje ga je morao izvaditi. Bio je to već peti poziv od Marinka u zadnjih nekoliko dana, ali ni ovog se puta nije želio, niti imao vremena javiti.

„Pardon“, ispričao se Grubišiću, spremajući telefon natrag u jaknu. Ustajući, odložio je bat na stolac, a zatim zagrabio u drugi vanjski džep, iz kojeg je izvukao pljosku.

Psihijatar se previjao na kauču, gušeći se u slini, suzama i krvi, a Hrvoje je po njemu počeo izlijevati zlatnu tekućinu. Malo je prolio po kosi, malo po odijelu, a male su se lokvice formirale i na kauču. Doktor se počeo još brže koprcati kada mu je tekućina počela prodirati ispod ljepljive vrpce na ustima.

„Znam, znam… peče…“ rekao mu je Hrvoje smirujuće poput liječnika, paleći upaljač. „Ali bez brige… bit će još gore.“

Upaljač je prislonio o Grubišićevu kosu, a ona je, s ostatkom tijela, planula prije negoli je Hrvoje uspio ukloniti ruku, izgubivši nekoliko dlaka s podlaktice. Udaljio se tri koraka, sve dok se nije približio Ani i Ogiju, koji su u blizini radnog stola gledali tijelo kako pada s kauča i kotrlja se podom. Vatra je proždirala namještaj i bujala dovoljno brzo da Ana nije stigla načiniti selfie ispred nje, već je, povučena snažnim Hrvojevim stiskom oko zgloba, bila primorana požuriti prema hodniku.

Praćeni dimom, sjurili su se niz hodnik pokraj WC-a, a zatim zamalo sudarili s 10-godišnjim dječakom u kratkim hlačama, čiji se zbunjeni pogled s ulaza ordinacije spojio s Hrvojevim. Bio je to Grubišićev sin, kojemu je Ogi pohitao u susret, ližući mu koljena.

Vrata su se konačno otvorila, a iz kuće su izišli samo Ana i Hrvoje. I plamen, koji je izletio iz prozora.