Pratim te | Aleksandra Kardum

ZAŠTO NE?
(como no?)

 

— Večeras, prije početka vježbi… — prevoditelj zastane jer žurni koraci iz hodnika postaju sve glasniji, naposljetku u dvoranu zadihana uleti Dijana, plesačica br 2.

— Oprostite — reče i tiho se smjesti na svoje mjesto.

— … bismo vam htjeli skrenuti pažnju na jednu važnu stvar u tangu, koju ste već vjerojatno zamijetili. Temeljno pravilo u tangu je — seguir? (pogleda upitno Armanda, on kimne glavom), što znači „slijediti znakove“. Naime… kao što ste već vidjeli, važno je da plesačica osluškuje… e sad osluškuje… možda gleda? — zastane očekujući neku reakciju okupljenih, ali nitko ne reče ništa. Stoga se nagne Armandu i s njim se kratko došaptava.

— Šta? Reci — iskoristi Dijana tu pauzu.

— Nisam ništa rekao — odvrati Teo.

— Pa vidim da želiš.

— Ja? Ne želim.

— Vidiš, ja nekako mislim da želiš. Uvijek kasnim i to, jel tako?

— To si ti rekla.

— A ti mislio.

— Gleda nas čovjek.

Dijana baci pogled — uistinu, prevoditelj čeka da njihovo došaptavanje završi.

— … da, osluškuje — nastavi on napokon — to, to sam i mislio. Vi morate, drage plesačice, ne samo pogledom, već cijelim tijelom osluškivati nakane vašeg partnera. Osjetiti gdje mu je težište, u kojem smjeru misli krenuti ili jednostavno misli s vama malo… bez pokreta… disati.

— A oni? Mislim muškarci… Oni ne trebaju osluškivati nas, nego samo mi njih? — upita Dijana.

On prevede njene riječi — Armando mu nešto reče pokazujući glavom u smjeru para br. 2.

— Evo — osmjehne se prevoditelj — gospodin Armando kaže da mu je jako drago što to pitate i da, naravno, i partneri osluškuju vas, ali ipak… na jedan drugačiji način. Naime, a da se nitko ne uvrijedi, tango je ples u kojemu vodi i dominira muškarac. Ali pazite, i to je samo prividno, zapravo… Ovako možemo reći — muškarac vodi ženu, ali na kraju je on taj koji je neprestano u sjeni i svojim vođenjem omogućuje partnerici da pokaže svu raskoš pokreta i plesa. Ako… mislim, ako sam dobro interpretirao gospodina Armanda — muškarac vodi, ali na kraju, žena je ta koja je… evo recimo to lijepo — kraljica. I još je primijetio da ste se vi jako dobro snašli u ovom osluškivanju, vi, gospodine koji imate broj 2.

Teo se začudi, pogleda u Armanda, ovaj mu potvrdno kimne glavom, smješka se.

— Nemam pojma, stvarno, ali… hvala, ako vi tako kažete — zbunjeno slegne ramenima.

Dijana u nevjerici zavrti glavom: — Da je bilo što drugo rekao, ajd, ajd… ali osluškivanje? Ti si stvarno dobar u držanju i mislim da bi mogao dobro izvesti neke figure, to stoji, ali da osluškuješ… teško. Kad bih ja brzo, ti sporo, kad ja naglo, tebe nikad dočekat… ne znam. Kad je on to vidio?

— To misli na prošli sat, kad sam plesao s onom… Andreom. Vidio sam da je zastao malo kraj nas, valjda na to misli.

— A jel? — Dijana se nagne, zirne prema djevojci koja sjedi nekoliko mjesta dalje. — Nisam to vidjela, plesala sam s onim starim. I osluškuješ? Znači da možeš. Pa kako onda šepamo mi u tom plesu otpočetka? A i ono neki dan u autu, kad smo se vraćali s tanga…

— Vidiš… izgleda da mogu. Možda je stvar u tome da me pustiš da vodim.

— Pa puštam!

On ne odgovori ništa.

Za to vrijeme Armando nešto objašnjava prevoditelju, naposljetku se on digne i najavi: — Jako smo dobro krenuli, naučili ste početni stav i osnovno držanje, ali i ono najvažnije — praćenje partnera, u koracima i namjerama. Tu se događa da nekad stvari malo ne štimaju, ali nije ništa čudno, treba vremena da naučimo slušati jedno drugo. Nekima ide lakše, nekima sporije, ali važno je i da naučimo prepoznati drugačiji temperament, drugačiju emociju. Događa se da kod svog partnera neke stvari podrazumijevamo i prestanemo slušati. Danas ćemo nastaviti vježbati praćenje od prošlog sata, s tim da nastojite više mijenjati partnere.

— A zašto moramo stalno mijenjati partnere? — dobaci Luka.

Kada mu prevedu pitanje, Armando uzvrati: — Como no? — i doda još nekoliko riječi.

— Pa evo — reče prevoditelj — recimo, bit ćete spremniji uočavati različitost i prilagođavati se. I možda poslije toga budete pažljivije slušali vlastitog partnera. Toliko je gospodin rekao o tome. Ima li još pitanja?

— Mislim da nije ostalo dovoljno jasno, barem meni, ono — muškarac osluškuje drugačije? — javi se Goran.

Osmjehne se: — Tek toliko da znam šta mi je činiti?

— Evo, gospodin Armando kaže: žena osluškuje što muškarac hoće i što namjerava, a on mora saznati želi li ona to isto.

— A kako…? Ništa — predomisli se Goran — hvala, razumijem.

— Hmh… da, mudro — mrmlja Luka supruzi — koliko filozofiranja oko ovoga, a ljudi plaćaju da ih uči. Šta se ima toliko o tome?

Anita ne odgovara, zamišljeno gleda ispred sebe.

— A znakovi? — odjednom glasno upita.

Luka se trgne: — Kakvi…? — ali ona gleda ravno preda se i on shvati da je pitanje upućeno prevoditelju.

— Seguir? — ponovi Anita nesigurno.

— Seguir, da — prevedu Armandu pitanje — Kaže da ćete to naučiti tijekom tečaja.

Armando mu još nešto došapne.

— Samo strpljivo — doda prevoditelj s osmijehom.

— Hvala — odvrati ona i nastavi gledati ispred sebe, izbjegavši Lukin pogled.

— Krenite, izaberite partnera! — naloži prevoditelj.

— Evo, sad ćeš moći napokon nekoga voditi — reče Dijana suho i diže se sa stolice.

Goran ispod oka baci pogled svojoj partnerici s prošlog sata. Došla je sama i morat će fotografirati samo nju, bez supruga. Možda bi joj trebao nagovijestiti? Da, mogao bi je pitati, i to će učiniti dok plešu, to je dobra prilika.

Eto, možemo ponovno zaplesati, zašto ne — odluči — i odloži fotoaparat na pod.

U tom trenutku pred njim se stvori Dijana, gleda ga ravno u oči, smješka se. Zatečen, zbunjeno se ogleda oko sebe. Ali ne preostade mu drugo… i on joj pruži ruku.

Dok Helena ravnodušno promatra kako njih dvoje odlaze na sredinu dvorane, netko joj se obrati: — Znam da ne bismo trebali ništa govoriti, ali mislim da je ipak kulturno predstaviti se s obzirom na to da se vidimo prvi put. Ja prošli put nisam bio, a vi ste, vjerojatno, novi? Robert. Da probamo ovo o čemu je govorio gospodin?

Ona prihvati ispruženu ruku.

— Helena. Može — odvrati jednostavno.

Mimoiđu se s Armandom, on s prevoditeljem prilazi Teu i o nečemu razgovaraju. Andrea se ogledava oko sebe i vrlo brzo odluči — krene prema jedinom muškarcu koji je na raspolaganju.

 

1

Luka mrzovoljno gleda u pod, još uvijek je iznenađen reakcijom svoje žene. Kad razmisli, često mu se tako čini — kao da se cijeli život samo pretvara njemu znanom, a zapravo…

Znakovi? To ona nikad ne bi pitala, nikad prije.

Baci pogled prema njoj, kraj nje stoje Armando i prevoditelj i razgovaraju s Teom. U njemu se, ne zna zašto, probudi bijes. Uvijek je bila takva, slaba, i silno joj znači šta kažu neki drugi, uvijek neki drugi, to je važno! Kao da ona razumije tu njihovu filozofiju i ludiranje sa znakovima, ali eto, mora se, jer neki tamo stranac to kaže, a on sigurno sve zna!

— Jeste li za ples? Samo smo nas dvoje ostali, zasad — začuje glas.

— Baš mi sad ova treba — pomisli on. Baci pogled na suprugu, ali ona sjedi pogleda prikovana za podij gdje se kreću dva para — ne pokazuje nikakvo zanimanje za ovaj neočekivan odabir.

— Ma uostalom, zašto ne bi? — pomisli i pođe s Andreom prema ostalim parovima.

Anita ostane sjediti. Trudi se usredotočiti na parove koji se pokušavaju međusobno prepoznati i slijediti, i sudaraju se međusobno i jedni s drugima kao u prometu bez pravila. I nastoji pratiti svoga muža i tu neobičnu djevojku, da, to je zanimljivo kako je ona došla po njega… Ali ne može ne čuti — samo metar dalje stoje Teo i prevoditelj, Armando im nešto govori.

ne, gledaj tamo, pogledaj njih dvoje: to dosta skladno izgleda, Luka odlučno korača, a ona ga prati pokorno, kao da u svakom trenutku zna kuda će
a taj španjolski tako zvuči nekako… toplo… kao da se njime ne mogu izreći ružne stvari… i tako je drugačije kad govori on i kad govore njih dvojica, kao da se u razgovor ponegdje uvuče red glazbe…
Bože, Anita, što ti je! treba gledati ove što plešu! treba vidjeti što ne valja i što ne rade dobro, eno vidi tamo onu ženu što je danas došla sama i onog inženjera — on je smotan i izgleda kao da ona njega vodi, a točno se moglo vidjeti kako joj je samouvjereno prišao
a ko će meni prići?
da li da ja sad čekam da oni završe s Teom, on je jedini ostao? ili će prije toga Luka završiti ples pa će se vratiti po mene? da, vjerojatno tako, poznajući Luku on će brzo završiti i doć po mene
a i Armando je ostao
ma gledaj, vidi nju kako ga samo prati… kao da kod Luke ima drugog izbora
a zašto ovi tu toliko dugo govore, šta je sad to toliko važno? kao da to nisu mogli i poslije sata a ne sad, toliko govoriti dok se pleše

Anita se uzvrpolji na stolici, odluči zamijeniti prekrižene noge koje joj već pomalo trnu — nespretno spusti nogu i štikla glasno kucne o pod. Razgovor se na kratak trenutak zaustavi, razmijeniše poglede, ali odmah zatim Teo nastavi nešto govoriti prevoditelju. Armando ostane gledati u njene cipele i ona se osmjehne, u nelagodi slegne ramenima, ne zna što bi, možda reći — oprostite? — ne, zapravo nema zašto to reći, glupo je, i…

On se smješka toj njenoj zbunjenosti, odjednom pokaže rukom prema podiju, upitno je pogleda. Ona se lecne, baci pogled prema plesačima — Luka je okrenut leđima i, čini se, zaokupljen koracima; Teo i prevoditelj su sjeli, razgovaraju. Dakle…

— Como no? — začuje vlastiti glas.

On se nakloni, poljubi joj ruku. Ne ispuštajući je iz svoje, povede je prema sredini podija.

Nakon nekoliko koraka, ona izvuče ruku iz njegove, prođe njome kroz kosu.

— Moram popraviti frizuru — reče mu jednostavno, baš kao da će je razumjeti.

 

2

— Vi baš super pratite! Ustvari, možemo „na ti“? — upita Dijana.

— Može — odvrati Goran. — Misliš super vodim?

— Pa je, super vodiš, ali meni je to isto glupo, sad ti vodiš, ja pratim — zar se ne pratimo oboje? Zašto bi ti vodio, kad bolje razmislimo?

— Hm… Nemam ti ja nikakvih ambicija za vođenje plesa, vjeruj, ali tako su rekli… Moramo slušat, jel?

— Ma ne, ok je. Mislim da je to bilo nekad, ono, kad je žena bila podređena u svemu, pa se odražavalo i na plesu. Ali danas je to out, stvarno out. Eno, vidi tamo ono dvoje, ona zgodna žena, Helena, jel?, i onaj smotani — ona samo jezdi, a on se o nju spotiče. I on će nju vodit? To je nekad bilo, kažem ti. Ovo je dvadeset prvo stoljeće. Treba mijenjat pravila — nasmije se.

— Da… I zgodna kažeš? Lijepo je kad to kaže žena za ženu. Obično…

— A zašto ne bih rekla ako jest? Da, misliš, ljubomora i to, ma ne… Ali — značajno ga pogleda — he, ali…

— Da, kužim što hoćeš reći.

— Ne znam bi li nam mogla bit mama, ali blizu je svakako. Stoga, velim — ma baš je zgodna!

Nasmije se šeretski.

— Kad si već spomenula… Ima jako dobro držanje, što kažeš? — upita Goran.

Ona spusti ruku s njegova ramena, stanu.

— Imaš pravo… I sva je nekako… ponosna. Skužila sam je prvi put kad je došla.

— Ima tu i do konstitucije, znaš. Ima jako vitak vrat, i dug, i široka ramena… a duge noge… — zastane, pogleda u Dijanu koja ga sa zanimanjem sluša, vidi kako je podigla obrve.

— Mislim, fotograf sam i znam da ljudi takve astenične građe često odaju takav dojam, znaš, graciozni su, a zapravo…

— Aha, fino si se izvadio sad, ok — nasmije se.

— Ne, bez zezancije, kažem ti, to mi je posao. I dobro si ti to primijetila, kod njih dvoje… a šta misliš da malo fotkam to, budi sa mnom tu, hoćeš?

— Pa dobro… — odvrati ona zbunjeno, ali on se već uputio uzeti aparat. Dok čeka, osvrne se na zaručnika — razgovara s prevoditeljem, sjeo je. A što toliko razgovaraju? Čak je i Španjolac otišao plesati. Bezveze, on uvijek mora biti obziran, i sad će potrošiti sat pričajući.

Nekad je ljuti, stvarno je ljuti… Dođe joj da ga prodrma, da mu kaže: eeej trgni se malo, obzirni, smotani, spori, život ne čeka nego juri, a ti stalno kasniš za njim. E da, naravno, onda bi on rekao: eto ti juriš, a uvijek si ta koja kasni, kako si danas opet kasnila, jel istina? E, i onda će ona: ne radi se o tom kašnjenju, nego općenito, a on će reći: kako to općenito?

Uh.

Ali isto… svaki put kad ga pogleda, obuzme je neka toplina, pogotovo… Pogotovo kada ga ugleda iznenada, tamo gdje ga ne očekuje, kao da osjeti udar koji je cijelu iznutra omekša, a ona naraste… Kao oni mamini čokoladni nabujci, postojani i kruti izvana s mekom toplom čokoladnom utrobom koja se razlijeva po tanjuru. I ćuti tu toplu blagost u sebi koja se razlijeva i širi… cijelim bićem mu se raduje.

Mama… Ti bi ga voljela.

— Evo me, ti se nešto zamislila?

Dijana se trgne.

— Ništa… sve ok.

— Hajde, malo ćemo fotkati, gledaj, prvo njih dvoje:

— kako ona čvrsto drži njegovu ruku, a njegova mlitavo visi, vidiš li, i kad bi je pustila, izgleda kao da bi ispala i klatila se uz tijelo kao mrtva, evo

— i ovo: ispod ruke mu viri mrlja od znoja, a ruka mu je napola spuštena, vidiš li? veelika mrlja, slikat ćemo i to, evo

— i još: vani je mokro i svima su nam cipele bezveze, a vidi njemu?

— Da… — reče Dijana. Smješka se, ovo joj se sviđa. — Ljigav tip. Uštogljen, glumata. Pazi to kako je odmah na početku rekao — Robert, inženjer. Kao da je koga briga? A ona?

— Ona… čekaj…

Namjesti aparat, promatra je kroz objektiv, polako prelazi staklenom kružnicom, kao nišanom, njezinim tijelom. I opet je zakopčana, sasvim pristojno, kao i prošli put — jedino se sa strane, na vratu, kragna košulje malo rastvorila. I tu se ovaj jedan pramen…

A samo malo niže tanka se satenska košulja priljubila uz prsa i na njoj je čipka grudnjaka iscrtala sitan reljef.

— Onda? — upita Dijana.

Goran se trgne: — Čekaj… evo, vidiš kako joj je jedan pramen ispao iz punđe i ravan je, pada ravno niz vrat, čekaj, ne vidiš ti to, ali pokazat ću ti… evo uzmi.

Ona pogleda kroz objektiv.

— Taj pramen pada ravno, a ovaj mali uvojak što raste nisko, skoro na vratu, vidiš… on se prislonio na taj ravni i skupa čine slovo B.

Dijana se nasmiješi. — Super — reče i pruži mu aparat. — I još?

— I još…

Sada mu je okrenuta leđima. Kada korača, razrez na uskoj suknji se rastvara. Visoko na unutarnjoj strani koljena povremeno se pokaže taman madež. Djeluje tako blizu da mu se čini da bi mogao položiti prst na njega i…

Sjeti se da Dijana čeka.

— Eto, ona nema mrlju — osmjehne se. — I još…

Promatra.

Inženjer nešto zapinje (sada ga svi tako zovu), pokušava promijeniti nogu, pa započeti drugom, što li — uglavnom, zastali su. Dok čeka da se on snađe, ona gleda po sali preko svog ramena s dosadom na licu, da, s dosadom!

I bi mu nekako drago, ne zna zašto, vjerojatno…

— Što još? — upadne Dijana nestrpljivo.

— I dolje na prstima joj je pukla čarapa, sigurno joj je stao na nogu — doda.

Dijana naškubi usnice: — Bolje mi je bilo ono za njega. A hoćeš mi slikat Tea? I pošalješ mi slike?

— Ok.

— Ajde, a ja ću mu se diskretno primaknut da vidi da je prekardašio.

On napravi nekoliko snimki njih trojice pa Tea samog. Pažnju mu privuče žena (ne zna joj ime, br. 1) koja sjedi nedaleko od njih i povremeno ih pogledava ne pomičući glavu. Našminkana je upadljivo, ne pretjerano, ali drugačije nego što ju je viđao prethodnih sati; i prvi put raspuštene kose. Lijepo, mladenački. Fotografira nekoliko puta, ali ona ne primjećuje, trudi se usredotočiti na plesne parove poput dobre učenice.

Naposljetku spusti aparat, pregledava snimke — dobro, baš dobro, jedva čeka staviti ih na veliki ekran. Kada opet podigne glavu, vidi da nema one žene i Armanda; ostala su samo njih dvojica. Usredotočeni na razgovor, potpuno su se pognuli i približili glavama, koljena im se dodiruju. Iznad njih, poput kopca, a opet sasvim ležerno, stoji Dijana. Jednu ruku je položila na zaručnikovo rame, drugu na naslon stolice na kojoj sjedi prevoditelj.

Goran se osmjehne — simpatičan mu je taj ljupki nesram.

Ok, uhvatit ćemo i njega.

 

4

— Može li se to vidjeti? — dopre mu glas iza leđa.

Goran se prene; nije uopće čuo da je netko iza njega. Pade mu na pamet kako je Dijana rekla za nju — „plovi“.

— Malo ste me iznenadili — nasmije se. — A još ste u štiklama.

glupo, koji amater! što lupetaš bezveze? a još ste u štiklama? uh

Helena stoji pred njim i gleda ga ravnodušno i blago, baš kao da to, eto, mora odčekati. Iza nje stoji inženjer, i to ne sasvim uz nju, već malo dalje, i, poput djeteta koje čeka majku da završi razgovor, zagleda se sebi u cipele.

I njega je zakačio onaj konop i sada ga vuče za sobom kao brod plutaču.

— A mislite — slike? Pa ne znam ima li vas baš… — slaže.

— Vidjela sam da fotografirate, nema veze ako nema mene. Baš bih voljela vidjeti, ako nije nepristojno.

Zakleo bi se da nije nijednom pogledala u njegovu smjeru. Što sad? Da joj pokaže madež pod bedrom? Pravi se da lista fotografije, ali na ekranu vrti uvijek nekoliko istih, pazi da joj ne upadnu u oko. Pa dobro, uvijek može reći…

Ona se osvrne: — I vas zanima to što gospodin fotografira?

Robert se trgne, približi se par koraka, ali ipak zadrža udaljenost.

— Naravno, dapače, volio bih — razvuče usta u širok osmijeh.

Sad još i ovaj ljigavac — naravno, dapače! Ne smije je ni pogledati u oči.

ništa, jednostavno ću reći

— Nisam namjeravao sad pokazivati nikome.

Ona se ne iznenadi niti se zbuni — zadrži isti, blag izraz.

— Aha… oprostite…

— Znate šta, ima tu raznih fotki, i uspjelih i manje uspjelih, volio bih ih srediti. Ne volim pokazivati… u ovoj fazi.

Helena kima glavom.

— Razumijem — reče. Spusti pogled i ostade stajati kraj njega. A on — iako mu nije prvi put da je ovako odbio nekoga, odjednom osjeti nelagodu.

— Evo, zapravo, mogu ovu jednu, samo da vidite. Ona se nagne k njemu, ne previše, tek toliko da može vidjeti. Baci kratak pogled i osmjehne se.

— Lijepo — reče.

Pogleda u Roberta, ali on je izvadio mobitel, nešto gleda.

— A da vam dam svoj broj mobitela, da mi javite kad je to sređeno, možda neću biti idući put? Možete mi poslati slike i mailom, doduše ja se ne služim, ali na suprugov.

Goran se, zatečen tim pitanjem, kratko snebiva, onda reče: — Pa… valjda može… zašto ne?

Ona mu izdiktira broj telefona i mail adresu.

— Eto — reče. — Idem sad. Laku noć — pozdravi obojicu.

Robert nešto tipka, ali digne glavu. Smješka se.

— Ugodna večer — nakloni se.

 

5

Za: [email protected]
Naslov poruke: pričaj mi

ej perzefono moja (ne)ugrabljena
sinoć sam čekao ne bih li te sreo negdje u virtualnim
prostranstvima
upalio sam zeleno svjetlo da me bolje vidiš dok tumaraš ☺
ali nisi naišla
a jesi zaružila negdje do kasno, sexy girl? s nekim što fino
pleše, naravski, sad kad si prava tangera, ono znaš u štiklama
svime što spada ajd priznaj
nego čuj
jesi ti ozbiljno mislila ono kad si pitala da se vidimo? mislim
baš baš ozbiljno? a jel se ti vidiš sa svima s kojima chataš ili
samo s nekima?
a s kojima to? hm
vidiš, ja to nisam nikad — a šta ako je osoba totalno drukčija
od onog što zamišljaš? ma ja to pitam radi tebe, ej, zamisli
vidimo se a ti neki geek u debelim čarapama na sivo crne
pruge ☺☺☺
e da čovječe, a ovde meni mutiš kako si seksi, pilates tango
i to ☺
a šta ćemo onda, ha?
i možda to ne bi trebalo miješati, virtualno i živo, nemam
pojma
kažem nisam nikad, ali kad si ti u pitanju, nešto si mislim…
a da me malo uvjeravaš ☺? ono ajde pa ajde šta fali i to ☺?
doduše večeras neću bit na vezi, imam nešto radit za faks,
ali možeš mi napisat u mailu, da me čeka
zapravo pričaj mi o svemu
htio sam ti reći, drago mi je da mi se javljaš, bilo ovako, ili
samo onako, telepatski
i nedostaješ mi kad se ne javiš
znam, smješkaš se

 

6

14. lipnja 1978.

danas sam učinio fatalnu grešku
jer sam se zaboravio, i nakratko bio kakav
jesam — sam sa sobom
baš sam
a ne sam s drugima oko sebe

a ne događa mi se često, taj neoprez
jer nije ni meni baš ugodno u takvom društvu
bez sitnih pristojnosti

i mislio sam da neće biti učinjena nikakva
velika šteta zbog toga
ali bila je — kako to obično biva u takvim situacijama
jer si se ti, privučena radoznalošću mladunčeta
primakla i sjela nedaleko od mene
motreći ispod oka nekog ko, sad ozbiljno sumnjaš,
pripada drugoj vrsti
a tu je među nama

vidjela si taj trenutak razotkrivanja i ne znaš
kako bi se trebala ponašati
prema tom mrkom osamljenom biću
prema tom starijem gospodinu
i trebaš li zbog toga biti uzbuđena ili što
ali nije ti palo na pamet prestrašiti se
ne, to ti nikako nije palo na pamet

pogledavala si me ljubazno i smjerno kratkim pogledima
i skupljala si dlanove u krilu
kao da njima oblikuješ grude od svog stida

i ja sam odmah učinio sve što se moglo učiniti
u tom trenutku:
rekao sam vidi ti to kako lijepo plešu
i zgodne su ti te cipele s trakama
i zašto ti ne plešeš, hajde, pođi

stalno sam ti govorio ti, ti, i pazio da mi se
vide zubi dok se smiješim
ali ti si samo slegnula ramenima i nastavila
sjediti praveći se da gledaš u podij
cijelim tijelom osluškujući što ću ja napraviti

ne videći da i ja osluškujem
i općenito
ne videći ništa

i onda si rekla ono čega sam se pribojavao,
iako bi to nekome možda izgledalo sasvim neočekivano
za jednu sramežljivu mladu djevojku
ali ja znam da one to rade ponekad,
odrastaju u trzajima
i vjeruju za onu napetost polaganog zrenja što ih mori
da su smorile one nju, bar načas

i, kao što sam rekao, odjednom si upitala:
a zašto ne biste plesali vi sa mnom?
ja sam odgovorio: jer sad stvarno moram ići
(onda sam se sjetio, i dodao — nažalost)
i otišao sam