Veće od kuće | Dorta Jagić

POHVALA VODI

U srcu mora dubine se stvrdnuše.
Izlazak 15,8

Dan je bio vruć, ali u plitkom kristalnom moru nedaleko Splita nije bilo nikog. Čak ni odraza moga samosažalijevanja. Sjele smo za prvi stol na terasi kafića uz obalu, i, unatoč moru, bila sam nervozna. Ali ne i Doris. Splićanka Doris ima lijepe pješčane oči, pješčani sat položen vodoravno. Gleda me, njezine mi oči brišu uske granice tog dana. Da istjera moje strahove za sutrašnjicu, priča mi o borbi protiv snažnih krakova vremena, da se treba izmaći i živjeti u sada. U Stobreču more je beskrajno, plitko i mirno kao pista, nebo slijeće svake dvije minute, galebovi umireni čuče na površju, ti utjelovljeni oblaci. Sve je mirno i poravnato kao stolnjaci pred veličanstveni smak svijeta.

Dolazi visoka, mlada konobarica s modrim očima tog plitkog mora, ukošenim kakva je i bijela santa Ledo šlaga u kavi, tog utjelovljenog srca djece. Sve je oko nas bijelo ili plavo. Pod suncobranom sjedimo u – za taj tren – nekoj nerazrješivoj vezi, Doris mi velikodušno daje taj sada, ja taj trenutak primam kao biljni bombon protiv svjetskog kašlja. Popila sam dvije čaše vode, koje mi je konobarica natočila iz slavine. Ta je slavinska voda stara oko 4 milijarde godina, ali to se ne vidi, jer voda ne živi u prošlosti. Eto lijepe misli o bezbrižnosti. Upravo sad prolazi trenutak u vremenu! Moramo postati taj trenutak! zapisao je P. Cezanne. Tko ide za sutrašnjicom, zanemaruje današnjicu, rekao je Augustin. Umirena spokojem svoje otmjene prijateljice, počinjem plutati u novoj plavoj haljini na površju poslijepodneva, i na moje je lice napokon počelo slijetati nebo. Izašla sam iz tamnice vremena.

*

Nekoliko dana kasnije, u zenitu ljeta, a minutu prije nego sam krenula pisati ovu pohvalu vodi, popila sam na terasi sućidarskog stančića valjda litre vode. Kao nektar s neba. Volim vodu. Ali što ja imam dodati o vodi, pa koliko je već iscrpnih i poetičnih knjiga napisano o vodi? I u toj mojoj pohvali neizbježni su propusti, izostavljanje bezbroj važnih činjenica. I što mi kopneni sisavci uopće znamo o vodi? Pijemo je, kupamo se u njoj, kisnemo, znojimo se, plačemo je, pa ipak, kao da vodu i njezino tkivo duše ne razumijemo. Navodno, izložena različitim melodijama, čak mijenja molekularnu strukturu. Tko zna kakva je to posrijedi božanska tajna, a mi u nju zabadamo zastavu, branu, cijenu, prelako se njome razbacujemo uokolo, mislimo da je manja, samorazumljivija od nas. Uskoro će nam biti kao suho zlato, rijetka i skupa. Jer ona nije pohlepna kao mi, u vodu se ne mogu podvaliti algoritmi dobiti naših računala, one kopnene dijalektike cvrčaka i mrava. Ona ostaje u sebi slobodna.

No, da se vratim onoj jednostavnoj sceni prigradske terase i vode. I tako, usijan zrak titra nad asfaltom, vruće je, strusila sam već petu čašu punu obične, hladne vode. I s tom vodom popila to sada, kao slasnog crva. Nekako svjesno. Kao da čitam vodu. I što piše? Piše da ovdje i sada imaju osobit okus svedopuštenja. Kao prazan papir i olovka. U pitkoj vodi, naizgled, kao da nema baš ničega. Ali može biti svega. Na primjer, radosti onoga koji je bio pregrijan i žedan, pa se napio.

Nekom neistraživom mudrošću Tvorca, sam temelj života, voda, posve je lišena mirisa, boje i okusa. Tek ponekad nas nagrade nijanse dubina plavičasto prozirnog, sivog ili bijelog koje nose kiša, para, magla, snijeg. U vodi nema nikakvih brazgotina vremena, otisaka ljudi. Ni kriptičnih zapisa prošlosti, nema naznaka budućnosti. Nema ni onih vrtoglavih prirodnih ciklusa, poznatih refrena kao u drugih elemenata. U njoj očito miruje ta neuhvatljiva i mirna molekula slobode, nešto od neizrecive vedrine vječnosti. (Je li nešto od vječnosti uopće kategorija vremena?) U vodi je rastopljeno kao šumeća tableta to neshvatljivo sad, isto koje postoji i u Stobreču i u Južnom kineskom moru. U vodi nema one nategnute dinamike prolaznosti i anatomije vremena. Njezina je dijalektika posve druge naravi. I njezino je vrijeme druge naravi. Od koje tvari uopće načiniti najtočniji sat u prirodi? Klepsidra, vodeni sat, nije pravi sat. Kao što to nije ni pješčani. No kao što postoji sunčani sat, tako u sjeni nečeg drugog živi onaj sporiji, onaj od praha, pod lišćem, dubok i skriven kao korijen naših palucavih jezika, onaj i od najcrnje noći tamniji sat. Prah. To je ona masna zemljana ura, važna za ptice, vukove, lisice i ljude koji sade bilje, žive od ploda zemlje. Kako starimo, tako se sve više naginjemo tom tvrdom, tamnom satu u koji – u epilogu života – liježemo. Kao osušen plod. Jer voda nam od rođenja pripada, klokoće u nama dok smo živi, kad umremo, vraćamo se, odjednom isušeni, ravno zemlji u usta. A voda u ožalošćenima brizne van na oči, u suzi i plače za nama. Voda postane podloga boli, suza, jedan od najdivnijih oblika vode, odmah poslije rose i pahulje.

*

Ležim na plaži podno Marjana. Motrim tirkiz mora, taj goli mir. Voda nema neurotičnih hirova atmosfere, i zato, ako možemo tako reći, voda je predvidljiva. Nije posesivna, ponizna je, u nju možeš s lakoćom gledati s pržine, s vrela tla a da te ne vuče na svoje dno, da te utopi. Nema u nje zasljepljivosti i nedodirljivosti kao u vatri Sunca, nema zasljepljenja spektakularnih baklji. Ili groznice rađanja i venjenja, gnjilog crnila tla. Osim toga, voda uglavnom nije prevrtljiva kao zemlja; zemlja ima svoje mučne, dramatične i ekstatične smjene godišnjih doba, svoju plodnost ili jalovost iza suše, svoju oporu i zabavnu bipolarnost. Ali kao da nema puno izravne veze s nama, kad ogladnimo ne stavljamo na tanjur pire od pijeska ili odrezak od zemlje. Ili kad obolimo, ne idemo na zemljane terapije (izuzetak je ljekovito blato), već u toplice i na termalne izvore.

Kad smo načeti svijetom, voda nas liječi i proljepšava. Rosu su djevojke prije utrljavale u kosu za jačanje vlasi. Poznato je da bosonogo hodanje po jutarnjoj rosi liječi gljivice na nogama. Svježe otopljena ledena voda je lijek protiv suvišne masti, pretilosti. Malo je poznata osvježavajuća masaža snježnom vodom, kao i terapijsko trljanje morskom vodom za krvotok, liječenje olovnom vodom (oblozi kod udaraca), bornom vodom, srebrenom vodom (u vodu se spušta vruće srebro), oblozima destilirane vode, silicijskom vodom kod gripe, reume, želučanih tegoba. Tu su, osim vodotermoinhalacije protiv virusa, i razne učinkovite parne kupke za lice i za uši, za genitalije, pa vrući parni oblozi, primjena morske pjene protiv kožnih bolesti, ljekovite medno-pjenaste kupke, biserne kupke, terapije pjenom koja nastane na leđima konja nakon jakog trka, takozvani konjski sapun. Meni koristi post vodom. I plivanje u velikim, praznim bazenima.

*

Oduvijek sanjam bogato i živo, čudesne krajolike u jakim bojama. Sanjam najčešće vodu, i to brze rijeke i razna mora. U mojim putničko-mističkim snovima čak i Moskvu i trgove Rima oplakuje magično more. Ili nepostojeće utvrđene mediteranske gradove na čijim trgovima i rivama uvijek izgubim iste dvije stvari: lijevu srebrnu cipelu i ključ. I unatoč gubitku, nakon takvih se snova osjećam kršteno, okupano raskošjem modrine. Zahvalna sam. I vjerujem da mi se zato treba oprostiti što zaboravljam na njezine rušilačke poplave, ralje i nemani, brodolome, cunamije, zagađene i bakterijama zatrovane afričke rijeke. Pretjerujem u svrhu pohvale, s lakoćom potiskujući znanje da nije sve tako nježno s vodom – pristrana sam kao i svaki fanatik. Kao netko tko je prije svega žedan, a ne gladan. Uživam pjesničko pravo slagati se s onim što je danski pisac Isak Dinesen rekao: Lijek za sve je slana voda: znoj, suze i ocean.

*

Moje oči, da bi bile dovoljno dalekovidne da vide nevidljivo, trebaju obzor vode. Ipak, veći dio godine – pogledam li kroz prozor svoje sobe u podsljemenskoj zoni – ne vidim jezero ili beskraj pučine. Vidim samo travnate nanose tla, šume i neba koje kroz moje oči odražava zemlju, zemlju, zemlju. Iz nekog utilitarizma i inercije većinom živim u našem najvećem gradu na kopnu. Iako ima svoju dugu rijeku, ona je rijeka-Pepeljuga, zapuštena i odbačena Sava. I u toj njenoj izmještenosti zaboravljamo na nju, kao stanovnici osjećamo se posve zemljano. I u sjeni, neosunčano. Ovdje ću citirati iz putopisa Matka Peića: A onda te oko srca zgrabi tjeskoba: zemljin si utamničenik. Nigdje zatvorske kule s vrhom od betonskih zubi iza kojih te motri naoružan, svježe obrijan, ukočen stražar. Nigdje ključara. A svud osjećaš za vratima si, za rešetkom, okovan! Zazidan. Spoznaš svu satrapsku snagu, krvničku težinu izraza: kontinent! I ja ću s Matkom rezignirano uzdahnuti kontinent kao da bacam mesarsku sataru s velike visine u neki mulj.

No, nije sve na ovom kopnu tako suho. Tu ima teških magli i kiša, oko nas se zbijaju kapi u pari ili slijevaju u slatke vode. Rasuto je uokolo nešto manjih jezera, potoka i močvara. Dakle, kad sam na kopnu, živim podno Medvednice, koja je sva izbrazdana vodotocima. U blizini moje kuće teku potoci Črnomerec i Kustošak. Osim zbog oniričkog zdenca i jezerca Crne kraljice i snažnog medvedničkog vrela, Tisove peći, u srednjem toku Trnave, zrakom pripiti pentravci Zagrepčanci u šetnji uz potoke mogu doći do tajnih uvida o naravi žuboravih žila vode. Uz potok Bliznec, blizu Šumareva groba, pa mlinove na desecima potoka, ili uz Slani potok sa zagorske strane Medvednice (iz njega se od 1374. vadila sol iz bunara zvanih šokoti) mogu meditirati o blagom karakteru brdske vode. I uopće, svih voda.

Gledaš li mjehur od sapunice koji napuhuje dijete, ili obalni pijesak koji valja more, zapaljenu naftnu mrlju u oceanu, lako vodu možeš uspoređivati sa zemljom, vatrom, zrakom. U našem tijelu nema vatre, pa nas fijuci i siktanje blistave buktinje ne zovu na uron i sjedinjenje. Osjećamo tek zanos, trnce pri pogledu na zalaz sunca i noćni rep kometa. Voda tiho gloda, voda se drži sa strane i u prostoru je nisko položena, teži toku nadolje. Ponizna je, i zato voda nikoga ne vuče silom sebi, ne guši zakonima. Lopoči, žabe i pastrve sami žele biti tu. A, u nama nekom neznanom zavjetu nepuštanja i privijanja bića – kao kakvim ožiljenim seljačkim i zdepastim rukama – zemlja prijeti tom ljubomornom silom gravitacije. Od privezanosti za bića, duž svoje teške površine nosi rupe, zasjeke i bore ili pak uljane, temperaste tragove tupe ugaženosti i svjedočanstva težine. I sva troma od svojih teških, bogatih i tajanstvenih taloga stotinu vrsta povijesti, zemlja šuti i o pupanjima i o traumama kao napaćena baka. Pod koricama čađe, mahovine i plijesni mrko šuti i trpi, dok se ne njezino tkivo ne potrese i raspukne, zariga gustu podzemnu pulpu, kao vodom trudna stara lubenica. Tada se, u bljuvanju lave, zove Etna, Manua Loa ili Gunung Agung.

*

Fascinantni su i hipnotični golemi neplodni i bezvodni prostori. Kao što je jedan od najstrašnijih osjećaja praznina, tako je jedan od najradikalnijih, samoponištavajućih oblika zemlje pustinja. Ponekad je to prostranstvo grob nekog umrlog mora, kao što je Slana pustinja u Turskoj. Mjesto gdje je voda najveće blago, zlato. Gdje ti pogled seže, varavi mir opojne praznine. Atomi drhte od uzaludne jare, samoće. Golo tlo kamena i pijeska bez ukrasa ništa ne obećava, samo ta nepokretna materija isijava čamotinju ispod pijeska. I tvore šare tragovi skokova pustinjske čegrtuše. I sve te čarobne riječi koje su ljudi pridružili njihovu ledu i pijesku previše su bujne, nastanjene, pa makar i asocijacijama. Niz tih imena tvori brojalicu pjesmu: Ordos, Namib, Lop, Thar, Taklamakan, Atacama, Kizilkum, Karakum, Kalihari, Mojave, Dašt-e Kavir, Negev, Sonora, i naše slavonske dine u narodu zvane Krvavi peski. A postoji ime koje je golo i smrtno kao i sama pustinja – Gobi. Zapravo, svaka bi se pustinja trebala zvati Gobi, to je prava i strašna riječ za pustaru. A svaka opustošena ljubav, potonula bez bova budućnosti i presoljena neispunjenim obećanjima – Mrtvo more.

Ona američka Dolina smrti naoko je bez granica, kao i namibijska Obala kostura. Ništavilo iz kojeg izviruju samo nasukane kitove kosti i skeleti brodova. Ili građenje postapokaliptičnog, umjetničkog Crnog grada u Black Rock pustinji u Nevadi, koji se – po završetku festivala – opet vrati u ništavilo, odakle je i došao. Ta bi okupljanja u pustinji bila savršena iluzija bezgraničnog prostranstva i slobode, da prostor te pustinje ne djeluje toliko odbačeno i izmoreno neplodnošću. Kao da ne može ništa sadržavati što odstupa od nule. Ni ushit ni samosažaljenje. Pustinje su većinom u fini pijesak izmljeveni prljavi zubi hijene, ili kljun šakala. Nalikuju metafori za ostavljenost, za žeđ i glad svijeta. Gdje god pogled seže samo ta žeđ, žeđ i glad. Za vodom, hranom, ljudima, fatamorganama, za bujnim mirisima, oblicima.

I ta je ljepota, nesumnjivo, hranjiva i duboka ljepota mirne i velike apstrakcije, goleme monokrone plohe bez ičega što pomaže ičem ljudskom. Baš u tom svome neuljudnom nihilizmu, u prašnoj nultoj točci svega, pučine i pustinje ipak zavode putopisce, filozofe. Zovu one najveće među nama na četrdeset dana u skidanje suvišnih šara svijeta. Osim Mesije, zovu na iskušenje hrabre istraživače bitka, mistike, filmaše, istraživače duše, etnologe. (O svim dimenzijama pustinjske tajne sve je rekla sjajna knjiga Dinka Telećana Pustinja.) Da su pustinje tupo jednoznačne u svojoj škrtosti, ne bi toliki monasi i nomadska plemena u njima sretno živjeli od davnina. Čak i onaj mali drski pustinjski jaglac, koji se u svom cvatu opire svakoj logici opstanka. On je obećanje vode, kao i nabrekle grbe deva.

*

Rođena sam i rasla u gradiću u zaleđu 30 kilometara udaljenom od velikog morskog grada. Tih kamenih 30 kilometara okrutno je presuđivalo nostalgiju za pučinom. Nije pomagalo ni što gradom lebdi mediteranski zrak, teče Cetina, a specifična morska vrsta svjetlosti lupa po zidovima, žbunju i kamenu. I danas, kad iz životne rasutosti trebam doći sebi, preselim na par mjeseci u neki morski grad. To bude izlaz, bijeg u sreću kroz mala vrata zatvora, izlaz koji je nalik škriputavim vratašcima u dnu čađavog željezničkog tornja od smeđe cigle. Ulaz u jata jarbola, među kljunove jahti i brodova u luci, ukoso ispisana plava imena Morski vuk, Serenity, Black Pearl, Stella Maris, Maestral. I trenutna ljekovitost raspuklih golemih agava, zelenih škura, mokrih lancuna nad uglačanim skalinama, bujnih đardina, konoba, kala, portuna, pjaca, svjetionika. (Posebno je ljekovit onaj grad čije more svira orgulje.) Čini mi se da je izmučenu čovjeku sve nekako lakše raditi, trpjeti, mučno doživjeti blizu maslina i palmi, brodova, otoka i velike mirisne vode, jer slana voda kao da upija sve rane i teško vrijeme iz nas i iz presuhog prostora. Voda ne poštuje prah, baš kao što mu se smije i nebo. To zna svatko tko se barem na tren zagleda u crtu pučine, u frcajući vodeni vrh fontane, užurbani brzac, tanani slap. Ili prošeće sanjivim lukama Hamburga, Odese, Genove, Splita, Tel Aviva, Aleksandrije, Dakara, Malage. Takvi gradovi kao da nisu na tlu, već na nekoj vrsti čvrstog, staklenog neba. A nebo je u koječemu nalik vodi i voda mu se zato penje, i s njega pada. Voda s nebom ima svoj baletni, zanosni ciklus, finu erotiku. Kao što ga ima prizor gejzira, kad kipuća voda šikne i do sto metara u visinu.

*

Led je ljeti proteza, eliksir života. Stavlja se i u kavu, kao pomoć protiv vreline. I svi ti hoteli od leda, kristalne skulpture, sve je to lijepo, ali kako je živjeti na ledu? Iako je led kao voda nastala od bezbroj mini-oštrica, i gradovi na ledu i snijegu imaju svoju neodoljivu koronu. Krunu od sunčeva vjetra, auroru borealis. Kažu da ekstremna studen ljude visokog sjevera čini i jačima i nježnijima, poetičnijima; dok cijepaju drva ili hodaju prtinama izdah im se u trenu pretvara u gust oblak kristala, što oni nazivaju šaputanjem zvijezda. Ipak, u tim stvrdlim krajevima, voda je milostiva u obliku vrućih izvora. Ali nje nema kad se u Yakutsku od studeni jezici pasa lijepe za kablove s vodom pa ih ovi bolno čupaju iz ždrijela spašavajući goli, iako nijemi život. Normalne su temperature ispod minus 50 Celzijevaca. U sibirskom Oimyakonu da bi se pokojniku iskopao grob skupini kopača treba tri dana da u ledu iskopaju raku. Stisnut u ledenoj ravnici između arktičke tundre i arktičkog oceana, gradić Barrow na Aljasci posve je – bez ijedne ceste – odsječen od vanjskog svijeta. Grad je to kao Jeti, usamljeno snježno čudovište. U najsjevernijem gradu na svijetu, norveškom Svalbardu, stanovnici na svojim snjegobilima dok obavljaju svakodnevne sitnice nose pištolje kako bi se obranili od sumještana – polarnih medvjeda. Gotovo pola godine žive u polarnoj noći, bez i male fatamorganičke slutnje izlaska sunca. Sigurna sam da takvi krajolici nisu za mene. Jer led je neumoljiv, led je ta otuđena voda u obliku duše noža. Led je nešto poput sante neugodne šutnje odlomljene s kraja usne onoga kojega voliš. I u toj igri, u isparavanju i kišama, čini mi se da bi se voda najradije držala što dalje od okrutnijih igara vremena, od studeni i zime, od stvrdnjavanja u mrtvo stanje leda. Ne ide joj. Iako nas led otklizava i negostoljubiv je, a na dodir čak peče, ubada i lijepi, ipak je lijep kao ruski knez, elegantan je i u ideji i izvedbi. Utjelovljeni je to paradoks prirode, suha voda. I ta suha voda čuva bića i hranu od kvarenja. Led je ona čelična voda koju sijeku ledolomci na nuklearni pogon, strašni brodovi na svih sedam zaleđenih mora. I uvijek se u prirodi ponavlja ta raskoš varijanti; postoji šesnaest vrsta leda, različitih kristalnih struktura. Ponegdje ipak ispod ledene kore kao pobjeda vrije vrući ocean, kao na nekim tajanstvenim Saturnovim mjesecima.

*

I kad ne bježim od zidova kontinenta, već se negdje, obično nekim lakonotnim književnim poslom, otisnem na put, volim da se to moje, pojačanom percepcijom obdareno kretanje, odvija blizu vode. Neke pune, otvorene i lijepe vode. Da me omekša i razvije mi imaginaciju, proširi iznutra, kao ženu-jedro. Između ostalog, zbog one osobite vrste neprijeteće slobode koja zrači s njezine gotovo nematerijalne površine. Volim da uz mene hodaju, klokoću svoj san o dalekim dubinama brza rijeka, mirno jezero, ali najradije neko toplo more. More zato što jedino njegova voda jest ona koja nosi jak, prejak okus, slan kao Božja riječ. Da, more kao da je neka slana riječ koja nikad ne dođe do zadnjeg slova. Jasno, kao spisateljica nisam u toj voden-čežnji rijetka pojava. Padaju mi na um mnogi koje sam čitala, od kojih sam pokušala učiti i s kojima sam su-osjećala. Najdraži mi Brodski, Michelet, pa Matvejević sa svojim nenadmašnim Mediteranskim brevijarom… I naša divna pjesnikinja mora, Vesna Parun. Sudbina sve nas, iskonski žedne, sve nas bliske vodi kad-tad odnese s olovkama prema velikim vodama. Hipnotična je ta korona vedrine koja drhti na rubu mlake melankolije oko gradova i naselja u blizini velikih voda! Fin je to paradoks; gradovi na vodi, zvuči kao da kažeš gradovi na miru, ili gradovi na snu. Pa pomisliš li samo na Bruges i Bergen, Bangkok, daleku južnu luku Port Blair ili čarobni Suzhou, kinesku Veneciju na rijeci Jangce, negdje na jugu duše raširi se golema i slasna tišina vode. Hodaš li usamljen i izmoren od zavoja uskih uličica nekog gradića na jugu Francuske, pa napokon iza kakva iskrzanog ugla izbiješ na čistinu obale, u srce i u žlijebove očiju ulije se modri sok iz carski zarezanog mesa neba. Kao bezbroj maternica, kao opojni gigantski cvijet bezdana, otvara se prastara ravnica vode, moćna, nježna i rušiteljska, suprotna svim zidovima. Nisi sam. Sjedneš na bijelu terasu i pišeš, dišeš.

*

Jezik vode. I njegovi bezbrojni idiomi. Čini mi se da mnogi osjetljivi ljudi, osobito pisci i jezičari, a vjerojatno i glazbenici, osjećaju da voda ima, osim svoga neobjašnjivoga tijela, i svoj zakučasti jezik. Ne radi se samo o jeziku kitova i dupina. Taj je idiom neproničan i uzvišeniji od akla, valarskog, elfskog i klingonskog. Jezik kao prkos našim predrasudama o jednostavnosti vode. A taj uzduž i poprijeko opjevani Mediteran, sve njegove oštre i svijetle sjene, njegova omamljena topla mora i uopće – sva ta silna, zaljubljena tirkizna nebo-voda magnetna je sila pomoću koje se velikom brzinom možeš domoći onog jezika zatrčanog djeteta u sebi, neke mlade i bijele gramatike duše. Iako manje od zemlje, i voda je na neki način kartuzijski nijema, ali lakša je za uši u toj svojoj melodičnoj tišini i puna je tajnovitih klokota, šumova i otvorena kao usta u koja kad uđeš, spoznaš blagi, mjestimice ubrzani i bučni, razvedeni jezik toka. Potečeš, ne grčiš se, panthe rei.

Ipak mi se čini da taj morski jezik polako počinjem natucati. Kao materinji, jezik velikoga mora ima primordijalni, duboki šum koji smiruje svaku brbljavu užurbanost. Tu se negdje, u slutnjama tog drevnog jezika, gubio i slijepi Borhes kad je negdje, u nekoj priči, napisao potresnu rečenicu: More je prastari jezik koji ne umijem odgonetnuti. Kako pisati onda o njemu? Natucati, tepati i šumiti.

*

I opet je na djelu to sada, taj tihi sinhronicitet neznanih ponornica u svima nama. Kao da kolektivno nesvjesno festivalskih organizatora zna za moju vodoljubivost, i da upravo pišem svoju malu „Pohvalu vodi”, neki sam dan elektroničkom poštom dobila pjesnički zadatak za talijanski festival Mittelfest što se događa u gradiću Cividale del Friuli, slikovitoj tvrđi podignutoj na safirno zelenoj rijeci Natisone. Zadatak je bio častan, da napišem pjesmu – pogađate – o vodi. Osluškivala sam to vječno kapanje u sebi i napisala pjesmu u hipu, u jednom vodopadu.

VODA

komu zahvaliti na njenim punim čašama i valovima
kad prolazi kroz nutrinu lako kao kroz
staklo mjehura od pjene, bez potpisa i buke.
nekad se kreće odozdo iz svojih dubina,
žubori i miruje kao život Ivana Pustinjaka,
kao tajna golema cisterna u želucu deve,
nekad pada svud po nama.

Voda, voda
lijepa bušotina odozgo dala ju je nama
liznuli smo njeno sklisko bedro kao prvo jelo
na svijetu nakon mlijeka iz svih ženki,
iz svih mama

komu zahvaliti što voda
nije isklizila s gubice pomračenog psa
kojem su pocrnjela krila u padu na zemlju
već je prazna od tvrdnji, gotovo bijela
voda šuti o dobruzlu a puna je znanja
kao još neuhvaćena edenska riba

voda je odnos, milost,
kao i vino
i jedno se prevara u drugo
na udar čuda
isusa nazarećanina