Bog vas mrzi | Velimir Grgić

V.

 

Krošnje su se povinule pod naslagama snijega, poput šumskih kišobrana. Nije bila zima – priroda je uzdisala u proljetnom zanosu, a kako se Sunce sve više povećavalo pretvarajući se u nasmijanu žutu kuglu iz crtića, snježni nanosi postajali su lavina ljepljive bijele sluzi.

Slijevala se polagano, poput usporene vulkanske lave, na krov obiteljske dvokatnice okružene jorgovanima, kao i povećim njegovanim dvorištem koje je dijelilo kuću od ograde. Bijele točkice plesale su po crvenim klobucima gljiva nasred travnjaka koji je polagano, pa zatim sve brže i brže, tonuo u zagrljaj bijele smjese.

Unutra, nitko nije mario za neobična zbivanja u dvorištu.

U velikoj kuhinji, za sudoperom, završavajući pranje zadnjeg tanjura, lijepa bosnoga crnka neuredne kose u zelenoj ljetnoj haljini, papirnatim je ručnicima brisala štednjak. Bacila je zgužvani stolnjak u smeće, oprane čaše spremila u veš mašinu na polici. Kako bi stala na koju bijelu pločicu ta bi pločica pocrnila.

Djevojčica iza njenih leđa je povikala: „Mama, vidi!“ a majka se cimnula pa porezala jagodicu prsta na štednjak. Veselo je primila papir s crtežom konja velikih bijelih kopita iz kojih su izrastale smeđe linije drvenih bojica. Iz prsta joj je krenula kapati krv, natapajući papir, pa sve jače teći, po pločicama koje su se redom crvenjele, po kćerinoj kosi, licu, po bijeloj haljinici. Krv joj je ulazila posvuda – u nos pa natrag iz njega, cijedeći se po usnama. Onda je krv procurila iz nosa i djevojčici.

Pogledale su se i prasnule u smijeh, ali tada je prsnulo staklo ulaznih vrata.

„Hrvoje…?“ upitala je majka stišćući curicu uza se. „Hrvoje, ti si?“

Lom stakla postao je nepodnošljivo glasan, a zatim se pretopio u pucnjavu pomiješanu s jezivim vrištanjem. Bijela smjesa s krošnji i livade prodirala je kroz prozore, a kako je ulazila u kuhinju, tako se opet pretvarala u snijeg, zaledivši sve na svojem putu. Žena i djevojčica stajale su ukipljene, otvorenih usta i stisnutih očiju. Zatim su se rasprsnule, kao da je netko razbio šuplju keramiku.

Oznojenog čela i leđa, odjeven u pamučnu pidžamu, Hrvoje ovog puta nije plakao u snu, iako je buđenje iz noćne more bilo jednako stresno kao i previše prethodnih puta: prsa su mu poskakivala, grlo se stezalo i trebalo mu je neko vrijeme da se ponovo sprijatelji s kisikom te nastavi disati bez hiperventiliranja. Zbunjivao ga je izostanak suza, koliko i prisustvo luksuznog namještaja, velikog plazma televizora i umjetnina na zidovima. Scavolinijev dizajn, topli prekrivači sa silikonskim vlaknima i pejzaži od ulja na platnu bili su itekako udoban ambijent za buđenje.

Nikada ranije nije vidio ovu sobu, baš kao ni pidžamu koju je imao na sebi, prugastu sivoplavu kombinaciju koja je mirisala po lavandi.

Sjećao se samo da je s Anom sjeo na skuter i krenuo voziti po autocesti, natrag prema gradu, među zgrade od kojih je tek bio pobjegao.

Ana…

Ležeći u nikad udobnijem i prostranijem krevetu istegnuo se na leđima kao mačka, a onda okrenuo potrbuške i gledao kroz veliki prozor. Svi putovi, činilo mu se, vode na Olimp. Iako je napravio sve što je mogao kako bi izbjegao gradsku elitu postrojenu na sam početak Sljemena, na kraju je ipak završio na istom mjestu. Tko zna, kada bi se dobro zagledao kroz besprijekorno čisto, golemo staklo zabljesnuto prvim neukroćenim ljetnim suncem nakon tjedan dana oblaka i kiše, okrenuo glavu lijevo i desno te potražio balkone, travnjake i bijeli mramor, možda bi vidio i kuću Krešine udovice. Tko zna bi li je prepoznao? Bilo je previše sličnih. Očito, sve su obitelji sretne na isti način.

Hrvoje se osjećao neobično dobro, gotovo razmaženo. Iznajmljeni stan u devastiranoj betonskoj Amazoni činio se dijelom nekog drugog, tuđeg života. Gurajući lice po glatkim satenskim plahtama koje su mirisale po svježoj breskvi, nije pomišljao ni na sklekove ni na tablete.

Ali nije zaboravio da mora ustati i nastaviti s misijom koju je tek započeo. Neplanirani pokolj u Kaktusu bio je samo to – neočekivani intermezzo, zagrijavanje koje ga je koštalo, ali doslovno i platilo ovu sobu, ovaj krevet i ovu kuću.

Ana, dakle.

Spuštajući se krmeljav niz polukružne drvene stepenice, ugledao je njezina leđa već nakon nekoliko koraka. Spavaća soba bila je na gornjem katu golemog komada moderne arhitekture, zajedno s drugim, većim kupatilom, opremljenom saunom i bazen-kadom. U kuhinji spojenoj s dnevnom sobom, odjevena samo u gaćice i dugu, bijelu mušku majicu kratkih rukava spuštenu do polovice guzova, Ana je pekla jaja i čekala da kruh iskoči iz tostera.

Ugledavši ga, vedro je uzviknula: „Netko se konačno dignuo!“

Još uvijek trljajući oči, Hrvoje se nasmiješio.

Nagnuvši glavu u lijevu stranu, s desnom rukom na boku, Ana ga je odmjerila pa prokomentirala: „Fino ti stoji tatina pidžama.“

Gledajući u rukave, koji su mu savršeno pristajali, Hrvoje se uputio ravno do stola i sjeo.

Toster je izbacio šnite. Doručak je bio spreman, a Ana je nastavila s pričom: „Čekala sam do sada i više nisam mogla. Pa sam si krenula raditi klopu… Hoćeš i ti jaja ili da ti spremim nešto drugo?“

„Gdje smo?“ upitao je Hrvoje, ogledajući se zbunjeno oko sebe.

„Kako gdje smo? Pa rekla sam ti već dva puta…“

Namrgođen, Hrvoje je podignuo jednu obrvu.

„Sinoć, kada smo se dovezli ovdje…“ nastavljala je Ana, okrenuvši se u pola rečenice prema tavi, maknuvši je s vatre i servirajući kajganu u tanjur. „Hoćeš dva ili jedno?“

„Može dva“, Hrvoje se konačno vratio temi pa je opet promijenio: „Rekla si da je tatina… Oprosti, glava mi je malo mutna…“

„Kuća je od starog, da…“ smješkala se Ana, „Nije loša, ha? Kad je mama umrla, to je sve što je ostalo iza nje.“

Hrvoje nije morao reći ništa. Samo je gledao, a Ana je nastavila.

“Imala sam deset kada je umrla. Rak, naravno, a što drugo? Kuća je zapravo mamina, većina toga zarađena je njezinim radom u inozemstvu… Stari se dobro oženio, nazovimo to tako. Iako je uvijek volio mlađe…” zastala je pa pogledala u Hrvojeve oči: “A ti?”

“Slično”, odgovori bez emocija. “Moj otac stradao je u prometnoj kad sam imao sedam. Sjećam ga se maglovito… A gdje je sada tata?”

„Gdje bi bio, tamo gdje i zadnjih deset godina, na putu… Negdje iznad Alpa, ako se nije srušio”, odgovorila je, a nakon kratke pauze dodala: „Nadam se da jest…“

Prestala se smješkati, ali samo nakratko, između „nadam se“ i „jest“. Uzela je dva jaja iz frižidera i razbila ih u tavu, gurnuvši i dva nova tosta na prženje. Doručkovala je na nogama, istodobno pripremajući novu porciju za gosta. Ali nije izgledala kao da joj je teško. Iako bi se svako spominjanje obitelji jasno odrazilo promjenom na njezinom licu, njezin karakter nikada nije gubio čarobnu poletnost, nevinu iskrenost i opasan seksipil. Paket koji je Hrvoje savršeno upamtio, iako je s Anom razmijenio svega nekoliko rečenica u nekoliko bizarnih minuta. Ali nakon susreta u Kaktusu, može se reći da su postali intimni. Doduše, nisu se ni dodirnuli, ako ne brojimo Anine ruke stisnute oko Hrvojevog kožnjaka tijekom noćnog bijega na kotačima. Dijelili su puno više od toga, tragove nekoliko ugašenih života.

„Ako avioni ne popadaju, možemo ga očekivati natrag u nedjelju. Imamo, znači, dva dana da uživamo u ovoj kući“, nastavila je Ana. Hrvoje je bio zbunjen:

„Šta nisi rekla da živiš na B?“

„Da, kad nisam ovdje. Skvotiram. U vlastitoj kući, moglo bi se reći“, nasmijala se.

„Skvotiraš?“

„Recimo to ovako“, objašnjavala je Ana završavajući doručak „s osamnaest sam konačno postala slobodna i našla stan koji sam si mogla priuštiti. Stari je želio da ostanem ovdje, upišem faks i sve te pizdarije… Šta ti ja izgledam kao netko za faks?“ isprsila se Ana, očito svjesna svoje ljepote i glasno se nasmijala.

„A koliko sad imaš?“ upitao je Hrvoje.

„Čega?“

„Godina.“

„Za tri mjeseca mi kupi tortu“, rekla je „s devetnaest svjećica.“

Doručak ga je čekao u tanjuru. Ana je konačno i sama sjela za stol, preko puta Hrvoja, nastavljajući razgovor s polupraznom čašom soka od naranče u ruci:

„Nego… slušam?“

„Što?“ zbunjeno je upitao Hrvoje, nestrpljivo nabijajući vrući žumanjak u usta, držeći ih otvorena kako bi ga rashladio na jeziku. Zapečeni kruh mirisao je po medu, a jaja su bila domaća, što se vidjelo po boji, i osjetilo po okusu. Doručak za bogove, kako i priliči Olimpu.

„Pa rekao si mi jučer da ćeš mi sve objasniti. Slušam!“

„Čekaj malo,“ zastao je Hrvoje s punim ustima, „još uvijek mi nije sasvim jasno… Koji si kurac radila u sobi s onim tipovima?“

„Koji ti dio nije jasan?“ upitala je nasmiješena Ana gledajući ga pomalo ispod oka, oprezno, ali i lagano s visine. „Objasnila sam ti što radim, a ono sinoć bio je rizik posla. Nije baš da se događa svaki put. Najgore što mi se dogodilo prije toga, a sama sam si kriva kad odbijam imati pratnju…“

„Pratnju? Misliš, makroa?“ prekinuo je Hrvoje.

Ana je zgrabila komad kruha, snažno ga stisnula i u istom pokretu bacila Hrvoju u lice, jedva se izmakao.

„Jebi se. Rekla sam ti da nisam kurva. Velika je razlika između kurve i plesačice.“

„Oprosti.“

Izgledao je kao da to iskreno misli, mada nije bio siguran. Gdje je granica, pitao se, ali ne naglas, iako je odmah dobio odgovor, kao da mu je čitala misli.

„Ne bi vjerovao koliko se može zaraditi ako napaljenim debilima samo pokažeš malo mufa. Na pola metra i sretni su. Najgore što mi se dogodilo prije, kažem, bila je momačka jednog poznatog televizijskog voditelja… Nudili su mi tristo eura ako si stavim bocu šampanjca između nogu. Tristo eura, čovječe! Tko zna…“ opet se glasno nasmijala, otpivši gutljaj soka, „da nisu inzistirali da prvo gurnem širi dio, razmislila bih…“

„A šta kaže tata na sve to? Mislim…“ okrenuo se Hrvoje razgledavajući po sobi, s novim zalogajom kajgane u ustima, „kći mu živi u rupetini, a nudi joj se…“

Prekinula ga je, ponovo uznemirena. „Radije bih se i kurvala nego živjela s tim debilom.“

Skupljajući posljednje tragove jajeta tostom s ruba tanjura, Hrvoje je jednom rukom zgrabio čašu, a drugu ispružio ne bi li dohvatio tetrapak. Ana ga je preduhitrila. Ponovo nasmiješena i vedra, na vrhu svog emocionalnog tobogana, natočila mu je sok poput flertujuće konobarice. Dok je Hrvoje stavljao staklo na usne, Ana se nalaktila, podmetnula ruke pod bradu, pogledala ga pa ponovila:

„Nego… rekla sam – slušam…“

Zalijevajući doručakđusom od borovnice, Hrvoje je objašnjenje formulirao kao pitanje: „Ne znam zašto toliko mrziš svog oca, ali zamisli da ti je učinio nešto toliko užasno da se ne želiš samo odseliti od njega, nego ga želiš vidjeti mrtvog. Možeš li to zamisliti?“

„Mogu.“

Smiješak joj je i dalje bio na licu, ali izgledala je upravo onako kako je zvučala – kao da to uistinu misli.

„Pričekaj sekundu…“ ustao je Hrvoje pa potrčao uz stepenice, u spavaću sobu, gdje je na fotelji pokraj kreveta prtljao po nabacanoj odjeći. Zgrabio je mobitel iz jakne i pohitao natrag. Ana je čekala u istoj pozi. Nagnula se kada joj je pokazivao fotografiju žene i djeteta na pozadini telefona.

„Ovo je moja obitelj…“ gledao ih je nasmiješeno, a zatim se namrštio pa ispravio: „Ovo je bila moja obitelj.“

„Slatki su.“

Hrvoje je popio je još jedan gutljaj pa nastavio: „U osnovi, sve je ovo zbog njih… Za njih.“

„Kakve veze imaju debili od sinoć…?“

„Nikakve. Bili su preglasni“, opet se nasmiješio.

„Preglasni? Bogami si zajeban. Hvala bogu da živim na drugom ulazu“, nasmijala se Ana. „Zamisli da živim vrata do…“

Stavila je prste u položaj pištolja pa kažiprstom nanišanila u Hrvojevo čelo. Nježno joj uklanjajući ruku u stranu, Hrvoje je i dalje držao osmijeh: „I to mi je hvala?“

„Već sam ti zahvalila, rekla sam ti da nemam nikakav problem što si pobio kretene… I ja bih, da sam imala s čime.“

Ana nije bila prosječna 18-godišnjakinja, znao je to Hrvoje već od prvog dana. Razarajuća hladnoća koja se nazirala ispod pukotina mladalačke nevinosti znala ga je na trenutke plašiti. Prije svega zato što ju je nalazio i u sebi.

„Ne kužim što si ti radio tamo, s pištoljem?“, nastavila je, „nemoj mi reći da si kriminalac? Ne izgledaš…“

„Kad bih ti rekao, morao bih te ubiti.“

Ana se glasno nasmijala pa ga pogledala u oči:

„Dogovoreno.“

Nasmijao se i Hrvoje.

„Možda će ti zvučati ludo, cijela priča, ali…“ duboko je uzdahnuo, oklijevajući, pa nastavio: „Ljudi koji su krivi za smrt moje obitelji… moraju umrijeti.“

Zastao je, a tišina je sjekla zrak nekoliko sekundi, sve dok se nije, ustajući od stola, naglo predomislio: „Ne bih te stvarno želio upletati u sve to…“

„Sjedaj nazad,“ strogo je naredila Ana, „već si me upleo.“

S rukom oslonjenom o naslonjač stolca, Hrvoje je ostao stajati, a Ana nastavila pričati: „Ja sam bila iskrena. Sad budi ti.“

Zastao je, razmislio, pa konačno sjeo.

„Ubio sam jednog… Jučer ujutro, prije hotela“, nastavio je, uzimajući mobitel u ruku. „Nemam više fotke…“ mumljao je dok nije otvorio galeriju. „Ali ovo je sljedeći.“

Na metar od vrata svoje privatne klinike, s ekrana se mrštio doktor Grubišić. Gledajući u fotografiju pa u Hrvoja, Ana je upitala: „Tko je to? Koga si ubio?“

„Rekao sam da će ti zvučati ludo, ali vjeruj mi, otkad su mi uzeli sve što sam imao, moju ženu, moje dijete, moju kuću, moj život… Sve što sam činio s njegovim ostacima, svaki budni trenutak posvetio sam traženju odgovora. I otkrio… krivce.“

„Ubijaš ljude koji su ti ubili ženu i kćer?“ smireno je upitala Ana, kao da procesuira radnju nekog filma koji je gledala dok je još išla u kino.

„Ne bih to nazivao ljudima“ ozbiljno je odgovorio Hrvoje. „Ali da, nazovimo to zavjerom… postoji mreža moćnika, liječnika, odvjetnika, političara upletenih u trgovinu ljudima, ženama, djecom… Maja je imala samo osam godina. Obje su bile silovane, ali nisu ih uspjeli oteti. Opirale su se… tijela je pronašla susjeda…“

Gledali su se u oči, nepomično. Činilo se da nitko ne diše. Soba je vibrirala od bijesa.

„Gdje si ti bio?“ konačno je upitala Ana.

„Gdje bi bio, tamo gdje i zadnjih deset godina, na putu…“ odgovorio je Hrvoje.

Ovog puta u prostoriji se čulo samo njegovo glasno gutanje, guranje knedle od sline kroz grč koji mu je stiskao vrat.

„A policija?“ šutnju je presjekla Ana, postavši potpuno zbunjena kada se Hrvoje iznenada i glasno nasmijao na njezino pitanje.

„Policija je zadnja na redu. Naravno da istraga nije vodila nigdje. Prave istrage nije ni bilo. Kad riješim doktora, policajac je sljedeći“ objasnio je Hrvoje, a potom opet ustao, eksao ostatak soka, rukavom pidžame obrisao usne pa opet pogledao u Anu. „Idemo redom.“

„Drago mi je da govoriš u množini. Na kraju krajeva, dugujem ti…“ trznula se Ana.

„Ne duguješ mi ništa, pod jedan, a pod dva, to je fraza, to se tako kaže… Naravno da ne dolazi u obzir da te uvlačim u svoju borbu. Osim toga, ponestaje mi municije… Moglo bi biti neuredno.“

Ana ga je pratila pogledom dok je hodao do kuhinjskog pulta, noseći tanjur prema sudoperu. Podižući nož za kruh, Hrvoje se okrenuo pa, posve ozbiljan, upitao: „Znaš zašto se u ratu preferira ubijanje noževima?”

Gledala ga je očekujući odgovor, koji je Hrvoje brzo servirao gledajući u nazubljenu oštricu:

„Jeftinije je.“

Noseći čašu na pranje, Ana mu se pridružila u kuhinji, bokom se oslonila se na pult, uzela nož iz Hrvojeve ruke, pogledala ga u oči pa nasmiješeno rekla:

„Mislila sam da smo tim…“

„Tim? Ne znam ni kako se zoveš…“

Odlažući nož, Ana mu je ponudila dlan:

„Ana.“

Kroz smijeh i kimanje glavom u nevjerici, Hrvoja je progutao šarm. Pokretom cijelog tijela pružio je ruku:

„Hrvoje.“

 

Kada se ubijao da zaradi značku, učio za ispite i znojio se na strunjačama, Zdravku nitko nije rekao da će jednog dana morati gurati glavu kroz prozor kako bi zapalio. Ali, bili su to takvi dani. Navike se mogu zabraniti, ali ne i iskorijeniti, a jedini način da se u uredu policijske postaje ne aktivira protupožarni alarm bilo je guranje glave kroz prozor. Balans rizika između suspenzije i golubljih govana bio je dobro odmjeren.

„Provjeri prvo da nije neki od naših“, zabrinuto je uzdahnuo Ante, sjedeći za uredskim stolom, prebirući po fotografijama izrešetanog odvjetnika Maljevca na podu kafića Tomo. Zdravko je kroz gusti brk ispuhao dim, glavu vratio natrag u ured pa nastavio slušati starijeg partnera. „Nemoj da opet ispadne da je imao značku pa da smo dizali frku zbog ničega…“

„Već jesam“, smirio ga je Zdravko, bacajući dopola popušenu cigaretu kroz prozor. „Nije naš, nitko iz nijedne službe ne zna ništa o tome. Potegnuli smo i doušnike, kažu nije nitko od klanova, ubojstvo nije bilo na tržištu… Izgleda da tražimo nekog kog je Maljevac dobrano raspizdio.“

Zatvarajući prozor, Zdravko je sjeo u fotelju nasuprot Anti, a zatim se nagnuo prema stolu te uzeo jednu od fotografija u ruku. Gledajući u zid poškropljen komadićima mozga i lubanje, fotografiju označenu brojem 12, slušao je kolegu kako ponovo uzdiše:

„Taj Maljevac, nemam pojma… gledao sam malo podatke, neki totalni bezveznjak. Piše ovdje da je studirao vani, bio jedan od boljih u svojoj generaciji… Ali bavio se uglavnom razvodima, trgovačkim pravom… sitne pizdarije… “ čitao je Ante iz dosjea.

„Bio je jebeni fiškal“, hladno ga je presjekao Zdravko.

Ante ga je pogledao pa upitao: „Nije valjda da ćemo proći sve slučajeve na kojima je radio? Znaš ti koliko je to sati prebiranja po fasciklima?“

„Jebiga, to nam je početak. A prije početka moramo i natrag do ludare…“ ustao se Zdravko te bacio fotografiju natrag na Antin stol. „Mogli bi naručit neke ćevape. Jesi za?“