Pratim te | Aleksandra Kardum

KAZNA
(castigada)

 

7

Helena žurno korača pločnikom. Bijesna je na sebe koliko se zadržala u gradu, bez potrebe, bez ikakva razumna razloga. Nasjela je na nečiju igru kao šiparica. Što je najgore, čak i kada je vidjela da od toga nema ništa, i dalje je kružila oko mjesta gdje je zakazala susret u širokim krugovima i nije mogla otići.

Često se tako osjeća i ne može si pomoći: kao da ugleda mamac kojemu se ne može oduprijeti iako zna da je lažan. Ali nešto je tjera i mora ga stići. Mora sebi reći — vidiš, lažan je.

Ima u toj spoznaji nekog sladostrašća. Ništa nije dovoljno dobro, ništa nije vrijedno njenog vremena. Ali prvo mora to probati, uvjeriti se, i tako puno puta. To je tako… slatko. Onda je mirna, za neko vrijeme.

Zato ju je večeras ovo razbjesnilo. Što misli taj balavac? Sigurno se duri još od one noći kada joj je donio slike. A ona je još luđa što si je ovo dopustila. Ali on nije odgovarao na pozive, i ona se na kraju ponadala da na tom broju nije on, već netko drugi. Netko novi. No, prošlo je jedan put, više neće.

Dok tako hoda pognute glave, zanesena mislima, ne primijeti auto koji je usporio i polako klizi pokraj nje. Kada podigne glavu, auto se zaustavi. Ona stane, znatiželjno se sagne, pokušava vidjeti kroz prozor.

Staklo se spusti.

— Da vas povezem? — upita Robert.

Ona se nasmiješi.

— O, gospodine Plejiću! Pa mogu vam reći… da to uopće nije loša ideja! — reče.

Otvori vrata i zavali se na sjedalo.

 

6

4. studenoga 2006.

Svi su već unutra i zna: ti koraci koji se žurno približavaju mogu biti jedino njeni. Zadnji je sat, posljednja prilika.

Dugo, dugo se pripremao za susret s njenom majkom. Pomno je birao riječi koje će izreći, a zatim ih, nedovoljno dostojne da budu početne, prezreo.

Mogu li se uopće pronaći riječi kojima bi, kao omčom, stegao dvadeset godina u snop i položio joj ih na ruke?

Kada ju je zamišljao, nikako joj nije mogao dodati godine. Njeno se lice u njegovim mislima otimalo vremenu. U snovima u kojima mu je prilazila bila je ponekad s odraslom djecom, ponekad s prosijedim sredovječnim prijateljicama, nekada čak i s mužem, koji je uvijek bio prilika bez lica. Ali ona — ista, uvijek ista.

I to je plašilo.

Davno, kada je još pisao pjesme i izmišljao u kojim sve oblicima i riječima ljubav može smjestiti u njih, razmišljao je i o tome — kako ljubav stari.

Poput čovjeka i žene, poput stabla ili komada namještaja. Poput nevremena.

Postaje predvidljiva, meka, ne lomi nas i ne reže, stalna borba jenjava. Ugiba se ona pred nama i mi pred njom.

I kao što, vidio je to često, dobre ljude starost još više omekša, a zlima mržnju zaoštri, siguran je — tako i ljubav stari.

A nekad se dogodi da ostane zaglavljena u vremenu. Kao zaleđena mladica poslije kataklizme preživjela pukim slučajem ili vlastitom snagom, a najprije nemarom sudbine. Ili nečijim nedovoljnim trudom da je duboko zakopa.

I kad je otkopaš, kad zagrebeš, vidiš: nije stigla ni ostarjeti.

Te ga čudne misli obuzimaju dok je čeka. Zašto je tako okrutno kažnjen da u njemu nikada ne ostare, ni ona, ni ljubav, njih dvije?

Je li se smio tako umiješati u vrijeme, sve poremetiti?

Dugo je bio ogorčen, krivio je svakoga, sebe, život, čak i nju — zašto si se kasno rodila?

Sad, kada odavno više nije živa, tek sad je uvjeren da se rodila baš na vrijeme — da ga stigne, da je stigne.

A on je namjerno zakasnio.

Od tri fotografije s njom koje ima, teško je odabrao onu koje će se odreći. Naposljetku je uzeo onu gdje poziraju za ples, položila je ruku na njegovo rame, on ju je obujmio oko struka. U boji je, tada su fotografije u boji postale hit. Crna haljinica golih leđa joj tek nešto iznad koljena, na listovima joj se presijavaju crvene satenske trake.

Smiješe se.

Koliko je samo večeri noktima stiskao njene rubove pazeći da je ne zgužva, čekajući u mraku pred prozorima dvorane. Mislio ju je dati večeras, ali je u posljednji tren odustao. Ušao je u zgradu kada nije bilo nikoga i prikačio je ispod fotografije njene kćeri.

Ne zna ni što bi, uistinu, htio. Mogao je fotografiju poslati i poštom.

Ne, to nije razlog zašto je ovdje.

Ne može reći ni zašto se prijavio na ovaj ples. Čak je, kada su prvoga sata svi napustili dvoranu, krišom ušao i sa stola uzeo svoj broj, broj 6 i odnio ga kući. Već danima ga drži iznad kreveta, daje znak, ne zna kome — sebi, životu? Izaziva vrijeme što stoji.

Nada se da će se nešto dogoditi, što će mu pomoći, osloboditi ga. Oživjeti sjećanje da naraste toliko da boli, da ga uguši. Sastrugati iz njega talog godina, iščupati začahurena mjesta da se rastvore i rasprsnu. Neka se vrijeme napokon pokrene i nastavi gdje je stalo, neka sve završi.

Pomozi mi da ostari u meni.

Kada mu se koraci sasvim približe, on ne razmišlja ni tren, odlučno zakorači i izroni iz mraka. Dijana se gotovo sudari s njim, ukoči se, prestrašeno dahne. Gleda u podbuhlog starca mutnih očiju s gnušanjem i strahom, na rubu je da vrisne. Pogledom grozničavo zirne kroz prozor u punu dvoranu.

Noge joj otežaše, ne može koraknuti — znači to je onaj o kojemu se priča?

A on?

Kada njeno lice iskrsne točno pred njegovim, nešto se dogodi: njene oči su Njene, njene godine su Njene. Njegovo je tijelo prepoznaje, sve Njeno u njemu nalazi odraz i utiskuje se kao nekada. Srce mu snažno tuče, visoko, u grlu, nedostaje mu zraka. Ćuti kako mu se utroba rastače, sam pogled na njeno lice na njemu je izbušio rupe, kroz njih mu otječe snaga.

Svjestan je — vrijeme se pokrenulo.

Ne zna što je htio, ni što bi trebao, misli su mu otežale i spore, po svemu oko njih kao da je polegao mulj i zagušio zvukove i boje. Samo njeno lice je bistro i samo usne su još crvene. U njemu se rastvara sjećanje, bistri njen lik.

Zaboravi fotografiju, zaboravi sve što je danas, vidi samo nju, nekada, kako opet stoji ispred njega u crvenim satenskim cipelama s trakama.

I gleda u te usne i smiješi se, pa u oči, pa opet u usne.

I smiješi se.

— Hoćeš li plesati sa mnom? — pita.

Dijana zaustavi disanje, gleda užasnuto u tog starca koji je iskrsnuo niotkuda i pilji u nju zamagljena pogleda. Još se i smješka, guta je očima bez stida. Pribere se, uzmakne jedan korak unatrag, zatim otrči.

Kada je bila na sigurnoj udaljenosti, dovikne mu: — Crkni, ogavni stari gade, pogledaj se na što ličiš! Nije te sram tu viriti ljude, manijače! Crkni!

Utrči u dvoranu.

 

5

Majka proviri u sobu: — Marina je stigla. Ja idem na kavu. A tebi će oči ispast od tog ekrana.

Pođe zatvoriti vrata, ali se predomisli. Priđe mu: — A što gledaš tu? Uvijek isto.

— Razgovaram, majko. Vidiš kad se ovdje kraj ovog imena upali ovo malo zeleno svjetalce, možemo pričati, preko ekrana, to znaš već valjda?

Ona gleda u ekran. On shvati pitanje koje nije izrekla.

— Dobro… sad nema nikoga, ali… Pričekaš.

Ona okrene glavu od njega. Šutke gleda u pod.

— Napravila sam vam sendviče, tamo su u kuhinji. Idem sad — reče tiho i požuri se prema vratima.

On zatvori laptop i spusti ga na pod. Zašto bi i bila tu? Utorak je, na tangu je, još deset minuta do početka. Ako ne kasni, sada već ulazi u dvoranu.

Duboko udahne. Teško diše, tuga je polegla po njemu kao težak kamen.

Zatvori oči:

Svjetla su upaljena, u dvorani je toplo, velika ogledala
se magle. Ja sam već tu, točan kao i uvijek, znaš mene.
I evo, ulaziš! Ugledala si me, žuriš k meni. Smiješiš se.

— Stigla si — kažem.

— Jesam. Oprosti, malo kasnim, ali danas sam stvarno imala dosta posla. Ti drijemaš?

U onoj si crnoj haljini… Je li to za mene? Prekrasna si,
Perzefono.
— I ti si stigao — kažeš tiho. — Vidiš da sam te ipak
nagovorila. Čekaš mene, tangero? — šapćeš, usnama
mi dotičeš uho.

— Da — prošapćem.

— Samo se ti opusti. Neću paliti svjetlo onda. I malo ću šutjeti, za promjenu.

I onda samo šutiš i smiješ se, jer si sa mnom, dragosti
moja.

— Neobično je kad ti šutiš — šapnem, ne otvarajući oči.

Vrtiš se oko mene, obavijaš nogu oko moje, prislanjaš
se bedrom.
— Znam i ja šutjeti, kada mi je lijepo. A znaš li zašto mi je lijepo, ha, znaš li?
Primičeš se i kosom mi dotičeš vrat, obrazom kliziš niz
moj obraz. Onda se naglo odmakneš, hodaš unatrag
prema sredini dvorane i zoveš me, pružaš mi ruku.

— Daj mi ruku.

Dajem ti ruku, prsti nam se isprepletu. Naslanjaš se na
mene, nije nas briga za druge što se o nas spotiču. Tijela
nam nikada nisu bila ovako blizu, znaš li?

— Daj drugu.

Drugom te obujmim oko struka. Ne, nije dosta, još jače
te privučem, tako si topla i meka. Prislonim glavu uz
tvoju i tako dišemo. I ja sam broj 5. I ja sam broj 5!
Prozivaju: par br. 5?
Ja vičem: evo nas!

Dižem ruku.

I plešemo. Ja te vodim, a ti me slijediš kao sjena, ugrabio
sam te, ovaj put. Miriše, mirišeš, a ja dišem duboko,
gušim se od ljepote, ubijam se noćas tobom. Vidi,
možemo i zatvorenih očiju, hajde, i ti ih zatvori. Hajde,
zatvori ih, a ja ću se primaknuti i reći ti

— Okreni me.

— Što?

— Okreni me — prošapćem. — Na bok.

Sestra Marina već neko vrijeme sluša njegovo brzo i isprekidano disanje, prsa mu podrhtavaju. Ali ona već dugo radi ovaj posao i zna kada ne treba gledati. Nadvije se nad njega i u polumraku sobe vidi kako su mu kapci čvrsto stisnuti, kao kod djeteta koje se boji. Poduhvati ga ispod leđa i spretnim pokretom okrene na bok, on skupi ramena i zaroni lice u jastuk. Izmasira mu noge do kraja, namaže ga, pospremi stvari.

Jedva čujni jecaji postaju sve tiši. Marina čeka.

Kada se on potpuno umiri, reče: — Dolje imaš sumnjivu modricu, bojim se da se ne otvori rana, morat ćemo te češće okretati. Reći ću ti to majci, da ugovorimo liječnika, da to pogleda. I vidi, moraš vježbati ruke. Imam svakakvih pacijenata, ali ti si mi najtvrdoglaviji. Dala sam ti vježbe, utege imaš. Nemoj to sebi raditi. Dogovoreno?

Ljubiš me, gladno i čeznutljivo i željno, kao da se više
nikada nećemo vidjeti. I ljubiš mi oči, čelo i obraze,
sve mi ljubiš. I kažeš:
— Hoćemo li se opet vidjeti? Opet, sutra, ovdje?

— Dogovoreno — kažem.

 

1

Je li zaspao? Na trenutak zaustavi dah, osluškuje. Luka diše ujednačeno.

Možda sad.

Anita se polako okrene na leđa podupirući se laktovima, pazeći da ne ispusti nikakav zvuk. Suspreže dah, sva se koncentrira na to da zrak koji izdiše ne stvara prejak šum. Ali ništa ne pomogne. Maločas se sva težina koju cijeli dan osjeća u prsima slila na lijevu stranu i puls joj je ubrzao. Srce je kucalo nepravilno, zastajalo i kasnilo, kao da se otima, i ona je tako i osjećala… kao da ga je netko stisnuo u šaku. Pokušala se okrenuti na drugu stranu, pa na prsa… Bilo je olakšanje zaroniti lice u jastuk, ali od nedostatka zraka obuze je jeziv osjećaj — kao da je netko davi.

Nakon današnjeg razgovora s prevoditeljem, u očima joj se cijeli dan, kao zaostala kap na vrhu slavine koja se ljulja i nikako da se otkine i padne, ljuljaju suze. I zbog toga sada leži na leđima široko otvorenih očiju i pazi da se naglo ne pomakne, da se ništa ne dogodi. Jer ako se dogodi, zna, ovaj pritisak što joj napinje prsa će se oteti i jurnuti joj u grlo, a gorčina što je peče u nosu će se razliti svuda, u oči, u uši. Neće se dati sakriti.

je li to bilo sve? ništa više, nikada?

Pogled vrluda po mračnim zidovima, očajnički traga za obrisima: lampa kvaka knjiga rolete radijator slika luster.

Pa onda ponovno kvaka radijator slika.

Ponovno, drugačije, opet, brzo, sporo, samo neka se ne zaustavi. Čim stane u mraku, iz njega izranja lice i ona gruda u prsima se počne penjati uzbrdo. Ona stišće usne, guta zrak, nakratko je potjera natrag, ali ćuti… Ona se gnijezdi i u njoj bubri. Čeka.

Samo ne zatvaraj oči, jer vrebaju slike i riječi: svjetla, stolice, glazba, Janin glas iz slušalice, njene nove štikle, Njegovo sve.

ništa više, nikada

Preplavi je strah: bori se s bolešću koju ne poznaje, ne zaslužuje. Koje se srami. Ne može nikoga pitati, moliti za pomoć. Može li se umrijeti? A živjeti?

Zadrhti, preduhitri samu sebe, opet se okrene na bok, pritisne obraz o jastuk. On odmah upije sve, iz drugog se oka tanka prozirna crta prelijeva preko korijena nosa, pa preko drugog kapka, ali stigne i ona, napravi tamnu mrlju na tkanini.

I tako krene. Uzbiba se tuga i počne se silovito valjati tijelom, gnječi joj utrobu i istiskuje zrak iz prsa. Ona suspreže, guši, otvara široko usta da ispusti zrak, da uhvati zraka. Ali tijelo se napinje, negdje unutra je probija bol od naprezanja. Kotrlja se i navire sve neoplakano. Jastuk je već mokar, teče joj iz očiju, iz nosa, iz rastvorenih usana.

umrijet ću, neka umrem

Isprva ne osjeti dodir na leđima. Tek kada osjeti ruku na ramenu, ukoči se. Zaustavi disanje, misli, sve, osim usana koje drhte. Rukom pritisne usta.

— Jel te nešto boli? — čuje šapat.

On uzdigne razarajući val. Ona raširi prste, snažno si zgrabi lice, iščupat će ga. Zariva sebi nokte u kožu klizavu od slina i suza tako da boli. Smiri disanje toliko da uspije reći promuklo, drhtavo: — Da.

Osluškuje, ali ne dogodi se ništa. Iskoristi ono što je dobila ovom laži, dašće šumno i brzo, poput životinje, pušta bol da oteče. Ćuti: obrazi joj gore, u nosu je peče, grlo joj je suho. Tijelo joj je umorno. Umorna je. Spusti ruku, dopusti udovima da klonu.

Nakon nekog vremena začuje pucketanje parketa, on sjedne do nje na krevet.

— Ej — šapne.

Otvori oči. Pred njom, u ruci,  šalica čaja iz koje se puši.

Ona polako pruži ruku.