Pratim te | Aleksandra Kardum

PRIJEVARA
(amague)

 

1

Čitavo vrijeme dok su se vozili kući u glavi joj odzvanjaju večerašnji stihovi. Ne razumije ni riječi i sjeća se samo prvih dviju, ali opet… Čuje ih kako zvone tečno i pjevno, čas brže, čas sporije, čuje zanos i oklijevanje, i ono meko „t”, i duge stanke i njegov dah u njima.

A ona… Ponovno rastočena, ne znajući ni želi li to istinski, tromo hvata niti ove večeri koje se polako razvezuju. I dok su večerali (čak i dok je prala suđe) i sada, dok se tušira, opet onaj osjećaj topline od neki dan, sada jači.

Promatra mlaz tople vode što joj se slijeva niz kožu… čini joj se da prodire u nju, svu prozirnu i poroznu i širi se trbuhom. Koža joj iznutra bridi. Onda silazi niže, ta toplina, i osjeća kako iz nutrine natiče i buja i raste, kako joj je tijesno, silno tijesno u njenom tijelu.

Pokuša, bori se: digne tuš visoko, pusti da joj voda klizi niz leđa, da joj oplahuje ramena, lijevo, pa desno…

Zatvara oči, ali mrak joj ne daje uzmaka — dolje se sva ćuti utrnulom, i mekom, i rascvalom i oblom… Prepoznaje taj osjećaj, tijelo se sjeća. Sluša ga: budi se i pulsira, kuca i diše, i ona raste i rastapa se u njemu toplome, kao uzdiglo tijesto.

I nije da to hoće, tek dopušta… bedrima da se trljaju jedno uz drugo, da se priljube i razmiču… ruci da ih pomiri. Dopusti i kapima da teku u drugom smjeru, ispod pupka, da tvore slap što teče niz sklizak rascjep i raspliće se među njenim prstima; da naraste u val koji je preplavi, a ona pušta da je nosi i ljulja, da je rastvara poput cvijeta.

Otvori oči i ne spuštajući glavu, kao da ga se odriče, pušta pogled dolje: dopusti mu da ne vidi što vidi, već što joj neprestano lebdi na rubu misli i na rubu buđenja.

Dopusti da vidi njega, tu, među golim nogama

usted comienza

Čučne. Stišće se, gnječi ruku zarobljenu među bedrima. Okrene tuš u lice: voda joj teče niz obraze i ulazi u otvorena usta; kaplje niz usne i dalje niz vrat, usporava i zapinje tek na ukrućenim vrhovima dojki.

Ne. Izvuče ruku, ali ona kao da nije njena, prelazi joj prstima po mokrim usnama i jeziku, ona poslušno siše vodu što se s njih slijeva.

Zastane, zarije zube u jagodice. Neko vrijeme tako miruje, diše plitko i šumno. Pušta vodu da teče niz obraze, niz leđa, niz dojke, neka opere sve, sve.

Kada jedva umiri tijelo, polako se digne, zatvori vodu i iziđe iz kade. Nakon što se obriše, predomisli se, ne obuče nove gaćice koje je pripremila.

Baci pogled u ogledalo — na licu još tragovi vodom razmrljane šminke. Uzme maramicu, dotjera se.

U dva poteza, sasvim lako (zbog one vode maločas), potpuno skine rumenilo s obraza.

Navuče kućni ogrtač i bosa se uputi hodnikom. Dok hoda, ćuti koliko je još meka, visoko među nogama bedra joj kližu jedno o drugo.

Ulazi u sobu, mrak je. Luka leži na boku, okrenut joj je leđima. Ona, prvi put u životu, pusti da ogrtač padne zgužvan na pod. Podigne plahtu i tiho se uvuče u krevet.

Zadigne nogu visoko i savije mu je oko pasa, priljubi mu se uz leđa.

Što je govorio, što je htio reći? Je li bilo barem nešto, barem jedna riječ, za mene?
usted comienza

Luka se okrene, iznenađen je.

— Ma nije valjda? — smješka se.

Ona se podvuče pod njega, snažno ga obavije nogama.

— Aha — prošapće ne otvarajući oči.

 

4

Goran odluči: danas će žrtvovati ples, ionako od njega neće biti bogznakakav tangero. Napravit će dosta fotografija, palo mu je na pamet da bi ih na kraju tečaja mogao izložiti, možda objaviti u novinama. Vidjet će. U svakom slučaju, zainteresirala ga je ta figura koju su najavili, pokušat će pronaći nešto zanimljivo danas. Dok priprema aparat, Helena sjedne na stolicu do njega.

— Dobra večer — pozdravi ljubazno.

On digne glavu.

— Pozdravljam — osmjehne se.

Usput prošara pogledom po dvorani, dovoljno da zapazi — sama je. Upadne mu u oči i to kako sjedi smjerno, prekriženih nogu i ruku sklopljenih u krilu.

Zatim se opet posveti aparatu.

Ona neko vrijeme gleda u njegove ruke, onda reče:

— Mi nikako da porazgovaramo malo… Ne javljate se, ne plešemo… A mene baš zanima kako vi to radite.

Goran se iznenadi: — Ne javljam se? Pa poslao sam vam slike… Kaže vaš muž da mu se sviđaju.

Ona se nasmiješi, pogleda ga čudnim pogledom, kao da hoće dati značaj ovom trenutku.

— Da, hvala vam još jednom… Ali poslije toga, mislim… ništa. A u istom smo razredu — našali se.

On zbunjeno slegne ramenima. A što bi trebalo? Ne zna što očekuje od njega.

— Ma dobro, nema veze… — reče ona i dalje se smiješeći. On osjeti kako mu smeta ta nadmoćna ljubaznost, stalno ima osjećaj da kasni nekoliko poteza za njom.

— Htjela sam vas pitati… zamoliti, ne znam prakticirate li to, da mi napravite par lijepih fotografija. Voljela bih imati, ovo je stvarno jedinstvena prilika da sam vas susrela, ne bih to pitala svakoga… I mogla bih pokloniti suprugu, kad mu se već tako sviđaju. Stvarno vam je to rekao?

Goran kimne glavom.

— Što mislite? To bi bilo baš lijepo, napraviti slike tako za poklon. Baš onako — za vječnost — reče ona meko i zagleda se negdje mimo njega.

U njemu se pomiješaše osjećaji. Ne zna zašto, ah osjeti nelagodu zbog tog njezina izraza ljubavi. Istodobno, čini mu se da ju je otkrio u sasvim novom svjetlu. Da, sasvim drugačija slika. I sviđa mu se to što vidi.

— Rado ću vas slikati, ako želite — reče.

Ona se ozari.

— Divno! Vi ste divni! Sada?

On se zbuni: — Pa ne znam… može i sad, ako mislite da je to dobar izbor. Za vječnost — našali se.

Ona mahne rukom, ustane i krene prema predvorju, Goran poslušno krene za njom. Upadne mu u oko kako nije ni bacila pogled na veliko ogledalo kraj kojega su prošli. Dok izlaze iz dvorane, čuje Armanda kako najavljuje: amague, ali ne uspije čuti o čemu se radi. Zatvore velika staklena vrata za sobom.

Helena stane kraj velikog cvijeta u predvorju. Zatim se predomisli, odmakne se i nasloni na staklenu stijenku. Očekivao je to i svidi mu se osjećaj da već može nešto predvidjeti.

— Mogu ja sama, nešto…? Namjestiti se ili ćete mi vi reći?

— Vi se namjestite kako želite, ja mogu eventualno nešto usmjeriti.

Namješta aparat, iako za to zapravo nema potrebe — radi to samo da bi prikrio zadovoljstvo koje ga je preplavilo i koje mu se, boji se, otkriva na licu. Ono što je objektivom tajno otkidao s njenog tijela, sada mu se otkriva samo.

— Može ovako? — prekine ga glas.

Helena stoji naslonjena na staklo, ruku je nemarno prislonila na vrat; jednu nogu je izbacila naprijed, kao da će koraknuti, gleda negdje u daljinu.

— Može — kaže on i fotografira. — Nastavite.

Ona premjesti težište na drugu nogu, prekriži ruke na prsima, gleda u pod. Okrene se iz profila, jedno koljeno savije, sada gleda ravno u njega.

I, kao što je to puno puta vidio u ovakvim prilikama, dogodi se i kod nje: više se ne namješta već igra, spontano, sa sobom, s njim, traži se, nudi se, a on neprestano stišće okidač i hvata trenutke koji izmaknu oku.

— Dobro? — upita ona povremeno.

— Dobro, dobro — odvraća on ne prekidajući.

A ona pući usne, naginje se, klizi rukama niz bokove, u jednom trenutku poljubi prste i otpuhne poljubac k njemu. Iako više nije siguran da su te slike ono što bi trebale biti, ova ga iznenadna spontanost zanese: igra se i on, smješka se tom svom sitnom nestašluku u koji je slučajno uvučen. Hvata ovaj poljubac (na trenutak ipak pomisli — je li bio za mene?), hvata sve te prizore koji mu se tako neočekivano prikazuju. Neprestano misli kako jedva čeka doći kući i sve to pogledati na miru.

A onaj stari nema pojma što ima.

 

3

visoko mišljenje imaš o sebi kučko previsoko već te ja dugo gledam otpočetka
sve ja gledam sve pratim ništa mi ne promakne ni tango ni gimnastika ni šah hehe
šah u proljeće i ljeto to trebaš vidit kad su zamišljene puno misle puno pametne su to koke nemaju one vremena gledat okolo gledat mene ko što me nikad ne gledaju nikad
toliko misle da im se bradavice dižu od napetosti kako je napet taj šah puno problema ima
i saginju se nad ploču u malim majicama s velikim izrezima samo na to misle i ja samo na to mislim
sve ja pratim a pratiš i ti znaš ti sve ko te gleda i nije ti mrsko od iste smo vrste dušo
vidiš kako se tu slikaš fino skroz fino sve kako treba namještaš se ovom glupanu a ne namještaš se ti zbog slikanja što te onda muž ne slika je li gaduro
podižeš suknju poza ova poza ona ko da mene pitaš a pitaš ti mene svašta samo ja ne odgovaram mene misliš preveslat srce e neće moći
malo si uzletila ti bi da vodiš igru e vidiš nema toga kod mene žensko mene ne vodi dušo nikad
nego kad ja naredim ti ideš ti trčiš i bježiš samo kad ja naredim ti sve radiš i stenješ i cviliš i moliš sve ti ne ja takva je kod mene igra ne ja
a sutra volite svoje ožiljke takve ste vi kučke i još molite za još u sobicama sa crvenim svjećicama s malim prozorčićima ko u pričici nekoj o ivici i marici sve sam ja to vidio maco neka nek svi volimo svoje ožiljke
znam da i vi volite vi u velikim sobama s bogatim muževima i vi bez njih sve ste vi kuje sve volite da vas boli volim i ja ne brini sve će bit kako voliš

Prevoditelj, koji je maločas izišao telefonirati, prolazi kraj njega. On na trenutak ustukne korak natrag, u sjenu.

 

*

Helena se naposljetku umori od poziranja, priđe mu sasvim blizu: — Mogu pogledati što smo napravili? — upita.

Goran, još omamljen viđenim, uspije reći samo: — Ne bih, volio bih to malo srediti… Može sutra?

Ona podigne ruke, popravi kosu koju je maločas razbarušila.

— Dapače — reče pogledavši ga ravno u oči. — Idemo sad unutra?

On se nađe u nedoumici: pošao bi odmah kući, ali privlačno mu zvuči ideja da bi mogao plesati s njom… ovakvom. Iako… ne zna je li to baš pametno, tako srljati, zna sebe. Osim toga, stalno njih dvoje, nije pametno, čini mu se kao da je starome sumnjiv.

Ali ako bi ona baš željela…

— Mislim da bih pošao kući srediti ove fotke, ali ako…

U tom trenutku kraj njih prolazi prevoditelj, odmah za njim Robert. Ona ga zaustavi dotaknuvši ga po ramenu: — Pa dobro, evo taman ću onda zamoliti gospodina za ples, može?

Robert zastade, zbunjen.

— Naravno — snađe se — sve za tako lijepu damu! — reče teatralno.

— Vidite što je stara škola! A mi se vidimo sutra — doda nehajno. — Hvala još jednom — dobaci i uđe s njim u dvoranu.

Goran ih još neko vrijeme promatra kroz staklo. Napravi još nekoliko fotografija, a zatim krene kući.

 

2

Njih dvoje sačekaju da Armando i prevoditelj iziđu iz dvorane. Teo ode do prekidača i pogasi svjetla. Ostade gorjeti samo svjetlo u predvorju. Sjednu na pod i naslone se na zid. Dijana izvadi cigaretu.

— Ne znam baš… — namršti se Teo.

— Daj… — odvrati ona škljocajući neuspješno upaljačem. — Sami smo. I niko neće znat. Jedna cigara.

— Dobro, ali požuri, možda neko izvana, kroz staklo… Bezveze je, ako je već zabranjeno, nismo klinci.

Ona odmahne rukom. Uvuče dug dim.

Sjede tako šutke, znojni i zajapureni, u polumraku koji njihove sjene na podu čini dugima i iskrivljenima.

Ovaj prvi sat plesa za njihovo vjenčanje, samo za njih, prošao je dobro. Ona se, kao i uvijek, pripremila — pomno je odabrala figure za tu priliku.

Ochosi, sacada, barride, volcada, carpa… S njima ne možeš promašiti.

Kada ih je pokazala Teu, on je rekao — jako lijepo.

I dobro im ide, baš dobro. Armando ih simpatizira, „ljupka” mu je, tako im je prevedeno, ta priča s vjenčanjem. Jednom ih je čak, dok im je popravljao držanje, zagrlio kao djecu.

A oni su se trudili, uistinu. Ona je iščekivala svaki njegov korak s takvom napetošću da sada ćuti kako joj svaki mišić treperi. I plesala je kao što je vidjela da rade u filmovima — u volcadi bi se objesila o njega kao mrtva, u carpi bi se presavila tako nisko da je joj se kosa vukla po podu. Obukla je haljinu u kojoj je, dok je munjevito okretala bokovima u ochosima, izgledala kao diva.

On je, unatoč tome, odlučio doći u džemperu. Ima vremena, rekao je, ali je i bez toga bio odličan. Lice mu je, od silne usredotočenosti, izgledalo smrknuto, gotovo opasno i Dijani je nekoliko puta došlo da se nasmije.

Sigurno će to ljudima biti zanimljivo, to s tangom. Sasvim nešto novo, što se ne očekuje, i njih dvoje, od kojih se to ne očekuje. Da, to će biti zanimljivo, egzotično, drugačije od drugih. Zamišlja lica svojih prijateljica i svoga oca…

Ali zašto si to odlučila, Dijana? Ne moraš to, ti nisi ona i ne moraš biti ona. Nitko i ne očekuje da budeš. Osim tebe same.

Otpuhne dim, neprimjetno baci pogled na Tea koji kopka zanokticu i strpljivo čeka da ona završi s cigaretom.

Da je barem on odbio… Zna da ne voli plesati i nadala se da će odbiti. Nadala se da neće odbiti. A on je rekao: — Ako ti želiš.

I što se više bliži taj dan, ona je sve nervoznija, zbog svega, a još sad i taj ples. Tko to pleše, uopće, i gdje? Nikad nije pogledala čak ni film o tangu, osim možda kao dijete ili slučajno, dok radi nešto drugo. Ni u toj glazbi ne vidi ništa posebno, a svi je tako hvale. Preživljena, stvarno preživljena stvar.

A ona, koja je vječno u patikama, na vjenčanju će zabacivati glavu i izvijati golu nogu, poluzatvorenim očima će šarati po sali s gostima i pogledom govoriti: vidite me, vidite nas. Ljudi koji je vole i poznaju pljeskat će i neće znati što bi zapravo trebali reći, na kraju.

Na kraju će reći ono najsigurnije — divno. Baš kao majka.

Iako joj se pogled od sjećanja zastaklio i prilijepio za Tea, tek sada shvati da gleda i on nju. Lecne se.

— Bili smo dobri — nasmiješi se.

— Aha. Rasturamo — nasmije se on.

Ona se raznježi. Drago moje.

Zgnječi opušak u praznoj kutiji, on se digne prvi i pruži joj ruku. Digne se i ona.

Dok idu prema autu, Teo je pogledava.

Zamišljena je, večeras i posljednjih dana. Često govori da će ona biti jedina od svih koje zna kojoj na vjenčanju neće biti majka.

Pa kako bi joj onda mogao odbiti tu želju, da pleše tango kao što je plesala ona?

A da je zadnji koji bi plesao išta, ikad, pogotovo pred svim prijateljima — to jest.

Ništa, nema druge, treba stisnuti zube. Proći će i to.

 

5

— Danas si napet — primijeti Marina masirajući mu vrat.

Vlado isprva šuti, onda reče: — Idem malo vani. Kasnije.

— Pa? Da idem ja s tobom?

— Ne! — odgovori on brzo, ali uhvati njen iznenađeni pogled. — Sam ću, za promjenu — reče mirnije.

— Ok — reče ona i iziđe iz sobe.

Još četrdeset i sedam minuta. Pogleda trenirku na sebi — je li to u redu? Da, dovoljno je… ležerno, iako i ono što ljudi obuku pokazuje što misle. Možda bi baš zato trebao obući… Ma ne, pa nije mu sto godina.

Osim toga, imaš ti puno većih problema od toga — pomisli gorko.

Ode do prozora. Park. Nije se uopće iznenadila kad je rekao — u parku. Uostalom, kako može znati je li se iznenadila?

I što uopće znamo? Čak ni kada su zajedno, ljudi dugo ne znaju puno stvari o onom drugome, i o njima samima. Neke nikada ne doznaju. Prešućuju i lažiraju, a istine u koje su zaljubljeni, sasvim lijepe male istine uređene „za vani“, već su slagane u sebi, davno prije. Ipak, mogu poslužiti, kao stara odjeća s novim detaljima ili jučerašnje podgrijano jelo. I sasvim dobro prođu. Toliko dobro da se i nama čine lijepima:

mogu ja bez ikog, ne brini
nisam primijetila
naravno da možemo biti prijatelji
da, baš ću se zamarati emocijama
kad si mi to rekla?
svejedno

Zar nisu? I nemamo ih potrebu mijenjati, te naše istine, sve dok nas tako dobro služe. Tako su lijepo prilegle i sljubile se s nama, dale nam štit, mi njima život. A mi se grijemo u njima kao u staroj mekoj košulji što smo je oblikovali tijelom i što već miriše po nama. I tko bi sad nešto novo, što nam ne pristaje tako meko i poznato, ući u novu istinu kao u tijesnu cipelu? Riskirati da svi vide kako nam baš i ne pristaju?

A duga noćašnja nesanica i cijeli današnji dan razmišljanja stoje iza poruke:

Hvala ti što si bila iskrena, cijenim to. Ma nema potrebe pisati
sve to što si me pitala, možemo se naći, odrasli smo. Evo,
tamo gdje si mi rekla da stanuješ, znam gdje je, i znam park,
može u parku? U šest? Znam da ima pješčanik za klince,
može na najbližu klupu do njega, eto, da budeš sigurna da
te neću napasti, ja — stari, ne, staari oženjeni perverznjak koji
je zapravo žena ☺
Javi odgovara li ti, ako ne, može drugi put, nema veze,
prilagodit ću se ja tebi.

Kada je sutradan pogledao poštu, ona još nije bila odgovorila. Onda je ponovno pročitao svoju poruku (je li pretjerao? je li bio dovoljno ležeran? možda nije trebao staviti ono o perverznjaku?) i došlo mu je da povrati. Od svih strahova koje je mogao zamisliti, najveći je bio onaj — od iskrenosti. I tako je, baš time, licemjerno započeo svoje pismo. O ostalome ga je sram i misliti.

I onda, iz njenog kratkog odgovora:

Dogovoreno. U 6.

sasvim samouvjereno zaključi: nije se uopće iznenadila kad sam rekao — u parku.

Kako bi, do vraga, znao je li se iznenadila ili nije?

Ali sad je gotovo. Ima još… 24 minute. Nije ni to najgora stvar na svijetu, proći će — ovako ili onako. Pogleda se u ogledalo — pristojno izgleda.

Je li?…

Ne, pristojno izgleda i, kao što rekosmo, nije najgora stvar na svijetu. Sići će dvadeset (je li dovoljno?) minuta ranije, ne, ne može dozvoliti da dođe nakon nje.

A sad ide.

 

6

4. srpnja 1978.

i tako stvari stoje

stojim ovdje u mraku i ne mogu vjerovati
koliko si naučila u dvadeset dana
kliziš dvoranom kao da je pod od stakla
i ne gledaš nikog, ni ostale oko sebe,
ni mene ovdje
iza stakla

vidio sam: došla si posljednja, kada su svi
već bili tu
i donijela cipele s crvenim trakama u ruci
iako to nije baš
uobičajeno

a onda si ih obuvala u dvorani, umjesto gore,
u polumraku
i samoći garderobe (jesi li znala?)
i shvatio sam da si mi oduzela ono što sam ti
uzimao bez pitanja
i da si i zbog toga
tako ponosna, između ostalog

a trake si ovijala oko noge visoko
sve do koljena
i nevjesto si se smješkala starijim gospođama
koje su gledale u tvoja gola leđa i gole noge
o ostalima da ne govorim

a naučila si i puno novih koraka
sve si to naučila
i nisam mogao da se ne iznenadim
koliko toga je stalo u dvadeset
dana mog odricanja

ma mogu ja bez ikog ne brini
a bez tebe pogotovo, kao ovih dvadeset dana
tako i dvadeset godina
i nisam ni jedan jedini dan oklijevao
mogu li to napraviti
jednostavno samo odlučim i gotovo
i nimalo ne patim
da se ne ponavljam

uostalom što bi mi ti uopće i mogla dati
osim toga da misliš da si zaljubljena
i da je to to i zauvijek
i da sam ja onaj kojeg si čekala
svih svojih dugih devetnaest godina
u najboljem slučaju

a ja nisam poludio da to uzmem
ali ako neću ja, bit će netko drugi,
ko sigurno hoće
svejedno
eto, kad smo sve razjasnili, možemo opet
nastaviti s tangom
i mogu ponovno ući u dvoranu
idući put