Pratim te | Aleksandra Kardum

ZNAKOVI
(seguir)

 

1

Kada su se ujutro vrata za Lukom zatvorila, Anita skoči iz kreveta. Iz ormara, ispod zimskih majica i džempera, izvuče knjigu. Danas ju je, po povratku iz grada, s posebnim marom spremila gore, nekoliko puta mijenjajući mjesto. Nijedno joj se nije činilo dovoljno sigurnim.

Zapravo ne zna zašto to radi, mogla bi mu reći — sasvim obična knjiga o tangu. Ako bi uopće pitao. Ali ne može. Njena prisutnost u sobi čini je da se osjeća grešnom, odjednom te slike unutra postaju nemili, opaki svjedoci. Te polugole žene na njima što se grle, što svoje duge crvene nokte zapliću muškarcu u kosu. Nekome s kim ne dijele život, čak ni nevelik zavjet, nekom nepoznatom.

Takve žene.

Njihove ljubavi nisu okrugle. Nisu jedne i jedine i vječne, već sastavljene od tisuću komadića. Neki dijelovi u njima ne pripadaju, strše i odmeću se, neki nedostaju, gube se, one ih nadomještaju drugima. Nekad zadržavaju one nepotpune, kljaste, posuđuju ono što nedostaje.

Mijenjaju, kradu, ne vraćaju. Od dvije ljubavi grade jednu, jednu lome na dvoje, na troje. Dugim prstima neprimjetno izvlače slamku kojom će pokrpati svoje gnijezdo, urušiti i rasuti drugo. Ne žale.

U jednom trenutku jednostavno kažu: prestala je ljubav, kao da govore o kiši. Daju sve, nikada sve. Ne zauvijek, samo ne to. I govore, takve žene, takvi muškarci: ima puno vrsta ljubavi.

— Kakve su to ljubavi? — pitala bi ona, nekada. Ljubav ne može prestati, i to bi im rekla.

A sada sve one, od nje tisuću puta zanijekane i prezrene, njihove usne kao da govore: to si ti. Ona uzmiče, skriva tu knjigu kao ucjenu vlastite prošlosti, iznenadnu sramotu.

Zastade na fotografiji: ona se preko njegove ruke saginje duboko unatrag, koža na prsima joj se presijava. Oči su joj zatvorene. On, nadvijen nad njen goli vrat, usnama joj gotovo dotiče kožu.

Prijeđe dlanom preko fotografije, osjeća čežnju. Čita: Carpa — situacija kada se muškarac izmakne, a žena ostane visjeti.

Sa strahom i tugom misli na Luku. Ponekad pomisli da i on zna, osjeća se kao bolesnik kojemu šute o njegovoj bolesti, koji šuti o njihovoj šutnji.

Ne, ne može sad o tome misliti. Gladno lista knjigu, stranice se lijepe i gužvaju pod njenim prstima. Sjeti se, odzvanja joj u glavi, sjeti se: što je bilo prvo, što drugo? A poslije?

Naposljetku pronađe sve što su učili i kojim redom, čita značenja:

pratim te
zovem te pogledom
zašto ne?
oklijevanje
prijevara

Ruke joj otežaju.

seguir

Ne smije pomisliti daje sve to upućeno njoj, ne smije pomisliti da nije. Što je bilo dalje, misli, misli! Uzimanje, davanje, ne, to su naručili ono dvoje. Što će biti dalje? Prijevara?

Vrti po mislima, ali ne može dokučiti, tada je nije ni bilo na plesu, tri puta.

što si mi htio reći?

Zastane. Dobro se sjeća tog tjedna: odricanja, straha, krivnje. Čitavog tjedna izostajanja s plesa, naivne nade da se nije ništa dogodilo. Svojih riječi: umišljaš, tako se svima događa, jednom, ponekad, samo ostani kod kuće. Nije to ništa, hir, opsjena. Proći će.

Prijevara.

Sada je sigurna — i to je njoj upućeno.

Nešto ju ponese i ona se bespomoćno klati u svom tijelu koje žuri u sobu. Tušira se, vadi haljinu od jučer, pomno se našminka, brzo, ruke već znaju same.

Obuva cipele sa sjajnom štiklom (kako će trčati u njima?), nema veze što je dan, poći će u njima. Nema se vremena, kasno je, izgubila je cijelo jutro, cijeli život. Istrči iz kuće.

Na kauču ostade rastvorena knjiga.

Pri dnu stranice, među mnoštvom neobičnih riječi nanizanih jedna ispod druge, stoji:

Vareador — U životu: izraz za čovjeka koji priprema konje za trku, ali ni jednog ne smije uzjahati. U tangu: muškarac koji posvećuje pažnju plesačicama, osvaja ih — ali ni u jednu se ne zaljubi i ni s jednom se, nikada, ozbiljno ne veže.

Kada stigne u predvorje dvorane, tamo nema nikoga. Pogleda u dugi hodnik. Snažna svjetlost koja dopire kroz velika stakla obasjava zrak pun treperavih čestica prašine koje svjetlucaju, odbija se od uglancanih podnih pločica. Djeluje nestvarno, odrazi vanjskog svijeta koji bljeskaju na staklima i zasljepljuju je. Ipak, odlučno krene hodnikom. Pokuca na vrata na kraju.

— Naprijed — reče poznati glas.

Ona uđe, pozdravi. Traži Armanda.

Što će učiniti ako bude tu? Ne zna. Ne zna ni zašto je tu, ni što joj je činiti, ne smije misliti o tome. Razum joj je neprijatelj, misli će je razoriti, raskrinkati i ona će opet pokleknuti pred sobom.

Ne čini to, ne razmišljaj. Nikada nisi učinila ništa hrabro.

Zato se prepušta tijelu da je nosi, kao i svih ovih dana, razbuđeno, živo. Vjeruje mu, ono zna što treba.

I dok joj ovaj čovjek govori da je otišao (ne, još je tu, u gradu, ali putuje popodne, da, izostat će zadnja dva sata, ali stvarno je morao hitno otputovati, žao mu je, pozdravlja vas sve, ali onaj par pred vjenčanje, dosta ih je toga naučio, zadužio ih je, oni će držati sat mjesto njega), ona sluša svoje tijelo kako se muči. On se otkida iz njega grubo, surovo, bez pripreme, ono se unutra bolno grči i skuplja, poput napola zgažene gusjenice.

— Kako ćemo… nešto što smo htjeli? — čuje svoj isprekidani glas.

— Što ste htjeli?

Ona šuti.

— Carpa — reče napokon, tiho, gledajući u pod.

— Carpa? Hm, pa dobro… Može se i to, ako ste htjeli to naučiti, vidio sam da to znaju, ovaj par.

— Nisam htjela… htjela sam… Možete li mu samo reći? Carpa. Molim vas… I oprostite.

Ne sačeka odgovor, nesigurnim korakom krene k vratima. Prevoditelj s čuđenjem gleda tu ženu blijeda lica, čini mu se kao da će pasti. Čudan mu je taj dolazak i to pitanje, zapazio ju je, da, to je ona koja uvijek šuti. Htjede je upitati nešto, ali ona samo ponovi molim vas i iziđe.

Kada stupi na hodnik, u oči joj navali ona svjetlost, ona stisne oči. Krene polako, odupirući se o staklenu stijenku i zastajkujući, kao da nije sigurna kamo ide ni gdje će stići.

Za njom na staklu ostaju vlažni otisci dlana.

 

5

Andrea čitav dan nije izašla iz kuće. Satima sjedi i gleda u zeleno svjetlo pokraj svog imena, u ugašeno svjetlo pokraj njegovog.

Navečer, kada krene spavati, ostavi sve upaljeno, da gori cijelu noć.

 

7

Četiri su sata popodne.

Helenin suprug stoji i gleda u mnoštvo izvješenih fotografija na zidu. Nigdje nikoga — tako je i pretpostavio. Dok je ulazio u zgradu, sreo je tek domara, negdje u susjednim prostorijama cvile kolica koje gura čistačica. Zatvaranje tečaja je u šest: diplome, pozdravi, uljudnosti. I Goranove fotografije, koje svi tako iščekuju.

Zato je došao sada.

Fotografije su izvješene u redovima, prije početka svakog reda je naslov. „Slike je odabrao Armando osobno”, sjeti se riječi s posljednjeg sata.

No, vidjet ćemo.

Tango es la historia.

U nastavku se nižu slike s prvog sata, on i Helena tada još nisu bili. Ona je navaljivala, on nije htio. Naposljetku je popustio, znao je da će ionako otići sama. Uostalom, protiv nekih stvari se ne isplati boriti. Pokušavao je, godinama. Umoran je. I, nakon svega, siguran — ljudi se ne mijenjaju.

Promatra: predstavljanje, upoznavanje. Svi zajedno, parovi s brojevima. Žena br. 1. Muškarac br. 3. Žena br. 5.

Pogledom prelazi na drugi red:

Pratim te.

Armando pleše s onom djevojkom.

Par br. 2, samo lica: dodiruju se nosovima, oči su im sklopljene.

Žena br. 1 gleda u pod, ruke su joj skupljene u krilu.

Muškarac br. 3: gleda u nekog ispod oka (u koga?), na usnama mu titra jedva primjetan osmijeh. Ali objektiv je uhvatio.

Lijepo. Znao je što radi, onaj fotograf.

Zovem te pogledom.

Helena i Armando, gledaju se u oči. I kada vidi taj prizor, izrezan iz života i izmješten iz vremena, očišćen od svega što bi moglo zavarati misli, jasno je: njoj se može samo pokoriti.

Armando ljubi ruku ženi br. 1.

Evo i njega, u trenutku kada je po njega došla plesačica br. 2.

Gleda ostale:

Zašto ne?, Prijevara, Uzimanje i Davanje

Privuku mu pažnju:

Armando razgovara s dvojicom muškaraca, prevoditeljem i onim što je bio br. 2, ne zna mu ime. Samo malo dalje, nepomično sjedeći, krajičkom oka promatra ga žena br. 1.

Teo i Dijana vježbaju figuru za svoje vjenčanje. On je koncentriran, sav predan plesu, grize usnicu dok namješta nogu. Ona gleda negdje neodređeno, prema prozoru. Ruka joj mlitavo visi u njegovoj.

Andrea sjedi zamišljena. Smješka se.

Odmakne se od zida. U mnoštvu šarenih fotografija primijeti da se neke, vrlo slične, često ponavljaju. Zakorači još jedan korak unatrag. Razmišlja.

Naposljetku priđe i promatra fotografije okomito. Povadi sitne pribadače i odmakne čitav prvi stupac:

Žena br. 1.

Neupadljiva žena gotovo bezlična izgleda, čvrsto zategnute kose. Promatra je kako sjedi, kako gleda u Armanda, kako joj on ljubi ruku.

Spušta pogled do posljednje fotografije:

Kosa joj je raspuštena, kapci joj se srebrno svjetlucaju. Na noge navlači satenske cipele s ogromnom sjajnom štiklom. Sagnuta je i ne mari što joj se tanka majica objesila. U izrezu se otkrio komad udoline među dojkama.

Vrati slike na mjesto, ovlaš prijeđe pogledom preko ostalih. Čini mu se da shvaća.

Baci pogled na par br. 2, Teo i Dijana: vrlo slične fotografije, mogao bi ih složiti bilo kojim slijedom i sve bi opet bilo u redu. Da… tu je sve u redu.

Pomakne se nekoliko koraka u stranu i sasvim približi zidu, pronađe Helenu.

Da vidimo kako završava naša priča — pomisli.

On i Helena se predstavljaju. Ona se smješka, prste je nemarno zaplela u uvojak na vratu. On djeluje umorno, ozbiljno. Ispod očiju se ocrtavaju tamne sjene. Izgleda kao da joj je otac. To je jedina slika gdje su zajedno.

Ispod:

Njen goli vrat na kojemu se prepliću dva pramena kose, jedan ravan, jedan uvijen. Zajedno kao da ocrtavaju neki znak, slovo… ne može procijeniti.

Armando i ona se gledaju ravno u oči.

Pleše s Robertom, tek sada bolje vidi: prstom mu dotiče uho.

Opet s Robertom: svoje koljeno je zakačila za Robertovo, prste mu je obavila oko vrata. Nešto mu govori, smješka se. On gleda ravno pred sebe, stisnutih kapaka, stegnutih usnica. Lice mu je tvrdo, može se reći — opako. Pod pazuhom ima veliku mrlju od znoja.

Osjeti mržnju prema tom čovjeku.

I na posljednjoj:

Stoji u raskoraku, naslonjena na staklenu stijenku. Uska suknja joj je uspuzala uz bedra i otkrila koljena, kosa joj je razbarušena, košulja raskopčana. Zajapurenih obraza, držeći prste na usnama, šalje poljubac. Smiješi se, njene oči pozivaju.

Isprva ne može odvojiti pogled, odaziva joj se željom. Onda ga obuze nemir, krene skinuti fotografiju, skriti izdaju.

Ipak, zadrži ruku. Neko vrijeme gleda u tamne oči koje se smiju.

Pričvrsti ponovno sliku i uputi se prema vratima.

Tek tada primijeti da je jedna slika viška — na dnu stupca gdje je par br. 2 dodana je fotografija. Drugačija je od ostalih, stara je i visi ukrivo, samo na jednoj pribadači, netko ju je očito skinuo s neke od ostalih slika. Na njoj je neki sredovječan muškarac zagrljen s mladom djevojkom. Ona je u neobičnim crvenim cipelama, trake joj se obavijaju oko noge sve do koljena.

— Tko su sad ovi? — zapita se.

Uostalom, koga to zanima.

Iziđe i krene dugim hodnikom prema izlazu iz zgrade.