Pratim te | Aleksandra Kardum

DAVANJE
(entregarme)

 

Potpuno se predati partneru.

 

4

Goran i Helena leže na krevetu i puše.

Ona, u polusjedećem položaju, visoko je podigla jastuk: gleda ravno pred sebe, gole noge je opružila jednu uz drugu. Plava kosa joj je razbarušena i prebačena na jednu stranu, dojke su joj se razlile. Jedan pramen joj doseže sve do bradavice, obavija se oko nje. Ona ne mari, široko je raširila ruke i oslonila ih na jastuke, polako otpuhuje dim i gleda kako se rasplinjava u polutami.

On leži postrance, na boku, promatra je — sada, kada se ova sirova tjelesnost koja ih je obuzela stišala, ustručava je se i dotaknuti.

Ona… obuzeta je mislima. Čini mu se kao da nije svjesna svog tijela i da je ono sada, nakon svega, uopće ne zanima.

Sjeti se kako je često puta vidio, u ovakvim trenucima — žene naizgled opuštene, a svakog trenutka svjesne njegova pogleda. Na pamet mu dođe kako, dok mirno leže, rade one sitne važne stvari: izvijaju vrat i zabacuju ramena; gotovo neprimjetno uvlače trbuh, lagano pružaju nožne prste, a list im se zateže, koljeno utone i zaobli se… Skupljaju nemarno ispružene noge, ali ne sasvim — ostavljaju mjesta sjeni da se gnijezdi… a sve ne htijući. A svjetlo, koje dopire izvana, kroz prozore, iz kuhinje, iz hodnika, svejedno, kao da zna… prilegne na kožu baš tamo gdje treba, zateže je i obli.

A one samo leže spokojno i ne znaju ništa o svemu tome. Ali Helena ne. Doima se kao da je potpuno sama u sobi i da uopće ne primjećuje da je netko kraj nje.

To ga načas zapeče. Je li svjesna njegova pogleda?

Čitavo vrijeme dvoji je li trebao poći s njom kada ga je pozvala — ne, naravno da se ne boji, ali… Ne zna je li to pametno. Ne samo zbog starog koji nije naivan, nikako, već i zbog nje, najviše zbog nje. Djeluje tako usamljena, i u punoj dvorani ona je sama. Događa se to tako, u tim brakovima…

Što će očekivati od njega? A on joj ne može ponuditi gotovo ništa. Nije da ne bi volio, naravno da bi to volio, ali…

U tom trenutku ona okrene glavu prema njemu, nasmiješi se.

Drag joj je, vidi to, i rekao bi joj… A što ako se zaljubi u njega, što onda? Ma kvragu, riskirat će.

— Lijepa si — reče joj.

Ona opet okrene glavu. Otpuhne dim, gleda u neko mjesto na zidu pred sobom. Onda se odjednom okrene, protrlja mu ruku.

— Hvala. I ti si puno zgodan — osmjehne se.

Onda se opet uozbilji, vrati se onome mjestu na zidu i uvuče još jedan dim.

On je promatra — da, izbjegava bliskost, sada se doima tako daleka u odnosu na ono maločas. Brani se.

Njena ga suzdržanost gane. Osjeti potrebu da je zaštiti, da je utješi. Osim toga, ruku na srce, silno je želio da se ovo dogodi. Prošlih dana se, u različitim situacijama, uhvatio kako je zamišlja kraj sebe.

Pogledaj je. Zar ne bi trebao podijeliti s njom sve ovo što slijedi, pokušati? Bez obzira na budućnost koje nema?

— Što sad? — upita Goran odjednom.

— Kad? — upita ona ne pogledavši ga.

— Pa mislim, sad… poslije.

Ona kratko razmišlja, onda se okrene prema njemu: — Ovo je najljepši dio… ljubavi — osmjehne se. — To „poslije”. Poslije čega? — upita ga ljubazno, kao da pita dijete.

Njega uvrijedi taj ton. I kako — poslije čega?

On se pridigne, osloni se na lakat: — Poslije ovoga. A zašto je uopće bilo — ovo?

— Jer smo htjeli — odvrati ona ravnodušno. — Nisi htio?

Helena, razumijem sve i znam kako se osjećaš, možeš mi reći otvoreno — zausti reći. Ah odustane. Dobro, ako joj je tako lakše… Dobro.

— Jer smo htjeli — ponovi on. — I ništa drugo?

— I… jer si zgodan? — smješka se.

— Aha. To onda objašnjava sve — odvrati on tvrdo.

Ona se uozbilji: — Objašnjava, naravno. A ti si ovdje zbog…? Ma daj.

Opet okrene glavu od njega.

On je gleda susprežući ogorčenje koje ga pomalo naplavljuje, i sam je iznenađen koliko ga te riječi pogađaju iako zna da nisu istinite. I zašto ona toliko ustrajava na tome?

— Osim toga… — doda ona — nije sigurno, ovo je mali grad. Skrivati se, izmišljati… to su komplikacije.

On sjedne i nasloni se na jastuk do nje, sad oboje gledaju u zid pred sobom.

A da je probaš razumjeti? — govori u sebi. Sigurno se boji, nije to lako, ženi u njenoj poziciji, a i onaj njen muž… Najlakše je oprati ruke.

— Kad čovjek nešto želi, ništa nije komplikacija — reče.

Ona šuti, kao da će tek tako, u šutnji, potonuti njegove riječi i njegovo davanje. I ne zna što daje, ne zna što će biti, ali nešto gaje sad, baš sad s njom vezalo. Ni one fotografije na kojima je, sada je siguran, sve bilo samo za njega, ni ona njena glad maločas, ne vuče ga njoj kao ta njena suzdržanost kojom se bori.

Osjeti snažnu želju da je dotakne, i reći će joj… Ali u tom trenutku ona nešto zausti. On zadrži dah.

— Stalno mislim… — započne ona. Polako otpuhne zadnji dim, ugasi cigaretu. — Kome je palo na pamet da uzme onog tipa tamo da prevodi, jesi ga vidio? Pa ima valjda još ljudi što znaju španjolski, on stalno nešto improvizira… I stalno imam osjećaj da nam nije rekao kako treba i da nešto fali, znaš, da smo nekako zakinuti…

Okrene se prema njemu: — Mislim, nema tu sad nekih strašno važnih stvari, ali mi plaćamo to, pa nije u redu prema nama, zar ne?

 

1

Kada se predvečer vratila iz grada, Anita je našla kutiju na stolu. Sada sjedi u tišini i prevrće cipelu od crnog satena oprezno, plaho, kao da će joj se polomiti u rukama.

Luka spava. I dok tako sjedi sama u kuhinji, pruža dlanove: vrh s velikom mašnom i puno svjetlucavih kamenčića nasloni na jedan, a visoku štiklu presvučenu nečim tako sjajnim da u njoj vidi odraz svog oka na drugi. Na dlan joj se priljubi meka koža kojom je presvučeno dno.

Zamišlja neke… nekakve… žene koje ih nose. Tko su te žene?

Cipele za van. Kostim, oružje, mamac.

Nasloni palac na glatku tkaninu, opipava je. Tako je odbojno blistava, ta njena hladnoća, skliskost koja govori ne diraj me. Svi ti kamenčići, sav taj sjaj.

sve što nisam ja

Kada je spusti na pod, ona ne napravi gotovo nikakav šum. Pusti nogu da sklizne u nju, saten joj u tren meko obgrli prste, list se na visokoj peti izvije i zategne. Ona ispruži nogu, lagano napravi krug na podu, lapis. Zatim obuje drugu, štiklom polako klizi uz drugu nogu, sve do koljena i više.

gužva mu nogavicu, zakači svoju nogu oko njegova
bedra, privuče je k sebi
privuče ga k sebi

Polako spusti nogu, sjedne. Promatra ih.

Cipele za van.

A njoj? U njima ulazi unutra, u sebe. Puno, puno godina je tu nije bilo.

Krinka, zaklon, ispovijed.

Savije se i nasloni obraz na koljena. Rukama polako prelazi satenom, grli ih prstima. Sjajna, mala, svjetlucava izlika za još malo ludosti, još malo života.

to sam ja

Luka uđe u sobu u trenutku kada ih sprema u kutiju. Ona se trgne, osmjehne se na silu. Na trenutak se snebiva. Trebalo bi… Što bi trebalo?

— Krasne su — reče. — Hvala ti.

— A poljubac? Zagrljaj, nešto? Znaš ti koliko koštaju cipele za tango? Imaju tu neku kožu ispod i neke kerefeke.

Ona ga zagrli. Pođe se odmaknuti, ali on je ne pusti: — To nije ni sjena onoga neku večer — reče ispod glasa.

Ona se odupre od njega, osvrne se po sobi: — Vidi, trebala bih ovo još malo pospremiti prije nego što idemo na ples, cijelo popodne sam bila na banci, i još moram stići u knjižnicu prije. A vidi koliko je sati.

— Zaboli me koliko je sati — reče on promuklo i povuče je prema kauču.

Prije nego što zatvori oči, pogleda prema kutiji na stolu. Tek tako, kao da želi biti sigurna da je tu.

 

*

U dvoranu stižu među posljednjima.

Nakon što je izišla iz knjižnice, Anita ne može sabrati misli. Navaljuje na nju sjećanje, ali mutno, uzburkano… ne daje odgovore koje traži.

Kada je počelo?

Koliko god se trudila, uvijek se pomalja samo onaj stari-novi osjećaj — da ne vlada sobom. Ali dok je listala knjigu u knjižnici, dok je žurila do auta gdje ju je već čekao Luka… počeše se javljati slike.

I ona se sjeti prvih znakova:

Kada je ušao, kad im se obratio. Kad joj se obratio.

Kada je kupila novo sjenilo za oči. Kada je primijetila da joj je trbuh još ravan.

Kad je pomislila da se ništa neće dogoditi ako suđe od večere ostane do ujutro.

Kada se prvi put obradovala samoći.

Tada je počela odlaziti od sebe i svaki sljedeći dan sve više. Još ne znajući.

— A ti si baš morala u knjižnicu prije tanga, ko da nisi mogla to sutradan. Čekaj, jel to nešto novo? — upita Luka dok Anita skida tanki ogrtač.

— Haljina? — upita ona odsutno.

— Pa normalno, haljina. Ovo preko nosiš već pet godina.

— Danas sam je kupila — odvrati Anita dok vadi cipele iz kutije.

— I svaki put ćeš vući tu kutiju ovamo?

Anita zastane.

— Koji svaki put? — upita tiho, kao da ga optužuje.

— Aha, pa je, dobro kažeš, još dva puta i gotovo. Pa biće valjda nekih drugih prilika.

Ona osjeti odbojnost, gotovo mržnju prema njegovoj ravnodušnosti.

— Nema drugih prilika — ponovi tvrdo.

Ali on se ne obazre. Kada u dvoranu stignu i posljednji, prevoditelj im se obrati.

— Prije nego što nastavimo vježbu prošle figure, koju su predložili naši Teo i Dijana, kojima, usput rečeno, jako dobro ide… — pokaže prema njima i zaplješće. Svi prihvate pljesak.

Njih dvoje se smijuckaju poput djece.

— Moram prenijeti poruku od Armanda koji se ispričava što vas nije mogao osobno pozdraviti, ali morao je hitno otputovati. Zapravo, putuje sutra, ali ne može biti večeras na satu. Sve vas pozdravlja i zahvaljuje vam, nada se da će se ponovno susresti s vama. Eto… primite još jednom ispriku, a prekosutra, na posljednjem satu, bit će izložene fotografije s ovog tečaja, tamo u prostoriji gdje ste se prijavljivali. Odabrat će ih Armando osobno, uključujući i ove večerašnje. Možete ih dobiti, naravno, ali to ćete se dogovoriti s našim fotografom.

Pokaže rukom na Gorana.

— Eh… — smješka se Luka. — Vidiš ti našeg Armanda…

Anita sluša te riječi kao u polusnu, one se rastežu i preklapaju, odjekuju jedne u drugima. Ne čuje ništa, osim prve rečenice koja se neprestano ponavlja i bubnja u glavi tako da boli. Ne može više biti ovdje. Uhvati Luku za lakat.

— Nije mi dobro — šapne.

— Hoćeš da idemo na zrak? Kući?

Ona uspije skinuti cipele i staviti ih u kutiju.

— Kući — reče.

 

2

Dijana gleda u tanjur u kojemu se presijava klupko špageta. Teo, s pregačom oko pasa, donosi zdjelu iz koje se puši.

— Mmmm… volim kad ti skuhaš — kaže dok prelijeva jarko crveni umak po tjestenini.

— Kad to bolje radim — odvrati on izazivački.

— Moš mislit.

Ona šuti nekoliko trenutaka, onda reče: — Večeras je tango.

— Aha — odvrati on ravnodušno, žvačući prvi zalogaj.

Dijana ne jede, vrti špagete oko vilice.

— Još dva mjeseca — reče, zamišljena.

— Aha.

Ona digne pogled prema njemu.

— Fenomenalan si. Fascinira me to kako te ništa ne brine.

On zastane: — Imaš dva mjeseca za pripreme, koliko ti još treba? Koliko se to ljudi spremaju za vjenčanje? Ne budi luda. A s tangom smo počeli prije više od mjesec dana.

Dijana odloži vilicu, ona glasno zazvoni udarivši u stakleni tanjur.

— Ja imam za pripreme. Meni još treba.

Teo uspori s jelom, nevoljko prebacuje hranu po ustima.

— Znaš da ću učiniti sve što treba. Što god kažeš.

— Da. Što god kažem — ponovi ona cinično. — A da meni netko nešto kaže, može li to ikad biti?

On nečujno odloži vilicu. Podboči obje ruke pod bradu, netremice gleda u Dijanu, koja gleda u vrh crvenog brda u tanjuru.

Neko vrijeme šute.

— Ne moraš uvijek biti najbolja — reče on napokon.

Ona ne pomače pogled. Prekriži ruke na prsima i skupi ramena. On nastavi polako, razgovijetno, kao da će jedino tako riječi doprijeti do nje: — I naše vjenčanje ne mora biti najbolje. Može biti sasvim obično… glupo… vjenčanje. Ili može bit luđačko do bola, da nas boli patka što će drugi reć. Ali ne mora biti najbolje. Molim te da ne bude.

Ona i dalje gleda u, čini mu se tako, jedan listić peršina koji se smjestio taman na vrhu hrpice umaka. Onda odjednom podigne glavu, motri ga sumnjičavo, pućeći usnice: — Može li bez plesa?

On je gleda ozbiljno, onda pusti da mu se usne razvuku u osmijeh.

— Bez plesa? Neće moći. Nema vjenčanja bez plesa, ljubice — zavrti glavom.

Ona stisne kapke. Uzme vilicu, polako je uperi prema njegovu licu.

— Ne seri! Bez tanga — reče prijeteći.

On šara očima negdje po stropu, pretvara se da razmišlja. Ona se smije.

Napokon je pogleda, bučno spusti dlanove na stol.

— Mislio sam da nikad nećeš pitati — reče.

Navale jesti špagete, svatko gleda u svoj tanjur.

Smješkaju se. Ona povremeno zirne na njega ispod oka, opet skrene pogled. On je krišom pogledava između zalogaja.

— Lažljivi — reče ona ne gledajući ga.

— Lažljiva — odvrati on dolijevajući još umaka.

Kada završe s jelom, Dijana se zavali na stolici, zapali cigaretu.

— A čuj… Hoćemo otići još na ova tri sata što su ostala? Šta fali sad, kad ne moramo? — namigne.

— Naravno. Pa platili smo, da ne propadne — odvrati on šeretski.

Ona otpuhne dim, razmišlja.

— A… možda mi i možemo to i otplesati, mislim sad…

— … kad ne moramo — doda on.

Ona se ozari. Napravi široku gestu rukom prema njemu, kao da ga predstavlja.

— To! — kima glavom. — Ili, ako…

— … ako se dobro napijemo?

— Samo ako se dobro napijemo.

— Samo ako — potvrdi on.

I onda se gledaju kao dvoje jedinih na svijetu.

 

3

Robert ulazi u sobu, polako skida odjeću i slaže je na stolicu. Prvo hlače, nogavica preko nogavice, zatim košulja na naslon. Čarape ostavlja jednu pokraj druge, ispružene, podalje od kreveta.

Legne u krevet, žena se ne pomakne. Vjerojatno spava, iako se nekad zna i praviti. Da, rade to one. Uostalom — koga briga?

Večeras se dosta vozio, malo izvan grada, gdje može nagaziti gas koliko hoće. Onda je kružio uz šetalište, uz šumarak, svuda gdje mu je dobro. Ali to ga nije smirilo, misli su mu rasute, po koži kao da mu mile tisuće mrava. U jednom trenutku je čak izazvao sudar izišavši na glavnu prometnicu a da nije pogledao ima li koga.

sve je ona kriva

Na samu pomisao na nju uhvati ga nervoza, svrbi ga tjeme, pa iza vrata, zatim leđa. Škripi zubima da smanji pritisak u vilici, ima osjećaj kao da je od betona i da ne može otvoriti usta. Zijeva, pomiče donju vilicu lijevo-desno, u zglobu nešto škljoca. Pritisne prstima ispod ušiju i snažno masira ukrug.

Ona se okrene.

— Koliko je sati? — šapne.

On zastane, ispusti zrak.

— Spavaj — reče.

— Ali koliko je sati?

On spusti ruke, preklopi ih na trbuhu, prste čvrsto ispreplete. Stisne zube, prsa mu se počeše snažno dizati.

Nasmiješi se.

— Baš me voliš gnjaviti, je li, ljubavi? — reče.

Ona šuti, vidi kako joj se trepavice tromo dižu i spuštaju.

— Ne gnjavim, samo pitam… I ne volim kad me tako zoveš ljubavi, tako… na taj način.

On se počne nervozno češati iza uha, pa po leđima. Onda se opet okrene njoj.

— Samo pitaš? — pita polako, umilnim, hladnim tonom. — A zašto pitaš koliko je sati? Zašto je to važno?

Primakne lice sasvim blizu njenom.

— Ha? — šapne.

Ona se umiri. Zatvori oči.

— Gdje si bio? — pita žmireći.

Njemu se usta razvuku u zlurad osmijeh. Tijelom mu krenu žmarci, u nogama mu struji, čini mu se — mogao bi sad potrčati i trčati cijelu noć. Po glavi osjeća trnce, kao da mu se čitava kosa giba iz korijena. Ruka ga svrbi, sama krene prema njoj, ali on je zadrži, čvrsto stisne pokrivač.

— Vidiš — šapne — vidiš kako gnjaviš. Ne možeš podnijeti da je meni dobro, da sam miran.

Nagne se nad nju tako da im se obrazi dotiču. Dok govori, usne mu zapinju o njeno uho.

— Voliš me maltretirati, je li? Da ti polažem račune, da se osjećam krivim? Samo da mi nije lijepo, sve ćeš učiniti za to, jel da?

Polako zaplete prste u njenu kosu. Ona se trzne.

— Nije… — pokuša nešto reći, ali on snažno zgrči šaku, zakrene je. Ona stisne kapke, lice joj se iskrivi. Stenje.

— Što ti je, ljubavi? Kako si ti jadna i tužna, jesi li? A zašto onda hoćeš da sam ja jadan i tužan? Trebaš mi dati mira, znaš?

Dok je čvrsto drži, promatra joj lice, nos, uši, usta. Smješka se. Drugom rukom joj zadigne spavaćicu. Ona jedva kimne glavom, vrat joj je bolno iskrivljen.

— Tako, znam da hoćeš…

Pusti joj kosu. Ona se ne pomakne, polako otvori oči.

— Sve ćeš dat jer me voliš, ja to znam i onda kada ti ne znaš.

Pred očima mu opet iskrsne Helenin lik, navali mu krv u glavu i poče hučati u ušima. U rukama osjeti mravinjanje, koža mu se zateže, tijesna mu je. Puknut će.

kučko sa mnom si se igrala mene si mislila ponizit
mene? da ti vodiš igru da me nadigraš to si mislila?
da si jača da vodiš da mi se smiješ da ja molim da sam
slab da sam jadan?
boj se

U prsa mu nahrupi gnjev, prelijeva se u ruke, on širi i grči prste. Najednom skoči, klekne, zbaci s nje pokrivač tako da odleti na pod. Opkorači je. Ona se ne pomakne, gleda u njega tupo, pomireno.

On se sagne i izvuče ispod kreveta kutiju u kojoj metalno zvecka.