Bog vas mrzi | Velimir Grgić

IX.

 

Mašina za nezdravu hranu, grickalice i ušećerene napitke, bila je jedino mjesto gdje se moglo ručati u trenucima kada za ručak nije bilo vremena. Posla je zadnjih tjedan dana bilo previše da bi se sjedilo po menzama, a kako nije bilo vremena za teretanu, ćevapi nisu dolazili u obzir. Osim toga, sranja iz aparata bila su jeftinija. Nalazila su se odmah pokraj šefova ureda, a na njegovom se struku itekako vidjelo da su mu čips i čokoladice dostupni na dohvat tajničine ruke.

Iako se zaželio ugljikohidrata, kako bi šećerom podebljao kofeinsku injekciju pa tako odvozio još jedan start napornog radnog ponedjeljka, Zdravko je izbjegavao susret s nadređenim, sklanjajući se od otvorenih vrata njegovog ureda oslanjanjem na dio mašine okrenut prema ostatku hodnika. Nije bilo razloga da se opet gledaju. Šef je to jutro održao još jedan „motivacijski“ govor koji je sadržavao otvorene prijetnje dekapitacijom ako se njegovi jurišnici ne potrude do kraja tjedna privesti krivce pravdi. Uz klasično spominjanje očeva i majki političara i medija čiji ustajali dah svakodnevno osjećaju za vratom hrvajući se sa slaganjem zbunjujuće krvave puzzle. Kao murjak stare škole, Zdravko nije mario za cijeli taj cirkus. Nisu ga previše zanimale kamere, birokracija, poziranje, stres… Nije osjećao istu hitnost, ali iskreno je želio riješiti nagomilane slučajeve, ne zbog moralnog imperativa ili posebne osobne opsesije, već zato što jednostavno nije podnosio poraz. S ostatkom kolega uvjeravao je nadređene da je rješenje na dohvat pendreka. Ovog puta čak i nisu lagali.

Nervozno birajući po brojevima ponude prehrambenog robota, Zdravko se po tko zna koji put nije mogao odlučiti između karamele i lješnjaka.

„Opet jedeš?“ dobacila je visoka crnka u minici, šefova tajnica koja je izjurila iz ureda s papirima u ruci, ljuljajući se na štiklama. I sama je imala viška kilograma, ali to je nije sprječavalo da se odijeva kao da nabavlja putovnicu za Milano. „Šef je danas posebno nabrijan, nadam se da nešto i radite…“ dodala je cinično, a zatim nestala niz hodnik.

Zdravko je odmjeravao njezina bujna, otkrivena bedra i prstima tapkao po hladnom limu aparata. Odmah ga je potom okrznuo i šef, vječno oznojeni niski debeljko s bradavicom između očiju, koji je kasnio na sastanak pa ured napustio navlačeći sako u hodu.

„Opet jedeš?“ bilo je sve što je stigao reći prije nego što se sjurio niz stepenice.

Ustima punih čokolade s lješnjakom, Zdravko je prokomentirao sebi u bradu, dovoljno tiho da zvuk dopre samo do njegovih ušiju: „Za razliku od vas, imam osamdeset kila. Koji je vama kurac?“

Ipak, prstima je opipavao tanko salo na trbuhu i na sekundu se zabrinuo da je narušio ciljani omjer masti i mišića. Ali bile su to samo spontane paranoje uredskog prostora, kojima nije dopuštao da mu pokvare dobru volju. Zanimljiv niz ubojstava u dugo, dugo vremena činio ga je… možda ne baš sretnim, ali energičnim, neobično zagrijanim za borbu protiv kriminala. Neobjašnjiva serija leševa koji su se naslagali u Zagrebu bili su dostojna zamjena za klasične „krvne delikte“ i monotoniju tipičnih gradskih scena zločina, preskakanja tijela koja su iza sebe ostavljali muškarci iz bijesa, žene od ljubomore i djeca zbog pohlepe. Promjena mu se sviđala. Bilo je nade za nešto akcije. Jer, ponedjeljak je uvijek bio dobar dan za oružje.

„Marija ima sve kraće suknje. Misliš da šef to kara?“ upitao je Zdravko na samom ulazu u ured brišući brkove prstima, a potom i čokoladom upackane ruke o hlače.

Ponovo za svojim stolom, prebirući po fasciklima, Ante je progunđao a da nije skinuo pogled s papira: „Taj kara samo nas.“

„Opet je odjurio nekud… sreo sam ga na hodniku, sav se uspuhao…“

„Najvjerojatnije ide kod gradonačelnika. Čujem da ga stišću.“

„Šta se svima žuri…“ kolutao je Zdravko očima, a zatim se zavalio u stolac pa upitao kolegu: „Je li, Ante, nismo prokomentirali fajt sinoć. Jesi ti vidio taj nokaut, jebote? Samo noga, jedna u glavu i bum. Slasno.“

Iznenada oraspoložen, Ante je odložio spise pa se nasmijao: „Da, da, nisam zaboravio…“ Iz džepa je izvadio sto kuna pa ih bacio Zdravku u krilo. „Bio si u pravu…“

„Rekao sam ti, borba uvijek počinje na nogama — džaba ti hrvanje…“ trijumfalno je potvrdio Zdravko, spremajući novac u stražnji džep hlača. „Bez brige, častim – opet – kad konačno riješimo nered. Koliko ljudi radi na ovome, a nitko još nije našao poveznicu?“

„Pa imamo poveznicu, poveznica je motor… Ako nađemo motor, naći ćemo i šofera“, odgovorio je Ante naglo se vraćajući u poslovni ton. „Ajde da prođemo još jednom zajedno“, rekao je pa nastavio listati dosje. „Kaže, zeleni skuter viđen je pred Tomom, je li… Sve smo snimke s nadzornih skupili… jesmo?“

Zlatko potvrdno kimne glavom.

„Znači i kamere iz Kaktusa pokazuju isti motor, a vidi se i vozač s kacigom, imamo i snimke djevojke kad izlazi, ali uglavnom s leđa… ne i lica…“

„Jebeni Kaktus“, opsovao je Zdravko, ustajući s kutijom cigareta u ruci. Prozor je bio pritvoren, kako ga ne bi morao otvarati svakih nekoliko minuta kada mu dođe da zapali. „Sjećaš se prije par godina onog starog suca i one kurve, kad smo probali doći do snimaka iz Kaktusa, a oni nestali… nitko ne zna gdje ni kako…“

Bacajući papire i fotografije natrag u fascikl, Ante je otresao glavom: „Znaš dobro čemu služi ta rupa… isto tako znaš da su neki uvijek zaštićeni…“

„Misliš da i ovo ide toliko visoko da nas blokiraju?“, upitao je Zdravko zamišljen, s upaljenom cigaretom nagnut kroz prozor, po tko zna koji put.

„Nemam pojma, ali sumnjam, već bi nas zvali… nije prvi put. Ljudi smo…“

„…dogovorit ćemo se“, dovršio je Zdravko, ispuhnuo dim pa dodao: „Ali ako nema dogovora, sezona lova je otvorena. Svjestan si da ako ovo riješimo, po prvi put možemo postati, ono, pravi heroji? Karat ćemo na konto televizije do preksutra“, nasmijao se na svoju rečenicu pa zakašljao.

Ante se ustao, istegnuo, pa uputio do prozora čekajući da partner dovrši cigaretu kako bi udahnuo nešto svježeg zraka bez nikotina i naguravanja uz staklo. Dan je bio sunčan, po prvi put bez oblaka na nebu. Lagano svjež u hladovini, ali dovoljno vedar da konačno sliči na pravo ljeto. Barem ovako, s prozora, sa sigurne distance.

„Ono što nikako ne kužim je ovo s psihijatrom… prvo je forenzika rekla da požar nije podmetnut, a sad nam javljaju da snimke s nadzornih kamera… a paranoični doktor ih je imao nekoliko… pokazuju nešto drugo.“

„Rekao si da izgleda kao isti frajer?“

„Po odjeći i građi, da…“

„I cura, jel? Možda su nezadovoljni pacijenti… hazard rada s luđacima. Ili ljubavni trokut…“ Zdravko se nasmiješio, opet bacajući dopola popušenu cigaretu kroz prozor. Iščitavajući Antinu nervozu čekanja, uskratio si je nekoliko dimova kako bi mu dopustio da i sâm upije nešto sunca.

„Kad su rekli da dolaze slike?“ nastavio je Zdravko, sjedajući na Antino mjesto, grabeći dokumentaciju u ruke.

„Trebale su već…“

„Pa daj nazovi ih…“

Uživajući na prozoru, Ante se nije ni okrenuo. Izgledao je kao da ispaljuje sunčeve zrake kroz stisnute oči: „Ma nazovi ih ti kad već sjediš tamo… Ja jesam već dva puta, jutros prije sastanka. Broj ti je na papiru… ovaj treći na monitoru, dolje zalijepljen…“

Podižući noge na stol, namještajući se u pozu koju je uvijek zauzimao kada bi telefonirao, ugodno naslonjen na uredski stolac i poravnan s dužinom stola, taman toliko dug da cipele ne bi strugale po njemu, Zdravko je zgrabio slušalicu i upalio zvučnik.

„Bok, Zdravko je. Ti si, Vlado? “

„Nije Vlado, Krešo je“ oglasili su se nazalni tonovi s druge strane linije.

„Di je Vlado, čekamo fotke. Imaš ih ti?“

„Vlado je na pauzi, ja sam na drugom slučaju. Jel hitno?“

„Ne uopće, čekamo tu ko idioti samo od osam sati!“ nervozno je odbrusio Zlatko.

„Čekaj još malo…“ zajedljivo ga je „utješio“ sugovornik „…ajde, idem vidit di je Vlado…“

Čulo se odlaganje podignute slušalice na stol, zatim koraci i udarac vratima, a onda potpuna tišina, obojena slabim šumom na vezi. Zlatko je nezadovoljno kimao glavom pa se smjestio još udobnije, čekajući novi glas u zvučniku. Sve ih je stresla instrumentalna verzija Livin’ On A Prayer. Ante je iz džepa izvukao Blackberry kao revolveraš pa naglo usporio ruku i opušteno ga prislonio na uho:

„Halo… da, draga, ne mogu… ne sad, usred posla sam… znam, kupit ću, bez brige… ne, nisam zaboravio, naravno da nisam… budem… ne treba meso, samo kupus? Imamo meso? Dobro, nazovem te iz dućana… bok, bok… “

Glasno je uzdahnuo, pogledao kroz prozor pa spremio mobitel u džep.

„Nemaš pojma koliko mi je drago što se nikad nisam ženio“, oglasio se Zdravko, samozadovoljno si masirajući koljeno.

„Nemaš pojma koliko si mi to već puta rekao“, uzvratio je Ante oslanjajući se o zid kraj otvorenog prozora, gurajući ruke u džepove hlača.

„I to još pod stare dane… Šta nisam u pravu?“

„Nisam ja kriv što je puko kondom“, osmjehnuo se Ante, sjetno, ne zato što je bilo smiješno.

„Ali ostali ste zajedno i nakon spontanog…“

„A šta sam je trebao ostavit nakon toga?“ pitao je Ante gotovo prijetećim tonom, šireći nosnice, ali s rukama u džepovima. Zavaljen za stolom, Zdravko je prstima pogladio bradicu, drugom rukom lupkajući po zvučniku telefona.

„Znaš i sam da to nije jedino što jebem“, opet se nasmiješio Ante, a za njim i njegov partner, glasnije.

„Imaš pravo“, kimao je Zdravko kada ga je pustilo hihotanje, odjednom zamišljen: „Kurac je tu da ga se troši.“

„Halo?“

Cimnuo ih je glas iz zvučnika.

„Halo, Vlado? Ej, Zdravko je… jeste vi gotovi konačno?“ naginjao se, pričajući nepotrebno glasno, brkovima priljubljen uz mikrofon.

„Kak to misliš?“, uzvratio je opušteni, duboki muški glas s druge strane linije.

„Pa sjedimo tu cijelo jutro, nema smisla…“

„Poslali smo vam prije pola sata“, prekinuo ga je sugovornik. „Jel gledate vi mail uopće?“

„Na mail?“ zbunjeno je mrmljao Zdravko, gledajući prema Anti koji je već koračao prema stolu pa micao kolegu kako bi zgrabio miša i upravljao računalom.

„Imamo lice. Pročistili smo uvećanu fotku s kamere na ulaznim vratima ordinacije… što bi još, glazbenu želju?“ nasmijao se glas iz zvučnika. Zdravko je uzvratio tihim smiješkom, pozdravio s „čujemo se“ i prekinuo vezu.

„Kako to misle prije pola sata? Nema ničega“, mrzovoljno je vikao Ante, zureći u monitor.

„Kako nema?“

„Zovi opet. Nema.“

„Jesi dobro gledao?“ upitao je Zdravko gurajući se ispred monitora kako bi osobno pregledao inbox.

„Pa nisam slijep, vidiš da nema“, rekao je Ante rezignirano grabeći telefon.

„Jesi gledo u spam?“

„Nisam…“

„E pa, jebo te, tu je!“ sretno je povikao Zdravko, dok ga je Ante ponovo gurao u stranu, uklanjao mu ruku s miša pa na disk spremio fotografije visoke rezolucije. Dok je Ante tražio željeni folder, Zdravko je nervozno tapkao prstima i gledao u partnerovo proćelavo tjeme. Ante je nastavio klikati, sve dok se na ekranu nije ukazalo lice. Antino ga je gledalo u šoku.

„Ja ga znam odnekud…“ promumljao je, ubrzavajući pokrete mišem po ekranu. Ustao se i krenuo otvarati ladice, sve dok šakom nije zaronio u razbacanu hrpu USB stickova na dnu stola. „Mislim da nije u našoj službenoj bazi, ali imamo ga negdje…“

Zdravko ga je gledao bez komentara, jer je znao da ga je u ovakvim situacijama najbolje pustiti da završi. Ante se odlučio za tanki smeđi USB, koji je uključio u kompjuter pa se opet uhvatio miša.

Otvarao je foldere, uspoređivao fotografije, a povremenom pričom kratio proces čekanja softverske pomoći. Iako nije bio jedini u prostoriji, u osnovi je pričao sâm sa sobom, kao u transu: „Nedavno smo nešto radili, jako mi je poznato… sto posto… mora bit tu negdje…“

Računalo je odradilo svoje, a na monitoru su osvanule dvije fotografije istog čovjeka – jedna s mokrim kožnjakom, s bijesom u očima, druga iz osobne, tupog pogleda iznad crvene vunene dolčevite.

Antine prodorne bjeloočnice zabljesnule su kao rotirke, kada je pročitao podatke pokraj fotografije s dokumenta: „To je on! Hrvoje…“

Naginjući se kako bi bolje pogledao lice, Zdravko je zbunjeno ponovio: „Hrvoje?“

„Sjećaš se kad me žena molila da ispitamo muža njezine prijateljice iz pošte? Iz Gorice? Tip s malom?“

Gledali su se u oči. Zdravko se namrštio pa uspravio:

„Onaj pedofil?“

 

Stolice su bile preokrenute i vezane za stolove pod nadstrešnicom, očito potrošnije od brendiranih suncobrana koji su uklonjeni s terase i spremljeni u skladište pod ključem. Neonski znak bio je ugašen, a Crna maslina bila je posve crna, mračna. Otvaranjem vrata, restoran je na kratko oživio, a kroz njih je, s ključevima u rukama, odjeven u traperice i zelenu majicu, izašao konobar Igor, točno u trenutku kada su se, ovog puta pred samim ulazom, glasno i naglo parkirali Ante i Zdravko, škripeći Audijevim gumama ispred išaranog sivog kontejnera. Analiza posljednje serije obrađenih fotografija s nadzornih kamera dala im je sve potrebne informacije za vjeru u uspjeh i odlučnost s kojom su iskoračili iz vozila. Taman ispred Igora, kojeg je Zdravko zaskočio filmskim iskakanjem iz automobila čiji se kotači još nisu niti stigli zaustaviti.

„Dobar dan, gdje je gazda?“ upitao je u jednom dahu.

„Na godišnjem.“

„Godišnjem?“

Iz automobila je konačno izišao i Ante, pokazujući značku, sasvim dovoljno arogantan u svom hodu.

„Otišao jučer“, objasnio je Igor, „meni je ostavio ključeve da pregledam radnju svaki dan, da nam nisu Cigani možda provalili. Marinko se uvijek bojao Cigana.“

„Gdje je otišao?“ upitao ga je Ante.

„Nemam pojma… znam da je zadnjih nekoliko dana stalno razgovarao s rođakom u Kanadi. Ili bere mandarine kod sestre…“

„Znate li možda ovog gospodina?“ upitao je Zdravko, držeći mobitel s Hrvojevom fotografijom na ekranu.

„Hrvoje?“ iznenađen je bio Igor.

„Tražimo vozača zelenog skutera. Registracija nam kaže da je riječ o službenom vozilu ovog restorana. Vi znate Hrvoja?“ upitao je Ante gledajući ga ravno u oči, sinkroniziran sa Zdravkovim istreniranim piljenjem.

„Što je napravio?“ znatiželjan je Igor.

Trepnuvši samo jednom, Zdravko se trudio biti prijeteće služben. „Znate li možda gdje je osumnjičeni?“

„Za što?“

Kada je shvatio da neće dobiti odgovor, Igor je nastavio razmišljati i odgovarati na glas: „Znao sam da nije čist… bio je naš… ne znam ni sâm koji po redu dostavljač, čudan tip. Nestao je zajedno s firminim motorom prije nekoliko dana. Znam da ga je šef probao dobiti, zvali smo ga nekoliko puta iz restorana…“

„Možemo pogledati malo unutra?“ prekinuo ga je Ante novim pitanjem, svjestan da je opet dotrčao bez naloga, zbog čega je ovog puta odlučio zvučati istančano prijateljski.

„Naravno, samo dajte… meni se ne žuri, na godišnjem sam“, nasmijao se Igor, ali i brzo uklonio osmijeh, čim je postao svjestan toga da nitko od sugovornika nije shvatio šalu. Štoviše, niti se trudio shvatiti.

Prije nego što je Igor stigao uhvatiti njihov tempo, inspektori su već bili po svim prostorijama, kao da ih je desetak, pregledavajući potencijalna skrovišta. Napuštajući kuhinju, gdje je u svega nekoliko sekundi uspio otvoriti sve ormariće, kao da se lovina skrila između tanjura i čaša, Ante se nešto duže zadržao kod šanka, a Zdravko je pronjuškao po WC-u. Bio je to njegov tradicionalni zadatak. Nije uživao u smradu, ali je volio zateći plijen sa spuštenim gaćama. Smijeh kolega koji bi pratio prepričavanje dimenzija viđenog pimpeka, smežuranog od naleta straha i adrenalina, bio je dovoljna nagrada za prljavi posao.

Bilo je sve očitije da u Crnoj maslini neće pronaći ništa. Igor je stajao na samom ulazu, bezizražajno čekajući da se konačno uputi odmarati ispred kablovske. Pozornost mu je skrenuo sve glasniji zvuk auspuha. Okrenuo je glavu prema cesti i naglo se bacio u stranu, na trbuh.

S Anom stisnutom iza leđa, Hrvoje je skuterom uletio kroz otvorena vrata, uklizao u središte restorana i odmah započeo s pucnjavom.

Meci su skakali po prostoriji kao kokice u aparatu – prvi se odbio od stupa, propucao knauf i nestao u zidu, drugi probušio stolicu pokraj prozora i rikošetirao do hodnika, a treći prošao kroz Zdravkovu ključnu kost, srušivši ga na pod ispred šanka. Ante se sagnuo iza njega vadeći pištolj iz futrole obješene ispod pazuha. Dok je uzvraćao paljbu, Igor je već bio na semaforu, u punom sprintu pretrčavajući na crveno.

Metak iz Antinog HS-a prostrijelio je džep Hrvojeva kožnjaka. Probio mu je mobitel i nastavio putanju sve do Anine lijeve nadlaktice, izbušivši vrući tunel u njezinom mišiću. Trebalo joj je neko vrijeme da počne nekontrolirano cviliti. Suznih je očiju zurila u gnjecavu rupu na nepomičnoj ruci. Adrenalin je odradio svoje i kod Zdravka privremeno ga anestetizirajući, iako je osjetio kako mu na tjemenu raste kvrga od udarca glave u pod. Povlačeći ranjenu Anu u zaklon separea, Hrvoje je osigurao povlačenje ispalivši još jedan metak prema šanku, preko ramena. Pucnjava je utihnula. Restoranom su odjekivali samo prigušeni jauci i glasni odjeci tanjurića za kavu koji je poskakivao po tlu, odbijajući se razbiti.

Iako je osjećao kako je red da prvi progovori, Antu je ipak pretekao Hrvoje:

„Sljedeći ide ravno u njegovu glavu.“

Ležeći na podu ispred šanka, Zdravko je bio otvorena meta. Gledao je ravno u prsten cijevi, svjestan da mu život ovisi o pokretu Hrvojeva kažiprsta.

„Hrvoje, čekaj…“ uzviknuo je Ante.

Hrvoje je vodio igru:

„Baci pištolj preko šanka… nakon toga, on može van… i neka povede nju… ona nema ništa s nama…“

Ova runda tišine bila je duža od prethodne. Prestala je tutnjavom metala po drvenom podu restorana. Ante je bacio pištolj.