Pratim te | Aleksandra Kardum

TANGO JE PRIČA
(tango es la historia)

 

— Gospodin Armando je zamolio da kažete nešto o sebi — reče prevoditelj sa smiješkom.

Okupljeni se pogledavaju ispod oka, nitko se ne pomakne.

Armando ih šutke promatra. Naposljetku se nagne i nešto mu reče, pokazujući pogledom.

— Aha… — kimne prevoditelj. — Evo, mogli biste prvo Vi, gospodine…

Čovjek se osvrne oko sebe: — Ja? Mislite ja? Pa ne znam… mislim… moram ja prvi?

— Zašto ne? — odvrati on ljubazno. — Samo nekoliko riječi. Ustanite, molim, da vas ostali upoznaju.

— A ona? — pokaza na svoju pratilju. — Ona ne mora? Ako treba… mislim trebala bi i ona?

Armando se zagleda u nju: skuplja ruke uz tijelo kao da joj je hladno i nesigurno traži mjesto gdje će usidriti pogled. Okrzne na tren i njega, naposljetku se zagleda nekud u zid. Njezin pratitelj odustane od nje.

— Pa… — započne — nije da meni to baš treba, mogu ja i drukčije utrošit vrijeme, mislim, nego eto, malo da vidim kako to u svijetu jel… jer gledao sam na televiziji da je to, baš ono, umijeće, i zgodne su te žene i kostimi njihovi ti i tako…

— Ali možete li reći nešto, samo kratko — o vama?

On se premjesti s noge na nogu, uhvati se za stražnji džep i žustrim trzajem podigne hlače. Pročisti grlo i reče: — Pa to je, o meni… bilo.

Armando razvuče usta u kratak, suzdržan osmijeh i kimne glavom. Ponovno uputi upitan pogled njegovoj pratilji — ona se promeškolji, pogledava u muža.

— To je bilo o nama — doda i osmjehne se s nelagodom.

— U redu. Vi ste par broj 1. Dobro došli — reče prevoditelj.

— Možemo sad mi? — dovikne veselo mlada žena u prvom redu. Ne sačekavši odgovor, skoči na noge držeći dečka za ruku. On gotovo posrne sa stolice, ali se brzo uspravi.

Armando se osmjehne, dade im ljubazan znak rukom.

— Mi smo Dijana i Teo. Ženimo se — reče ona veselo i odmah nestašno pokrije usta rukom. — Huh, ustvari, vjenčavamo, a on se ženi.

Dobaci razdragan osmijeh prisutnima i prisloni se uz svog odabranika, on stisne njenu ruku u svojoj.

— A da! Došli smo… da rasturimo sve kad bude prvi ples, ono, kad se očekuje od nas da neki valcer plešemo i tako… — pričeka trenutak prevoditelja koji pokušava uobličiti njene riječi. — I to nam je baš nekako fora!

— Aha — kimnu vedro njezin zaručnik.

— E, i voljeli bismo ako nam gospodin maestro ili… kako…

— Armando — ubaci prevoditelj.

— Može nešto smisliti samo za nas, neku koreografiju, mi bismo platili, naravno! Ali, odmah da kažem, s nama neće bit problema, kužimo se međusobno i… super nam ide, neće se mučit s nama, je li, dragi?

— Sve je pod kontrolom — reče on veselo i digne palac. Nasmiju se.

Prevoditelj kratko porazgovara s Armandom, opet se okrene mladom paru: — Naravno da ćete imati samo svoj ples, ali ispričat ćete ga sami. Vi, ne Armando.

— Ispričati?

— Tango es la historia — reče Armando.

Par se zaljubljeno pogleda, sviđaju im se te riječi. Prevoditelj im priđe i svakome dade broj 2.

 

*

— A vi?

Visok, prosijed, sredovječan gospodin ustane sa stolice i pogledom obuhvati prisutne, obrati se svima: — Dobra večer i vama, i mojim novim prijateljima, pozdravljam sve i nadam se da ćemo se ugodno družiti ovih mjesec dana tečaja. Dakle, Robert, pretpostavljam broj 3, iako bih volio da sam malo jači broj — nasmije se, ali to kod prisutnih ne izazva nikakvu reakciju. On se brzo uozbilji i nastavi: — Dakle, inženjer, oženjen, djeca velika, supruga nije sa mnom, kao što se da primijetiti…

Osmjehne se prisutnima kao da se ispričava: — To će biti malo iznenađenje za nju, kasnije… I… Zaljubljenik sam, istinski i doista, u glazbu i ples, zapravo u umjetnost samu po sebi koja nas neprestano zove da joj se posvetimo… Pa sam odlučio posvetiti malo svog života i njoj…

Kada su mu preveli te riječi, Armando ga prekine ravnodušno kimnuvši glavom.

Upita: — Kako mislite iznenaditi suprugu?

Robert podigne obrve: — Kako? Pa plesom.

— Ok — odvrati Armando kratko i prijeđe pogledom na momka zavaljenog na susjednoj stolici.

On odloži motorističku kacigu s krila kraj nogu i slegne ramenima.

— Pretpostavljam da sad ja govorim. Hm… ok… Prvo, zovem se Goran. Pa evo, volio bih naučiti tango, nije da ne bih… Ma i nadam se da hoću, kad sam već tu, potrudit ću se. Ali, zapravo, volio bih i ovjekovječiti neke stvari, fotograf sam… — kimne glavom ostalima — ako nije problem? Možete li pitati gospodina? — upita prevoditelja.

— Gospodina Armanda zanima što mislite slikati? — odvrati ovaj.

— E to ne znam, stvarno ne znam… Što ugledam.

— Kaže da je to jako lijepo — prenese prevoditelj.

— Onda ok. Nikome ne smeta? Slobodno recite — obrati se prisutnima.

Međutim, čini se da nitko nema ništa osobito protiv te ideje. Zapravo, neki su indiferentni (muškarac br. 1), neki sliježu ramenima (br. 3), a nekima je, vidi se, jako drago (br. 2 i cura koja još nije dobila broj).

— Dobro… — nasmiješi se zadovoljno. — Ja sad dobijem ovaj broj neki, broj 4?

Djevojka do njega podigne ruku, odmah zatim ustane: — Pa evo ovako, ja bih… e naravno, to sam zaboravila prvo pozdravljam sve prisutne (mahne).

— Zovem se Andrea i ja bih prvo rekla da mi je žao što nas je ovako malo… E, a da su znali da ste vi tako zgodni, to bi bila druga priča! A onda, što sam htjela pitati… Jel moramo mi ovako bit ovi brojevi ko u bolnici ne znam ii nešto tako? A zar ne bi… Ne znam, moglo bit nešto ljepše malo, ti brojevi su…

Namreška nos.

Kada mu prevedu, Armando je upitno pogleda.

— A jel možemo mi imati neko ime samo za tango, recimo? Bolje nego broj.

— Hm… A kako biste se vi zvali? — upita prevoditelj.

Ona se malo snebiva, smješka se.

— Pa… evo, Perzefona, recimo.

Ostali je začuđeno pogledaju. Prevoditelj se došaptava s Armandom, on izgleda kao da mu se sviđa ta ideja.

— Ako želite — kažu joj smiješeći se.

Ona se vragolasto osvrne prema ostalima i veselo se svali natrag u stolicu.

— Ovako — dobaci muškarac br. 1.

— Ne znam kakva je ovo sad šema, ali ja sam ovdje imenom i prezimenom, možete me zvati imenom, Luka, i nikako drukčije. Kako je sad ovo, šta? Jel to bilo planirano ili je to ona izmislila? Ne razumijem ja to s tim imenima…, curo — dobaci joj pogled preko ramena i opet se zavali u stolicu.

— Ja ću ostati broj jedan — doda njegova supruga bezbojno.

— Nama je to sve ok, ali nas dvoje ostajemo broj dva, baš nam se to nekako sviđa, mi smo ionako isti broj oduvijek — reče u dahu mlada žena pogledavajući zaručnika. On vedro kimne glavom.

— Dobro, nema veze, vi svejedno možete… — započne prevoditelj.

— U redu je — odmahne Andrea. Lice joj je sada ozbiljno. — Ja sam broj 5.

— Možete nam nešto reći o sebi? — upita, ali ga Armando dotakne po ramenu.

— Rekla je — reče mu na španjolskom.

Prevoditelj naposljetku upita: — A broj 6? Još se netko prijavio.

Prisutni se zgledaju, nitko ne zna ništa o tome.

— U redu. Sada će vas pozdraviti voditelj.

Nakon što je čitavo vrijeme šutke slušao predstavljanje, Armando ustane: — Tango je priča. Zasigurno očekujete od mene da vam donesem nešto novo, pokažem nešto drugačije. Trudit ću se, i zahvaljujem na vašim očekivanjima i na pričama koje ste ovdje donijeli sa sobom. Volio bih da se uspijemo razumjeti, zato ću zamoliti našeg prijatelja — (nasmiješi se prevoditelju) — da nas ubuduće pusti da razgovaramo na miru, bez njega.

On prevede. Plesači se promeškolje, pogledavaju se međusobno.

— Riječi nisu jedini znakovi — doda Armando.

Muškarac br. 1 prekriži ruke na prsima, njegova supruga ne pokaza nikakvu reakciju na te riječi.

Robert se široko osmjehne, to mu ne bi dovoljno. — Bravo! — reče svom susjedu pokazujući na Armanda, kao da se znaju već godinama.

Dečko u kožnom odijelu (br. 4) veselo se nasmiješi.

— Ok je to — kaže vedro.

Armando pričeka nekoliko trenutaka, na kraju reče: — Družit ćemo se intenzivno mjesec i pol, ali morate znati da je to premalo vremena da bi se naučilo nešto ozbiljno o tangu. Stoga ćemo naučiti samo osnovni korak i još nekoliko figura. Zapravo, to je ono što ću vas naučiti ja. Što ćete još naučiti, ovisi o vama samima.

— A nešto o vama? — upita Robert.

Prevedu mu.

— Ništa zanimljivo — odvrati skromno. — Bailarin, milonguero.

— Plesač koji je život posvetio tangu — pojasni prevoditelj.

— To znamo. Baš ništa zanimljivo? — upita Dijana.

On kratko šuti.

— Vareador — reče.

Svi pogledaju u prevoditelja, ali on zbunjeno šuti.

Armando se zatim digne i ode do stola. Pusti glazbu.

— Paso — reče značajno, zaustavi pogled na ženi iz para broj 1. Ona ne uzvrati, spusti pogled u pod.

Kratko promotri ostale, zatim se uputi k Andrei i pruži joj ruku.