Veće od kuće | Dorta Jagić

MUZEJI CIMETNE BOJE

Nedavno sam napisala u svoj dnevnik, nakon posjeta svom starom filozofskom fakultetu na Jordanovcu i obližnjem stanu gdje sam nekoliko godina živjela sa starijim piscem SF-a, da sam se osjećala kao da sam upala – nepočešljana i u japankama – u svečani Muzej sreće. Banula sam gore, tek tako, nakon sedamnaest godina. I sama sam se začudila nad tom rečenicom. To je, nesumnjivo, najvažniji od svih muzeja. Postoji li Muzej ljudske sreće? I što bi kustosi tu izložili? Mapu neba, televizor, stručak cvijeća, dječju dudu, Bibliju, prekomorsku avionsku kartu, luft-madrac, dalekozor, vjenčanicu? Kad bi se sastala međunarodna muzeološka komisija, bi li se uopće mogla, čak i u temeljenim eksponatima, usuglasiti?

Bi li to bio muzej ili anti-muzej?

I muzeji i anti-muzeji, slično fotografijama, kradu iz utrobe ribe kaosa onu dragocjenu i skrivenu leđnu kost reda. Onaj prah koji se neće brzo vratiti prahu, tvar koja se neće raspasti, istruliti i skriti. Lukavo i spretno poput mačka kolekcionari i kustosi izvlače crvenu nit iz sivog i zamumuljenog klupka svijeta. To je vrsta borbe prsa u prsa sa sjenama, s prolaznim, sa skrivenim. Muzeji su svojevrsni odred za složeni red, služba za spašavanje, konzervaciju i zaštitu svake temeljne geometrije u vodi vremena. Iz kaotičnih i silovitih brzaca vremena strši previše slomljenih kostiju, ostalo je mnogo krvi i modrica; odatle mnogi muzeji ovog grubog svijeta tematiziraju nasilje. Na primjer, valjda je jedan od najčešćih muzeja na svijetu – Muzej  rata. Od toga nije daleko ni Muzej policije i Muzej vatrenog oružja. Iz nekog razloga, ljudi vole posjećivati muzeje povezane s patnjom. Potaknuti hormonom tanatosa, mnogi turisti u centrima velegradova hrle u one mračne muzejčiće nakrcane oronulim i istrtim spravama za mučenje. I uzdišu, krše ruke, grizu donju usnu. Svi će se složiti da je ponekad i ljudska ljubav sprava za mučenje, pa je na zagrebačkom Gornjem gradu neumitnom logikom i inercijom ljudskoga iskustva otvoren Muzej prekinutih veza. (Usput, ovaj mi se muzej čini odveć sterilan, izostaje mu aura loma od groma srca.) Nadalje, u Americi postoji tako tipično američki Muzej tragedija u američkoj povijesti i njeguje zvjezdanu auru noir glamura, erosa i tanatosa. U Beogradu postoji potresan Muzej nasilja koji svojim izlošcima egzorcira nasilje nad drukčijima i slabijima. U rimskom zoološkom vrtu otvorio se subverzivni Muzej zločina nad okolišem, čija je svrha podizanje svijesti o ilegalnoj trgovini florom i faunom, te svim izumirućim vrstama svijeta. Među njegovim će se eksponatima naći vrtoglavih trista čuda; sirova i obrađena slonovača, nakit, suveniri, školjke, oklopi kornjača, razna krzna, koralji. Možda su najčudniji eksponat tog muzeja lijekovi tradicionalne kineske medicine koji su napravljeni od organa životinja zaštićenih Konvencijom o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divlje faune i flore. Nabrojani inventar aktivističkoga rimskog muzeja radosno me podsjeća na sve one egzotične predmete koji su se mogli naći u starom Wunderkammeru, ili Kabinetu čuda. Taj famozni Wunderkammer bio je šarmantna preteča svih današnjih muzeja, a pojavio se u bogatoj Europi 16. stoljeća. Osim čuda flore i faune, tu su bili bez reda poslagani dijelovi i nacrti neobičnih strojeva, bjeličasti skeleti mogućih i nemogućih bića, skupocjeno ukrašeno pokućstvo, oksidirani bodeži, prašni medaljoni i rijetke knjige, tajne zemljopisne karte, rijedak porculan, perje, slike i skulpture. Neodoljivo to podsjeća na Schulzove Dućane cimetne boje, u kojima si mogao naći kalafonij iz Malabra, kineske preslikače, jaja egzotičnih kukaca, papiga tukana, indigo, nirnberške mehanizme, korijen mandragore, homunkuluse u teglama, rijetke i osobite knjige i mikroskope.

Ono što očarava jest pokušaj sažimanja beskraja. Naime, aristokratski je Wunderkammer bio mini-mundus, trodimenzionalna pozornica svijeta i povijesti, i predstavljao je patronovu kontrolu nad svijetom kroz njegovu mikroskopsku reprodukciju, što je danas svakako internet. Evo nas danas u Muzeju svega. Univerzalni muzej, internet je taj Wunderkammer, sveprisutna plošna cornucopia beskrajnih sličica svijeta od koje te u svakoj sekundi dijeli samo klik mišem. Ipak, kako bi internet mogao zamijeniti ljudsku potrebu za kretanjem, za opipljivim, protežnim? Raduje me da danas naše tijelo, ne samo naše oko, može ući kroz vrata najčudnijih muzeja na svijetu, kakvi prije nisu bili zamislivi. Oni se bave malim i nekanonskim povijestima te neukroćenim pripovijestima, u kojima su eksponati izloženi na sasvim osobit način, a teme su sve bizarnije i ponekad šarmantno suvišne. No kako komu; za razliku od većine žena, muškarci će prezrivo izviti obrvu i zapitati se komu normalnome treba amsterdamski Muzej ručnih torbica s više od 4000 eksponata, od srednjega vijeka do danas. No, sve su to itekako misteriju u nama potrebni Muzeji nabujale mašte, opsesija, sitneži i rubnoga. Primjerice, u Turskoj je otvoren Muzej kose s više od 16.000 izložaka, u Parizu Muzej kanalizacijskog sustava koji opojno i dosljedno smrdi, na Islandu falološki muzej. U Indiji postoji Muzej povijesti zahodskih školjki, u Wisconsinu Muzej cirkuskog svijeta, u Francuskoj Muzej slatkiša, u Teksasu Muzej bodljikave žice, u Washingtonu Muzej povijesti banane, u Rimu Muzej duša u čistilištu. A što je s paklom? Nadalje, u Ulmu je Muzej kulture kruha, u Berlinu Muzej slova, u Hondurasu Muzej leptira i kukaca, u Sommervilleu se može (nažalost, ne samo tamo) posjetiti Muzej loše umjetnosti, iako ne želim. U Philadelphiji se može vrlo ugodno poludjeti u Muzeju tjelesnih abnormalnosti s čak 200.000 izložaka, u Japanu dugo i tužno povraćati u Muzeju ljudskih i životinjskih parazita, u Hollywoodu skončati u Muzeju smrti, u Minnesoti vidjeti Muzej upitnih medicinskih instrumenata. Nasreću, u Italiji postoji vedri Muzej kulture uživanja sladoleda, u Sankt-Peterburgu Muzej Freudovih snova, u Berlinu Muzej zabranjene umjetnosti. I upravo je takvim malim muzejima nobelovac Orhan Pamuk posvetio posljednja poglavlja, a na neki način i cijeli svoj roman Muzej nevinosti, pripovijest o neuzvraćenoj ljubavi i nevinosti stvari. Prije nekoliko ljeta turski je pisac u Istanbulu otvorio, tj. utjelovio Muzej nevinosti, na čijim je eksponatima predano radio trinaest godina usporedo s pisanjem romana. Muzej je prostorna ekspanzija i opredmećeni negativ njegova romana, pa se u njemu mogu naći – osim starih fotografija, ambalaža, pisama, računa, šalica za kavu, tanjura i zbirki soljenki, ključeva i igračaka iz Istanbula sedamdesetih godina prošloga stoljeća – čak 4213 opušaka koje je popušila junakinja Fusun, i kako sam kaže, više nego ih izloženih ima Muzej duhana u Parizu. Nekom drukčijom poezijom od ove opsesivne proze odiše Muzej nečuvenih stvari u Berlinu, u kojem se, između ostalih rariteta, može naći Benjaminova pisaća mašina, kamen na kojem je sjedio Petrarca, spomenik kujici Lajki, voštani zečevi Josepha Beuysa, krzno posljednjeg patuljastog jelena iz zen samostana Myken Vhu.

Kao pjesnikinja i ljubiteljica svega reprezentativnog oko poezije, nedavno sam se zapitala odakle toliki manjak Muzeja poezije na svijetu? Pritom ne mislim na neatraktivne muzejske web stranice i na pljesnive, samotne rodne kuće pojedinih pjesnika, a pogotovo ne mislim na muzeološke tekstove o poeziji. Recimo uvodni tekst i antologija Muzej modernoga pjesništva H. M. Enzensbergera, ipak nije muzej u koji možeš unijeti osim svijesti i tijelo.

Evo me kako dječje maštam o klasičnom konceptu golemog muzeja na tri kata kao elitnog i posvećenog prostora. Recimo, pravi pravcati Muzej svjetske poezije kroz stoljeća, koji bi – osim pjesama i pisama – izlagao svojevrsne relikvije, dičio se jastučićem za igle recimo Cvetajeve, Leopardijevim ubrusom, srebrnom pljoskom E. A. Poa, Whitmanovim nožem, Ujevićevim šeširom, Dragojevićevim starim tenisicama za trčanje Maksimirom i tako dalje. No, kad bi napokon bio otvoren, bi li u ovakvo prozaično doba opstao više od nekoliko mjeseci, godina? Nažalost, jedan od neobičnijih i grandioznijih Muzeja poezije izgrađen u Kyotu, zatvoren je prije nekoliko godina nakon samo šest godina rada. Možda zato što je bio posvećen samo tradicionalnoj japanskoj poeziji, točnije klasičnoj antologiji Ogura Hyakunin Isshu, koja je sadržavala pjesme više od stotinu autora. Njegovo zatvaranje čudi jer se radilo o zapanjujućem vizualnom čudu visoke tehnologije, jer, kako to biva u Japanu, iza njegove gradnje stajao je ekscentrični milijarder, vlasnik Nintenda. A gdje su drugi entuzijasti? I kako bismo mi gledali na muzej hrvatske poezije koji je otvorio neki korporacijski div? Čini se da se osim Japana, samo Amerika značajnije pozabavila poezijom u muzeju. Pa samo u glavnom gradu Amerike postoji živahni American Poetry Museum i Museum of Russian Poetry posvećen Cvetajevoj, Pasternaku, Ahmatovoj, Gumilevu, Mandeljštamu. Vjerojatno bi bilo zanimljivo prošetati interaktivnim muzejom pjesništva neobičnog naziva Rural Oklahoma Museum of Poetry. No to je, koliko je meni poznato, sve. Tako su mnogi „muzeji poezije“ ostali spljošteni, zarobljeni u nekom nemuzejskom tekstu, izgrađeni i otvoreni posjetiteljima samo u rečenicama i poetičnim naslovima kojima su njihovi autori nakitili svoje proze i romane. Sjetimo se, kad smo već tu, naslova poznatih romana Muzej tišine, Muzej straha, Muzej nevinosti, Muzej zaboravljenih tajni, Muzej bezuvjetne predaje, Muzej zaboravljenih sjećanja, pa i spomenute slavne antologije Muzej moderne poezije i nešto novije Iz muzeja šumova.

Zapravo, osim čeznutog monumentalnog Muzeja svjetske poezije, možda bi bio dovoljan za početak još jedan rubni. Neko mjestašce na uglu koje bi spadalo u ovu skupinu muzeja cimetne boje; naime, Muzej slavnih muzejskih naslova i njihovih naslovnica.