Veće od kuće | Dorta Jagić

POHVALA KIŠOBRANU

Prije nekoliko godina, mlada je plesačica, koja je te jeseni pohađala moju radionicu pisanja, prije sata ispričala pred polaznicima da me sanjala. Bila sam dječak koji je progutao veliki crni kišobran i polako umire od gladi i žeđi u ispražnjenom olimpijskom bazenu. Zajedno s kolegicom plesačicom koja je naišla, polegle su dječaka i jedva mu – povlačeći dršku kroz usta – izvukle kišobran iz utrobe. Ta me pričica pogodila. Jer te sam godine bila u nekim stvarima neobično kruta i suha, a da nisam znala. Tih sam dana napisala pjesmu „Progutani kišobrani”, i neko me vrijeme počelo zanimati sve oko kišobrana.

No krenimo redom. Proljeće, londonske ulice. Valjda je svima koji su bar jednom pošteno – onako londonski – pokisli jasno zašto je u Engleskoj pri susretu na ulici uobičajeno prvo porazgovarati o vremenskim prilikama. Možemo reći, weather je govorni tik i ritualna tema dana, kao i čaj u pet. Naravno, tamošnje su vremenske neprilike urnebesna pojava jer su u najmanju ruku manično-depresivne. Divljaju kao da imaju izmučenu ljudsku narav.

U jeku jednog davnog proljeća, prije večernjega nastupa šećući s kolegicom pjesnikinjom S. londonskim ulicama – upravo zbog tih istih vremenskih prilika – postajem neugodno svjesna egzistencije kišobrana kao stvari-po-sebi. Mogla bih reći, kišobrana kao takvog i ovog moga u ruci kao – nikakvog. Bizarno je što mi se svijest prisilno zavrtjela oko tog glupog predmeta a ne velegrada. Svojom aluminijskom mrežom, poput pauka, kišobran me krio i krao, od velegradskog šarenila prolaznika, od sjajnih izloga i gustih nizova viktorijanskih znamenitosti. Ljuljam se na potpeticama u luku napete pažnje – poput kormilara – s tom batinom ispred lica, a ispresijecani kraćim stankama sunca, londonski me kiša i vjetar pošteno tuku. Točnije, udaraju me divljački, bodu i štipaju po cijelom tijelu, šibaju tolikom silinom kao da sam im nešto gadno skrivila. Ipak, epski se boreći i s kišobranom i s olujom, postala sam svjesna smiješne panike i nevažnosti turističkog razgledavanja – a osobito suvišnosti, jada i neke vrsti laži svoga malog kišobrana. Sićani kišobrančić se izvrtao na drevnom otočnom vjetru, smrtno grčio. Zapravo, bio je daleko jadniji od mene pred naletima vjetra. Na koncu, ja sam štitila njega od nevolje, a ne on mene.

Nakon dva sata pješačenja dugom alejom uz Hyde Park moj je kišobran naposljetku junački pao. Izlomio se i srušio na asfalt, kao i moj turizam. Časna smrt, ili se to meni samo čini. Možda prije kukavički, kao rezignirani kukac. Ipak, što je to mali kišobran za par eura u jednom olujno ljutom i kapricioznom Londonu? Smočen do kože, turski pisac Mehmet Murat Íldan, koji slavi kišu i kišobran kao oblike umjetnosti, dobacio bi mi s druge strane ceste: Lady, i slomljen kišobran bolji je od nikakvog kišobrana.

A ako je kišobran tako pretenciozan i važan, zašto spada u one predmete koji nikad ne završe u nabacanoj starudiji na tavanu, ustvari koje je najlakše negdje izgubiti, slomiti, zaboraviti u vlažnoj kavani. Kao biće, kišobran je kalvinstički predestiniran da se izgubi. I prhko nestane iz naše svijesti. Kad smo kod bića najpodložnijih zaboravu, novinar i pisac Will Self za epigraf svoga romana Umbrella koristi upečatljivu Joyceovu rečenicu iz Uliksa o kišobranu i bratu. Zašto bratu? Mnogi možemo provjeriti na svojoj koži je li istina ta njegova tvrdnja: Brata je lako zaboraviti kao i kišobran. Vjerujem da tu ima nešto kainovsko.

Čini se da svaki kišobran nije samo sekundarni rekvizit oblačnoga vremena; njegovo tjelce s onim žicama i razapetim platnom ima gomile estetskih i bajkovitih upotreba te teorijskih ekstenzija. Iz tko zna kojih sve razloga, kišobran je čest motiv u književnosti, slikarstvu, kinematografiji, modi. Znan prizor: prazna čaša na vrhu crnog rasklopljenog kišobrana. Magritteov omiljeni motiv bio je baš crni kišobran; poznata je jednostavna slika s čašom vode Hegelovi praznici iz ‘58., a kišobran je – Hegel. Iznenađuje kako je nježan prizor – ona poznata fotografija – zaspalog Salvadora Dalija s otvorenim crnim kišobranom. (Skoro kao što je nježna i ona vječna black umbrella haljina.) Doista, ljudi oplemenjuju kišobrane; nema tog običnog, aluminijskog kišobrana koji ne bi bio čudesan i lijep u ruci dadilje Mary Poppins. Ili multi-praktičan kao čamac malog Iveka u neodoljivoj priči „Šestinski kišobran” Nade Iveljić. A da ni ne spominjemo filmski dirljivu, klasičnu ljepotu svih onih lirsko zaljuljanih, raznobojnih Cherbourških kišobrana u šik trgovinici s raspjevanom mladom Catherine Deneuve, na početku karijere. (Ta plavuša sigurno nije progutala kišobran.)

To su silni, slavom od zaborava spašeni kišobrani! Ipak, za vrijednost meditacije o ljepoti ne podcjenjujem nevažni, mali kišobran iz trafike. U njemu je puno neke neobjašnjive, male tuge. Bez sumnje, jedan od melankoličnijih prizora u Londonu bio je – nakon oluje – prizor pomora stotine malih kišobrana po prostranim ulicama. Posvuda po tlu razasuti mokri, polomljeni metalni kosturi. S vlažnih pločnika stršali su prema nebu slomljeni zglobovi žica iz sićušnih krilatih leševa, kao zadnja molitva. Ili kao pobijeđeni mali svemirski pauci Davida Bowieja. Pomišljam, ovakvu oluju ne bi izdržali ni oni najčvršći, od plemenitijih metala, skupi kao umjetno zubalo.

Zapravo, primjećujem da priličan broj Londončana ne nosi kišobran. Jer zašto ga povlačiti po rukama, kad često samo nezgrapno tetura u trci po metrou? Možda samo oni prolaznici, šetači željni stila i nošeni nekom neproničnom željom podsvjesnog, željni poruke, stejtmenta. Ali, što poručiti? Posve očekivano, rutinizirani frojdovci tvrde je kišobran simbol falusa stidljivo skrivenog pod svojim obodom. Rekvizit je to istodobno agresivan i svetački, stvar ujedno prijeteća i zaštitnička. Osim toga, sklopljen, kišobran izgleda kao uskličnik, a otvoren kao upitnik. Unatoč dojmu da je općenito nevažan, pokazalo se da njegov zaborav u tramvaju ili kinu u labirintskim semiološkim svjetovima može značiti mnogo više nego što stvarno znači. Znači li kišobran zaista uvijek nešto više od sebe, ako o njemu napiše čak i bezveznu rečenicu neki pjesnik ili filozof? Da se oko zaboravljenoga kišobrana jednog karizmatičnog filozofa mogu oviti cijele hermeneutičke gibanice, pisati doktorski radovi, dokaz je mali Nietzscheov fragment, obična nadrljana rečenica: Zaboravio sam svoj kišobran. Švicarski pisac Thomas Hurlimann, nadahnut Derridinim komentarima tog fragmenta, napisao je filozofski roman Nietzscheov kišobran, u transcendentalnoj kišobranologiji prateći filozofa u njegovim šetnjama s kišobranom. Odatle možda nije slučajno da zaboravljenim kišobranom počinje Kafkin roman Amerika. Ipak, meni se – u mojoj naivnosti – čini da sve ono što je važno kod Nietzschea nema puno veze s kišobranom. Da jest, valjda bi napisao neku Genealogiju kišobrana.

Ali i da jest, morao bi izmišljati. Odakle nam, iz kojih tama vremena, dolazi kišobran? U enciklopedijskoj natuknici stoji svega nekoliko praznih rečenica, ali tko je konstruirao prvi kišobran ne zna se. Franjevci vele – jezuiti. Odakle franjevačkim povjesničarima tvrdnja da su stari jezuiti izumili kišobran? Poznato je da su se iz reda isusovaca regrutirali matematičari, astronomi, liječnici, arhitekti, političari pa čak i hvatači i krotitelji zmija, ali ne i tvorci kišobrana. Mnogo objektivniji povjesničari tvrde da je prvi kišobran izmislila neka dvorska glava iz drevne kineske dinastije Wei. Dakle, prvi kišobran je bio aristokratska ekstravagancija iza Kineskog zida. Izrađivao se od teškog, namašćenog dudovog papira, a umjesto današnjih metalnih žica, držale su ga žice od riblje kosti. Riječ je o tradicionalnom japanskom parasolu. Zasigurno je to bila lijepa slika; kad bi kineski car kretao u lov, sluga bi iza njega nosio čak 24 kišobrana. Onako šareni, bili su bitku protiv ružnoće ubijanja i sive smole magle.

Začudo, pjevanja i filozofiranja o kišobranu nema mnogo. Naravno, postoji nešto pjesama o kišobranu među kineskim pjesnicima, recimo u Zhang Zaoa. Neobično, jer sama je riječ na engleskom potentna, aluzivna, jer umbrella dolazi od riječi umbra, na latinskom sjena. Od Johnatana Swifta nešto je više napisao Robert Louis Stevenson u eseju „Filozofija kišobrana”. Tu Stevenson tvrdi da je, osim što je civilizacijska tekovina, nošenje kišobrana znak respektabilnosti. Kišobran je postao prepoznat simbol društvenog statusa. Vjerojatno muški rekvizitarij, poput fine maramice i džepnog nožića. Ali i čarobnog štapa. U Stevensonovoj imaginaciji, vjerojatno se radi o onim prevladanim kišobranima s konstrukcijom od skupocjene kitove ušne kosti koja je gusta poput porculana. Zanimljivo je da ta kost ima upečatljiva akustična svojstva, i provodi zvuk bolje od cijelog kostura zajedno. Tko zna što se sve moglo čuti noseći takve kišobrane ulicama. Možda baš zahvaljujući akustici, John Gay se – u šetnji prisluškujući odlomke – mogao zabavljati ironijom i raznim parafrazama u poemi „Trivie ili o umijeću šetnje ulicama Londona”. Možeš se zabaviti, ali možeš li se opit kišobranom? Sigurna sam da je opoj i zanos kišobran mogao izazvati vrteći se hipnotično u raznim tradicionalnim plesovima i karnevalima. Sigurno je bilo zabavno spisateljici Gillian Hanson istraživati vezu između kišobrana, velike literature i onog subliminalnog, karnevalskog u društvu. A u trezvenim gradovima?

Naravno da je glavni grad zapadnjačke kiše i kišobrana London; prva prodavaonica kišobrana na svijetu otvorena je upravo u Londonu 1830. i dan-danas nosi ime koje ulijeva povjerenje, James Smith and Sons. U starinskom otmjenom dućanu, onako položeni u košare naopako sa svijenom drškom, duguljasti i ozbiljni kišobrani izgledaju kao neka staromodna proteza, zapravo starinska antena. Drevni nebeski štap za ruku džentlmena proroka, filozofa. Možemo samo motriti kroz narošene izloge kako taj davni kišobran, stari britanski djed polako i sigurno odumire, toliko različit u svojoj težini od ovih novih, post-današnjih, prozirnih i gotovo duhovnih bića. Čak futurističkih, čije drške svijetle u mraku, kao u Blade Runneru. Ili sublimnih a samozatajnih kakav je onaj prozirni kišobran u ruci Scarlett Johansson dok tumara ulicama Tokija u filmu Lost in translation. Nestaje i onaj poetični kišobran, velik kao neko jedro a bijel – kao oblak nad glavom – koji nosi Mariko Okada u filmu Žene u zrcalu, što je i inače estetski znak prepoznatljiv kod redatelja Yoshide. Samo Yoshida zna što je taj kišobran. Placenta, zastor, uporna misao, neko sanjivo i ključno sjećanje?

Ako je tako lijep, višeznačan i koristan, zašto je tako sporo osvajao pragmatičnu Europu? Neko vrijeme sve što je valjalo, prvo je dolazilo u kraljevske i biskupske palače. Jednu je takvu rijetku, neobičnu napravu davne 1340. papi Benediktu u Firencu na dar donio veliki svjetski putnik i papski nuncij, Ivan od Marignollija. Unatoč papinom oduševljenju kišobranom, tko zna zašto se ipak taj mokri predmet želje na europskom tlu ipak nije ozbiljnije uvriježio. Nakon više stoljeća jalovih početaka, šira će proizvodnja kišobrana živnuti tek u osamnaestom stoljeću, i to zbog šarma papirnatih kišobrana koje su europski trgovci donijeli iz Kine u naše krajeve. Ipak, većina je muškaraca kišobran smatrala odviše feminilnim dodatkom vanjskoj pojavi. Zna se, muškarci trebaju nositi pušku, cigaru, mač, štit. I ta se jednospolnost zadržala do osamnaestoga stoljeća, sve dok se nije pojavio ekscentrik i filantrop, Jonas Hanway. Kažu da je bio prvi muškarac koji je neustrašivo pronosio kišobran nad glavom uzvišenim ulicama Londona. Naravno da je ispočetka bio praćen porugom svjetine, što mu je vjerojatno odgovaralo. Još je jedan pionir kišobrana iz Londona, izumitelj Sameul Fox. Samuel je tvorac konstrukcije današnjeg plastičnog i najlonskog kišobrana. Davne 1851. Osnovao je tvrtku Fox Umbrella Frames Ltd., koja je prodavala kišobrane po cijelom svijetu. Mislim da je već stoljeće kasnije njegov kišobran bio lik po sebi i na filmu. Glumac Gene Kelly u ekstazi raspjevanog plesa s kišobranom, u holivudskim dvadesetima značio je razmočenog, mekog muškarca po mjeri svake romantične žene.

No, za upućenijeg romantika veliki kišobran bi trebao podrazumijevati ne samo ljubavnu zaštitu za dvoje, već neku nejasnu, čak smrtonosnu opasnost. I taj pravi romantik zna da je kišobran zapravo oduvijek bio opasno oružje. Ne samo danas, kad se filmskom antagonistu Batmanu, ubojici Penguinu, od svih raspoloživih pljuca, u ruci uvijek nalazi kišobran – cijeli arsenal oružja u kišobranu – od eksploziva do oštrica. Magazin Daily Mirror – u izdanju iz davne 1902. – donio je upute ženama kako se obraniti od nasrtljivca kišobranom. Ipak, teško da je savjete tog starog članka imala u netom obrijanoj glavi Britney Spears dok je nekog paparazza – žestoko i u ritmu svojih pop poskočica – mlatila kišobranom. Ne trebaju upute, žene obrambenu moć kišobrana jednostavno intuitivno znaju, a posebno je to slučaj kod otmjeno uvrijeđenih bakica, za koje lopovi znaju da im i nije baš tako lako drpiti torbicu. Nije kišobran samo oružje napada, već i obrane; prije nekoliko godina zbila se čak i kišobranska revolucija, i to u inače mirnom Hong Kongu, kad se tisuće prodemokratski orijentiranih demonstranata u protestu Occupy central branilo od policijskog plina i papar-spreja otvorenim kišobranima. Kišobran je mnoge obranio, stoga nije čudo da se u različitim oglasnicima i nesvjesno kišobrani prodaju kao oružje, puške: prodajem kišobran ženski automatik 63 cm žuti, nudim kišobran automatik 54/8 Perleti 25384 muški, sklopiv. Nije sve ostalo samo na ubojitom, militarnom žargonu, prelilo se u život. U ne tako davnoj špijunskoj povijesti dogodile su se itekako jezive kišobranske likvidacije. Naime, bugarski disidentski pisac i novinar BBC-a, Georgi Markov, ubijen je u Londonu 1978. od KGB-a nekim paklenim kišobranom za ubijanje, koji je imao mehanizam za ubrizgavanje otrova ricina. Njegov bugarski kolega, novinar Vladimir Kostov, doživio je isti otrovni ubod kišobrana u Parizu. Kostov je preživio, ali u noćnim, tajnim koracima iza sebe, dok mu po kišobranu tutnja kiša, Kostov od tada sigurno može naći izvor paranoičnih maštanja. A na pogrešnome mjestu iznenada otvoreni kišobran može poslužiti i kao uzrok neželjene smrti. Od progutanog i u želucu otvorenog kišobrana umro je poznati kanadski gutač mačeva. Ono što je plesačica sanjala za mene, njemu se zaista dogodilo, ali nije bilo nikoga da ga spasi. O njegovu je grotesknom usudu svojedobno izvijestio British Medical Journal, zabrinut za čitateljstvo koje guta mačeve i kišobrane. A jedan od originalnijih i mističnijih napadača na predsjednika Kennedyja, takozvani tajanstveni „Čovjek s kišobranom”, bio je ubojica s kodovima i simbolom mučnih tajni. Naime, tajanstvena je prilika viđena tog izrazito sunčanog dana kako otvara kišobran i njime izvodi neke pokrete baš dok je prolazila limuzina sa žrtvom. Navodno je, po političkim gatanjima, kišobran bio simbol popustljive politike prema Hitleru, koju je Kennedyjev otac podržavao tridesetih godina. Dakle, u ljudskoj glavi kišobran može svašta predstavljati, kao Rorschachova mrlja.

Vesna Parun sigurno nije progutala kišobran, kao ja. Dapače, ona je njime vitlala u obračunima. Zanimljivo je kako je za jednu našu veliku, mudru i luckastu pjesnikinju muški kišobran bio moćan objektni korelativ, puna metafora. Danas je ženski kišobran u muškoj ruci jednako rječit kao i muški kišobran u ženskoj. U ove je naše pjesnikinje kišobran poslužio umjesto srednjeg prsta ili najobičnije batine. U polemičnoj knjizi proza Pod muškim kišobranom, pjesnikinja Vesna Parun svojim je iskustvom dojmljivo posvjedočila o nekom univerzalnom stanju stvari. U govoru o ženskom iskustvu stupanja na mačodinu književnu scenu poslužila se kišobranom:

Netom stupih na tvrdo zemaljsko tlo, kraj mene se odnekud našao i taj amblem muškarčeve ovozemaljske biološke i antropološke nadmoći. Nije se našla ni sablja ni puška, i odmah se moglo znati da ratnik nisam i da – iako pod Marsom rođena – neću prva zapodijevati kavgu. Nosit ću sa sobom, umjesto batine, muški kišobran i rastvarat ću ga kad god se crne oblačine obzorjem nadviju. I jer sam žena, bit ću zbog tog rekvizita – svjesna sam – smatrana ne samo ekscentričnom i luckastom, nego će se i moj trnovit ženski, da, upravo beznadno ženski povijesni put priviđati kao hrpa nereda i proturječja.