Veće od kuće | Dorta Jagić

O ČAROBNOM BRIJEGU

svim neznanim junacima

Ponekad, kad se razboli, tijelo je tamna avlija, kućica noći. Da, tijelo i dalje bude tvoj kutak, ali najmračniji kutak svijeta. Kad je pogođeno izvana, tijelo se pretvori u kamen koji je nateže dići. I ništa drugo više nije važno, kad je tijelo nekom vanjskom, nerazumljivom nepravdom protjerano iz tebe, tvoje zaštite u daleki i nepoznati mulj, u neprohodne šikare, vrele pustare da se snađe. Da se samo bori, vrišti bolom kad ga napadne čopor sitnih pasa, škorpiona, nevidljivih zmija. Onih bića što se vide samo pod mikroskopom, a koja žele biti veća od tvoje kuće, tvoga tijela. I voljela bih da ga mogu čvršće zagrliti, uvjeriti ga da ga volim, da ga nisam htjela izdati.

Iako je prije četiri godine parkovima vladalo rajsko proljeće, u Maksimiru sam se zarazila – da li preko krpelja ili tigrastoga komarca ne zna se – paklenom bakterijom pompoznoga, gospodskoga imena – Borrelijom burgdorferi. Ali ne, ona nije nikakva kraljica ni dama. Ružna spiroheta, zmijica.

Da se odmah razumijemo, ta borrelia je ponajprije podmukli alien. Evo i zašto. Kad se naša isisana krv u zatku krpelja pomiješa s tjelesnim tekućinama u kojima živi borrelia, ona nanjuši ljudsku krv kao morski pas. Shvati da se crvenom rječicom može s lakoćom ubaciti u sustav naivnog domaćina. Ono što je već polje rubnoga žanra, što je hard core SF u ovoj mikrobiološkoj priči, njezina je hematološka i glumačka stručnost: brzinom svjetlosti napravi test kojeg vam je krv tipa. Kao da je doktorirala hematologiju, razumije se u krvne grupe i faktore. Jer zna da će je na ulazu napasti vojska antitijela. Kad je antitijela zapaze na radaru i krenu u boj, ona vješto maskira, promijeni svoju površinu i upada bez karte i izbacivača na naš meki teritorij. Prava lukava invazija u stilu body snatchers.

Prvo mi je bila napadnuta lijeva noga, a mjesecima kasnije cijela ja. Bolest mi je prekasno dijagnosticirana da bi je u oralnoj ofenzivi pobili antibiotici i to je ostavilo, pokazalo se, trajne posljedice na moja tkiva. U dane kad su me ruke, prijateljice kojima pišem, a i ostali udovi već počeli izdavati, a svaki je pokret bio čista kristalna bol, uz pomoć znanih i neznanih prijatelja odlučila sam pokušati s liječenjem u jednoj od najboljih europskih klinika za lajmsku bolest. Bio je kraj travnja 2017. Čim sam stigla na prag, počela sam s liječenjem na mom Čarobnom brijegu, u njemačkom lječilištu Vital Klinik.

Unatoč općoj pekućoj boli i stalnom nabadanju iglom nas lajmera, u klinici je atmosfera bila topla, čak radosna. Kukanje je često bilo praćeno žarkocrnim humorom i vicevima. Nakon intravenoznog primanja klaritromicina i male šetanje parkom, svakoga dana naša Lajmska internacionala za zasebnim stolom u velikoj blagovaonici imala bi vruću sjednicu tj. ručak. S rukama u zavojima, žustro nabada i nova iskustva i bogatu salatu čudna blijeda svita – Šveđanka, Irac, Australka, Njemica, Austrijanka, Nizozemka i ja. Sjedali smo i dizali se svojih stolica da bismo iz hladnjaka dohvatili jogurt ili puding, a jedino je lijepa Iman, pacijentica iz Saudijske Arabije, mirovala u svojim kolicima. I jedina nije imala onaj beskrajno dug zavoj oko šake, jer su joj vene za ubadanje iglom preslabe. Sjećam se, tog se utorka većina nas patetično i bez imalo duha žalila na užasan umor i bol. Na pucanje žila, na ovo, na ono. Ona ne. Pitam oprezno, a ti Iman? Uprla je svoje blago nakošene čokoladne oči u mene i rekla: Život je uvijek lijep.

Ponekad mi se činilo da i nisam bolesna. To je bilo u prilikama kad bih vidjela istinski napadnuta tijela. Prekrasne ruševine. Jedne je večeri pokraj mene za stol sjela vitka sjena nekad očito vrlo zgodnog, profinjenog muškarca, s karizmom rock zvijezde na rehabu. Rekoh sjela, no to je pogrešno. Šveđanina su sestre dovezle u kolicima. Čujem da je jučer stigao na novu kuru antiviroticima. Nakon ne znam koliko godina kura antibioticima. Gotovo da nisam mogla jesti pokraj tolike krhkosti. Nosio je lijepe, ali najdeblje naočale koje sam ikad vidjela, s najtamnijim mogućim staklima. Od liječnika sam saznala da je posrijedi hiperosjetljivost na svjetlo, kao i na zvuke. Sjedio je kao skulptura od tamnoga stakla u tim kolicima, polako je jeo rižu i nije pričao s nama. Kapsuliran u svom ni sa kim drugim djeljivim tijelom, šutljiv u svojoj borbi. Krhki junak.

Kad je iduće večeri opet stigao za naš stol, pokušala sam uključiti Krhkog u naše čavrljanje. Unatoč oprezu i oklijevanju da ga uznemirimo, naši su glasovi oko stola, oblikovani u oštre kuke upitnika, probijali fine čepiće u njegovim ušima. Slušao je i, začudo, odgovarao. Štedljivim, mirnim glasom. Jedva čujno. Jedan od odgovora bio je – sedam aktiviranih virusa. Pokušala sam predočiti tu borelioznu dvorsku svitu kako hara hodnicima njegova tijela. Nismo komentirali. Nismo znali što reći. Kad znamo da je u stadiju kad je borelioza upalila previše koinfekcija, a da bi… A vitka sjena motrila nas je iza onih golemih očala boje nafte i rekla da je ovdje na liječenju pola godine. O svome trošku, odvojen od djece i žene. Od svijeta, slova i zvukova. A najviše od svega voli čitati. I da će, kad se vrati u Švedsku, tužiti svoju vladu za pogrešno liječenje. Tamo su ga šopali antidepresivima, govorili mu da je samo depresivan. Opet sam pomislila, junak.

Ipak. Nisu svi ljudi junaci na isti način. Prije nešto godina, supruga Helmuta Kohla ubila se zbog sličnog nestanja. Bolovi, nepodnošenje svjetla. Ali opet, tko može tvrditi da ona nije junakinja?

Danas, dok ovo pišem, prošlo je godinu dana od Čarobnog brijega. Moje je tijelo došlo natrag meni, vratilo mi se na svjetlo. Zagrlilo me; uostalom, toliko sam se molila za njega! Zdravlje mi je puno bolje, iako se crne dame borelije nisam posve riješila. No ne sumnjam da će svanuti i taj dan oslobođenja, vrlo skoro. Ali još se znam s tugom sjetiti, osobito u šetnji gradom ili napornom vježbanju, prizora tih nepokretnih, srušenih tijela, od čudne bolesti zauvijek otetih ljudi. Tih bolesnika koji su ležali u nezamislivoj tami oboreni zmijolikim uljezom na dno. I tako godinama čame živi zakopani u tvrdoj čahuri guste tame i gluhoće. Uzalud lajm protesti diljem svijeta. Tisuće i tisuće glasova. Velike ali u zaključcima kontradiktorne konferencije po velikim gradovima na temu kronične borelioze. Nove metode liječenja, sjajne alternativne ideje. Jer mnogi paralizirani i dalje leže u srcu tame, ali ne samo svoje. One tame neznanja i nerazumijevanja u koju ih zavija većina svjetskog medicinskog establišmenta. Ta kasta u bijelom kaže: žao nam je, ali vi ne postojite.